Najveća vrijednost Mirotvorca definitivno je originalni arhivski video materijal koji je redatelj Ivan Ramljak iskopao iz dubina povijesnih bunkera Hrvatske televizije. Riječ je većinom o snimkama koje nikada ranije nisu objavljene, pa prvih desetak minuta dokumentarca zapravo postiže efekt šamaranja neugodnom atmosferom na punktu kod nekadašnjeg Poljoprivrednog fakulteta na Tenjskoj cesti, u trenucima koji su uslijedili neposredno nakon ubojstva šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, 1. srpnja 1991. To je zapravo ledeni uvod u tragediju koja se prethodno već dogodila.

PRVE MINUTE NAKON TRAGEDIJE Rijetki ljudi koji tada automobilima izlaze iz osječkog prigradskog naselja pred mikrofonima i kamerama potresno svjedoče o strahotnim doživljajima prilikom prolaska pokraj izrešetanog automobila u kojemu su, uz Kira, poginuli potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća Goran Zobundžija i vijećnik Mirko Knežević. To su još minute u kojima se nije znalo da je napad preživio teško ranjeni Mirko Tubić, tadašnji predsjednik Mjesne zajednice Tenja.

Neki od novinarskih sugovornika u tim se trenucima doslovce ljudski raspadaju dok govore, ali ima i onih koji već tada, iako je nejasno što su zapravo ili nisu vidjeli, priči daju i širi kontekst iz kojega će se nastaviti razvijati različiti smjerovi budućeg fake newsa.

REKONSTRUKCIJA ATMOSFERE Film nije brz, ali temeljito i koncentrirano se bavi rekonstrukcijom tadašnje atmosfere koja je u Osijeku prethodila ubojstvu. Scenaristi Drago Hedl, Hrvoje Zovko i Ivan Ramljak za potrebe filma razgovarali su s velikim brojem protagonista tog vremena kako bi što realnije rasvijetlili činjenice, ali su film satkali kroz naraciju pet ključnih svjedoka koji su svojim sjećanjima na različitim levelima analizirali silnice što su dovele do tragedije. Takav metodološki pristup gledatelje doslovce uvlači u nizove povijesnih događaja i iz minute u minutu omogućuje da svatko subjektivno odlučuje kako bi postupao u datim okolnostima da je na raspolaganju imao sve informacije.

JAMAN Poduzetnik Nikola Jaman bez zadrške govori o podjelama prvih količina oružja među Hrvatima koji osjećaju da će se morati braniti, ali i načinima na koje su ti isti ljudi sa Srbima potom provocirali sukobe i međunacionalno nepovjerenje onda kad im se činilo da se odnosi na terenu nedovoljno brzo antagoniziraju.

PEJIĆ Nadalje, Zdravko Pejić, načelnik tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka precizno razlaže sve dostupne obavještajne informacije iz tog vremena i razotkriva kako i gdje su sve imali obavještajce te kako su točno znali tko, gdje i na koji način provodi naoružavanje i zastrašivanje građana srpske nacionalnosti kako bi ih tjerao u sukob s novom hrvatskom vlašću. Pejić je surađivao i družio se s Kirom, pa je iz tog konteksta moguće razabirati da je, temeljem obavještajnih informacija, bilo moguće i drukčije rješavati, možda sprječavati, ali svakako i ublažavati konflikte.

FLAUDER Novinar Goran Flauder je autentičnim informacijama iz prve ruke objektivizirao tadašnju situaciju u kojoj su na hrvatskoj strani zapravo postojale dvije linije zapovjedanja. Jedna, koju je provodio formalni šef policije i druga kroz koju su stranački jastrebovi minirali njegove mirotvorne aktivnosti na terenu. Sve do trenutaka kad su ovi drugi zaustavljali i razoružavali legitimne policijske patrole.

JADRANKA Gospođa Jadranka Reihl-Kir, udovica ubijenog mirotvorca, progovorila je o tjeskobama unutar obitelji, o strahovima za život, o policijskoj zaštiti obiteljske kuće i Kirovim čestim zabrinutim opaskama kako osjeća da će biti ubijen. Ali i o bračnom dogovoru koji je postigla sa suprugom, da će se u dogovoru s nadležnim ministrom određenoga dana povući na drugu dužnost unutar policijske infrastrukture. Tu saznajemo i detalj da su unutar obitelji Reihl-Kir svi Josipa zapravo zvali krsnim imenom Tvrtko.

AJDUKOVIĆ Na kraju, gospođa Gordana Ajduković, tadašnja saborska zastupnica u Vijeću općina podsjetila je na slijed događanja zadnjega dana te neposredno prije pokreta i na putu na  mirovni dogovor u Tenju. Ona, kao i ostali svjedoci i naratori, argumentira kako je Kir bio jedina osoba kojoj su uplašeni ljudi vjerovali.

TUBIĆ Jedan od ključnih momenata u filmu je i snimka svjedočenja jedinog preživjelog iz izrešetanog stojadina, Milana Tubića. Iz njegovog je izlaganja potpuno jasno zašto je Kir s mirovnom ekipom najprije ušao u Tenju, pa onda izašao do hrvatskog vojnog punkta kod bivšeg Poljoprivrednog fakulteta, da bi se onda ponovo vraćali u Tenju gdje su pobijeni na punktu hrvatske policije. Tubić je upamtio Kirove zadnje riječi, raspored snaga na ulici, točno se sjeća kako je ubojica izašao pred automobil, kako je držao automatsko oružje i sjeća se trenutka u kojemu su svi postali svjesni da će on krenuti pucati.

CRVENI FIĆO Kuriozitet u filmu je i otprilike trominutni razgovor s tada osamnaestogodišnjim bivšim vojnikom JNA koji je netom pobjegao iz tadašnje Bijele kasarne na Vukovarskoj cesti u Osijeku. Riječ je, naime, o Hrvatu iz županjskog kraja koji je nekoliko dana ranije (točnije, 27. lipnja 1991.) upravljao tenkom koji je kod raskrižja Vukovarske i Klajnove (danas Trpimirove) ulice pregazio legendarnog crvenog fiću. Mladić objašnjava okolnosti tog događaja, atmosferu u kasarni JNA, česta bježanja iz vojske koja se raspada, detalje o “obuci” za upravljanje tenkom, informacijsku blokadu u kasarni i neke odluke zapovjednog kadra.

KONTEKST Na arhivskim se snimkama pojavljuju mnogi osječki novinari, iz tiska, s radija i televizije, zatim fotografi, tonci i kamermani na terenu, pa i osobe iz tadašnjeg javnog i političkog života. Dokumentirani su tadašnji ključni politički momenti te neki manje važni lokalni događaji koji su, međutim, važni za ukupni dojam o odnosima u zajednici. Neke zajedničke proslave Srba i Hrvata, pa i govori političkih negativaca koji su iz Srbije dolazili u, primjerice, baranjska sela s većinskim srpskim stanovništvom kako bi tamo širili teorije o ugroženosti, potpirivali sukobe i nagovarali na pobunu.

U razgovoru koji je u gotovo popunjenom kinu Uranija uslijedio nakon filma, redatelj Ivan Ramljak govorio je o administrativnim labirintima HTV-a u kojima je bunario video arhivu. Producent Nenad Puhovski obrazlagao je problematiku nedostupnosti medijskih arhiva (naročito videa i fotografija) iz tog vremena iako je to zapravo svojevrsno vrelo za objektivne kroničare i stručnjake za suvremenu hrvatsku povijest.

No, nekoliko aplauza na otvorenoj sceni dobio je scenarist Hrvoje Zovko (predsjednik Hrvatskog novinarskog društva). Najprije kad je za kolegu scenarista, osječkog novinara Dragu Hedla rekao da je “vjerojatno najbolji hrvatski novinar u zadnjih 50 godina…”, a onda se nastavilo dok je govorio zašto smatra da je osječka premijera zapravo najznačajnija promocija Mirotvorca te da je ubojstvo šefa policije svojevrsna poruka svima koji razumiju što se može dogoditi njima u situaciji kad nije siguran ni onaj koji zapovjeda procesima koji bi trebali jamčiti kolektivnu sigurnost. I naročito je Zovko dobio potporu publike kad je ustvrdio “da je Kir ubijen 1. srpnja, na dan za koji je dogovoreno da bude njegov zadnji dan na funkciji šefa policije te da je nesumnjivo riječ o ubojstvo koje je netko planirao kako Kir ne bi otišao na drugi položaj u Zagreb, gdje bi mogao ispričati čemu je sve ovdje svjedočio”.

Scenarist i poznati osječki novinar Drago Hedl objasnio je kako film nije izravno detektirao nalogodavca-pojedinca nego okolnosti koje su mogle utjecati na ubojicu da donese odluku o napadu, a te je okolnosti netko mogao precizno ugađati. Kako je taj posao odrađen doista se može iščitavati kroz naraciju glavnih svjedoka.

Na kraju, Hedl je konstatirao da je dobar čovjek završio mrtav pod zemljom, a da “jastrebovi još i danas visoko lete”.

Bilo je pitanja i dojmova iz publike. Dirljivo se posjetiteljima, i naročito gospođi Jadranki Reihl-Kir, obratio i svjedok Nikola Jaman, a pripadnici udruge policajaca iz Domovinskog rata pozvali su publiku da 1. srpnja posjeti groblje u Đakovu gdje će biti organizirano sjećanje na ubijenog mirotvorca.

Foto: Screenshot iz filma (glavna fotografija) i Komarilos