Ukrajinski gimnastičar pod hrvatskom zastavom, 23-godišnji Ilija Kovtun, član GK Osijek-Žito postigao je još jedan sjajan uspjeh na svjetskoj sceni.

Posljednjeg dana Svjetskog prvenstva u Rotterdamu osvojio je srebrnu medalju u vježbi na ručama s ocjenom 14.900, pa je tako nakon trijumf na nedavnom Europskom prvenstvu u Zagrebu, obogatio hrvatsku gimnastiku s još jednim fenomenalnim rezultatom. Boljim od njega bio je samo nedodirljivi  Kinez Zou s ocjenom 15.733.

Ilija je, kao europski prvak, došao šesti po redu, nakon vježbe svrstali su ga suci na drugo mjesto (14.900), a iza njega ostala su trojica gimnastičara, koji ga nisu uspjeli nadmašiti.

To je, inače, prva hrvatska medalja u povijesti SP na ručama, a još nedostaju i na parteru, karikama i preskoku. Kao što je poznato, tri medalje ima s najveće priredbe Tin Srbić (zlato 2017. i srebr a‘19. i ‘23.), Filip Ude ima srebro iz 2015., Marijo Možnik broncu 2014. i,  sada Kovtun ima srebrnu medalju.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Među osječke sportske entuzijaste, čije dugogodišnje djelovanje pridonosi klubovima kojima je posvetio gotovo svo svoje slobodno vrijeme, a da, ipak, nije među onima koji se mogu pohvaliiti da ih je lokalna zajednica primijetila a kamoli značajno nagradila, svakako spada Zvonimir Bogdanović (1961.) ili kako su ga nekad znali nazivati „vatrogasac Boki“.

Rođeni Osječanin nekad je i aktivno igrao, a sav se dao odbojci, sportu čija ga je ljepota očarala još u tinejdžerskim godinama, poglavito otkako se bavi trenerskim poslom. I to najduže s mladima, čije mu je prepoznavanje, odabir i školovanje postala sudbinska zadaća.

– Tata Stjepan bio je strojobravar u „Marinkoviću“ (kasnije „Mobilia“), a mama Marija radila je u IMK Slavonija. Živjeli smo vrlo skromno, da bih prva dva razreda pučke škole okončaou tadašnjoj OŠ „I. G. Kovačić“, a preostalih šest u OŠ “Moša Pijade”, dakle pravi sam Gornjograđanin – priča Bogdanović koji je tijekom odrastanja završio Poljoprivrednu školu smjer poljoprivredni mehaničar, što mu je omogućilo da se, nakon godine dana rada u voćnom rasadniku kraj Klise (sada je to „Kraš“, kaže), zaposli u OLT-u na Brijestu, gdje su se proizvodile sijaćice, ali kako su godine prolazile postupno je shvaćao da mu je „namijenjen“ sasvim drukčiji način života i to s nekom posve drugom zadaćom. „Zarobila“ ga je odbojka.

– Stanovao sam u blizini igrališta Grafičara, volio sam nogomet , kažu i da sam bio talentiran, ali nakon nekoliko treninga zbog zdravstvenih poteškoća opredijelio sam se za odbojku.

Zanimljivo je čuti da je Zvonimira-osnovca u ljepote odbojke „uvalio“ Boris Božić, predani nastavnik tjelesnog odgoja u „Moši“. Školska Božićeva momčad, s Bogdanovićevim značajnim doprinosom, nizala je i zapažene uspjehe u natjecanjima s vršnjacima, no mama mu je već bila umirovljenica, njezina primanja nisu bila dostatna i Zvonimir je, praktično, bio prisiljen što ranije početi pridonositi kućnom budžetu. A takva je priča postala dio neizbježne sudbine brojnih Zvonimirovih vršnjaka tih vremena. Ipak, ona potajna želja za potpunim posvećivanjem sportu i dalje je tinjala i uskoro je prerasla u stvarnost i to zahvaljujući odbojci.

Ukratko, Zvonimir je po odsluženju vojnog roka nastavio ’83 trenirati (počeo je u Metalcu 1979.), kad mu znatiželja nije dala mira, sve više je bio obuzet potragom za odbojkaškim talentima i to je, iako nikad nije postao „profa tjelesnog“, bio početak onoga što je sve do danas njegov život. Jer, 1986. upisao je trenerski seminar na Badiji, pa je paralelno, igrajući za Metalac, a potom i Elektru, prolazio i prve trenerske godine, što je definitivno postao njegov poziv potkraj devedesetih godina. Znao je da je stručno usavršavanje neminovnost i 2010. apsolvirao je Odjel za izobrazbu trenera na Višoj trenerskoj školi Društvenog veleučilišta u Zagrebu stekavši zvanje višega trenera sportske rekreacije. Odvelo ga je to i definitivno u profesionalne trenerske vodeu kojima je od 2001., prvo Športskoj školi Osijek pri Zajednici športskih udruga, a godinama zaposlenik MOK Mursa-Osijek.

No, do danas voli imati kontakt s nogometom, pa u njegovoj email adresi uz ime stoji i broj 14.

– Kao dječak sam igrao nogomet, svi smo imali idole a moj je postao čuveni Johan Cruijff , koji je bio miran i tih, a na terenu bi uvijek eksplodirao. Nosio je uvijek broj 14 na dresu i to mi je zauvijek ostalo u sjećanju.

Kako ste, onda, cijeli život posvetili odbojci?

– Jednostavno, život me odnio u taj sport i sve sam uložio u tu ljubav. Svaki čovjek mora naći neko mjesto gdje može dati sebe i reći „u ovome sam dobar“. Ja sam bio dobar u odbojci i živio za nju. Nije uvijek bilo lako, pogotovo mojoj supruzi, ali je obitelj uvijek bila uz mene. Naime, novca nije bilo, u klubovima se nije plaćalo, u tih 18 godina od 1983. do 2001., ne mogu se pohvaliti da sam dobio nešto novca ili zaradio. Bilo je teških trenutaka kada bih se našao pred zidom i pitao se ima li to smisla. Znao sam da je dobro to što radim, iako vjerujem da bi puno ljudi odustalo. U OLT-u jeznalo biti da u godini dana ne dobijem po šest mjeseci plaću. Svaki dan ideš na posao, nosiš doručak, trošiš na prijevoz, a u isto vrijeme svaki dan treniraš, vikendom ideš na put, a  pritom ništa ne donosiš u kuću. Radim i treniram, a novca nema. No, nisam nikada patio od toga da vodim seniorske ekipe, iako sam nekoliko puta vodio seniorsku ekipu i tada zadovoljio svoju ambiciju, odnosno i taj dio karijere. Naime, kada u klubu nema novca, onda ja upadam jer svi pobjegnu.

Zato su me i prozvali vatrogascem jer nisam želio da propadne klub, uvijek bih ja „uskočio“. Jer, da nije tako, gdje bi moji dečki igrali? Ja nisam želio da odu iz Osijeka, nego da se mi ponosimo s njima.

Najviše ste radili s mladima?

– Da. Moja ljubav su klinci i rad s njima, pa kad dovedete neko dijete, recimo to tako kolokvijano, „s ulice“, koje ne zna ništa o odbojkaškoj tehnici, a za tri ili četiri godine osvaja medalje, njihovi osmijesi na licu učine vas ponosnim. Lijepo ih je gledati kako odrastaju, a ja kao da sam imao strpljenja i razumijevanja za sve njihove mušice u pubertetu ili nepodopštine za koje „veliki“ treneri nemaju strpljenja. Smatram da moj zadatak nije samo da odradimo trening, pa da nas poslije nije briga za njih do sljedećeg treninga. Smatram da mi, treneri mlađih dobnih kategorija, moramo znati što se događa u obitelji i(li) školi.

Koliko sam samo puta rješavao obiteljske situacije, rješavao upise u škole, vodio ih liječnicima…

S tim, gotovo filozofskim promišljanjem,  pod Bogdanovićevim su nadzorom stasali kasnije brojni afirmirani odbojkaši. Nabrojao je, prvo, one koji su postali i seniorski reprezentativci Hrvatske: Robert Celan, Tihomir Polgar, Igor Demirović, Dragan Puljić, Karlo Jakovac, Gabriel Šunjo, Krešimir Prlić, Kristijan Šućur, Josip Fehir… a u poznate odbojkaše prometnuli su se Tomo Paun, Vjekoslav Hanžić, Hrvoje Mrkonjić, Nino Jurić, Tomislav Suk, Krunoslav Leko, braća Čičković, braća Vranješ, te njegov sin Davor Bogdanović (koji se našao i na širem popisu seniorske reprezentacije niz godina), pa Mato Rošić…

Slušali smo i o njegovim dobrotvornim akcijama.

– Godinama organiziram humanitarnu aktivnost zajedno s klubom MOK Mursa-Osijek, pa za blagdan Svetog Nikole, zajedno s nekoliko seniora, odlazim u posjet štićenicima Poludnevnog boravka na Briješću, koji djeluje u sklopu Centra za odgoj i obrazovanje „Ivan Štark“. Podijelimo svakome paketiće sa slatkišima i provedemo s njima neko vrijeme. Tamo su većinom korisnici od 21 do 50 godina različitih oštećenja, a želja mi je odlaziti k njima jer je korisnik tog boravka bio i moj šogor.

Prisjetio se Boki još nekih detalja iz svog života, koje je preporučljivo upisati u njegovu biografiju, prije svega onih zbog kojih je i nagrađivan. Na državnoj razini, primjerice, zapažene su uloge (od)igrale momčadi Metalca II, koju je baš on ustrojio i sastavio od mlađih kadeta, poslije čega je prihvatio poziv tada jakog osječkog MOK Željezničar, da im treniram mlađe kadete, što mu je bilo značajno priznanje.

Trenirao je (1991.-1992.) i žensku ekipu Željezničara kad se razbježalo „sve živo“, a treninge je s njima Boki tada, ujedno pripadnik 160. brigade, vodio u u vrijeme granatiranja Osijeka.

U samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj trenirao je Bogdanović poglavito mlađe uzraste osječkih klubova Metalca OLT i Elektre, ali i seniore  „A-2“ ligaša Elektre. Mladi sastavi, na čelu s Bokijem postizali su od tada zapažene rezultate a Bogdanović je sa zadovoljstvom prihvaćao i pozive da s uspjehom vodi osječke školske sastave u završnicama prvenstva Hrvatske, da bi se ’98  vratio u matični klub Metalac OLT (koji je promijenio ime u MOK Osijek) dakako opet na rad s mlađim kategorijama, a onda u svibnju 2000., na turniru reprezentacija u Zagrebu, imenovan je pomoćni trenerom „B“ seniorske reprezentacije Hrvatske, radeći uz prof. Zorana Grgantova.

– Gradski savez za sportsku rekreaciju „Sport za sve“ Osijek dodijelio mi je posebno priznanje u povodu proslave 60 godina svog djelovanja; 2014. na trenerskom seminaru u Zagrebu, proglašen sam ,,Trenerom godine u Hrvatskoj“; pamti se da su juniori i kadeti bili prvaci Hrvatske 2012. (mlađi kadeti – treći!), potom su uslijedili uspjesi male odbojke, kadeta i juniora, da bi kuriozitet bio i ostao podatak da je 2025. MOK Mursa-Osijek bila triput trećeplasirana na prvenstvu Hrvatske: juniori, kadeti i mlađi kadeti!

U posljednjem desetljeću, pak, opet je bio posvećen uspješnom vođenju osječkih školskih sastava na završnicama prvenstva Hrvatske…, a kao regionalni povjerenik pri HOS-u (od ’09) odlazi raditi u četiri naše županije.

Bogdanović je na lokalnoj razini primio 2020. uvaženu „Nagradu Sokol“ za izuzetna sportska dostignuća, a 2022. i „Pečat Grada Osijeka“, za izuzetan doprinos u području sporta.

(Naslovna fotografija: Zvonimir sa sinom Davorom, za kojeg kaže da je “najviše što je postigao”)

Foto: Osobna arhiva

Momčad NK Osijek u nedjelju će i treći put uzastopce biti domaćin u prvenstvu SuperSport HNL-a s tim što će ovaj put ugostiti sastav kojem je u prvom dijelu sezone „utrpala“ čak šest pogodaka. No, u Velikoj Gorici tada su još bijelo-plavi dres nosili i Omerović i Jakupović, koji su iza sebe ostavili itekako bogat trag baš na velikogoričkom travnjaku kada su u četiri navrata tresli mrežu novog (starog) člana elitnog hrvatskog natjecanja.

Uvod s brojkama nije nimalo slučajan, pogotovo jer nadopunimo li ga s najsvježijim podacima – imperativ pobjede izabranika Federica Bessonea nameće se sam po sebi iako mu naizgled nema mjesta.

Jer, u posljednje tri utakmice, osvojena su samo tri boda, postignuta su dva i primljena četiri pogotka, a posljednji put prvoligaš s Drave ponudio je svojim navijačima radost zbog pobjede prije čak – 46 dana! I to kad je Pampas napustio nadigran i poražen Dinamo(4:2)…

– U prethodna dva domaća susreta skupo su nas koštali neki sitni detalji zbog kojih smo bili kažnjeni, rekao je Bessone na početku redovne presice. – Primjerice, u prvom dijelu protiv HNK Gorica nismo bili dovoljno agresivni u prvom dijelu, ali smo, ipak, nakon primljenog gola, imali puno šansi, no lopta „nije htjela u gol“, a na drugoj strani suparnik je „zabijao“, istina iz nedopuštenih situacija koje su bile plod naših pogrešaka. Kad riješimo te naše probleme, ponovno će doći i pobjede. Moramo ostati pozitivni i vjerovati da ćemo u nedjelju osvojiti bodove.

Bessone je potom pokušao i stručno objasniti u čemu su njegovi učenici griješili:

– Dolaze nam u naš dom i čekaju u niskom bloku, brane se i čekaju svoje prilike iz tranzicije, pa se sad moramo, i ja i momčad, prilagoditi svemu tome. Imamo mladu  momčad koja kroz svaku utakmicu stječe iskustvo, pa i strpljenje, što nam možde donijeti i sigurniju izvedbu na terenu. Vjerujte, dečki su dobri i treba im vremena, pred njima je razdoblje u kojem moraju još mnogo toga proći i proživjeti. A što se pogrešaka tiče, na njih im moram ukazivati, kad sve prihvate – poboljšat ćemo se i kao momčad u cjelini.

Prešavši konkretno na pogled prema nedjeljnoj večeri i ugošćavanja Rudeša, priznavši da je pratio posljednje nastupe nedjeljnoga gosta, Bessone najavio i nekoliko scenarija svoga stožera koje bi bijelo-plavi mogli primijeniti da dođu do cilja:

– Gledao sam ih, ali nije posve jasno u kakvom će oni sustavu i sastavu igrati, zbog čega smo razradili i mi nekoliko različitih scenarija koji se razlikuju, ali je u svima nužno da budemovrlo agresivni, da ih pritišćemo ipritom tražimo najbolja rješenja u igri. Kad je u pitanju sastav, jasno je da ga neću diktirati, ali je izvjesno da će biti nekih promjena i u početnom sastavu. Vraća se na svoje stopersko mjesto Jelenić, sastavu, protiv HNK Gorica iskazao se mladi Barić koji može biti upotrebljiv. S druge strane, pak, zapazio sam umor kod nekih igrača, pa ne pružaju ono što se od njih očekuje, dok imamo neke druge – spremne da ih zamijene.

Potom se Bessone osvrnuo na igre  i mogućnosti još trojice igrača, Ljatifija, Cantera i Bukvića, ali s posve različitog aspekta. Inače, Bessoneov se izbor igrača dodatno smanjio, jer se pacijentima u „bolnici na kraju grada“, Matkoviću, J. Ježiću i Hasiću, prije tjedan dana priključio i Šimun Mikolčić, koji se ozlijedio u prošlom kolu. Na sreću, zdravi i orni za igru su Malenica, Kruiver, Heister, I. Ježić, Jelenić, Kolarik, Kalem, Posavec, Vrbančić, Petrusenko, Tunjić, Dolček, Barić, Bukvić, Leon, Bakti, Ljatifi…, pa među njima treba tražiti i početnu jedanaestoricu o čemu, dakako, odlučuje isključivo Bessone s najbližim suradnicima. Zadatak svima, pak, bit će vrlo „jednostavan“: pobijediti nakon točno 46 sušnih dana.

Inače, za brojniji posjet pobrinuo se i organizacijski dio kluba, jer ovaj put neće biti uobičajene zabrane nabavke više ulaznica u jednoj transakciji. Štoviše, dakako po važećim cijenama, zainteresirani će (subota na Pampasu od 10 do 18 i u nedjelju od 12) imati priliku kupiti ulaznica bez ograničenja, a dvojica s najvećim „apetitom“ u tom smislu za nagradu će sljedeću utakmicu, s Hajdukom, 8. studenoga u 15 sati, moći pratiti iz VIP lože na zapadnoj tribini! Inače, nedjeljni susret 11. kola prvenstva, koji počinje u 18 sati, sudit će Mateo Erceg iz Benkovca. 

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Na 54. Svjetskom prvenstvu u sportskoj gimnastici, što se održava u Rotterdamu, u četvrtak su održana finalna natjecanja u višeboju, a po četvrti put prvak je postao Japanac Daiki Hashimoto (85,998), ispred Haonana Yanga iz Kine (84,199) i Joe Frasera iz Velike Britanije (83,531).

U konkurenciji 24 natjecatelja, mnogo se očekivalo od Ilije Kovtuna,  člana GK Osijek-Žito koji je na to natjecanje otputovao kao osvajač zlatnih medalja na nedavnom EP u Zagrebu. Najavljivano je, da će pokušati donijeti Hrvatskoj prvu medalju s najvećeg natjecanja otkako je uzeo hrvatsko državljanstvo, ali to se, bar zasad, nije ostvarilo iako je u finale ušao kao šestoplasirani (83,099) i to s odličnim nastupima na ručama i preskoku.

Naime, razvidno je da ga je baš velika želja (pre)skupo stajala, jer je potonuo pod psihičkim opterećenjem i pao, prvo na konju s hvataljkama, a onda i u preskoku. Pa je u konačnom poretku zauzeo 11. mjesto (80,264).

Dakako, Kovtun će imati još jednu priliku za osvajanje medalje, u nedjelju u finalu na ručama nakon što je u toj disciplini imao najbolji rezultat (14,700). Inače, u četvrtak su vježbale i sve četiri Hrvatice, ali se nijedna nije plasirala u finale. Podsjetimo, nastupile su Tijana Korent (preskok), Tina Zelčić (greda), Mila Prpić (višeboj) i Sofia Mešter (dvovisinske ruče).

Foto: Facebook stranica Hrvatski gimnastički savez

Nakon solidnog otpora „Plavoj tvrđavi“  Srednje škole Jelkovec, gdje svoje suparnike ugošćuju Sesvećani, rukometaši Osijeka doživjeli su i drugi uzastopni poraz od glavnih aspiranata za prvo mjesto u Ligi B Paket 24 Premijer lige Hrvatske. Udovoljivši čelništvu HRK Gorica, da se susret 7. kola odigra unaprijed zbog njihovih obveza u EHF Europskoj ligi, Osječani su već u srijedu dočekali trenutno vodeći sastav znajući da neće imati nimalo lak zadatak jer je HRK Gorica nanizala (svih) šest prvenstvenih pobjeda zaredom. I, slično nedjeljnom izdanju kad su se, usprkos konačnom porazu (29:25), dostojno suprotstavili Sesvećanima, i u srijedu u Zrinjevcu protiv goričkih rukometaša momčad Frane Veraje zaigrala je bez mnogo respekta, pa bi neupućeni gledatelj u prvom poluvremenu teško odgonetnuo tko je izraziti favorit za osvajanje bodova.

U tih pola sata, naime, u sveukupnom je zbiru sastav u crvenom bio bolji tek za pogodak, čemu je najviše pridonio raspoloženi Noa Mandić koji je sjajno nadomjestio nenadani izostanak Karla Vašarevića na lijevom krilu i – postigao čak sedam pogodaka. Gosti su se, pak, dosta mučili kako bi pronašli pravi način da zatresu domaću mrežu koju su čuvali Frajhaut i Capan, od kojih je onaj prvi čak i postigao dva pogotka „s gola na gol“, a drugi opravdao povjerenje trenera Veraje kad je stao na vrata Osječana. Štoviše, da Marin Sorić na goričkim vratima nije opet potvrdio odličnu formu obranivši čak sedam lopti upućenih prema njegovoj mreži, vjerojatno gosti ne bi na predah otišli s prednošću.

No, u drugom poluvremenu brze i maštovite Goričane domaći više nisu uspjeli zaustaviti u njihovim akcijama, među kojima se našao i jedan  pokušaj atraktivnog cepelina!  Otpor Osječana slomljen je u prvih 13 minuta drugog poluvremena, kad su Miškovićevi izabranici „zabili“ i primili samo četiri pogotka. Stekavši, tako, značajno vodstvo – pokazali su svoje pravo lice. Postupno se razlika povećavala i to na razne načine, od ubojitih udaraca s udaljenosti, s oba krila ili s pozicija kružnog napadača što im je omogućio sigurni vratar Marin Sorić zaustavljajući pokušaje Osječana da se rezultatski „vrate“ u igru. Jer, u 45. minuti bilo je 19:24, a u 49. minuti i nedostižnih 19:28.

Nažalost, Goričani nisu ispraćeni iz Zrinjevca sa simpatijama za svoju kvalitetnu izvedbu, jer je susret „začinjen“ incidentom u kojem je najgore prošao iskusni David Čičak. Iznerviran doista nerazumljivim sudačkim odlukama, prvo je nepotrebno zaradio crveni, da bi mu odmah zatim zagrebački arbitri „darovali“ i najrigorozniji, plavi. U tih posljednjih nekoliko minuta uzavrela je atmosfera na parketu Zrinjevca, čemu su ponašanjem svoj doprinos dali i bahati Goričani, zbog čega su i napustili grad na Dravi bez simpatija i onih tek osamdesetak gledatelja. Tražiti razloge takvom kraju, poslije obostrano borbene, na trenutke istina i preoštre igre, nije nimalo jednostavno. Međutim, svoj su  „doprinos“ u srijedu nesumnjivo dali i suci, imenjaci Martija Brodić i Hodžić, koji, pak, nisu ni od početka imali lak zadatak sasvim korektno odraditi ulogu tijekom cijele utakmice. Jer, kako se prilikom određivanja zagrebačkih sudaca za osječku utakmicu nije vodilo računa, da je Velika Gorica udaljena od hrvatske metropole – tek dvadesetak kilometara?! Slično su pitanje u subotu postavljali ljubitelji nogometa na Opus Areni, gdje je sudio Zagrepčanin, a gost Osijeka bio je HNK Gorica!! A Lijepa naša ima i drugih sportskih središta i arbitara, zar ne? A oni koji vjeruju, da sve to ne bi trebalo biti u sportu razlog nepovjerenju, najjednostavnije je odgovoriti pitanjem. Zašto, onda, osječkim klubovima ne sude arbitri iz Osječko-baranjske županije? Ukratko: nerazumljivo…

Za RK Osijek, inače, u srijedu su igrali: Frajhaut 2, Capan, Kovačević, Zrno, Nedić, Čičak 4, Babić 1, Žulj 3, Banović 3(3), Čurić 1, ManciMičević 1, Mandić 7, Bolanča, Oršolić 1 i Baković. Pritom su vratari obranili ukupno sedam udaraca (Frajhaut 2, Capan 5) , a Banović je realizirao sva tri dosuđena sedmerca. U momčadi HNK Gorica, čijoj pobjedi se, međutim, nema što zamjeriti, najviše pogodaka postigao je Bruno Mlakar s lijevog krila (6). Nakon ove utakmice, na ljestvici Lige B vodi HRK Gorica, sada s maksimalnih 14 bodova, a RK Osijek je, sa šest bodova, na diobi od 3. do 5. mjesta.

HRK Gorica će već tijekom vikenda imati nov europski ispit, u Sj. Makedoniji kod Butela, a rukometaši Osijeka tek posljednjeg vikenda listopada igraju susret 8. kola naše lige, protiv rukometaša Trogira, opet u Zrinjevcu. 

Potpis: Zajednica osječkog sporta