Pisac Nenad Rizvanović svoje je formativne godine proveo u osječkom gradskom središtu, najviše u trokutu između Royala, nekadašnjeg STUC-a i Ulice Hrvatske Republike. Plus Tvrđa, u kojoj je provodio gimnazijske dane. Sve te podatke čak i površni čitatelj može pobrati u njegovim knjigama. U nedjelju, 25. svibnja opet dolazi u Osijek, na Panonski festival knjige u dvorani Gradski vrt.

Tamo će na, za osječke prilike, ogromnom sajmu knjiga promovirati svoju novu knjigu pjesama „Gravitacija“. Ali ako ga voditelji razgovora na bilo koji način začačkaju temama o Osijeku – otvorit će vulkan. Pravi razgovor pred publikom počinje u 11 sati, a ovo je bilo samo zagrijavanje.

* Je li točno da vaša nova knjiga pjesama “Gravitacija” zapravo najviše gravitira Osijeku osamdesetih? Odnosno, kakav je to grad nekada bio u Osijeku kad je kod vas ostao tako trajnom fascinacijom?

– DUH „GRAVITACIJE“ JE IZ ČAROBNOG VREMENA Ne pišem pjesme s nekim predumišljajem ili namjerom, niti sam kao maloljetnik maštao o pjesničkoj karijeri. Pjesme sam počeo pisati relativno kasno, kad sam shvatio da ne mogu napisati sve što želimu drugim literarnim vrstama. Ispalo je da sam pjesnik postao silom literarnih ambicija i ideja, i to uspješniji nego što sam mislio. Prema pjesmama iz prve zbirke Valceri iz Translajtanije Ahmed Burić je zajedno sa sedmočlanim Translajt Orkestrom (kojem sam i sam pridruženi član) snimio fenomenalan album Valceri iz Translajtanije, kojeg je nedavno objavio Dallas Records i kojeg je moguće preslušati na streaming servisima. Usput, 24. 09. ove godine nastupamo u maloj dvorani Lisinskog a zatim u Ljubljani (Cankarjev dom), Sarajevu (BKC), Novom Sadu, da ne nabrajam dalje, a naravno da se nadamo i pozivu iz koncertne dvorane Franjo Krežma. No da se vratimo Osijeku i poeziji. Zapravo je moja druga zbirka Plan grada, koja je pretprošle godine stjecajem okolnosti izašla u OKF Cetinje, potpuno gradska osječka knjiga i već sam pomislio da bih je trebao reizdati, i to najbolje u Osijeku. Gravitacija je, mislim, po svom duhu proizašala iz osječkih1980-ih, iz ondašnje potkulturne lektire, iz onog čarobnog i nezaboravnog osjećaja slobode, mladosti i ljubavi.

* Kakav ritam čitatelji mogu očekivati čitajući “Gravitaciju”? I počiva li na tom ritmu nekakav soundtrack koji možemo povezivati s Osijekom nekada i/ili s Osijekom sada?

– SJEVERNA RAVNICA I TREĆI SVIJET Pa mislim da su Marko Pogačar i Đorđe Matić u svojim tekstovima bolje opisali Gravitaciju nego što bih ja to mogao. Marko Pogačar piše: „Iako su geografske koordinate Gravitacije rasute globusom, od Mexico Citiya, Atlantika i Ville Borghese do Istanbula, Vladivostoka ili Manile, te svedene prije svega na vlastiti divlji zvuk, njezin se tok ipak nepogrešivo slijeva u jedan odavno ispražnjen bazen: Panoniju. Njezini izvori vrište Osijek, osamdesete godine, Quorum, Reš&Rem, punk, koji je možda mrtav, ali još uvijek smrdi. Ritam zadaju MC5, Nick Cave, Cohen, Lačni Franz… Večernji, dakle, šinobus; walkman u uši i – press Play!“. Đorđe Matić pak Gravitaciju vidi kao Sjevernu ravnicu i Treći svijet, panonske poljske puteljke i Mexico City (Blues); palme, meduze, morske biljke i Americana, slavonski šinobus i Mistery Train, Piran i Vladivostok, punk i Istanbul, Fred Sonic Smith (MC5) i Milan Bačić, Latinska četvrt i osječko kino Uranija… pojmovi jedan nasuprot drugom, u opreci, ili (i)pak u nemogućem skladu, ostvarivom i razumljivom jedino u logici snova i pamćenja, kulturnog i osobnog, sve to čini pjesnički i kulturološki svijet kojim nas pjesnik zaspe bez isprike.

* Imate li u Osijeku nekih pjesničkih uzora od prije? Je li “Gravitaciju” moguće uspoređivati s dosadašnjim poetama i poezijama o Osijeku i iz Osijeka?

– TIŠINA I SRETNE ULICE Kao valjda i svaki drugi pjesnik, pjesničkih uzora imam napretak. Ne bih znao tko je od svih tih pjesnika utjecao na moju poeziju, no mnogo sam čitao Ginsberga, Kerouaca, Ondaatjea, Gregoryja Corsoa, Franka O’Haru, Ezru Pounda, Roberta Lowela, Johna Berrymana, Teda Hugesa, Yeatsa, Eliota, Larkina, Herberta, Milosza, Kavafija, Cendrarsa, Nicanora Parrau, Montalea, Enzensbergera, Paula Celana, Ingeborg Bachman i Nelly Sachs i tolike druge. Osječki pjesnici ili pjesnici koji su živjeli u Osijeku mislim da nisu utjecali na mene, osim naravno ranih zbirki Delimira Rešickog „Tišina“ i „Sretne ulice“, koje ne samo da su moja formativna literatura, već su i najbolja poezija u Hrvatskoj u 1980-im godinama, zajedno s „Praksom laži“ Branka Maleša, koja je također knjiga koju jako volim.

* Je li moguće na bilo koji način argumentirati, primjerice barem u nekakvom zamišljenom kvantnom prilagodniku, da bi Nick Cave mogao biti rođeni Osječanin? Pitanje nije provokacija nego se referira na činjenicu da je Cave često označitelj atmosfere Osijeka iz vremena koje danas u mnogim djelima čuvaju osječki pisci, pjesnici i neki novinari. Tog Osijeka više nema, ali Cave je eksplodirao u svjetsku slavu.

– TOPIĆ BI MOGAO U OSIJEK DOVESTI NICKA CAVEA Sjećam se kako je Delimir Rešicki maštao da razgovara s Nickom Caveom u svojoj sobi, u onoj dvokatnici u Branjinom Vrhu, što Nicku Caveu ne bi bio tako čudan ili stran ambijent jer je Branjin Vrh svakako uređenije i civiliziranije mjesto od Warracknbeala u kojem se Nick Cave rodio. Rešicki je doduše rođen u Osijeku, što je trebala biti neka njegova životna prednost. Sjećam se i kako je Koja svaku svoju pjesmu na koncertu Discipline Kičime na OLJM-u 1989. najavljivao ovako: „a sada jedna numera od Nika Kejva“. Netko  je – a taj Netko je možda bio Siniša Bogunović a možda Dražen Jemrić Germa – Koji ispričao koliko Osijek voli Nicka Cavea, a Nick Cave je Koji, jasno, išao neopisivo na živce. Naravno ni Nick Cave nije više isti Nick Cave iz vremena albuma The Good Son. Nakon trideset pet godina Nick Cave liči na samog sebe iz onog vremena, taman koliko i Osijek liči na samog sebe iz tog vremena, samo što je Nick Cave naravno bitno popularniji i uspješniji. Neka sličnost ili srodnost možda nije izumrla što bi svakako trebalo provjeriti, što možda i nije nemoguće. Nick Cave je praktičan čovjek i s njim se lako može dogovoriti razne vrste nastupa, na koje se on rado odaziva. Mislim da bi seOsijek Nicku Caveu baš svidio. Ne bi morao to naravno biti koncert The Bad Seedsa, ili njegov solo nastup, ali možda bi se mogla dogovoriti promocija knjige, jednom kad objavi novu knjigu, ili pak izložba njegovih likovnih radova. Možda samostalno čitanje u KD Franjo Krežma? Znamo da se u Hrvatskoj Nick Cave jako dobro osjeća, a Hrvatska naravno nije samo Zagreb. Ne postoji neka stvarna prepreka da Nick Cave posjeti Osijek. Dovoljan je samo sposoban menadžer kojemu je stalo, a to bi recimo mogao biti Dario Topić.   

* Kad se kao rođeni Osječanin povremeno vraćate ovamo iz poslovnih razloga – imate li tremu od osječke publike, radujete li se dolascima ili vam možda grad ide na živce?

– JA SAM OSJEČANIN U DIJASPORI Miroslav Krleža je jednom rekao da Osijek ima samo publiku, i to nije bio baš sasvim u krivu. Krleža je bolje poznavao Pečuh nego Osijek, a Josipa Glembaj, Rudolfo Franjin Magjer, Dragutin Prohaska i Ernest Dirnbach samo su neki od njegovih smiješnih osječkih problema, o kojima između ostalog pišem u svom novom romanu Avanture ročnika Lava. Ne znam više tko je za mene rekao da sam Osječanin u dijaspori, ali to je točna konstatacija. Da sam kojim slučajem rođen na Jugu 2, možda bih za sebe rekao da sam Jugošvabo u Agramu, no kako sam rođen i još uvijek stanujem u Gornjem gradu, zasada mi ne pada na pamet neka zgodna jezična domislica. Oberštater na agramerskom arbajtu? Nemam neki poseban – pogotovo ne patetičan ili sentimentalan – odnos prema odlascima i dolascima u Osijek iz Zagrebu, a pogotovo prema Osijeku samom. Ne mislim – zapravo ne osjećam da sam otišao iz Osijeka. Osijek volim kao i svaki drugi sugrađanin. Navijam za NK Osijek. Istina je da se moj privremeni boravak u Zagrebu oduljio, ali navikao sam se. Nisam ja jedini takav, mislim da bi vam redatelj Zvonimir Jurić  slično odgovorio na ovo pitanje. Možda smo svih ovih godina u Zagrebu naprosto postali bolji Osječani.

Foto: Privatna arhiva

Kada je mr. ph. Marta Tripolski praktički u osvit Domovinskoga rata 1991. u Osijeku utemeljila prvu gradsku privatnu ljekarnu bio je to pionirski i vizionarski projekt. Njezina je osječka ljekarna tada bila jedna od prvih privatnih ljekarni u cijeloj Hrvatskoj, a poslovni pothvat ubrzo se našao u ratnoj situaciji te u atmosferi otežane opskrbe lijekovima. Ipak, i u tim najtežim danima mala je privatna ljekarna uspijevala svakodnevno biti na usluzi pacijentima. Četiri godine kasnije registrirani su kao zdravstvena ustanova i do danas se razvili u vodeću ljekarničku kuću u Slavoniji, u ozbiljan sustav koji uključuje 14 ljekarničkih jedinica sa značajnim brojem zaposlenih.

Polovicom veljače 2017. gospođa Marta je prerezala vrpcu na otvorenju novog kompleksa tadašnje upravne zgrade i ljekarne s drive-in isporukom lijekova u Ulici Antuna Kanižlića, i tom su joj prigodom u goste došli tadašnji gradonačelnik Ivan Vrkić i župan Vladimir Šišljagić. Obojica nisu krili oduševljenje razvojem posla.

Gradonačelnik je tada rekao kako joj je došao dati podršku za razvoj posla jer je učinila nešto što je potpuno suprotno trendovima koji su nas tada okruživali – nije dopustila da visokoobrazovani mladi ljudi odlaze iz Osijeka u svijet nego je stvorila uvjete zahvaljujući kojima je svijet dovela u Osijek. Pohvalio je viziju i doslovce rekao: “Danas sam doista fasciniran. Vi ste na neki način poslovnu filozofiju McDonaldsa implementirali u ljekarnički posao, pa je zahvaljujući tome usluga vrhunske kvalitete sad još brža i još dostupnija. Vjerujem kako je to trend koji će mnogi slijediti u budućnosti. Hvala na tome i sretno .”. Tadašnji gradonačelnik se, između ostaloga, referirao na činjenicu da je na otvorenju predstavljen i prvi u Hrvatskoj implementirani potpuno robotizirani sustav pretrage, lociranja i isporuke lijekova do pacijenta.

Gospođa Tripolski preminula je tijekom protekloga vikenda i sahranjena je u ponedjeljak u krugu najuže obitelji. Iza nje je ostao ozbiljan obiteljski posao o kojemu je bivši župan Vladimir Šišljagić, liječnik po struci, svojedobno rekao: “Ovo je doista impresivan iskorak u organizaciji ponude jedne zdravstvene ustanove. Vi ste zapravo nositelji značajnog razvoja u prostoru opskrbe lijekovima, ali i savjetovanja i edukacije u zdravstvenom sektoru.”.

Na Facebook stranici Ljekarni Tripolski djelatnici ustanove su se dirljivo oprostili od svoje osnivačice: “Svojim kolegama i djelatnicima nesebično je prenosila znanje, a svojom prisutnošću unosila radost, toplinu i osmijeh gdje god bi došla. Bila je srce i duša naše ljekarne i kao takva, nezamjenjiva.”.

Foto: Arhiva ustanove

Imao je dugu i dinamičnu karijeru, a dobar dio svojih zrelih godina paralelno je obavljao zahtjevne kirurške operacije i surfao u našem kraju iznimno valovitim razdobljima profesionalne politike. Dr. Vladimir Šišljagić danas je u mirovini. Organizirao je veliku oproštajnu zabavu za radne kolege i prijatelje te, prema ocjeni mnogih koji su se te večeri došli pozdraviti – iz bolničkog kolektiva je otišao kao gospodin.

Zadnjih dana hrva se s prevelikim brojem obveza koje još treba obaviti kako bi zatvorio poglavlje. Ipak, živo i bistro prolazi kroz desetljeća u kojima je naš medijski prostor punio i kao akter političke pozornice. I konačno, kao tipični gradski šmekac naprosto ne pristaje na odjavu iz javnog života. Ovo je njegova priča.

* Široj javnosti ste najpoznatiji kao političar, no vaša je liječnička karijera puno dužeg staža od političke – hoće li vam nedostajati radni ritam u KBC-u Osijek?

– Naravno da će mi nedostajati. Kirurgija je bila i ostala moj život i strast, moj drugi dom, u bolnici sam proveo više vremena nego s obitelji u vlastitom domu. Nedostajat će mi naše operacijske dvorane, timski duh i zajedništvo operacijske ekipe koja daje sve od sebe kako bi pomogla pacijentu na operacijskom stolu, često u tišini noćnih dežurstava i težini operacijskih sala. Najviše će mi faliti moji suradnici s kojima sam radio i živio gotovo četiri desetljeća i poseban osjećaj povjerenja i empatije naših brojnih pacijenata.

Umirovljenje doživljavam kao prirodan korak, ali istodobno i jako emocionalan. Jer čovjek može otići iz bolnice, ali mislim da kirurgija i bolnica iz mene nikada neće otići. Veliki dio mene će zasigurno zauvijek ostati u bolničkim sobama, hodnicima, operacijskim dvoranama i uspomenama.

* Kako se, kroz godine, mijenjala osječka bolnica? Kako je bilo raditi kao kirurg na početku karijere i danas?

– Bolnica se kroz sve te godine itekako mijenjala, u svakom smislu. Od prostora i opreme, organizacije, stručno-znanstvenog statusa i načina rada. I osobno sam sudjelovao u otvaranju zgrade kirurgije, uvođenju koronorografije, novih dijagnostičkih i operacijskih metoda, ustroju osječke kardiokirurgije. Od opće preko kliničke bolnice prerasli smo u Kliničko bolnički centar. U mojim kirurškim počecima, medicina je bila znatno skromnija u tehnološkom smislu, ali smo se zato više oslanjali na kliničko znanje, vještinu i iskustvo starijih kolega koje su nam nesebično prenosili. I danas je slično, kirurško znanje i iskustvo se prenosi s generacije na generaciju, ali su nam danas dostupni uređaji i metode koje su nekad bile nezamislive. Ja sam generacija koja je prve kirurške korake učila od svojih kolega, iz objavljenih knjiga, skripti, na kongresima i simpozijima. Danas je kirurgija postala sofisticiranija, preciznija, brža, zahvaljujući internetu danas su nam u svakom trenutku dostupna najnovije postignuća u medicini, kirurgiji i znanosti.

No, ono što se nije promijenilo, i nadam se da nikad neće, jest ono ljudsko. Timski rad, posvećenost pacijentu i međusobno povjerenje. U početku kirurške karijere učio sam od sestara, od iskusnijih kolega, jer je to tada bilo prirodno, učiti kroz praksu. Danas mladi liječnici imaju više resursa, na žalost i daleko veća administrativna opterećenja. Osječka bolnica mi je uvijek bila puno više od radnog mjesta. Gledao sam je kako raste, mijenja se, izdržava reforme i krize i postiže uspjehe. I ponosan sam što sam imao prigodu biti dio nje kroz sva ta desetljeća.

* Bez obzira na politiku, činjenicu što ste bili i na mjestu župana, u bolnicu ste se uvijek vraćali. Možemo li reći da je liječnički poziv ipak veća ljubav od politike?

– U aktivnoj politici sam od 1995., član Poglavarstva Osječko-baranjske županije, vijećnik Skupštine Osječko-baranjske županije i Gradskog vijeća Grada Osijeka, zamjenik gradonačelnika Grada Osijeka, župan Osječko-baranjske županije, zastupnik u Hrvatskom saboru. I sve te dužnosti obnašao sam kako sam najbolje znao i umio, nadam se da sam bar većim dijelom opravdao povjerenje i očekivanja mojih sugrađana, birača i osoba koji su me predlagali na sve te dužnosti i koje i danas neizmjerno poštujem. I politika poput kirurgije zahtijeva timski rad, odgovornost i predanost poslu, cijelog čovjeka iako su često rezultati vidljivi tek godinama kasnije.

Kirurški poziv je nešto sasvim drugo, dublje, osobnije, neposrednije, emotivnije, konkretno, izravno i svakodnevno pomažete ljudima, odluke u liječenju moraju biti precizne i jasne, ne smije se pogriješiti, a rezultat je vidljiv u nekoliko sati iza operacijskog zahvata. Pogled pacijenta kojem ste pomogli, ruka koju ste stisnuli nakon uspješne operacije — to se ne može usporediti ni s jednim političkim mandatom. Bez obzira na sve funkcije koje sam obnašao, bolnicu nikada nisam napuštao. Politika je bila prolazna dužnost, ali kirurgija je bila i ostala moja konstanta i trajna ljubav.

* Budite ljubazni prisjetiti se samo jedne situacije iz svog liječničkog iskustva za koju možete reći da ćete ju pamtiti cijeli život?

– U kirurgiji je puno teških trenutaka i situacija i „krvi i znoja i suza“, još više radosti i neizmjernog zadovoljstva. Često ih se prisjetim i iznova izazovu i tužna i lijepa sjećanja i emocije, ali to je sastavni dio našeg poziva. Bilo je bezbroj takvih situacija, osobito u vrijeme Domovinskog rata, svakodnevnih stradanja i ranjavanja naših sugrađana, prijatelja, susjeda, poznanika, članova obitelji…

Nikada neću zaboraviti jednog šestogodišnjeg dječaka kojem je granata raznijela nogu, njegov nevin i bojažljiv pogled nakon amputacije i previjanja.

Takve i slične situacije trajno se urežu u pamćenje, ali mislim da ne bi bilo dobro da one utječu u toj mjeri da promijene život kirurga.

 * Izdvojite samo jednu situaciju u kojoj ste kao političar postigli nešto za što mislite da vam je pozitivno obilježilo političku karijeru?

– Vjerujem da i moji sugrađani pamte brojne situacije u vrijeme mog aktivnog političkog djelovanja: razlaz s HDZ-om 2005., raskid koalicije u Gradu Osijeku s pozicije vlasti krajem 2007. zbog Dvorane Gradski vrt, otpor pokušajima kriminalizacije Domovinskog rata i progona naših generala od strane Haškog tribunala, nepriznavanju presuda naših sudova i njihovih neprihvatljivih i nebuloznih obrazloženja koja su blago rečeno relativizirali časnu ulogu branitelja s početka Domovinskog rata, zaustavljanje ustavnih promjena u Hrvatskom saboru krajem 2013. Sugrađani se zasigurno sjećaju i mog sudskog postupka kada sam od „neovisnog“ USKOK-a optužen za lopovluk i korupciju i u narednih deset godina doveden u poziciju braniti svoju čast i ugled. Priznajem da je to za mene, koji korupciju i lopovluk mrzim iz dna duše, bilo poprilično teško razdoblje unatoč činjenici što su nadležni sudovi u više navrata sve te optužbe „neovisnog“ USKOK-a odbacivali i donosili oslobađajuće presude. I to je na žalost sastavni dio politike kada nekome smetaš.

Posebno sam zadovoljan učinkom i rezultatima ostvarenima u razdoblju od 2009. do 2017. u kojemu su mi moji sugrađani u dva mandata dali povjerenje obnašati dužnost župana. Unatoč globalnoj financijsko-ekonomskoj krizi koja se itekako osjetila i u Hrvatskoj, radilo se i gradilo u svim dijelovima Osječko-baranjske županije: izgradnja i dogradnja škola, nastavno-športskih dvorana, zdravstvenih ustanova, ljekarni, kilometri novih lokalnih i županijskih cesta, športskih terena i dječjih igrališta, društvenih i vatrogasnih domova…  Značajna financijska sredstva povlačili smo iz fondova Europske unije. U tom razdoblju bili smo prvi u proizvodnji mlijeka, voća i povrća u RH, imali smo i najbrži rast kontinentalnog turizma u Hrvatskoj, po prosječnoj stopi od 10% godišnje. I za sve to itekakve zasluge imaju moji sjajni suradnici i djelatnici Osječko-baranjske županije.

U svom aktivnom političkom životu zasigurno je bilo puno onih koji su imali ista ili slična politička stajališta, zasigurno i mojih sugrađana koji nisu na isti način promišljali moja politička stajališta. Koja se i danas s odmakom vremena nisu promijenila. Takav sam, kakav sam, promijeniti se neću i ne mogu. Ponosan sam na radno okruženje i motivaciju djelatnika Osječko-baranjske županije, na sveukupan rad i aktivnosti svih vijećnika u Skupštini Osječko-baranjske županije u oba mandata, na činjenicu da smo uspješno obnašali vlast u koaliciji i sa „desnim“ i „lijevim“ političkim strankama, da mi je bilo potpuno nevažno kojim hrvatskim strankama pripadaju jer sam ih znao i znam kao dobre ljude, poznanike i prijatelje koji vole i žele razvoj i napredak svog zavičaja i svoje Domovine.

* Sad kad ste na kraju karijere – sad je pravo vrijeme da se osvrnete na svoj dosadašnji život i rad i kažete što biste u njemu promijenili?

– Savršen i bezgriješan zasigurno nisam bio. Poneke odluke u privatnom i političkom životu, izjave, nastupi u javnosti, zasigurno bi bile drugačije jer potpuna slika, informacija i saznanje o pojedinim događanjima, osobama i situacijama postaje vam u cijelosti dostupna tek godinama poslije.Vjerojatno bih malo usporio, više i češće odmarao u krugu obitelji, s prijateljima, na športskim terenima, živio zdravije, opuštenije i „normalnije“ i manje se opterećivao i brinuo o stvarima koje se ionako ne mogu kontrolirati.

I da se nekim čudom može krenuti iz početka, opet bih izabrao isti put i ništa bitno ne bih mijenjao. U svakom poslu s voljom i motivacijom sam davao sve od sebe, koliko sam u tom trenutku znao i mogao, živio punim srcem i pokušao ostati čovjek. I kad se prisjetim svih tih godina, događanja i situacija, svih ljudi koje sam susreo, liječio i pomogao, nekima možda i promijenio život, osjećam samo zadovoljstvo i zahvalnost. .

* Kao župan našli ste se u situaciji da intervenirate i kao liječnik. Poznato je da ste prilikom požara donjogradske RK Doma pružili prvu pomoć ozlijeđenom vatrogascu. Je li bilo još takvih situacija?

– Da, bilo je takvih i sličnih situacija, u prometu, na javnim okupljanjima. Ne često, ali kada se dogode, ne razmišljaš i reagiraš instinktivno. Jednom kad si liječnik, to ne prestaješ biti, bez obzira na funkciju, odijelo ili protokol. Taj poziv je duboko u tebi i ne traži titulu da bi djelovao.

Situacija u Donjem gradu urezala mi se u sjećanje jer se dogodila gotovo pred mojim očima, igrom slučaja bio je to moj prvi radni dan na funkciji župana, ali u trenutku kada vidiš ozlijeđenog čovjeka, liječnički instinkt i znanje potisnu sve ostalo.

* Bili ste i jedan od osnivača Centra za prevenciju i liječenje bolesti ovisnosti 2000. godine. Tada u gradu nije bilo udruga koje se brinu o ovisnicima, kao što ih ima danas.

– U to vrijeme bio sam član Poglavarstva Osječko-baranjske županije zadužen za zdravstvo i na toj funkciji preuzeo prostornu, kadrovsku i stručnu organizaciju Centra čiji je osnivač bila Županija, a ja njegov prvi volonterski predstojnik gotovo dvije godine na lokaciji Doma zdravlja u Retfali. Pored Zagreba i Zadra, to je bio treći takav utemeljeni Centar u Hrvatskoj koji je u kratkom vremenu ostvario kontinuiranu suradnju s prof. Sakomanom u Zagrebu, KBC Osijek, Zajednicom Susret koju je vodila sestra Bernardica Juretić, ali i drugim udrugama u Hrvatskoj i inozemstvu koji su skrbile o pacijentima u liječenju bolesti ovisnosti. Zahvaljujući izuzetnoj motiviranosti i znanju zaposlenih zdravstvenih djelatnika, Centar je u relativno kratkom vremenu dostigao zavidnu razinu stručne kvalitete u prevenciji i liječenju bolesti ovisnosti u ovom dijelu Hrvatske. Time je i moj posao glede ustroja i organizacije rada Centra bio završen, a stručni dio zdravstvene skrbi nastavili su moji kolege kojima je to struka i koji daleko više znaju o prevenciji i liječenju ovisnosti.  

* Što ste posebno istaknuli u svom odjavnom govoru pred kolegama na oproštajnoj zabavi na kraju karijere?

– Umirovljenje je bilo samo još jedan povod za okupljanje dragih ljudi, veselje i opuštenu zabavu. I ovaj put je bila sjajna atmosfera do ranih jutarnjih sati. I nije bio odjavni, bio je to tek pozdravni govor u kojem smo se prisjetili naših starijih kolega i suradnika, raznoraznih profesionalnih i osobnih događanja i situacija, početaka kirurškog poziva kada sam puno naučio ne samo od mojih iskusnijih kolega, već i medicinskih sestara, instrumentarki, gipsera… Nakon toliko godina zajedničkog rada, operacija, brige i skrbi o našim pacijentima i neprospavanih noći, nastaje neraskidivo zajedništvo i prijateljstvo koje ostaje trajno. Mislim da se čovjek nikada ne može „odjaviti“ od svojih sjećanja i uspomena na svoje drage kolege i prijatelje koji više nisu sa nama, a posebno od svojih aktivnih kirurga, traumatologa, ortopeda i suradnika s kojima sam dijelio dobro i zlo svih ovih godina. I koji su i danas vrh hrvatske kirurgije, ortopedije i traumatologije.

Kirurgija nije karijera, to je izuzetno zahtjevan i odgovoran poziv, zanat, vještina, disciplina, ali i čista emocija. Operirati može naučiti svatko s dovoljno volje, talenta i truda, ali postati liječnik u pravom smislu potrebito je puno znanja, ali još više srca i urođenog poštovanja i uvažavanja naših pacijenata, kolega, sestara, instrumentarki, pomoćnih djelatnika. Jer bolnica nije samo kirurgija ili dijagnoza — to je organizam u kojem svatko ima svoju važnu ulogu.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Foyer HNK u Osijeku bio je premali za više od 200 građana koji su se u srijedu, 12. veljače okupili na promociji knjige “Matija” poznatog osječkog istraživačkog novinara Drage Hedla. Neuobičajeno za književni program, zbog nedostatka prostora dio publike pratio je promociju iz prostora kazališnog kafića, a neki su čak ostali sjediti u predvorju te izlaganja autora i prezentera slušali preko internog razglasa.

A onda, nakon otprilike 80 minuta programa, prodane su praktički sve knjige koje je osoblje Knjižare Nova dopremilo u HNK, pa su posjetitelji u dugom redu i 30 minuta strpljivo čekali kako bi im se autor potpisao i kako bi s njim razmijenili pokoju riječ. Ovakvo što u Osijeku do sada definitivno nikada prije nije viđeno.

Hedl je na početku svoga izlaganja rekao kako mu je trebalo više od šest godina da se odluči pisati o tragediji svoje obitelji.

– Kao novinar ne bih pisao o samoubojstvu neke osobe, no ovo je moja osobna priča koju sam odlučio ispričati zato da bi ljudi kojima se to dogodilo, a dogodilo se nažalost velikom broju ljudi nego što sam to ranije pretpostavljao, ovo je knjiga i za njih, da shvate kako u toj boli nisu sami i da iz te boli nekako treba izaći. Ja iz nje nisam izašao, ona je još uvijek tu. I nema dana da se ne sjetim Matije, jer on je uvijek bio prisutan u mom i životu njegove majke. To je vrlo iskrena priča, nisam mogao biti iskreniji nego što sam bio i suptilnije analizirati odnos oca prema sinu. Tako sam isto analizirao odnos moga oca prema meni i moga oca prema svom ocu. Na žalost, zaključak knjige nije po mene baš slavan i dobar. Matija je bio bolji sin nego što sam ja bio svom ocu. I ja sam imao na neki način boljeg oca nego što ga je imao Matija. Otkako je knjiga objavljena, puno mi je ljudi reklo da će više računa voditi o tome da svojoj djeci kažu što žele, da neće ništa ostavljati za sutra, da budu s njima u bližem kontaktu – rekao je Drago Hedl.

Psihijatrica dr. Katarina Dodig-Ćurković rekla je da joj je knjiga Matija u nekoliko navrata nuđena na čitanje iz pozicije osobe koja već više od 20 godina radi posao koji radi i koja se davno uvjerila da svaka obitelj ima svoju tragediju i svoju priču, samo neke su ispričane, a neke nisu nikada. Knjiga je, rekla je, toliko pitka, bez patetike, brutalno iskrena, jer trebate najdublji dio sebe ogoliti i pokazati ljudima oko vas.

– Još uvijek nisam naučila što reći roditelju kada mu se dijete ubije i koja je to riječ koja ga može utješiti. Mene je jedna majka pitala: „Jel’ bi bilo lakše da je stradao u prometnoj ili preminuo od onkološke bolesti? Kao da bi mi bilo lakše…“. To su ti okovi u kojima se danas nalaze obitelji čija su djeca počinila suicid, a okolina je vrlo često gruba i ne mazi ih. Knjigu sam doživjela ne samo kao način destigmatizacije suicida, jer mi smo takvo društvo, vrlo licemjerno, gdje je najlakše sve staviti pod tepih, već i kao knjigu ljubavi – naglasila je dr. Dodig-Ćurković, napominjući kako je pisanje knjige moralo imati i terapijsko djelovanje, pokušati razumjeti što ste kao roditelj mogli, a niste učinili ili što ste propustili.

Književna kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik naglasila je kako je iznimno teško čitati, a jednako tako i govoriti o knjizi Matija. Ističe četiri pojma koja bi stavila uz ovu knjigu – hrabrost, snaga, tuga i razotkrivanje.

– Dokumentaristički dio knjige ima gotovo trilerski naboj, dok je drugi dio meka, lirska proza u kojoj se uobličava Matijina biografija, od njegovog rođenja, djetinjstva, odrastanja… To je knjiga detalja i koliko god ona bila Matijina biografija, tu se zapravo ispisuje autobiografija kroz dnevnik. Pravo, dnevničko ja koje se do kraja razotkriva i preispituje svoje poteze – naglasila je Pogačnik.

Pisac Davor Špišić pričao je o dva kolosijeka romana koji se isprepliću.

– Prvi je njegova borba koja traje već 40 godina, uvijek i isključivo dokumentaristički, željezno činjenični novinarski način tragajući za istinom i pravdom, nikada ne podliježući nikakvim nagađanjima. To što on radi sada mu se vratilo kao najgori, ili rekao bih kao najblagoslovljeniji bumerang da prođe još jednom kroz tragediju koja ga je zadesila. Osnovna novinarska pitanja mora da su u tih 37 dana u njemu zvonila kao nekakav pakao za koji nije znao hoće li imati snage. Nevjerojatno je s kojom količinom snage i hrabrosti neviđene u životu, Drago ispisuje ove stranice bez trunke patetike, bilo kakvog osvetoljubivog žara i skretanja s puta i to je nešto što je fascinantno – rekao je pisac Davor Špišić.

– Koliko god mi čitali i pokušavali podvući neke rečenice, točno osjećamo koliko se emocija prelijeva izvan rubova knjige. Meni je knjigu bilo najjednostavnije staviti u kontekst suvremene proze i reći kako je konačno sazrjelo vrijeme da neke stvari ne stavljamo pod tepih, kako emocija nije slabost već nešto što treba pokretati sve oko nas. Kada bih cijelu knjigu stavila u okvir, rekla bih da je ona jedna crna kutija jednog teškog teksta, teškog dokumentarizma. Ali ta kutija ima svoje šibice. Kada se zapali šibica dolazi toplina i svjetlost, a život sa Matijom je svjetlost. Ti detalji izazivaju emociju – naglasila je akademkinja Helena Sablić Tomić.

Moderator pomocije, novinar Dario Topić na kraju je Hedlovo iskustvo iscjeljenja kroz pisanje, razinu fizičke i emotivne boli u tekstu te krovnu stvaralačku tezu da se njemu u životu “više ništa strašnije ne može dogoditi” stavio u kontekst iskustva rock pjevača Nicka Cavea koji u knjizi “Vjera, nada i krvoproliće” na gotovo isti način progovara o prokletstvu suicida koji je počinio i njegov sin.

– Među hrvatskim novinarima postoji prešutni kodeks da se u medijima ne izvješćuje o slučajevima suicida upravo iz respekta prema članovima obitelji koji nastavljaju živjeti u traumama. No, posljedica toga je da se iza svakog slučaja suicida otvaraju nevjerojatne ulične priče, nadogradnje, izmišljanja, odnosno ogovaranja kojima se u javnosti podgrijavaju najrazličitije teorije o razlozima zbog kojih si je netko oduzeo život. I takav javni pogovor ipak onda dodatno traumatizira obitelj. No, Hedl je s tolikom preciznošću opisao sve okolnosti Matijina odlaska, a zatim si postavio i odgovorio na sva pitanja koja uopće možete i zamisliti. Tako da tu više nema nikakvog prostora za uličnu improvizaciju – rekao je Topić.

Foto: Borna Jakšić/PIXSELL

Poznati hrvatski istraživački novinar, Osječanin Drago Hedl podijelio je s čitateljima najtragičniji i najtužniji period svoga života. U izdanju Telegrama krajem prošle godine objavljena je knjiga “Matija” u kojoj Hedl precizno i potpuno otvoreno ispisuje najmučnije stranice iskustvom roditelja koji je ostao bez djeteta. Kako na koricama knjige piše Miljenko Jergović, riječ je o “olovno teškom rukopisu” koji je Hedl napisao s nadom: “… da bi njegovo tragično iskustvo moglo pridonijeti detabuiziranju suicida i pomoći obiteljima koje su kroz to prošle”. Autor knjige kroz ovaj razgovor krhko rekonstruira različite slojeve emocija i namjera koje su upravljale njegovom voljom da to kolosalno djelo o iskustvu tuge dovrši i podijeli s drugima.

* Najgora noćna mora svakog roditelja je da njegovo dijete “ode” prije njega. Vama se to dogodilo. Kako ste preživjeli?

– Nema veće tragedije od gubitka djeteta. Sve ono što se dogodilo prije toga i izgledalo strašno, bolno, sve nedaće i tragedije, malo je, nebitno, nevažno, prema onome kad izgubite dijete. Tek tada osjetite pravu težinu riječi tragedija. Nema te vode, nema tog vremena koje može isprati, otupjeti, ublažiti bol. Ostaje samo milijun neodgovorenih pitanja. Nikada neću saznati odgovore, ali siguran sam u jedno: meni seu životu, ma koliko god trajao i kakve god me nevolje zadesile, više ne može dogoditi ništa strašnije.

* Je li knjiga “Matija” završetak Vašeg procesa tugovanja?

– Knjiga ”Matija”, uz to što je dnevnik 37 dana roditeljske patnje, od trenutka njegova odlaska, do onog posljednjeg oproštaja kad dodirnete urnu, govori i o ukradenom vremenu žalovanja, toliko potrebnog mira, samoće i tišine, preispitivanja i razmišljanja koje mi – na žalost – nismo imali. Matijina mati i ja, umjesto da žalujemo, sabrani u svojim mislima, sjećanjima na sina kojeg više nema, borili smo se s američkom birokracijom, kojekakvim protokolima, pravilima u kojima je propisano sve, ali lišeno trunka empatije. Borili smo se 37 dana kako da njegove posmrtne ostatke iz SAD-a vratimo u Hrvatsku.

Knjiga ”Matija” nije kraj tugovanja, tuga ne prestaje ako ste je iznijeli javno, podijelili s drugima. Ona ostaje.

* Kako ste se odlučili za pisanje knjige o osobnoj tragediji, odnosno kako ste to pisanje uopće preživjeli?

– Pišući ”Matiju” bio sam potpuno iskren, ništa nisam skrivao. Posve sam se razgolitio, propitkivao, istraživao i pretresao vlastitu dušu, njene najdublje kutke; naš odnos, odnos oca i sina i uspoređivao ga s odnosom kakav sam imao s mojim ocem. Gubitak djeteta na način kako je otišao Matija, obično se pretvara u obiteljsku tajnu, nešto o čemu se ne govori, nešto što se ne dijeli s drugima. Mučio sam se pišući tu knjigu. I odustajao nekoliko puta. Osobito je bilo teško kad sam je završio. Ali to je samo djelić mog duga prema Matiji. A ostao sam mu toliko toga dužan. Dužan, bez mogućnosti da ikada vratim dug.

* Može li Vaša knjiga pomoći onima koji su prošli kroz slične tragedije?

– Teško da knjiga ”Matija” može umanjiti ili ublažiti nečiju tugu, tugu onih koje je zadesila takva opaka sudbina. Knjiga jedino može pomoći da lakše, bar malo lakše, shvate kako se takve stvari događaju, da postoje i drugi koji kroz to prolaze i koje muče ista pitanja na koje i oni traže odgovore. Moja knjiga ”Matija” te odgovore ne nudi, jer kada bi ih znao, podijelio bih taj melem s drugima. U nas je samo, koliko znam, Igor Mandić, taj književni gigant, djelomično s javnošću podijelio osjećaje o gubitku svoje kćeri.

* Matija je dugo živio u SAD-u, bio je umjetnik i znanstvenik. Bili ste, kako u knjizi navodite, u izvrsnim odnosima. Jeste li do sada uspjeli dokučiti što ga je nagnalo na takav čin?

– Matija je više od polovine svoga života, proveo u SAD-u, a otišao je zakoračivši u 44. Ondje ja završio zadnji razred srednje škole, studij biokemija na Iowa Stateu, doktorat na Sveučilištu Purdue u West Lafayettu, postdoktorat na University of Chicago i potom otišao na jedno od najprestžnijih sveučilišta, Yale, gdje je radio 11 godina. Bio je uspješan znanstvenik, Google će vam reći koliki je njegov doprinos znanosti, osobito u istraživanju Chronove bolesti. Matija i ja imali smo odličan odnos, dopisivali se, razgovarali telefonski i prije Whats Appa, Vibera, Face Timea…, družili se i provodili vrijeme zajedno kad bi se, jednom godišnje nakratko vraćao u Hrvatsku. Breme koje je nosio na svojim leđima očito je bilo preteško za njega, onako visokog, snažnog, a u duši nježnog, lomljivog i krhkog. Ne znam razloge zašto nije mogao dalje. Mogu naslućivati, nagađati, ali razumijem njegovu potrebu za mirom i samoćom.

Volio bih da je miran i spokojan, ondje kamo je otišao.

* Kontaktiraju li Vas, nakon što je knjiga izdana, roditelji koji su prošli gubitak djeteta? Pronalaze li nakon čitanja možda nekakvu utjehu?

– Tek je nekoliko tjedana otkako je knjiga ”Matija” izašla, a nešto kraće je u knjižarama. Ipak, javilo se podosta ljudi; kažu trebalo je imati snage i hrabrosti napisati je. Knjigu ”Matija” nije lako čitati, ali ima i vedrih stranica iz Matijinog života, toplih, nježnih sjećanja na njegovo djetinjstvo, školovanje, koje je na žalost prekinuo rat pa je ostao uskraćen za možda najljepše doba života, prvu mladost, prve ljubavi, prva čvrsta prijateljstva. Sve je to razdrobio rat. U Ameriku je otišao rano, bilo mu je tek 17 godina. Sve to ispreplićem u knjizi: jedan sjajan život s tragičnim krajem.

* Je li Vam nakon izdavanja knjige lakše nositi se sa svojom boli?

– Knjiga će ostati, ja ću otići. Želio sam zabilježiti jedan izniman, ali prekratak život. Više ljudi mi je reklo da je ”Matija” spomenik jednom životu, najveći kojeg roditelj može podići svom djetetu. Volio bih da taj spomenik, ako knjiga ”Matija” to jest, nisam morao podići. Da sada, dok razgovaramo, provjerim je li stigao njegov sms ili mail, da ćaskamo kako smo on i ja to znali, ogovaramo hrvatsku i američku vlast; volio bih otići po njega na aerodrom u Zagreb, Budimpeštu, Beograd, kamo je slijetao, zagrliti ga, onako visokog, za glavu višeg od mene, ili mahnuti na rastanku kad bi odlazio, pa na Flight radaru pratio kako plovi njegov avion iznad Atlantika, sve dok ne sleti u New York.

* U jednom ste intervjuu rekli kako je Matija jako cijenio Vaš rad. Što bi rekao na knjigu “Matija”?

– Matija je bio prvi čitatelj mojih romana, prvi kritičar još dok su rukopisi nastajali. Ne znam što bi rekao za ovu knjigu. Kad sam pisao ”Donjodravsku obalu”, rekao je da mu se knjiga jako sviđa, ali da bi on kraj nekako drugačije napisao. Da priča završi sretno ili da bude bar malo manje tužna. A ja bih volio da je knjiga ”Matija” takva. Da tako završi, onako kako je Matija zamišljao ”Donjodravsku”.

Volio bih da knjiga ”Matija” uopće nema kraj, kad već nije mogao biti sretan, da kraja uopće ne bude.

* Možemo li uskoro očekivati osječku promociju knjige?

– Negdje potkraj siječnja knjiga ”Matija” bit će promovirana u Zagrebu. Izdavač Telegram svoja izdanja predstavlja u Laubi pa će tako biti i s ”Matijom”. Poslije toga planiramo i osječko predstavljanje, u Matijinom i mom rodnom gradu.

Foto: Osobna arhiva