Nakon jučerašnje premijere predstave Zavičaj, zaborav, prema romanu Ludwiga Bauera, donosimo razgovor s redateljem Jasminom Novljakovićem.

* Roman Zavičaj, zaborav donosi težinu i nježnost, sjećanje, zaborav, prostor – što je pretegnulo u vašoj interpretaciji?

– Upravo sve što ste nabrojili je izuzetno važno za roman, i pokušavam to u interpretaciji naglasiti – sjećanje je osnovni motiv i pokretač scenske radnje. Često je sjećanje varljivo i fragmentarno – te rupe u sjećanju naglašene su izgledom scene, dijelovima mozaika koji spojeni možda slože sliku vrlo uzbudljivoga i bogatoga života glavnoga junaka. Kroz ovu tešku osnovnu temu – traženja identiteta i zavičaja – prostora u kojem bismo se osjećali potpuno, okruženi ljudima koji ga čine najpoželjnijim mjestom zemaljskoga života, isprepliće se puno nježnosti, ljubavi, prijateljstva, ali i razočaranja i neuspjeha. Upravo su bogatstvo događanja, ljudi, prostora, prije svega prekrasnih likova koji se provlače kroz život glavnog junaka razlog zašto sam se zainteresirao za režiju ovog vrlo zahtjevnog djela. Veliko je značenje imalo i moje dugogodišnje prijateljstvo s autorom romana i zajednički kazališni projekti koje smo radili tijekom godina.

* Dramaturgiju predstave radio je autor romana, kako je tekao proces?

– Ovako složen roman nemoguće je dramatizirati bez autora, posebice stoga što se Ludwig Bauer više puta uspješno okušao i u dramskoj formi. Naši su razgovori započeli prije godinu i pol dana, nakon čega mi je autor poslao svoju dramatizaciju, uz napomenu da očekuje moje intervencije u smislu scenskoga oblikovanja teksta. Uz stalno čitanje knjige nastale su neke nove scene, a neke doživjele preinake, no konačna dramatizacija temeljena je na scenama i temama koje su za autora bile iznimno važne. Nije to predstavljalo nikakvo razilaženje, jer su te teme i za mene bile primarne i neophodne u dramatizaciji. Pred kraj rada uključio sam u rad na predstavi i Mateja Sudarića, mladog dramaturga čija sam dva teksta vidio uprizorena i koji mi se činio vrlo zanimljiv iz vizure odnosa prema temi nekoga iz generacije koja nije mogla doživjeti vrijeme o kojem roman i dramatizacija govore. Zajedno smo prošli cijeli tekst, Matej je neke dijelove pisao iz svoje vizure, uspoređivali smo to, zajednički analizirali i došli do krajnje verzije dramskoga predloška.

* Hermetičan tekst poput ovoga treba “otvoriti”, ali bez banaliziranja. Mislite li da ste uspjeli?

– Nadam se da smo ga uspjeli otvoriti i približiti današnjem gledatelju, uz temu traženja identiteta dati i pregled totalitarističkih režima 20. st. kroz dramu pojedinca u kotaču povijesti koji nemilosrdno gazi sve pred sobom, uz događaje i situacije kada glavni junak doživljava ljubav, prijateljstvo, solidarnost, ali i mnoge teške situacije. Vjerujem da nismo banalizirali ono što je roman donio u svoj svojoj punini.

* Kako ste balansirali sve energije, ritmove i iskustva u ansamblu koji čine sve generacije?

– Ono što doista volim na sceni i u čemu uživam je susret različitih generacija glumaca u istom projektu. Osječki ansambl je za mene poseban, kada dođem ovdje osjećam se kao kod kuće. Dobar dio glumaca koji igra u predstavi moji su bivši studenti, a oni kojima nisam mogao predavati kroz godine su postali moji dobri prijatelji i poznanici. I magična formula dobrog rada u ansamblu je da stariji svojim iskustvom i godinama postojanja na sceni pomažu mladima na pravi način iskazati ono što osjećaju kroz likove i situacije u kojima se nalaze, a starijima upravo ta neposrednost i mladalačka energija postaju pokretači da pristupe poslu bez ustaljenih obrazaca, da i oni osjete radost stvaranja i riskiranja u traženju rješenja za pojedine scene. I u autorskom timu ovaj je put susret iskusnih i dokazanih umjetnika – velikog scenografa Zlatka Kauzlarića Atača i moje stalne suradnice kostimografkinje i suradnice za scenski pokret Jasminke Petek Krapljan, Josipa Grizbahera koji potpisuje oblikovanje projekcija te sjajne mlade glazbenice i kompozitorice Ane Stanković i već ranije spomenutog dramaturga Mateja Sudarića, a njihovo vrijeme tek dolazi.

* Za kakav redateljski pristup ste se odlučili: vođenje ili puštate da energija sama teče?

– Moj redateljski pristup je uvijek isti: uz dobru pripremu, u smislu okvira u kojem će komad biti vođen – prostora, kostima i glazbe koji se stvara sa suradnicima,a onda pomoći glumcima u skiciranju likova i njihovih međusobnih odnosa. Nakon toga važno mi je da glumci pokrenu svoju kreativnost i daju prijedloge u kreaciji svog lika, u čemu nastavljamo dalje put u stvaranju predstave, oni iz svoje glumačke vizure, a ja u usuglašavanju njihovih ideja i svega što ih okružuje na sceni. Za mene je uvijek u središtu kazališta glumac i  njegova kreacija i zato smatram da je važno i da glumci osjete slobodu u stvaralaštvu i predlože nešto što nije istovjetno mom viđenju određene scene.

Uvijek rado prihvatim sugestiju glumca ako je utemeljena i opravda njegov lik i pridonese jasnoći ideje koju prenosimo gledateljima. 

* Što biste voljeli da studenti “ponesu” iz ovoga projekta: zanat, osjećaj, odgovornost?

– Nedavno sam na Akademiji, u okviru kolegija Tehnike glume, razgovarao sa studentima 3. godine BA studija Glume i lutkarstva, koji su uključeni u rad na predstavi i zaista sam bio sretan kad sam čuo koliko im znači sudjelovanje u procesu rada na ansambl predstavi i što su sve naučili i promatranjem starijih kolega usvojili već u dosadašnjem radu, na probama s kompletnom tehnikom i na velikoj sceni. Uključivanje studenata u profesionalne predstave, barem od 3. godine BA studija za njih je izuzetno korisno i  neophodno i ovom prigodom zaista zahvaljujem i intendantu i ravnatelju Drame što su prihvatili da studenti budu dijelom predstave. Neovisno o tom, naši studenti sve češće sudjeluju u predstavama, što je za našu Akademiju i za njih velika stvar i obogaćivanje nastavnog procesa u najboljem smislu. Vidim koliko su ozbiljno počeli shvaćati ono što su prolazili kroz nastavu i koliko se ponašaju odgovornije prema svojoj budućoj profesiji.

* Koliko publika bilo koje generacije danas prepoznaje motive zavičaja, gubitka, identiteta?

– Svakako će predstavu drukčije pratiti generacije koje su živjele u vrijeme kada se radnja događa, jer poznavanje političke pozadine i realnosti u kojoj žive junaci naše predstave omogućuje shvaćanje svih poruka koje želimo prenijeti publici. S druge strane, vjerujemo da se bavimo i univerzalnim problemima koji će biti prepoznatljivi mlađim generacijama, a koje će imati priliku upoznati se bliže s totalitarnim režimima koji su postojali ne tako davno na prostoru Europe, a i kao upozorenje da ne dopustimo da se takve situacije ponove.

Ekstremne i nacionalističke, isključive ideologije zauzimaju sve više prostora u današnjim demokracijama koje postaju sve slabije na izazove populističkih parola i pozivanja na uništenje svega što ne ulazi u njihove kriterije „pripadanja“ i ispravnosti ideoloških pogleda.

* U modi su „lakše i kratke“ – ne samo kazališne – forme, a ovaj roman zahtijeva duboku koncentraciju i fokusiranoga gledatelja.

– Moda je to koju smo stvorili dijelom i mi, stvaratelji kazališta. Kao djelatnik u kazalištu formirao sam se u Poljskoj, zemlji gdje kazalište povijesno zauzima vrlo značajno mjesto u društvu i gdje su moralni autoriteti, uz književnost, najčešće dolazili iz kazališta. Uz to, u Poljskoj je odavno odijeljena kazališna estrada i zabavljački teatar, koji isto tako imaju zvijezde i brojnu publiku, od kazališta koje nastavlja svoje stvaralaštvo na temeljima koje su nam zacrtali naši prethodnici – umjetnici kazališta – i preko njih kroz kazališnu klasiku i nove komade istražujemo neuroze i probleme čovjeka našeg vremena, preko univerzalnih tema i kvalitetne literature. To kazalište nije lako prihvatljivo, ali je neophodno da bi i današnji gledatelj aktivno sudjelovao u kazališnom činu vlastitim angažmanom i propitivanjem svoga mjesta u svijetu nakon odgledane predstave.  

* Što je danas najveći izazov redatelju – pronaći pravi naslov, pravi ansambl ili pravi smjer?

– Sve od navedenog bitno je za uspjeh predstave i recepciju. Izazov je pronaći pravi naslov, posebice kad su u pitanju suvremeni komadi, jer malo je prijevoda i pravoga uvida u suvremenu europsku dramaturgiju, da ne govorimo dalje. Što se tiče kazališta sa stalnim ansamblima, važno je poznavati ansambl i izabrati ljude koji će otvoreno i iskreno ući u projekt. To nije uvijek lako i zato često radim u manjim kazalištima (Vinkovci, Požega), gdje uz njihove članove ansambla biram glumce s kojima volim raditi i koji će odgovarati komadu. Najbolji smjer koji vidim je da iza izabranog komada ja stojim i koji će biti primjeren i koristan za kazalište u kojem se postavlja.  

* Kad birate naslov, što mora imati tekst da biste mu rekli „da“?

– Ono što mene najviše zanima na sceni  i izvan nje je običan čovjek u okruženju koje nikada nije korisno za njega i njegove najbliže. Često je to vezano uz politička kretanja koja rade protiv čovjeka i njegove egzistencije i stvaranja vlastitoga života. Društvena nepravda, represija jer nismo oni i onakvi kakvi bi trebali biti prema kriterijima koje postavljaju ideolozi takvih represivnih aparata, teme su o kojima bi trebalo progovarati sa scene. Nitko mi ne može reći da to je to današnjem gledatelju strano i da ne razmišlja o tim temama. U vremenu kada nestaju „metafizička osjećanja“ – kako je to rekao veliki poljski umjetnik Stanisław Ignacy Witkiewicz – nestaje potreba za umjetnošću i religijom. Potrebno je isto tako pobuditi u gledatelju taj metafizički nemir. 

* Kako vidite današnje kazalište: kao prostor eksperimenta ili utočište smisla?

– Ja sam u kazalištu već dugo, preko 40 godina i veći sam ga dio života pokušavao doživjeti kao mjesto istraživanja i eksperimenta. Tadeusz Kantor, drugi veliki umjetnik kazališta koji pripada svijetu koliko i Poljskoj, smatrao je da se eksperimenti rade u laboratorijima i da to nema velike veze s umjetnošću. Umjetnost nastaje iz duboke unutrašnje potrebe i želje da se izrazi ono što osjećamo duboko u sebi i što je često teško izrecivo. Blisko mi je i kazalište kao utočište smisla. U procesu rada to tako izgleda i dobro je da na kraju procesa taj smisao podijelimo s gledateljima.

Foto: Kristijan Cimer/za HNK u Osijeku

#DravaBlues – 3. osječki rock-blues festival 2025. održava se u subotu (15. studenog) u prostoru kluba Oxygene (Županijska 7). Donosi večer ispunjenu bluesom, rockom, jazzom i soulom. Svirka kreće u 22 sata, a vrata se otvaraju u 21 sat.

#DravaBlues je nastao iz želje da se domaćim glazbenicima i publici vrati prostor živog muziciranja, improvizacije i susreta s autorskim zvukom. Treće izdanje donosi novo glazbeno poglavlje, uz temeljne blues i rock korijene, festival ove godine obogaćuju jazz i soul nijanse, čime se otvara široj publici i dobiva prepoznatljivu estetsku dimenziju.

Festival nudi zanimljivu dramaturgiju večeri kroz četiri različita izvođača, svaki sa svojim prepoznatljivim stilom i pristupom. “Argus Quartet” jedan je od najdugovječnijih jazz sastava s više od tri desetljeća povijesti, dok je “The Red Roosters” snažan blues-rock sastav koji je godinama gradio status jednog od najprepoznatljivijih bendova domaće scene.

Krešimir Mišak, široj javnosti poznat kao novinar i autor, u sastavu je “Krešimir Mišak Fingerpicking Trio” glazbenik posvećen akustičnom fingerpicking bluesu, dok je “Mangroove” sinonim za vrhunsku glazbenu produkciju, eleganciju soula i rafinirani jazz-pop izraz.

Ulaznice su u prodaji po early bird cijeni putem sustava Entrio, dok će na dan koncerta ulaznice biti dostupne i na ulazu u klub Oxygene.

Foto: Freepik

Velika želja bila je intendantu Vladimiru Hamu na scenu postaviti nagrađivani roman Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav. I uspio je, premijera je danas u 20 sati. Na konferenciji za medije Ham je istaknuo da je pripadnost njemačkoj nacionalnoj manjini ono što dodatno povezuje njega i autora, a roman je i dio velike i nagrađivane knjižne trilogije o donaušvapskim temama, tj. o sudbini Podunavskih Nijemaca na ovim prostorima.

Redatelj Jasmin Novljaković, podjednako je dugo u redateljskim kao i pedagoškim vodama, a s ovim se ansamblom (profesionalcima i studentima) osjećao kao s proširenom obitelji.
Dugim se razdobljem mjeri i njegovo prijateljstvo i suradnja s piscem, a nije im ovo ni prvi zajednički projekt. Stoga mu je Ludwig Bauer bio prvi i siguran izbor za suradnika u dramatiziranju romana, osoba koja će ga voditi u razmišljanju o scenskoj realizaciji. Nastojali su biti što vjerniji romanu, koji progovara o totalitarnim režimima u Istočnom bloku druge polovine 20. stoljeća, a o čemu današnje generacije vrlo malo znaju i odmiču se od politike.

Iznenađenje je ono što od premijere očekuje autor Bauer. Rekao je da je jedno raditi s tekstom, a drugo na predstavi sa živim ljudima i suradnicima. Novljakovićev rad poznaje, cijeni i voli i s punim povjerenjem mu je predao u ruke svoj roman koji progovara i propitkuje pitanja identiteta, osobnoga i nacionalnoga. Sretan je i veseli se ovoj inscenaciji, iako priznaje da mu je posao na dramatizaciji vlastitoga tekst teško pao. Žanr romana bliži je filmu, nego kazalištu, ali uvjeren je u uspjeh ove predstave.

Jedan od težih zadataka pao je pred našega velikoga slikara i scenografa, Zlatka Kauzlarića Atača. Gotovo 50 izmjena lako je riješiti na filmu, a gotovo nemoguće na pozornici. Ne bi li priča održala kontinuitet – i likovi putovali iz grada u grad, iz države u državu– Atač se odlučio za kroki scenografiju. To znači da je sve u naznakama, započeto – scenografija nije dekor, mnogi elementi idu u zrak. Pozornica je mala, kaže Kauzlarić, a ovakva fluidna scenografija glumcu daje i sve što mu treba i dovoljno prostora. Scenografija priču čini suvislom i razumljivom.

Konferenciji za medije nazočila je te dubinski i detaljno o Bauerovu opusu, s naglaskom na ovom romanu, govorila i sveučilišna profesorica, urednica i književnica Lidija Dujić, koju je pok. akad. Tonko Maroević prozvao prvom bauerologinjom. S nekoliko renomiranih nagrada iza sebe (i zasigurno nekima koje mu tek predstoje, iako je napisan 2010.), prosudbeno je tijelo nagrade koja nosi ime Meše Selimovića za ovaj kapitalni roman napisalo da je remek-djelo.

Autor preiscrtava granice između fikcije i fakcije, dodaje prof. Dujić, ističući da je riječ o novopovijesnom romanu, žanru koji plastičnije prikazuje male sudbine, male povijesti onih ljudi koji misle da nije pogrešno misliti da nemamo svi istu zajedničku povijest i prošlost.

Foto: Kristijan Cimer/za HNK u Osijeku (glavna)

Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu sudionik je u projektu „Čitam lakše! – pristupačnost čitanja digitalnih sadržaja“.

Projekt je pokrenut s ciljem omogućavanja lakšeg čitanja digitalnih sadržaja iz zbirki NSK u pristupačnom okruženju. Aplikacija Lexie nudi pristup odabranim sadržajima digitalne građe NSK, koji su prilagođeni i učinjeni dostupnijim za osobe s disleksijom i drugim teškoćama u čitanju, zbirkama s eLektirama, klasicima i kratkim pričama.

Riječ je o pilot projektu, a pristup aplikaciji omogućen je do lipnja 2026. Korištenje aplikacije moguće je u prostorima čitaonica ogranaka GISKO-a, a više informacija možete dobiti na broj telefona 031/211-218.

Foto: Freepik

Pred nama je još jedna kazališna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav – kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju – otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.

U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta – osobnoga i kolektivnoga.

* Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?

– Uloga je kompleksna, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.

* Što je bilo najizazovnije? U čemu leži snaga ove ekipe?

– Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja.Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.

* Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?

– Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo – u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku – kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

* Jesu li i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?

– Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život.

Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.

* Je li predstava oblik suočavanja s traumom – kolektivnom i individualnom?

– Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.

* Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?

– S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno.Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnerakoji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.

* Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?

– Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio – nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina – možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzurui više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

* Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?

– To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu – kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.

Foto: Kristijan Cimer/za HNK u Osijeku