Plijesan u stambenim prostorima najčešće nastaje zbog povećane vlage, kondenzacije, nedovoljnog provjetravanja ili određenih građevinskih problema. Iskusni soboslikari i ličioci koji su se kroz godine rada susreli s različitim situacijama reći će vam da je najvažnije prvo utvrditi uzrok, a tek onda krenuti u sanaciju.

JESEN I ZIMA Plijesan se najčešće pojavljuje u jesen i zimu, kada su vanjski zidovi hladniji, a u prostorijama se zbog kuhanja, tuširanja, sušenja rublja i svakodnevnog boravka stvara vlaga. Kada topao i vlažan zrak dođe u dodir s hladnom površinom nastaje kondenzacija koja pogoduje razvoju plijesni. Najčešće je viđamo u kutovima prostorija, oko prozora, na špaletama, uz stropove i iza ormara koji su postavljeni uz vanjske zidove. U takvim slučajevima uzrok može biti toplinski most, odnosno mjesto na kojem se zid više hladi, ali i slaba cirkulacija zraka.

Ako se plijesan pojavljuje pri dnu zida, treba razmotriti i kapilarnu vlagu, prodor vode ili problem s hidroizolacijom. Ako se pojavljuje nakon kiše ili ispod krova, moguće je da voda negdje prodire u konstrukciju. Samo prema izgledu i položaju mrlja ne može se uvijek sa sigurnošću utvrditi uzrok, pa je ponekad potrebno napraviti dodatna mjerenja i pregled.

I U NOVOGRADNJI Plijesan nije problem samo starih kuća i stanova, jer ona se može pojaviti i u novogradnji, pogotovo ako se građevinska vlaga nije dovoljno osušila, ako nema odgovarajuće ventilacije ili ako postoje određeni nedostaci u izvedbi. Također, nakon zamjene stare stolarije novim, nepropusnijim prozorima može doći do povećanja vlage u prostoru ako se ne provjetrava dovoljno. Sami PVC prozori nisu krivac, nego je važno osigurati pravilnu izmjenu zraka.

Za prevenciju je najvažnije redovito provjetravanje, održavanje primjerene temperature i kontrola vlage u prostoru. Preporuka je koristiti higrometar kako bi znali kolika je relativna vlažnost zraka. Poželjno ju je održavati otprilike između 40 i 55 posto, kada je to moguće, te izbjegavati da dulje vrijeme bude iznad 60 posto.

PROVJETRAVANJE Zimi je najčešće bolje kratko i intenzivno provjetriti prostoriju nego satima držati prozor na kip. Nakon tuširanja i kuhanja treba odvesti vlagu iz prostorije, a u kupaonicama je posebno važno imati dobru ventilaciju. Namještaj ne bi trebalo potpuno priljubiti uz hladne vanjske zidove jer se iza njega smanjuje cirkulacija zraka i zid se teže suši.

Kada se plijesan već pojavi, nije dovoljno samo uzeti sredstvo protiv plijesni i prebojiti zid. Prvo treba pregledati površinu, utvrditi koliko je zahvaćena i provjeriti postoji li aktivan izvor vlage. Ako je riječ o curenju instalacija, prokišnjavanju ili drugom građevinskom problemu, to se prvo mora riješiti. Ako je uzrok kondenzacija, potrebno je poboljšati provjetravanje i uvjete u prostoru, a po potrebi riješiti i problem hladnih površina.

UKLANJANJE PLIJESNI Nakon toga pristupa se uklanjanju plijesni. Postupak ovisi o vrsti podloge i dubini oštećenja. Ako je zahvaćen samo površinski sloj na čvrstoj i perivoj podlozi, dovoljno će biti odgovarajuće čišćenje i sušenje. Ako su boja i glet počeli otpadati, ako je žbuka omekšala ili se raspada, potrebno je ukloniti sve nestabilne i oštećene slojeve. Kod dubinski zahvaćene ili trajno vlažne žbuke potrebno je uklanjanje do zdravog materijala i odgovarajuća obnova. Ne treba automatski skidati svaki sloj do cigle, nego opseg radova treba prilagoditi stvarnom stanju podloge.

Tijekom sanacije važno je zaštititi prostor i spriječiti širenje kontaminirane prašine. Kod većih zahvata potrebno je koristiti odgovarajuću zaštitnu opremu i, prema potrebi, prepustiti posao stručnjacima za sanaciju plijesni. Također, ne preporučuje se nekontrolirano suho brušenje pljesnivih površina jer se time spore i kontaminirana prašina mogu raspršiti u zrak.

SUŠENJE PODLOGE Nakon uklanjanja plijesni podloga se mora dobro osušiti. Ne treba žuriti s gletanjem i bojanjem jer se novi slojevi ne bi smjeli nanositi na vlažnu ili nestabilnu podlogu. Kada je podloga suha, pristupa se popravcima žbuke, potrebnom grundiranju, gletanju i završnom bojanju. Važno je koristiti materijale koji odgovaraju vrsti podloge i međusobno su kompatibilni.

Na tržištu postoje boje s dodatnom zaštitom od površinskog razvoja plijesni, kao i mineralni premazi koji zbog svojih svojstava mogu biti prikladni za određene zidne sustave. Postoje i fungicidi, sredstva koja djeluju protiv gljivica, uključujući plijesni, te algicidi koji se koriste protiv algi, najčešće na vanjskim fasadama. Takva sredstva i boje mogu biti koristan dio sanacije, ali ne mogu zamijeniti uklanjanje uzroka vlage.

UKLANJANJE UZROKA Trajanje zaštite ovisi o konkretnom proizvodu, načinu primjene i uvjetima u prostoru. Ako se zid pravilno sanira, podloga osuši i osiguraju odgovarajući uvjeti, zaštitni premaz može pomoći u smanjenju rizika od ponovne pojave. Ako se vlaga i dalje zadržava ili postoji toplinski most, plijesan se može vratiti bez obzira na kvalitetu boje. Zbog toga će boja teško trajno riješiti problem ako uzrok nije uklonjen.

Najčešća pogreška koju ljudi rade jest da plijesan samo prebrišu ili preboje, a ne riješe uzrok. Zid tada neko vrijeme može izgledati uredno, ali ako su uvjeti ostali isti, problem se često vraća. Zbog toga je vrlo važno problem plijesni riješiti u suradnji s kvalitetnim soboslikarom, koji neće na zid samo nanijeti boju, već znati procijeniti stanje podloge, odabrati odgovarajuće materijale, poštovati vrijeme sušenja i prepoznati kada problem prelazi granice soboslikarskih radova te zahtijeva dodatnu stručnu procjenu.

Ilustracija: Komarilos/Magnific AI

Glavne vrste završnih fasadnih žbuka su mineralne, akrilne, silikatne i silikonske, a o vrsti objekta, lokaciji i vrsti toplinske izolacije ovisi koja će biti pogodnija za upotrebu.

Postavljanje završne fasadne žbuke izvodi se nakon što se potpuno osuši armaturni sloj, odnosno mreža i ljepilo. Podloga na koju se žbuka nanosi mora biti čista, suha i ravna, a prethodno je obvezno potrebno nanijeti odgovarajući temeljni premaz.

Završne fasadne žbuke razlikuju se po svom kemijskom sastavu, što im daje specifična svojstva poput vodoodbojnosti, paropropusnosti i otpornosti na prljavštinu.

AKRILNA Kod nas je najzastupljenija akrilna žbuka. Vezivo joj je vodena disperzija, više je vodoodbojna, a manje paropropusna. Poželjna podloga za nju je stiropor. Prednost akrilne žbuke je u tome što se od nje mogu napraviti jarki tonovi, a dobra je i ukoliko želite tamnu, odnosno crnu fasadu, što je u posljednje vrijeme u modi.

Čisti akrilat reflektira određeni sloj topline natrag, pa kod ove vrste završne žbuke ne dolazi do blijeđenja, odnosno fasada je vrlo postojana. Akrilne žbuke mogu se postavit na sve fasadne sustave.

SILIKATNA Silikatnoj žbuci  vezivo je kalijevo vodeno staklo. To je mineralna žbuka s jako dobrom paropropusnosti i manjom vodoodbojnosti. Poželjna je na kamenoj vuni i svim mineralnim podlogama. Omogućuje zidu da diše, a zbog visoke alkalnosti prirodno je otporna na razvoj algi i plijesni.

SILIKONSKA Premium izbor je silikonska žbuka, jer je ustvari kombinacija najboljih osobina akrilnih i silikatnih žbuka. Izuzetno je elastična, visokoparopropusna i pruža vrhunsku vodoodbojnost. Vezivo je silikon, dugotrajna je i ima efekt samočišćenja, odnosno prljavština se ne lijepi za nju, pa je kiša sama ispire. Svaki ozbiljan izvođač radova danas radi sa silikonskom žbukom.

Naravno, zbog troškova, danas akrilna žbuka i dalje ima primat u upotrebi, ali sve se više koristi i silikonska žbuka. Kada investitor gleda dugoročno, u konačnici je isplativije u startu uložiti više, jer silikonska žbuka ima najbolje performanse i najdugotrajnija je. Oni koji su ju postavili na svoje objekte kažu kako vrijedi svakog eura – dobijete odlične performanse, a u konačnici i dobar omjer cijene i kvalitete.

Kako i na našem području u zadnje vrijeme ima sve više vremenskih nepogoda, jakog vjetra, pa čak i pijavica, a na žalost je zabilježeno i nekoliko slučajeva padova ili odljepljivanja fasade, silikonska žbuka trebala bi preuzeti primat.

Ako je na objektu loše postavljena završna žbuka, pa se odvaja ili otpada, ili ju je oštetila tuča – najbolje je rješenje ponovno armiranje i presvlačenje.

Fasadni sustav koji je od starta napravljen od lošijih materijala izdržat će neko vrijeme, ali je u konačnici povoljnije u startu izdvojiti više novca i biti miran, nego nakon nekoliko godina ispravljati štetu.

Ilustracija: Komarilos/Magnific AI

Ugradnja sobnih vrata ključan je korak u uređenju interijera. Postupak zahtijeva iznimnu preciznost kako bi vrata ispravno funkcionirala, dobro izolirala zvuk i da bi se estetski uklopila u prostor. Posebno treba obratiti pozornost na činjenicu da ugradnja drvenih sobnih vrata (štoka i krila) zahtijeva preciznost doslovno u milimetar kako se drvo s vremenom ne bi savijalo i kako bi se vrata glatko zatvarala.

Najvažnije od svega je pravilno izmjeriti otvor, ali i debljinu, odnosno širinu zida zbog obuhvatnog štoka. Uvijek treba voditi računa da su otvori većih dimenzija od samih vrata – 3 do 4 centimetra širi i viši od štoka vrata.

Ukoliko su otvori dobro napravljeni, kvalitetnom majstoru u prosjeku treba oko 40 minuta za postavljanje jednih sobnih vrata. No, ako se pojavi bilo kakav problem s otvorom, postavljanje vrata može potrajati i nekoliko sati.

Stručnjaci koji ugrađuju vrata uvijek će savjetovati da se na kupaonice i spavaće sobe postavljaju vrata bez stakla, dok će za dnevnu sobu radije preporučiti vrata s ugrađenim staklenim dijelom kako bi imali više svjetlosti. U konačnici, to su detalji o kojima odlučuje investitor.

Po pitanju izgleda i boje, zadnjih su nekoliko godina u trendu bijela hrastova vrata, te smećkaste varijante imitacije drveta. Iz perspektive održavanja i dugovječnosti vrata tu nema prevelike razlike. Medijapan od kojega je danas napravljena većina sobnih vrata lako se održava – dovoljno je samo brisanje vlažnom krpom, dok se drvena vrata održavaju također vlažnom krpom, te potom i suhom dok  bi se jednom godišnje trebalo nanijeti i zaštitno sredstvo kako bi visoki sjaj trajao godinama.

Majstori uvijek savjetuju i na koju je stranu vrata najbolje otvarati, budući da ljudi često puta pogriješe, a treba voditi računa da se iskoristi svaki centimetar prostora. Smjer i strana otvaranja vrata određuju se prema pravilu funkcionalnosti, sigurnosti i prohodnosti prostora. Pogrešno postavljena vrata mogu blokirati prekidače za svjetlo, udarati u namještaj ili smanjiti iskoristivost prostorije. Vrata se u pravilu trebaju otvarati prema najbližem bočnom zidu. Kada se uđe u prostoriju, vrata bi se trebala „prisloniti“ uz zid kako ne bi stajala usred sobe i blokirala kretanje.

Ukoliko imate nedoumica oko odabira smjera otvaranja vrata, uvijek je dobro poslušati savjet majstora.

Ilustracija: Komarilos/Magnific AI

Investitori na području Slavonije i Baranje najčešće se odlučuju za izgradnju bazenea s betonskom podlogom. Mogu biti bazeni zidani betonskim blokovima ili armiranobetonski i obloženi folijom (izvođači kažu da je u kontinentalnom dijelu Hrvvatske folija najzahvalnija), a ako je bazen zatvoren može biti i keramika. Drugi odabir su montažni bazeni u varijantama koje se mogu ugrađivati u zemlju. Tu su još i bazeni od stiropornih blokova – to je zapravo armiranobetonsko rješnje, gdje se umjesto klasične građevinske oplate koriste blokovi koji se kasnije ispunjavaju armaturom i betonom.

ROK TRAJANJA Oni koji se odluče za gradnju bazena mogu računati na predviđeni rok trajanja od 30 godina s jamstvom od 10 godina na opremu. Doduše, isto toliko mogu trajati i stiroporni i montažni bazeni, ali uz vrlo precizan plan održavanja. S druge strane, oprema je uvijek ista, osim što je kod montažnih bazena mnogo lakše mijenjati gotovu foliju.

Uglavnom, prilikom odluke o investiranju u gradnju ili postavljanje bazena najbolje je razgovarati s nekim tko već ima bazen ili s nekim tko se ozbiljno bavi gradnjom. Tako je moguće saznati sve skrivne detalje, jer bazeni nije samo rupa za kupanje nego ozbiljan objekt kojega je potrebno održavati jednako kao, primjerice i dnevnu sobu. Treba ga i otkriti i pokriti, spremiti za zimu, održavati kemijskim sredstvima i na proljeće ga otvoriti usisati (bez obzira na to imate li robota ili to radite ručno).

ELEMENTI ZA ODLUKU Najsigurnije je kontaktirati tvrtku koja se bavi ugradnjom bazena, koja je stručna i iza sebe ima brojne ugradnje. Izvođač će dati sve potrebne informacije – i pozitivne i negativne i tada se investitor može odlučiti želi li uopće ulagati u takvu vrstu obveze. Prije pokretanja posla potrebno je izraditi projekt. Nije potrebna građevinska dozvola već samo glavni projekt po kojemu se mora raditi, a po završetku izgradnje bazen je potrebno uknjižiti da bi sve bilo po propisima.

Također, s obzirom da je u Hrvatskoj gradnja bazena trenutno trend u koji se mnogi uključuju – potrebno je dobro se snaći u moru izvođača koji nude soje usluge. Zbog toga investitori trebaju biti oprezni, jer ima i onih izvođača koji će bez prevelikog razmišljanja ponuditi ugradnju lošije opreme s kraćim vijekom trajanja. Primjerice, lako će predočiti da bazen koji stoji 40.000 eura može biti izgrađen i za 10.000, no takav će trajati najduže dvije sezone.

KOMPLEKSNI RADOVI Konačno, kad krene izgradnja onda je potrebno znalački koordinirati sve uključene aktere. Dobavljač koji isporučuje i montira opremu mora biti konstantno u kontaktu s građevincima koji moraju međusobno koordinirati kao ne bi naknadno bilo nepotrebnih radova. Odnosno, ne mogu doći građevinci, iskopati rupu, izbetonirati ju, okrenuti se i otići. Svi se radovi moraju preklapati, a građevinci različitih struka trebaju međusobno jasno komunicirati. Kada jedna faza završi, odmah kreće druga. I kad građevinski radovi budu gotovi, u slučaju bazena s folijom, primjerice, zadnje je potrebno postaviti rubni kamen i već sutradan kreće kupanje.

Što se tiče rokova izgradnje, investitoru treba biti jasno da ni jedan bazen ne može biti gotov za mjesec dana. Odnosno, ako bazen želite koristiti u sezoni, onda s radovima treba krenuti najkasnije u veljači. Ili godinu prije – u jesen napraviti grube građevinske radove, a onda na proljeće ostale radove, da bi sve bilo gotovo do recimo 1. svibnja. I još, vodite računa, jednom dovršen bazen uglavnom ne trpi naknadne popravke. Ako bilo koji završeni dio na bazenu iziskuje popravak, to je izuzetno skupo.

VELIČINA I OPREMA Veličinu samog bazena diktira veličina površine na kojoj će se graditi. Izvođaču je potrebno reći o kojemu se prosječnom broju kupača radi i koliko je dugo razdoblje tijekom sezone u kojemu će se bazen koristiti. Najčešća veličina obiteljskog bazena je 7×3 ili 8×4 metara, zapravo 85% bazena kod nas je upravo takve veličine, pa su za njih lako dostupne informacije i sredstva za održavanje.

Oprema diktira cijenu, ali u prosjeku za bazen 8×4 metara uz osnovnu, kvalitetnu opremu, cijena se kreće oko 10.000 do 15.000 eura. Obloga može mijenjati cijenu – ako idete na bojanje to je najpovoljnija varijanta, keramika je najskuplja, a folija je neka sredina. A ako želite opremiti bazen suvremenim uređajima koji kontroliraju većinu procesa i samo izvješćuju vlasnika o potencijalnim problemima, takav bazen će stajati između 35.000 i 40.000 eura.

Foto: Magnific

Živimo u vremenu intenzivnih građevinskih aktivnosti, pa evo nekoliko tipičnih praktičnih majstorskih savjeta koji mogu utjecati na pripreme i odluke onih koji razmišljaju o gradnji kuće, poslovnog prostora ili cijele stambene zgrade.

Naravno da vas na početku zanimaju iskustva drugih koji su se upustili u taj zahtjevni i skupi posao. Na internetu se vrlo brzo može doći do podataka, čak i do vrijednih korisničkih iskustava u radu s pojedinim građevinskim tvrtkama i majstorima. Možete se, doduše, oslanjati i na preporuke poznatih i usmenu predaju, ali uz malo koncentracije na internetu ćete pronaći majstore i tvrtke koje su u međuvremenu naslagale i nekoliko stotina povoljnih recenzija – i to znači da ste na dobrom putu.

Najbolje vrijeme za početak građevinskih radova je rano proljeće, pa je prethodnu jesen i zimu potrebno iskoristiti za istraživanje iskustava i poslovne dogovore s izvođačima jer kad ih jednom pronađete sigurno nećete s poslom moći krenuti odmah sutra u jutro.

Treba voditi i računa da nakon izlijevanja temelja treba proteći minimalno tri tjedna, ali bolje bi bilo i mjesec dana prije nego što nastave graditi objekt. Jer, temelji se trebaju dobro osušiti. U slučaju da počnete ubrzavati izvođače i krenete graditi ranije – može doći do pucanja objekta. Dakle, dobro promislite. Danas su svi u žurbi i žele što prije završiti posao, ali ne možete protiv građevinskih standarda.

Zadnjih godina brzo se mijenjaju trendovi u zidarskom poslu. Konkretno, primjerice, gradnja porobetonom je brža i kvalitetnija, ali i skuplja od gradnje klasičnim materijalima.

Ako ste spremni investirati u izo-blokove onda vam ne treba ni vanjska toplinska izolacija, odnosno apsolutno nema potrebe za posebnom fasadom jer su blokovi stigli s izolacijom. Tako da na kraju treba samo navući mrežicu s ljepilom i završno po želji urediti pročelje.

Kad investitori odvaguju hoće li graditi porobetonom ili glinenim blokom, uvijek u formulu na kojoj temelje odluku moraju uvrstiti elemente cijene materijala i brzine gradnje.

Ukoliko investitor želi da objekt bude brzo gotov, porobeton je svakako najbolja opcija, jer se primjerice kuća može izgraditi za sedam dana. Izgradnja proobetonom toliko je napredovala da se blokovi lijepe specifičnom pjenom koja se osuši za tri minute! Kad tome dodate i činjenicu da se zahvaljujući materijalu tijekom zidanja zapravo rješava i izolacija – onda je sve jasno. No, ako je investitor financijski ograničen, jeftinija izgradnja će trajati puno duže, ali ako se pravilno radi može biti vrlo kvalitetna.

I par sugestija za kraj. Vanjski zidovi objekta trebali bi biti 30 cm debljine, a unutarnji između 10 i 12,5 cm. Vrlo je važno prije početka gradnje imati ravan teren ili izbetoniranu deku, kako bi, kad zidari izvuku prvi red sve bilo kao po špagi. Kvalitetno izveden temeljni posao jamči olakšane zahvate svima koji dolaze poslije zidara, primarno keramičarima i podopolagačima.

Foto: Magnific