Poznati osječki pedijatar i intelektualni influencer, s ozbiljnim utjecajem kod publika na društvenim mrežama, nedavno je objavio osobnu informaciju da je u godinu i pol dana izgubio gotovo 30 kilograma! Dr. Igor Berecki inače je izravan i otvoren prilikom redovitih analiza svakodnevice u digitalnom eteru, pa nam se učinilo jako korisnim omogućiti mu da svoju priču o gubitku kilograma ispriča kroz razgovor koji bi definirao novi fokus svima onima što trenutno vode bitke s vlastitim kilogramima.

Vedro i nenametljivo, a zapravo s dubokim poštovanjem prema problemu koji naročito mladim ljudima može poremetiti perspektive, dr. Berecki otvara potpuno nova vrata i pojednostavljuje pristup životu u stalnoj borbi s viškom kilograma. Brojke, iskustvo, zaključci i konačni učinak nečega što možemo nazvati njegovom metodom, zapravo redefiniraju ciljeve mršavljenja i upućuju manje gledati u vagu, a više u vlastiti budućnost.

Nakon ovako ispričanog, zapravo insajderskog, izvještaja o godinu i pol dana rada na sebi – jedino što preostaje je njegovo iskustvo preporučiti drugima.

* Najveći problem mnogih ljudi koji žele smršavjeti jest to što često započinju dijetu, ali brzo odustaju. Koja je vaša priča?

– Zapravo, nema tu neke posebne priče. Ili, bolje rečeno, svatko ima svoju. Ne postoji čarobna formula za skidanje kilograma koja jednako dobro odgovara svima. Kao što imamo različite ukuse kada biramo hranu, tako postoje i različiti putovi kada se tih suvišnih kilograma želimo riješiti.

Netko voli meso, netko povrće, netko je izbirljiv, a neki od nas vole sve i još traže repete. I na kraju se, bez obzira na različite ukuse, nekako uspijemo naći na istome mjestu – s previše kilograma.

Zato ne nudim univerzalan recept. Mogu ispričati što je pomoglo meni, a možda će netko u tome pronaći ideju za vlastiti pokušaj. Usput, ne volim baš ni riječ „mršavljenje”. Zvuči mi kao da čovjek kopni i nestaje. A ja nisam želio nestati, nego se riješiti viška koji mi nije trebao.

* Možete li nam svoj uspjeh opisati brojkama? Koliko kilograma, konfekcijskih brojeva, loših dana, uspona i podrške?

– Prvoga studenoga bit će točno godinu i pol dana otkako sam krenuo sa 118,5 kilograma. Danas, dvadesetak dana prije te obljetnice, imam 89,5 kilograma. Dakle, 29 kilograma manje, a nadam se da će do tada biti punih trideset. Lijepa okrugla brojka, pogotovo kada se čovjek sam prestane osjećati okruglo.

Na početku sam se osjećao loše i fizički i psihički. Bio sam samome sebi pretežak, ne samo u kilogramima nego i u samopoštovanju, jer sam znao da sam predugo zanemarivao zdravlje. Konfekcijski broj pao mi je s 58 na 54, katkad čak i 52, ovisno o proizvođaču. Srećom, nisu mi se baš sve stvari smanjile. Neke su ostale jednako velike kao i prije. Mislim, naravno, na stopala. Broj cipela ostao mi je isti.

Teških dana bilo je manje nego što biste očekivali. Kilogrami su postupno odlazili, a rezultati su me motivirali. Nisam sve podredio dijeti niti dopustio da mi ona postane smisao života. A podrška prijatelja? Svi su me voljeli debelog, a sad imam dojam da me neki gotovo manje vole mršavog! Dok sam imao skoro 120 kilograma, rijetko me tko pitao je li sa zdravljem sve u redu. Sada me često zabrinuto pitaju jesam li bolestan jer sam toliko smršavio. To dosta govori o našem tradicionalnom shvaćanju da je punašan čovjek zdrav, a mršavljenje sumnjiva pojava.

* Koji su bili najteži, možda prijelomni trenuci i kako ste ih prebrodili?

– U životu sam već jednom dobio sličnu bitku. Gotovo 25 godina bio sam žestok pušač, u najgorim razdobljima gotovo tri kutije dnevno. Prije otprilike 25 godina ugasio sam posljednju cigaretu i otad nisam zapalio ni jednu.

Prije toga više sam puta pokušavao postupno smanjivati broj cigareta, ali uvijek bih se vratio. Uspio sam tek kada sam odlučio potpuno prestati. Rekao sam sebi: „Neće valjda cigareta biti jača od mene! Ljudi koji ne puše normalno žive, pa neću ni ja umrijeti zato što ne pušim.” Prvih tjedan dana, doduše, bio sam uvjeren da ipak hoću! Ali izdržao sam.

S hranom sam prepoznao sličnu borbu s navikama, premda hrana, naravno, nije cigareta – bez nje ne možemo. Kod skidanja kilograma dugoročno treba unositi manje energije nego što je trošimo. Jednostavna računica, ali nije uvijek jednostavna provedba.

Govorio sam sebi: „Lega moj, pa ne moraš toliko jesti! Drugi jedu manje od tebe i sasvim su živi i zdravi.” Naučio sam da ne moram na svaki poriv odgovoriti još jednim punim tanjurom. U početku je trebalo tvrdoglavosti, poslije je postalo navika. To je ono što je psihološki funkcioniralo kod mene, ne tvrdim da će jednako funkcionirati kod svih.

* Koja je bila kap koja je prelila čašu? Što vas je potaknulo da promijenite navike?

– Ne znam je li postojala jedna kap. Prije bih rekao da sam shvatio kako je čaša već odavno prepuna. Imam 65 godina, spremam se u mirovinu i ne želim u te godine ponijeti tridesetak suvišnih kilograma kao dodatnu prtljagu koju nitko neće nositi umjesto mene.

Kralježnica nosi svaki taj kilogram, koljena sve glasnije prosvjeduju, a mišići s godinama gube snagu. Nisam želio da mi mirovinu obilježavaju teško saginjanje, ustajanje i hodanje.

Kad sam kolegama rekao da nakon 37 godina rada želim barem još toliko uživati u mirovini, nasmijali su se: „Pa ti planiraš živjeti do 102. ili 103. godine?” Odgovorio sam sasvim ozbiljno: „Pa da. U čemu je problem? Zašto ne?”

Jer, ne mogu znati koliko ću živjeti. Ali mogu pokušati da mi godine koje dolaze budu zdravije, pokretljivije i kvalitetnije.

Nije mi cilj samo dodati godine životu, nego život godinama.

* Sad kad ste pobijedili, koje su vam se nove perspektive otvorile?

– Rekao bih da sam ponajprije pobijedio samoga sebe. A kad čovjek nadvlada vlastite navike i prizna si da neke stvari godinama nije radio dobro, to je prilično velika pobjeda.

Što se novih perspektiva tiče, već ozbiljno razmišljam o manekenskoj karijeri. Vidim se na svjetskim pistama kao model za kolekcije vrhunskih kreatora namijenjene muškarcima treće životne dobi. Modna industrija još ne zna što je čeka!

Naravno, šalim se. Stvarna je dobit mnogo važnija: sa znatno manje kilograma dao sam sebi priliku za bolje zdravlje i manji teret na kralježnici i zglobovima, a pokazao sam si i da se novi ciljevi mogu ostvarivati u sedmom desetljeću života.

Radni vijek proveo sam na pedijatrijskoj intenzivnoj skrbi, u fizički i mentalno zahtjevnom poslu. Puno sam želja i planova ostavljao za ono „jednoga dana, kad budem imao vremena”. E, pa taj dan dolazi. Nisam od onih koji se pitaju što će raditi u mirovini. Više me brine hoću li imati vremena za sve što želim. Vjerujem da će mi ovih gotovo trideset kilograma manje itekako pomoći.

* Što biste poručili svima koji imaju višak kilograma i ne znaju odakle početi?

– Ponovit ću: ovo nije univerzalan recept. Ja imam sreću da nemam dijabetes ni ozbiljne endokrinološke poremećaje koji bi mi dodatno otežavali posao. Nekima je potrebna stručna pomoć, a katkad i lijekovi. Nisam ih koristio, ali bih ih razmotrio da nisam uspijevao. Motivacija je važna, ali biologija nije prema svakome jednako velikodušna.

Meni je odgovaralo postupno skidanje, oko dva kilograma mjesečno. Najvažnije je bilo smanjiti porcije. Umjesto punog tanjura zagrabio bih polovicu, a katkad ni to ne bih pojeo. Ustao bih, popio vode, prošetao i pričekao 15–20 minuta da se osjećaj sitosti razvije. Često mi poslije toga više nije trebalo ništa. Ostatak bi otišao u hladnjak za sutra.

Uvelike sam smanjio zaslađena pića, slatkiše i bijeli kruh. Kad netko kaže: „Ne mogu jesti bez kruha”, dođe mi da odgovorim: „Onda nemojte jesti!” Šalim se, naravno. Kruh nije obvezan prilog svakom jelu, a bolje je češće birati cjelovite žitarice, zob, heljdu i mahunarke. Ali nisam živio asketski: povremeno se pojede pizza, sladoled ili kolač. Važne su dugoročne navike, ne savršenstvo svakog dana.

Važem se svako jutro. Nekome to ne odgovara, meni pomaže pratiti trend, uz razumijevanje da vaga oscilira i zbog vode. Kad sam pao ispod 110 kilograma, rekao sam: „Nikad više 110!” Pa „nikad više 105”, „nikad više 100”. Sada je parola „nikad više 90”, a možda jednom stignem i do 80.

Od fizičke aktivnosti praktički sam samo hodao. Sa 118 kilograma koljena baš ne mole za trčanje! Svaki dan barem pola sata, makar u dvije šetnje po petnaest minuta, a jednom ili dvaput tjedno 45–60 minuta, odnosno pet do šest kilometara. Sada planiram dodati i vježbe snage, jer u starijoj dobi treba čuvati mišiće i spriječiti sarkopeniju.

Sviđa mi se ona izreka: „Svakoga dana prošeći psa pola sata, čak i ako nemaš psa.” U mojem se slučaju sve svelo na više kretanja i manje grabljenja iz lonca u tanjur. Cilj nije samo manje kilograma na vagi, nego više života u godinama koje dolaze.

Foto: Privatna arhiva

Perivoj kralja Tomislava mnogima je najljepši upravo u jesen, kada pokaže sve svoje čari. Staze su pune lišća raznih boja – od žute, crvene i smeđe, a iako pogled prema krošnjama stabala još uvijek pruža hladovinu od prilično jakog sunca, posebno oko podneva, i ti će naoko zeleni listovi uskoro završiti na zemlji.

Svakako iskoristite ove tople dane koji su pred nama i uživajte u šetnji i bojama jeseni. Ugodno je, lijepo, a poseban doživljaj daje šetnja po šuškavom lišću koje je otpalo sa grana. Jer, nećemo se ni okrenuti, a grane drveća će potpuno ogoljeti, jutra će postati mračnija, vlažnija i hladnija, a mi ćemo se grijati u toplim prostorijama i čekati lijepo vrijeme da ponovno uživamo u šetnjama.

Foto: Komarilos  

Po peti put uzastopce Centar za mentalno zdravlje i tjelesnu aktivnost iz Osijeka organizirao je utrku „Trčimo za mentalno zdravlje“, koja već u svom nazivu objašnjava duboko humanu svrhu i značaj. Organizatori vjeruju da će subotnja utrka brojnošću nadmašiti sve prethodne, jer se očekuje nastup oko 1.100 trkač(ic)a!

I u subotu, od 17 sati, na Osječanima omiljenoj Copacabani trebalo bi se okupiti oko 1.100 trkačica i trkača koji će svojim nastupom obilježiti Svjetski dan metalnog zdravlja. Osim dosadašnje dionice na pet, za one koji to mogu, priređuje se i utrka na deset kilometara.

Organizatori su za start i cilj odredili prostor kod Skate parka, otkud bi se trkači na deset kilometara u 17 sati uputili prema ZOO-u i kod utvrđenog okretišta na lijevoj dravskoj obali nakratko vratili k zapadu, te pretrčali pješački most kako bi nastavili utrku lijepom desnom šetnicom prema Donjem gradu. Okrjepa će ih dočekati iza željezničkog mosta, a potom će prvu poluetapu završiti trčeći do glavnog okretišta na samom kraju donjogradske šetnice. Dakako, sudionici će se na isti način vratiti do cilja, koji će biti pripremljen na mjestu starta utrke.

Start trkač(ic)a na pet kilometara zamišljen je u 17,15 sati, s tim što će njih glavno okretište biti kod mjesta za okrjepu smještenog 2,5 kilometara od starta, na istome mjestu gdje će se, kako smo opisali, također osvježiti na donjogradskom dijelu šetnice nedaleko željezničkog mosta isto kao i sudionici utrke na deset kilometara.

Foto: Arhiva organizatora 

Prehrambeno – tehnološki fakultet tradicionalno u svom dvorištu (F. Kuhača 18) i ove godine organizira Oktoberfest. Prilika je to da se upoznate s dijelom onoga što studenti i profesori zajedničkim snagama rade i proizvode na ovom fakultetu.

Za goste su pripremili  lager i tamna piva koja su kuhali studenti i profesori zajedničkim snagama, a da ugođaj Oktoberfesta budew potpun, uz pivo će posjetitelji moći uživati i u pečenim kobasicama. Za najmlađe su pripremili super zabavu – sami će peći sljezove kolačiće na vatri i zatim uživati u njima.

Oktoberfest na PTFOS-u počinje danas (petak, 9. listopada) u 17 sati i traje do potrošnje piva i kobasica. Zabavu u dvorištu fakulteta dodatno će pojačati i glazbeni program na kojem će nastupiti Domagoj Babić.

Foto: Komarilos

Novotvoreni restoran Laskó, koji posluje unutar hotela Lug u baranjskom Lugu,  vraća se ugostiteljskoj ponudi po kojoj je Baranja poznata: domaćim namirnicama, punim okusima i obilnim porcijama, pripremljenima na moderan i kreativan način. Direktor hotela, Vinko Ručević objašnjava kako su došli do novog koncepta, zašto na meniju namjerno nema fiša i što gosti mogu očekivati u čaši.

* Hotel Lug ima dugu restoransku priču. Kako je sve počelo?

– Kuhinja je dio ove kuće od prvog dana. Prvo je to bio tradicionalni restoran Kod Zlatnog Bunara, s tipičnom baranjskom hranom: fiš, šaran u rašljama, teletina ispod peke, razne varijante gulaša, domaće kobasice i kulen. Restoran je radio sve do zatvaranja objekata zbog COVID-a, kada smo ga ugasili.

* Ljudi ga se još sjećaju?

– I te kako. Neka jela i danas su tema mnogih sjetnih priča: juha od češnjaka, baranjski pohani odrezak punjen domaćim kulenom i sirom ili taške za desert. To je najveći kompliment koji kuhinja može dobiti, da se ljudi nakon toliko godina sjećaju što su kod nas jeli.

Shvatili smo da većina ljudi koji dođu u Baranju želi baranjske okuse, a posebno baranjske velikodušne porcije. To je bila važna lekcija i iz nje je nastao Laskó.

* Kako ste došli do koncepta Laskóa?

– Nakon dosta razmišljanja i razgovora s Tomicom Đukićem, chefom hrvatske nogometne reprezentacije, koji nam je bio spiritus movens i savjetnik u pokretanju restorana, zaključili smo da je najzanimljivije napraviti restoran s tradicionalnim baranjskim jelima. Uz to smo pronašli odlične mlade ljude s bogatim iskustvom u fusion restoranima, dakle u kuhinjama koje spajaju iskustva raznih svjetskih kuhinja. Konkretno, na tanjuru to znači da smo usmjereni su vrhunske domaće namirnice pripremljene na moderan i kreativan način. Okusima i količinom, međutim, u potpunosti zadržavamo tradiciju po kojoj je Baranja poznata. Pristup je moderan, ali i okus i porcija ostaju baranjski.

* Na meniju nema fiša. Nije li to hrabro, za Baranju?

– Namjerno ga nismo stavili. Za fiš u Baranji već postoje određene ‘institucije’ i nije nam cilj nadmetati se u jelu vječnih prijepora o tome čiji je bolji. Cilj nam je ljudima ponuditi kvalitetne, obilate obroke koji na sve načine govore – Baranja.

* Otkud ime Laskó?

– Naš hotel nalazi se u staroj, bogatoj seoskoj kući. U uređenju smo pazili na tradiciju i na to da zadržimo baš taj heritage stil. Zato smo i za ime restorana odabrali tradicionalno mađarsko ime mjesta u kojem se nalazimo – Laskó. U Lugu se hrvatska i mađarska tradicija stoljećima isprepliću, pa i za stolom.“

* Što gosti mogu probati?

– Ono što je Baranja oduvijek kuhala, samo s našim rukopisom. Na jelovniku za vikend 10. i 11. listopada su sporo pečena plećka crne slavonske svinje s krumpirom i paprikom, teleći mišići s umakom od pečenja, restanim krumpirom i prženim lukom te, naravno, pileći paprikaš sa špeclama. Ljubitelji ribe dobit će file smuđa u pivskom tijestu s krumpir salatom i tartar umakom.

* Kako izgleda taj moderni rukopis?

– Kroz detalje. Juneći jezik služimo uz salaticu od bijelog graha i pečene paprike, ukiseljeni luk i dresing od pečene paprike. Rižoto od bundeve dolazi sa slaninom, pinjolima, kozjim sirom i žumanjkom, a krem juha od kestena i gljiva s tatarcem od gljiva i uljem lješnjaka. A već na početku gosti dobiju pozdrav iz kuhinje: kruh s mašću i paprikom, kako se u Baranji oduvijek jelo. A kako je Lug zaštitni znak paprike odlučili smo ju ponuditi i u desertu. Naš mille-feuille dolazi s kremom od vanilije i naranče, bijelim rumom i gelom od pečene paprike. Sve radimo sami, u vlastitoj kuhinji, od špecli do deserta. A jelovnik će se mijenjati sa sezonom i novim idejama naših kuhara.

Svi koji se odluče i dođu kod nas će, doslovce, jesti Baranju – iskreno, obilno i s maštom. Vidimo se!

* Koliki je kapacitet restorana?

– Relativno malog kapaciteta, tridesetak mjesta. Zato je poželjno rezervirati mjesto na vrijeme. Stol se rezervira online, u par klikova. A za velike proslave, domjenke i slična okupljanja imamo veliku hotelsku salu. U njoj možemo poslužiti sve delicije s našeg menija, a uz to i neka jela koja smo posebno rezervirali za ‘velika društva’. Za takve upite najbolje je javiti se na info@hotellug.hr.

* Vi ste strastveni ljubitelj vina, osnivač najpopularnije osječke vinoteke i organizator WineOS-a, najvećeg vinskog festivala u regiji. Kakvu ulogu vino ima u Laskóu?

– Veliku. Za mene hrana i vino idu zajedno. Ponudi vina i uparivanju vina s jelima posvetili smo istu pažnju kao i samom meniju. Jela ovakvog karaktera traže vina koja ih prate, a ne nadjačavaju. Tu ne radimo kompromise.

Foto: Hotel Lug