– S obzirom na to da raspolaže ansamblom koji – sukladno svojoj snazi, brojnosti, mladosti i svježini – može apsolutno iznijeti bilo koji komad, kao treći je dramski naslov 119. kazališne sezone HNK-a u Osijeku hrabro odabrao moćan, intrigantan i provokativan tekst Mate Matišića Kolumne zaboravljene djece. I ne samo to, bit će to još jedna hrvatska, ovaj puta i svjetska praizvedba teksta, na čemu se temelji dramski dio ove sezone – ponosno je na konferenciji za medije, ususret premijeri, naglasio intendant Vladimir Ham.

Jedinu je dvojbu oko postavljanja ovog teksta, u razgovoru s ravnateljem Drame Duškom Modrinićem (koji u ovoj podjeli tumači glavni lik Mate), intendant Ham imao zbog teme kojom se bavi. No, neosporna kvaliteta tekstova Mate Matišića bili su dovoljno snažan argument koji je prevagnuo. Sretan i ponosan je i intendant što je projekt dovršen i premijera u petak, 17. travnja, u 20 sati, ali i zbog činjenice da ovim tekstom nacionalna prvakinja Sandra Lončarić obilježava 30 godina umjetničkoga rada i što je sve te godine vjerna osječkom HNK-u.

Ravnatelj Modrinić predstavio je autorski tim i ansambl, posebno zahvalivši Enesu Vejzoviću što je prihvatio suradnju, a zahvaljujući kojemu su probe tekle lako i kreativno. Povjeriti mu projekt odlučio je nakon što je odgledao dvije predstave u Vejzovićevoj režiji. Usto, s Enesom su osječki kazalištarci surađivali i na Čehovljevu Višnjiku izvedenom na OLJK-u 2020.

Zahvalan HNK-u na ukazanom povjerenju, redatelj Vejzović od svega je izdvojio posebno dragocjen ansambl. Za osječki je teatar posebno vezan, obiteljski, jer je njegov otac Fadil prije rata radio scenografiju za Mozartovu Otmicu iz Saraja. Kako je rad njegova oca izgorio u ratu, Enes je ovu režiju i predstavu posvetio ocu, sa željom da nijednom kazalištu više nikada scenografija ne strada zbog rata.

Divljenjem i čestitkama svi su nagradili Sandru Lončarić, kojoj ova premijera znači i više, jer je upravo ulogom Zlate u komadu Mate Matišića – Bljesak zlatnog zuba – započela svoju profesionalnu karijeru. Usto, Matišić je jedan od njezinih omiljenih domaćih dramskih pisaca. Uzevši sve to u obzir, kao i činjenicu da je Enes Vejzović i sam glumac, rezultat višemjesečnog rada svih uključenih, više je nego lijep – smatra Sandra. Ono što se riječima ne da opisati – osjeti se, ne dvoji. Patetika je ono što su svakako htjeli izbjeći, uvjerena je i da su uspjeli, a uz precizno redateljevo vođenje – fluidno su i lako prolazili proces ovog vrlo teškog i gustog teksta.

Lijepa i izazovna bila je ovo prilika i za oblikovateljicu rasvjete Anđelu Kusić, jer su nastojali minimalnim sredstvima postići maksimalnu dramatičnost. Igrali su se dimom, sjenom, kontrastima, ne bi li razdvojili dva svijeta, dvije slike – one stvarnosne i one snovite, koja se zbiva u glavi glavnog lika.

Marita Ćopo, autorica kostimografije i s redateljem supotpisnica scenografije kratko se obratila i to izričito pohvalivši krojačnicu, stolariju i bravariju na odrađenom poslu i angažmanu, kao i slikara Leona Landeku, koji je sve njezine (s)likovne zamisli realizirao.

Foto: HNK u Osijeku

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.

Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.

* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.

Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.

Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.

Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.

Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?

– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.

Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?

– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?

– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?

– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?

– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku

HNK u Osijeku najavljuje premijeru drame Kolumne zaboravljene djece, autorskog projekta Mate Matišića, planiranu za 17. travnja 2026.

Predstava u režiji Enesa Vejzovića donosi beskompromisnu kazališnu priču o društvenim pukotinama, manipulaciji istinom i sudbinama onih koji ostaju na margini.

U središtu radnje su likovi čiji su životi obilježeni traumama, moralnim dvojbama i nevidljivim društvenim mehanizmima koji oblikuju njihove izbore. Predstava tematizira novinarske manipulacije, posvajanja, napuštenu djecu i granice humanosti.

Ansambl predvode Duško Modrinić, Antonia Mrkonjić, Sandra Lončarić, Petra-i Bernarda Blašković. Vizualni i glazbeni identitet predstave oblikuju Marita Ćopo i Šimun Matišić, a svjetlo Anđela Kusić.

Kolumne zaboravljene djece već sada izazivaju interes kao jedno od najintrigantnijih kazališnih ostvarenja sezone, koje će zasigurno potaknuti javnu i kritičku raspravu. Riječ je o predstavi koja teške teme ne zaobilazi, nego ih otvara umjetničkom preciznošću i humanističkom oštrinom.

Foto: Josip Grizbaher/za HNK u Osijeku

Staklena menažerija, jedno od najpoznatijih djela američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa, u produkciji Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar i Gradske kazališne kuće Bjelovar, stiže u HNK u Osijeku. Predstava je na repertoaru večeras u 19 sati.

Ova poetska i emotivna drama prati život obitelji Wingfield – majku Amandu i njezinu djecu Lauru i Toma – čiji se svakodnevni život odvija između sjećanja, neostvarenih snova i tihe čežnje za drukčijom budućnošću. U njihov zatvoreni svijet dolazi gost koji nakratko donosi nadu, ali i suočavanje sa stvarnošću… Drama istražuje krhkost obiteljskih odnosa, snagu sjećanja i osjećaj zarobljenosti između želja i odgovornosti.

Predstavu je režirala Dora Ruždjak Podolski, a u glumačkoj postavi su Marija Škaričić, Kristijan Petelin, Erna Rudnički te Antonio Jakupčević, koji u predstavi tumači lik Jima O’Connora. Posebnu vrijednost ovog gostovanja za osječku publiku ima upravo nastup Antonija Jakupčevića, člana dramskog ansambla osječkog kazališta, koji je pred domaću publiku dolazi u jednoj od ključnih uloga predstave.

Foto: HNK

Muzej Slavonije sudjeluje u međunarodnom projektu Svakodnevica uz Dunav (Everyday Danube) koji je usmjeren na istraživanje djetinjstva i mladosti u dunavskoj regiji kroz različita povijesna razdoblja, s posebnim naglaskom na svakodnevne životne prakse, osobna iskustva i procese oblikovanja identiteta.

Projekt polazi od ideje da se europska baština ne gradi isključivo kroz velike povijesne događaje, već ponajprije kroz male, osobne priče – kroz sjećanja, odnose, predmete i prostore koji oblikuju odrastanje. U okviru projekta razvijaju se edukativni sadržaji, uključujući digitalne dosjee, podcast serije te putujuće izložbe, čime se potiče aktivno sudjelovanje građana svih generacija. Projekt istovremeno jača međunarodnu suradnju muzeja, arhiva i istraživačkih institucija te doprinosi stvaranju zajedničke europske memorije.

Otvorenje izložbe „Everyday Danube. Childhood & Youth“ održat će se danas (srijeda, 25. ožujka) u 12 sati u Kapucinsku 36, Osijek. Kroz fotografije, predmete i osobne priče iz više zemalja dunavske regije, izložba donosi slojevitu sliku odrastanja u 20. stoljeću – od bezbrižnih trenutaka igre i zajedništva do iskustava rada, migracija i gubitka.

Izložba potiče posjetitelje na aktivno promišljanje vlastitog djetinjstva kroz pitanja o identitetu, slobodi, društvenim očekivanjima i prijenosu vrijednosti između generacija. Time se stvara prostor za dijalog između prošlosti i sadašnjosti, osobnog i kolektivnog iskustva. Realizirana je u suradnji međunarodnih partnera iz Hrvatske, Slovačke, Moldavije i Njemačke, u sklopu projekta koji financira Zaklada Baden-Württemberg kroz program Perspektive Donau.

Foto: Fotografija s vizuala izložbe