Iz retfalačkog kluba, koji bi ove godine trebao proslaviti stogodišnjicu postojanja, umjesto programa proslave jubileja kakvim se mogu pohvaliti samo rijetki sportski kolektivi, stiglo je emotivno pismo Ivice Buljubašića, u slavonsko-baranjskom sportskom okruženju poznatom  po nadimkuBuljo. Taj nadasve vrijedni nogometni trener odlučio je napustiti igralište na kojem je, poglavito s mladeži ili još preciznije s najmlađima, proveo impresivno razdoblje svog života i sportske aktivnosti. Jer, Buljubašić od četvrtka više nije trener „žuto-plavih“!

Za one koji bolje poznaju događaje vezane uz Grafičar, utemeljenog davne 1926. a zbog dugotrajnog sponzora od završetka Domovinskog rata imenom Grafičar Vodovod, poznato je da je 2017. u toj amaterskoj sredini došlo do drastične promjene vodeće strukture, sve je od tada podređeno radu s mladim nogometašima, a glavnu ulogu u planiranju i realizaciji rada s dječacima poglavito iz Retfale, preuzeo je – Ivica Buljubašić.

Godinama, čak, taj stogodišnji klub nije nastupao u seniorskoj konkurenciji, što je lani obnovljeno poklopivši se s ovogodišnjim uvrštenjem kadeta i juniora u Drugu hrvatsku ligu. Naizgled, tada je sve poprimilo idilični izgled, da bi sada, kao grom iz vedra neba, došlo – Buljino oproštajno pismo!

– Dragi moji nogometaši, roditelji, kolege i prijatelji kluba, nakon 18 godina došlo je vrijeme za zatvaranje jednog velikog, meni najdražeg životnog poglavlja, jer sam donio odluku da odem s mjesta voditelja NŠM i trenera našeg kluba – piše Buljubašić. – Kad se osvrnem unatrag, ne vidim samo godine, nego tisuće treninga, utakmica, proslavljenih golova, ali i zajednički proživljenih poraza iz kojih smo učili. Najviše od svega, vidim generacije djece, koja su rasla pred mojim očima i postala sjajni ljudi. Hvala svim roditeljima na ukazanom povjerenju i suradnji svih ovih godina.

Zahvalivši se svojim dosadašnjim kolegama trenerima i upravi na podršci, na zajedničkoj viziji i trudu da Grafičarovu školu podignu na današnju razinu, Buljubašić zaključuje kako svi koji su tomu pridonijeli danas mogu biti ponosni.

– NŠM NK Grafičar Vodovod broji preko 300 dječaka, što smatram ogromnim uspjehom za jedan lokalni klub. Međutim, kako sve ima svoj rok trajanja, došlo je vrijeme i da se okrenem svom životu i svojim privatnim obvezama. Nakon određenog vremena, jednostavno mi je ponestalo živaca biti izložen raznoraznim napadima, idejama i ponašanjima pojedinaca (sportska nekultura) koji smatraju da više razumiju problematiku jednog tako velikog pogona od mene premda u životu nikad nisu pravilno šutnuli loptu ili bili u sustavu sporta duže od nekoliko mjeseci!
Posljednje, izrazito emotivne i iskrene rečenice, pokazuju da je Buljubašić itekako dobro razmislio prije nego je odlučio otići jer se posebno obratio brojnim učenicima:

– Bila mi je iznimna čast voditi vas i raditi s vama, a ovaj klub je bio i ostat će moj drugi dom, a svi vi moja velika sportska obitelj. Iako odlazim, moji korijeni i srce ostaju ovdje, još jednom hvala za 18 predivnih i ubuduće ću vas i dalje pratiti, ali s tribina!

Dakako, nakon iznenadnog prekida suradnje u NŠM NK Grafičar Vodovod, nije teško zaključiti da je uzrok ovog rastanka razmimoilaženje dosadašnjeg vrijednog trenera s jedne i dijela čelništva s druge strane, odnosno pojave posve različitih vizija sadašnjeg rada i kreacije njegove budućnosti. A sve se to događa u godini kad su se „grafičari“, poslije višegodišnjeg natjecanja samo s momčadima mladeži, odnedavno opet pojavili i u seniorskoj konkurenciji, zasad u Ligi NS Osijek.

Foto: Arhiva kluba

Po prvi puta od utemeljenja, ove godine zbog niskog vodostaja rijeke Drave neće biti održana Miholjska regata. Veslački klub Iktus, naime, od Domovinskog rata svake je godine prvog vikenda listopada organizirao svoju tradicionalnu regatu kojom je spuštana zavjesa na natjecateljsku sezonu. Bila je to prigoda kad su se sugrađanima na Dravi u nedjeljnim prijepodnevima predstavljali mladići i djevojke koji su, prema nepisanom pravilu, na brojnim domaćim i inozemnim natjecanjima predstavljali kvalitetu jednog od najboljeg sportskog kolektiva u gradu.

Kad su stečeni uvjeti za nesmetane sportske priredbe, Iktus je 1993. priredio regatu pod nazivom „100+1“ simbolizirajući pritom i rađanje veslanja u Osijeku (1892.) da bi svakog sljedećeg listopada (osim 1995. iz razumljivih razloga) mijenjano ime („100+2“, 100+3“…), da bi 2000. taj Osječanima omiljeni sportski događaj bio prekršten u ime koje i danas nosi – Miholjska regata.

Sve to, praktično, znači da su iktusovci za nedjelju, 4. listopada planirali po 26. put organizirati svoj veslački praznik, već dugo uklopljen u blagdan Sv. Mihaela koji se obilježava na kompletnom prostoru gdje je smješten i Iktusov dom uz Dravu na rubnom prostoru Perivoja kralja Tomislava. Dakako, još jednom bi program regate sadržavao i atraktivni dio Challenge Iktus u kojem bi se osječkim ljubiteljima sporta predstavila i nekolicina najkvalitetnijih veslač(ic)a Hrvatske među koje pripadaju, opet, i članovi kluba organizatora.

– Nažalost, Miholjska regata u nedjelju se neće održati – kaže Mirna Rajle-Brođanac, tajnica Iktusa, inače najbolja hrvatska veslačica 20. stoljeća. – Vodostaj Drave je tako nizak, da smo usprkos pripremama regatu morali otkazati.

Tako će Osječani ove godine ostati uskraćeni za promatranje uživo sve najbolje veslačice i veslače Iktusa, koji su i u 2026. nanizali brojne zapažene uspjehe.

Foto: Arhiva kluba

Kako se moglo i predvidjeti, ni u trećem nastupu na početku novog prvenstva Prve hrvatske lige, rukometašice Osijeka nisu izbjegle uvjerljiv poraz. Štoviše, zlobnici će reći da su se pretplatile na katastrofe s po deset pogodaka razlike, jer ih je u srijedu u Zrinjevcu varaždinska Koka pobijedila s 35:25 (16:14), dakle s točno deset pogodaka razlike, isto kao u prethodne dvije utakmice protiv Zrinskog u Zrinjevcu i Sinjanke na domaćem parketu!

No, sve do posljednjih dvadesetak minuta, nije se činilo da će Osječanke opet biti deklasirane od, moglo se lako prepoznati, objektivno jačih i poglavito kompletnijih „kokica“.  Čak se onih sedamdesetak najvjernijih navijači(ca) nadalo da ŽRK Osijek može izbjeći poraz, jer je u prvom poluvremenu rezultat osam puta izjednačavan, učenice Zorana Dorića su i triput minimalno vodile, da bi Varaždinke otišle na odmor s tek dva pogotka prednosti.

Reprizu takva razvoja događanja na parketu gledali smo i u drugom poluvremenu, ali kako je vrijeme odmicalo, iz minute u minutu, postajalo je sve jasnije da će rasplet biti u skladu s predviđanjima. Osječanke su, naime, imale simetričan ishod na semaforu(17:17, Frančić) još samom u 23. minuti, da bi poslije toga, „trudeći“ se i da tehničkim pogreškama upotpune razvidno slabiji i brojčano skromniji potencijal od Varaždinki, sasvim – potonule. Jer, razlika se sustavno povećavala, da bi tih sada već fatalnih „minus 10“, upisano prvi put u 59. minuti ostavši neoskvrnut sve do posljednjeg zvuka sirene sa semafora.

U sagledavanju kompletne utakmice, takav rasplet jedino je ispravno mjerilo događanja na parketu, u kojem je od osječkih rukometašica prvoligaški odigrala samo Petra Frančić za koju je šteta što se češće ne koristi u igri, nego ima priliku pokazati što zna i može samo kad se akcije ŽRK Osijek završavaju na lijevom krilu. Naravno, to je, ipak, stvar stručnog stožera.

Što se Koke tiče, baš i nije uputno isticati pojedinke, iako su  najsnažniji dojam ostavile Sara Šopar s deset obrana na vratima, ljevakinja Sara Rogina s 8 (2) pogodaka, te Krajpl, Strahija i Megerle.

Za ŽRK Osijek u srijedu su igrale: Štrasser, Pančić, Samardžić 1, R. Milošević, Bakša 1, Matić Todorić 3, Đelatović 2 (1), Grubišić, Sejkora, Frančić 9 (1), H. Milošević 3, Hodak 3 i Jurčić 3. Na vratima su se izmjenjivale Štrasser (4) i Sejkora (1) čiji učinak je dodatno djelovao depresivno na suigračice, pa i gledateljstvo.

I tako je, po treći put, ostao razočaravajući dojam u mogućnosti ljetos drastično oslabljenog igračkog kadra. Susret je u srijedu sudio par Dalibor Feletar (Bjelovar) i Igor Rendulić (Kutina) isključivši na po dvije minute četiri rukometašice, dok je Mihaela Jurčić morala dvaput po dvije minute na predah. 

U 4. kolu, sada posljednjeplasirani  ŽRK Osijek igrat će u nedjelju, 4. listopada kao gost protiv Splita 2010, a sljedeću domaću utakmicu imat će 10. listopada s riječkim Zametom.

Foto: ZOS

Među povijesno značajne godine za osječki nogomet, svakako, spada i 1962., a nešto stariji Osječani zacijelo se sjećaju da je tada nekadašnji prvoligaš Proleter prvi put promijenio ime. Naime, tijekom početnih 15 godina postojanja najbolji slavonsko-baranjski nogometni klub prošao je brojne scile i haribde igrajući pri osnutku u najnižem Osječkom okružnom prvenstvu, pa u Drugoj zoni i Drugoj saveznoj ligi također četrdesetih godina prošlog stoljeća, da bi uspon nekadašnjih generacija tog doba počeo pedesetih godina kad se, nakon Druge savezne lige (’50 i ’51), zbog mijenjanja sustava nogometnih natjecanja u FNRJ, našao u Podsaveznoj ligi Osijek (’52) i onda novoosnovanoj Hrvatsko-slovenskoj, da bi ona čuvena „petarda“ Franje Rupnika ljeta ’53 banjalučkom Borcu (na kraju niza  kvalifikacija od postanka!) konačno svrstala i grad na Dravi na listu 14 najboljih klubova nekadašnje države na ovim prostorima.

Kad se već prisjećamo i tih godina, nametnula se obveza podsjećanja na jedanaestorku koja je odigrala i prvu osječku prvoligašku utakmicu uopće (s Crvenom zvezdom 0:0,  „Kraj Drave“): Tretinjak, Malčić, Majer, Feld, Medić, Pintarić, Bestvina, Rupnik, Vekić, Šestak i Brnjevarac. 

No, krenimo ovim malim nogometnim vremeplovom do na početku spomenute ’62. Nakon što je Proleter, poslije tri prvoligaške, završio u drugoligaškim vodama, prvo u Trećoj zoni, sa suparnicima iz republika Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, a potom u Drugoj ligi „zapad“ gdje više nije bilo srpskih nego su Osječani za protivnike dobili slovenske sastave.

Nažalost, ni u tom društvu klub koji je još rujna 1958. preselio s prastarog igrališta nedaleko Tvrđe u tada novi Gradski vrt, nije bio omiljen među sportskim djelatnicima koji su s itekako važnim utjecajem politike po pravilu „predviđali“ neko od mjesta u sredini ljestvice. Takav status neprijeporno kvalitetni osječki nogometaši imali su i nakon što su promijenili ime, što razvidno nije bio razlog njihova sustavnog zanemarivanja, što je samo blaga riječ za ono što je tih godina doživljavala jedna posve nova generacija.

Bilo kako bilo, ta druga značajna godina od osnutka kluba, svanula je 1962. kad su gradski „oci“ tog vremena procijenili, da će se osnivanjem jedinstvenog sportskog društva, odnosno sjedinjenjem  najboljih klubova, nogometnog, atletskog, boksačkog i dizačkog, steći optimalniji uvjeti za djelovanje i napredak. Tako je Proleter postao dio Sportskog društva Slavonija i s tim se imenom, u zapadnoj drugoligaškoj skupini natjecao pet sezona, sve dok 1967. nije opet osamostaljen u današnje ime – NK Osijek.

Naraštaj „crveno-plavih“ iz tih šezdesetih godina plijenio je pozornost brojnih navijača, jer su, pod nadzorom tandema Antun Kasa/Mijo Kiss, igrao nadasve lijep nogomet dokazujući da je Osijek nepresušno vrelo darovitih nogometaša. S početka tog romantičnog vremena je i ponuđeni preslik trajne uspomene na način izvještavanja s utakmica u lokalnim novinama. Hvalospjevi su ostali zauvijek zapamćeni (i) zbog pobjede u šesnaestini finala Kupa Jugoslavije, protiv prvoligaša Veleža iz Mostara pred oko 4.000 gledatelja i suđenje dr. Božidara Gugića iz Beograda.

Iznad opisivanja događaja na susretu i izjava aktera, obvezni su bili portreti „crveno-plavih“ kad su igrali: Molnar, Crnković, Lončarić, Rukavina, Gucmirtl I. (Ivo Gutzmirtl), Rukavina, Petović, Stokić, Karapandža, Kasač, Gucmirtl II. (J. Gutzmirtl) i Verner. Ukratko, Slavonija je tog prosinca ’62 eliminirala Mostarce s 1:0 (0:0) pogotkom Branka Karapandže na asistenciju Mate Kasača, kad je čuveni Ivan Čurković na vratima „rođenih“ bio nemoćan.

Nažalost, u osmini finala natjecanja koje je osječkim nogometašima tog vremena bila idealna prilika kad im je bilo „dopušteno“ pobjeđivati i prvoligaše, Osječane je zaustavila na putu u četvrtfinale Sutjeska u Nišiću (4:2) kad su strijelci bili imenjaci Josip Gutzmirtl i Verner.

Nedugo nakon opisanoga uzbuđenja, ljubitelji nogometa u Osijeku promatrali su utakmice novog stupnja natjecanja, Druge lige „sjever“, što je kulminiralo s tri uzastopna (neuspjela) kvalifikacijska pokušaja uvrštenja među prvoligaše, ali to, ipak, zaslužuje poseban osvrt. Jer, stigla su nova imena i uzbuđenja, a još ima onih koji ih i pamte zbog Rijeke, Banjaluke, Prištine i Zagreba…

Foto: Komarilos

Situacija u redovima ŽRK Osijek, poslije dva uzastopna poraza s po deset pogodaka razlike na početku novog prvenstva Prve hrvatske lige, nije nimalo optimistična. Svi su svjesni da je ljetošnji odlazak skoro kompletne seniorske ekipe doveo trenera Zorana Dorića u složenu, u ovom trenutku čini se, praktično bezizlazno stanje. Jer, novonastali „dječji vrtić“, u prethodne dvije utakmice, nije moga pružiti dostojan otpor Zrinskom i ŽRK Sinj koji su slavili lake pobjede s po deset pogodaka razlike.

Nakon svega, osječki prvoligaš je na pretposljednjem mjestu bez bodova, a ni u srijedu, posljednjeg dana rujna u Zrinjevcu, teško se može nadati da može izbjeći i treći poraz iako je suparnik, varaždinska Koka, u prve dvije utakmice jednom pobijedila i izgubila.

– Očekujem od naše ekipe da napravi korak naprijed u odnosu na prva dva kola – kazao je trener Zoran Dorić u utorak poslijepodne. –  Prije svega, to se odnosi na stabilnost, disciplinu i odgovornost u igri iako je jasno da se neke stvari ne mogu promijeniti preko noći. Potrebni su nam vrijeme, rad i strpljenje, što ne mijenja ono što očekujem od ekipe. Pritom nećemo tražiti opravdanja, niti obećavajući rezultat, ali je na nama imperativ da iz utakmice u utakmicu budemo sve bolji. Koliko je to, međutim, dovoljno u ovom trenutku, pokazat će teren.

Utakmica 3. kola Prve hrvatske lige, između ŽRK Osijek i Koke iz Varaždina, igra se u srijedu u 20 sati u dvorani Zrinjevac.

Foto: ZOS