Novotvoreni restoran Laskó, koji posluje unutar hotela Lug u baranjskom Lugu,  vraća se ugostiteljskoj ponudi po kojoj je Baranja poznata: domaćim namirnicama, punim okusima i obilnim porcijama, pripremljenima na moderan i kreativan način. Direktor hotela, Vinko Ručević objašnjava kako su došli do novog koncepta, zašto na meniju namjerno nema fiša i što gosti mogu očekivati u čaši.

* Hotel Lug ima dugu restoransku priču. Kako je sve počelo?

– Kuhinja je dio ove kuće od prvog dana. Prvo je to bio tradicionalni restoran Kod Zlatnog Bunara, s tipičnom baranjskom hranom: fiš, šaran u rašljama, teletina ispod peke, razne varijante gulaša, domaće kobasice i kulen. Restoran je radio sve do zatvaranja objekata zbog COVID-a, kada smo ga ugasili.

* Ljudi ga se još sjećaju?

– I te kako. Neka jela i danas su tema mnogih sjetnih priča: juha od češnjaka, baranjski pohani odrezak punjen domaćim kulenom i sirom ili taške za desert. To je najveći kompliment koji kuhinja može dobiti, da se ljudi nakon toliko godina sjećaju što su kod nas jeli.

Shvatili smo da većina ljudi koji dođu u Baranju želi baranjske okuse, a posebno baranjske, velikodušne porcije. To je bila važna lekcija i iz nje je nastao Laskó.

* Kako ste došli do koncepta Laskóa?

– Nakon dosta razmišljanja i razgovora s Tomicom Đukićem, chefom hrvatske nogometne reprezentacije, koji nam je bio spiritus movens i savjetnik u pokretanju restorana, zaključili smo da je najzanimljivije napraviti restoran s tradicionalnim baranjskim jelima. Uz to smo pronašli odlične mlade ljude s bogatim iskustvom u fusion restoranima, dakle u kuhinjama koje spajaju iskustva raznih svjetskih kuhinja. Konkretno, na tanjuru to znači da smo usmjereni su vrhunske domaće namirnice pripremljene na moderan i kreativan način. Okusima i količinom, međutim, u potpunosti zadržavamo tradiciju po kojoj je Baranja poznata. Pristup je moderan, ali i okus i porcija ostaju baranjski.

* Na meniju nema fiša. Nije li to hrabro, za Baranju?

– Namjerno ga nismo stavili. Za fiš u Baranji već postoje određene ‘institucije’ i nije nam cilj nadmetati se u jelu vječnih prijepora o tome čiji je bolji. Cilj nam je ljudima ponuditi kvalitetne, obilate obroke koji na sve načine govore – Baranja.

* Otkud ime Laskó?

– Naš hotel nalazi se u staroj, bogatoj seoskoj kući. U uređenju smo pazili na tradiciju i na to da zadržimo baš taj heritage stil. Zato smo i za ime restorana odabrali tradicionalno mađarsko ime mjesta u kojem se nalazimo – Laskó. U Lugu se hrvatska i mađarska tradicija stoljećima isprepliću, pa i za stolom.“

* Što gosti mogu probati?

– Ono što je Baranja oduvijek kuhala, samo s našim rukopisom. Na jelovniku za vikend 10. i 11. listopada su sporo pečena plećka crne slavonske svinje s krumpirom i paprikom, teleći mišići s umakom od pečenja, restanim krumpirom i prženim lukom te, naravno, pileći paprikaš sa špeclama. Ljubitelji ribe dobit će file smuđa u pivskom tijestu s krumpir salatom i tartar umakom.

* Kako izgleda taj moderni rukopis?

– Kroz detalje. Juneći jezik služimo uz salaticu od bijelog graha i pečene paprike, ukiseljeni luk i dresing od pečene paprike. Rižoto od bundeve dolazi sa slaninom, pinjolima, kozjim sirom i žumanjkom, a krem juha od kestena i gljiva s tatarcem od gljiva i uljem lješnjaka. A već na početku gosti dobiju pozdrav iz kuhinje: kruh s mašću i paprikom, kako se u Baranji oduvijek jelo. A kako je Lug zaštitni znak paprike odlučili smo ju ponuditi i u desertu. Naš mille-feuille dolazi s kremom od vanilije i naranče, bijelim rumom i gelom od pečene paprike. Sve radimo sami, u vlastitoj kuhinji, od špecli do deserta. A jelovnik će se mijenjati sa sezonom i novim idejama naših kuhara.

Svi koji se odluče i dođu kod nas će, doslovce, jesti Baranju – iskreno, obilno i s maštom. Vidimo se!

* Koliki je kapacitet restorana?

– Relativno malog kapaciteta, tridesetak mjesta. Zato je poželjno rezervirati mjesto na vrijeme. Stol se rezervira online, u par klikova. A za velike proslave, domjenke i slična okupljanja imamo veliku hotelsku salu. U njoj možemo poslužiti sve delicije s našeg menija, a uz to i neka jela koja smo posebno rezervirali za ‘velika društva’. Za takve upite najbolje je javiti se na info@hotellug.hr.

* Vi ste strastveni ljubitelj vina, osnivač najpopularnije osječke vinoteke i organizator WineOS-a, najvećeg vinskog festivala u regiji. Kakvu ulogu vino ima u Laskóu?

– Veliku. Za mene hrana i vino idu zajedno. Ponudi vina i uparivanju vina s jelima posvetili smo istu pažnju kao i samom meniju. Jela ovakvog karaktera traže vina koja ih prate, a ne nadjačavaju. Tu ne radimo kompromise.

Foto: Hotel Lug

Gradsko društvo Crvenog križa Osijek započelo je s provedbom tradicionalne, 54. po redu humanitarne sabirne akcije „Solidarnost na djelu“. Akcija je usmjerena na prikupljanje financijskih i materijalnih sredstava za najpotrebitije građane kako bi se ublažilo siromaštvo i smanjila njihova socijalna isključenost u zajednici.

Ovogodišnja akcija u Osijeku provodi se kroz nekoliko aktivnosti, a građani se mogu uključiti donacijom hrane, odjeće i obuće.

Do 10. listopada kampanja „Vaš dar za pravu stvar“ provodi se u Kauflandu, gdje volonteri Crvenog križa građanima dijele letke s popisom potrebnih artikala koje mogu kupiti i odmah donirati u za to predviđene košare. Građani se pozivaju da doniraju namirnice koje čine sastav osnovnog paketa pomoći (brašno, tjesteninu, rižu, šećer, sol, ulje, riblje ili mesne konzerve, juhe u vrećici te marmeladu/džem). Namirnice se, uz poslovnice Kauflanda, mogu predati i izravno u Banku hrane Crvenog križa Osijek (Baranjska ulica 4a) radnim danom od 8 do 14 sati za cijelo vrijeme trajanja humanitarne akcije.

Za potrebe Socijalnog servisa Crveni križ prikuplja očuvanu i čistu zimsku odjeću, obuću, deke i posteljinu, a donacije se primaju u prostorijama Socijalnog servisa u dvorištu Crvenog križa na adresi Šetalište Petra Preradovića 6, uz obveznu prethodnu najavu na broj telefona 031/544-659.

Gradsko društvo Crvenog križa Osijek prikuplja i dijeli humanitarnu pomoć tijekom cijele godine, a akcija Solidarnost na djelu samo je jedan od načina kojim se želi podsjetiti na važnost zajedničke brige o najpotrebitijima.

Ilustracija: Komarilo/Magnific AI

Dugotrajno sušno razdoblje dovelo je do izrazito niskog vodostaja Drave, na rijeka već danima obara nove rekorde. Na pojedinim se mjestima čini da se lako može prehodati s desne na lijevu obalu, a pojavio se čitav niz novih sprudova na kojima uživaju jedino riječni galebovi.

U nedjelju, 4. listopada u 12 sati vodostaj Drave kod Osijeka bio je -207, a tijekom jučerašnjeg dana kretao se od -205 do -203. Najniži je to vodostaj zabilježen otkako je mjerenja, a zbog niskog vodostaja odgođena je i Miholjska regata, kompa od srpnja ne plovi s jedne na drugu obalu Drave.

Zbog ekstremnih suša, vodni se režim potpuno promijenio. Dok smo još prije dvije godine imali situaciju da se zbog visokog vodostaja uslijed jakih kiša Drava izlijevala na lijevu obalu, ove se godine bilježimo nove rekorde, ali u minusu. Situaciju će promijeniti jedino obilne kiše duž vodotoka rijeka, no za sada ih nema na vidiku.

Foto: Komarilos

DOVIK – Dan otvorenih vrata i karijera na FERIT-u po osmi put okuplja studente, tvrtke i sve zainteresirane za nova znanja i razvoj karijere. Ovogodišnje izdanje donosi raznolik program kroz koji će posjetitelji imati priliku upoznati 36 tvrtki i njihove predstavnike, poslušati zanimljiva predavanja, sudjelovati na radionicama te iz prve ruke saznati više o mogućnostima razvoja karijere.

DOVIK je prilika za razgovor s potencijalnim poslodavcima, upoznavanje s aktualnim trendovima i tehnologijama te stvaranje novih kontakata koji mogu biti važan korak prema budućoj karijeri. Održava se 7. i 8. listopada u prostorima Kulturnog centra Osijek (K. Trpimira 2a) i FERIT-a (K. Trpimira 2b).

Foto: DOVIK

Među najpoznatiji bračni par osječkih sportaš(ic)a svakako spada i onaj atletski, Danijele i Damira Černića. Zaljubljeni u trkačke discipline na dugim prugama, što im je odavno postao smisao življenja, bez ustručavanja priznaju da bez atletike više ne mogu iako se Danijela na stadionu Gradski vrt u početku bavila – bacanjem koplja. Baš zato, priča o bračnom paru Černića nije baš sasvim slična nekim drugim sportskim parovima.

– Kao trener srednjih i dugih pruga u AK Slavonija, uvijek sam promatrao sve one koji trče ne bih li prepoznao talente za te naše discipline – prisjeća se Damir Černić (1960.). – I jednom sam prilikom uočio na stadionu djevojku koja je trenirala bacanje koplja, ali je pri tom na treninzima dodatno trčala znatno više od ostalih, a uz to bila je zgodna i simpatična. Nakon mog kratkog nagovaranja promijenila je disciplinu, priključila se našoj skupini što se ubrzo pokazalo kao pun pogodak u svakom smislu. Bila je to Danijela, s kojom sam se počeo intenzivnije družiti a ona se uklopila među klupske trkače tog doba Damira Liovića, Krešu Barića, Andreja Stipetića… nositelje srednjih i dugih pruga u našem klubu.

Na kasniju sudbinu Danijele Šaban (1977.) i Damira Černića odigrao je klupski običaj da ponajbolji atletičari AK Slavonija odrađuju zimske pripreme u Opatiji, gdje su se  njih dvoje sasvim zbližili, zaljubili i do danas su zajedno. Vrlo brzo su se zaručili, a zanimljivo je i mjesto gdje su trajno spojili svoje živote.

– Učinili smo to na Bečkom maratonu! Dakako, čin zaruka nije prošao nezapaženo u austrijskoj metropoli, čiji su mediji ovjekovječili taj događa. U to smo se uvjerili i desetak godina kasnije kad nam je prijatelj, atletičar Milan Eror iz Beča poslao isječak iz njihovih novina posvećen našim zarukama. Osim toga, kako bi sve dobilo atletsko obilježje, na povratku iz Beča dogovorili smo da nam kum bude Darko Vargić, naravno sjajni maratonac i dugogodišnji prijatelj.

Većina uzvanika u svatovima bili su klupske atletičarke i atletičari, ali i natjecatelji iz nekih drugih klubova, s tim što je čak i bend na svadbi bio vezan uz atletiku – Bend Borisa Badovinca-Badovinija. Od tada, Damir u braku ima svo vrijeme maksimalnu potporu supruge Danijele, aktivne trkačice koja je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu položila sve ispite za voditeljicu „Kids Athletics“, pa je radeći kao trenerica deset godina u matičnom klubu odškolovala više stotina osječke djece zaljubljene u atletiku. 

– Najviše me veseli kad vidim da su neki od njih danas nositelji kvalitete u raznim sportovima, a ne samo u atletici – iskreno će Danijela koja se poslije rada u toj atletskoj školi zaposlila u Dječjem vrtiću, gdje i danas radi.

Rođenje sina Filipa nije promijenilo njihovu svakodnevicu. Oboje su i dalje trenirali, samo što su se prilagodili novim uvjetima.

– Prvo bi Danijela odradila svoj trening u parku kod Iktusa, a ja sam čuvao Filipa, pa bismo se onda zamijenili – opisuje Damir prve godine roditeljske obveze. – Tako je to funkcioniralo, a s obzirom da sam u to vrijeme bio trener atletske vojne izborne vrste imali smo priliku i nekoliko puta godišnje ići na pripreme.U međuvremenu je tada i Filip počeo trenirati atletiku kod trenerice Marijane Sabo, imao je nedvojbeno bolje predispozicije od nas oboje jer je počeo pobjeđivati na svim natjecanjima na kojima je sudjelovao, ali kako se to često događa klupska je politika odlučila maknuti trenericu i sa scene je nestala po meni najbolja generacija mladih atletičarki i atletičara tog vremena, pa s njima i naš Filip. Sve drugo ni do danas se nije značajnije promijenilo, ja sam i dalje trener, Danijela još trči, istina nije to više natjecateljski, ali je redovita.

Ipak, za Černiće, posebice za Damira, novost je bilo realiziranje dugotrajnog nastojanja osnutka kluba za dugoprugaško trčanje rađanjem Maraton kluba Hrvatski sokol 2003. iako je to želio učiniti još 1991. kad se vratio izAustralije želeći osnovati klub pod imenom Maraton klub Hrvatska sokolska Župa Strossmayer, što nije zaživjelo zbog ratnih događanja. Damir je, ipak, uporno nastojao realizirati davnašnju želju.

– Krajem Domovinskog rata u Osijeku nije bilo razumijevanja za našu ideju pa sam s istomišljenicima osnovao AK Žumberak u Sošicama gdje smo doveli sve osječke dugoprugaše i uz nekoliko trkača iz Zagreba postali najjači klub izvanstadionske atletike. Procijenivši tada da je u gradu konačno sazrelo vrijeme za nas, 2003. u suradnji s Miroslavom Čakalićem, poglavarom povijesne Počasne sokolske garde osnovali smo današnji Maraton klub Hrvatski sokol u koji su se vratili gotovo svi osječki trkači na duge staze i sad smo ponovo među najuspješnijim klubovima izvanstadionske atletike u Hrvatskoj – hvali se entuzijast kojeg ste sigurno često viđali tijekom sada već brojnih osječkih travanjskih polumaratona.

I ne samo tada, jer je Damir u raznim razdobljima, dakako uz puno Danijelino razumijevanje i potporu, priređivao i druga trkačka natjecanja, ali tradicionalni Osječki polumaraton njegovo je životno djelo i dobro pamti njegov osnutak.

– U početku nije bilo lako, ali polumaraton je u potpunosti uspio. Nastupili su najbolji hrvatski trkači predvođeni hrvatskim rekorderom Dragom Paripovićem. Kasnije, iz godine u godinu, naš polumaraton raste, počeli su se javljati i sponzori i sad imamo Osječki Ferivi polumaraton na koji, držim, možemo svi u Osijeku biti ponosni.

Sjeća se Damir kako je s Danijelom poslije prvog polumaratona čistio središnji trg.

– Danas sam ponosan što imamo stabilan i kvalitetan organizacijski odbor, kojem stižu i pozivi na konferencije organizatora brojnih svjetskih cestovnih utrka što nas dodatno ohrabruje, pa sve dok sam na nogama i dok imam ovakvu sjajnu ekipu oko sebe i potporu moje supruge nastojat ću skrbiti o opstanku dvadesetak raznih dugoprugaških utrka iako to nije lako, ali kad se radi nešto što se voli nije teško!

Danijela i dalje nadograđuje svoju trkačku karijeru tijekom koje nastupa u raznim disciplinama i to podjednako uspješno. U riznici ima jedanaest seniorskih medalja s državnih prvenstava: na 3.000 metara u dvorani, na 10.000 metara, u polumaratonu, maratonu i planinskom trčanju u kojem je ostvarila najbolje rezultate.

– Nastup za reprezentaciju je san svakog sportaša, pa tako i njen, ostvarila ga je osam puta na po četiri EP i SP u planinskom trčanju, a uz to postavila je i desetak rekorda staze od kojih jedan još uvijek nije nadmašen – priča Damir.

Četiri godine zaredom Danijela je osvajala naslov najbolje hrvatske planinske trkačice što smatra svojim najvećim uspjehom.

Sve to postigli su zahvaljujući sretnom braku u koji ih je spojila – atletika!

Foto: Privatna arhiva