Poznati osječki pedijatar i intelektualni influencer, s ozbiljnim utjecajem kod publika na društvenim mrežama, nedavno je objavio osobnu informaciju da je u godinu i pol dana izgubio gotovo 30 kilograma! Dr. Igor Berecki inače je izravan i otvoren prilikom redovitih analiza svakodnevice u digitalnom eteru, pa nam se učinilo jako korisnim omogućiti mu da svoju priču o gubitku kilograma ispriča kroz razgovor koji bi definirao novi fokus svima onima što trenutno vode bitke s vlastitim kilogramima.

Vedro i nenametljivo, a zapravo s dubokim poštovanjem prema problemu koji naročito mladim ljudima može poremetiti perspektive, dr. Berecki otvara potpuno nova vrata i pojednostavljuje pristup životu u stalnoj borbi s viškom kilograma. Brojke, iskustvo, zaključci i konačni učinak nečega što možemo nazvati njegovom metodom, zapravo redefiniraju ciljeve mršavljenja i upućuju manje gledati u vagu, a više u vlastitu budućnost.

Nakon ovako ispričanog, zapravo insajderskog, izvještaja o godinu i pol dana rada na sebi – jedino što preostaje je njegovo iskustvo preporučiti drugima.

* Najveći problem mnogih ljudi koji žele smršavjeti jest to što često započinju dijetu, ali brzo odustaju. Koja je vaša priča?

– Zapravo, nema tu neke posebne priče. Ili, bolje rečeno, svatko ima svoju. Ne postoji čarobna formula za skidanje kilograma koja jednako dobro odgovara svima. Kao što imamo različite ukuse kada biramo hranu, tako postoje i različiti putovi kada se tih suvišnih kilograma želimo riješiti.

Netko voli meso, netko povrće, netko je izbirljiv, a neki od nas vole sve i još traže repete. I na kraju se, bez obzira na različite ukuse, nekako uspijemo naći na istome mjestu – s previše kilograma.

Zato ne nudim univerzalan recept. Mogu ispričati što je pomoglo meni, a možda će netko u tome pronaći ideju za vlastiti pokušaj. Usput, ne volim baš ni riječ „mršavljenje”. Zvuči mi kao da čovjek kopni i nestaje. A ja nisam želio nestati, nego se riješiti viška koji mi nije trebao.

* Možete li nam svoj uspjeh opisati brojkama? Koliko kilograma, konfekcijskih brojeva, loših dana, uspona i podrške?

– Prvoga studenoga bit će točno godinu i pol dana otkako sam krenuo sa 118,5 kilograma. Danas, dvadesetak dana prije te obljetnice, imam 89,5 kilograma. Dakle, 29 kilograma manje, a nadam se da će do tada biti punih trideset. Lijepa okrugla brojka, pogotovo kada se čovjek sam prestane osjećati okruglo.

Na početku sam se osjećao loše i fizički i psihički. Bio sam samome sebi pretežak, ne samo u kilogramima nego i u samopoštovanju, jer sam znao da sam predugo zanemarivao zdravlje. Konfekcijski broj pao mi je s 58 na 54, katkad čak i 52, ovisno o proizvođaču. Srećom, nisu mi se baš sve stvari smanjile. Neke su ostale jednako velike kao i prije. Mislim, naravno, na stopala. Broj cipela ostao mi je isti.

Teških dana bilo je manje nego što biste očekivali. Kilogrami su postupno odlazili, a rezultati su me motivirali. Nisam sve podredio dijeti niti dopustio da mi ona postane smisao života. A podrška prijatelja? Svi su me voljeli debelog, a sad imam dojam da me neki gotovo manje vole mršavog! Dok sam imao skoro 120 kilograma, rijetko me tko pitao je li sa zdravljem sve u redu. Sada me često zabrinuto pitaju jesam li bolestan jer sam toliko smršavio. To dosta govori o našem tradicionalnom shvaćanju da je punašan čovjek zdrav, a mršavljenje sumnjiva pojava.

* Koji su bili najteži, možda prijelomni trenuci i kako ste ih prebrodili?

– U životu sam već jednom dobio sličnu bitku. Gotovo 25 godina bio sam žestok pušač, u najgorim razdobljima gotovo tri kutije dnevno. Prije otprilike 25 godina ugasio sam posljednju cigaretu i otad nisam zapalio ni jednu.

Prije toga više sam puta pokušavao postupno smanjivati broj cigareta, ali uvijek bih se vratio. Uspio sam tek kada sam odlučio potpuno prestati. Rekao sam sebi: „Neće valjda cigareta biti jača od mene! Ljudi koji ne puše normalno žive, pa neću ni ja umrijeti zato što ne pušim.” Prvih tjedan dana, doduše, bio sam uvjeren da ipak hoću! Ali izdržao sam.

S hranom sam prepoznao sličnu borbu s navikama, premda hrana, naravno, nije cigareta – bez nje ne možemo. Kod skidanja kilograma dugoročno treba unositi manje energije nego što je trošimo. Jednostavna računica, ali nije uvijek jednostavna provedba.

Govorio sam sebi: „Lega moj, pa ne moraš toliko jesti! Drugi jedu manje od tebe i sasvim su živi i zdravi.” Naučio sam da ne moram na svaki poriv odgovoriti još jednim punim tanjurom. U početku je trebalo tvrdoglavosti, poslije je postalo navika. To je ono što je psihološki funkcioniralo kod mene, ne tvrdim da će jednako funkcionirati kod svih.

* Koja je bila kap koja je prelila čašu? Što vas je potaknulo da promijenite navike?

– Ne znam je li postojala jedna kap. Prije bih rekao da sam shvatio kako je čaša već odavno prepuna. Imam 65 godina, spremam se u mirovinu i ne želim u te godine ponijeti tridesetak suvišnih kilograma kao dodatnu prtljagu koju nitko neće nositi umjesto mene.

Kralježnica nosi svaki taj kilogram, koljena sve glasnije prosvjeduju, a mišići s godinama gube snagu. Nisam želio da mi mirovinu obilježavaju teško saginjanje, ustajanje i hodanje.

Kad sam kolegama rekao da nakon 37 godina rada želim barem još toliko uživati u mirovini, nasmijali su se: „Pa ti planiraš živjeti do 102. ili 103. godine?” Odgovorio sam sasvim ozbiljno: „Pa da. U čemu je problem? Zašto ne?”

Jer, ne mogu znati koliko ću živjeti. Ali mogu pokušati da mi godine koje dolaze budu zdravije, pokretljivije i kvalitetnije.

Nije mi cilj samo dodati godine životu, nego život godinama.

* Sad kad ste pobijedili, koje su vam se nove perspektive otvorile?

– Rekao bih da sam ponajprije pobijedio samoga sebe. A kad čovjek nadvlada vlastite navike i prizna si da neke stvari godinama nije radio dobro, to je prilično velika pobjeda.

Što se novih perspektiva tiče, već ozbiljno razmišljam o manekenskoj karijeri. Vidim se na svjetskim pistama kao model za kolekcije vrhunskih kreatora namijenjene muškarcima treće životne dobi. Modna industrija još ne zna što je čeka!

Naravno, šalim se. Stvarna je dobit mnogo važnija: sa znatno manje kilograma dao sam sebi priliku za bolje zdravlje i manji teret na kralježnici i zglobovima, a pokazao sam si i da se novi ciljevi mogu ostvarivati u sedmom desetljeću života.

Radni vijek proveo sam na pedijatrijskoj intenzivnoj skrbi, u fizički i mentalno zahtjevnom poslu. Puno sam želja i planova ostavljao za ono „jednoga dana, kad budem imao vremena”. E, pa taj dan dolazi. Nisam od onih koji se pitaju što će raditi u mirovini. Više me brine hoću li imati vremena za sve što želim. Vjerujem da će mi ovih gotovo trideset kilograma manje itekako pomoći.

* Što biste poručili svima koji imaju višak kilograma i ne znaju odakle početi?

– Ponovit ću: ovo nije univerzalan recept. Ja imam sreću da nemam dijabetes ni ozbiljne endokrinološke poremećaje koji bi mi dodatno otežavali posao. Nekima je potrebna stručna pomoć, a katkad i lijekovi. Nisam ih koristio, ali bih ih razmotrio da nisam uspijevao. Motivacija je važna, ali biologija nije prema svakome jednako velikodušna.

Meni je odgovaralo postupno skidanje, oko dva kilograma mjesečno. Najvažnije je bilo smanjiti porcije. Umjesto punog tanjura zagrabio bih polovicu, a katkad ni to ne bih pojeo. Ustao bih, popio vode, prošetao i pričekao 15–20 minuta da se osjećaj sitosti razvije. Često mi poslije toga više nije trebalo ništa. Ostatak bi otišao u hladnjak za sutra.

Uvelike sam smanjio zaslađena pića, slatkiše i bijeli kruh. Kad netko kaže: „Ne mogu jesti bez kruha”, dođe mi da odgovorim: „Onda nemojte jesti!” Šalim se, naravno. Kruh nije obvezan prilog svakom jelu, a bolje je češće birati cjelovite žitarice, zob, heljdu i mahunarke. Ali nisam živio asketski: povremeno se pojede pizza, sladoled ili kolač. Važne su dugoročne navike, ne savršenstvo svakog dana.

Važem se svako jutro. Nekome to ne odgovara, meni pomaže pratiti trend, uz razumijevanje da vaga oscilira i zbog vode. Kad sam pao ispod 110 kilograma, rekao sam: „Nikad više 110!” Pa „nikad više 105”, „nikad više 100”. Sada je parola „nikad više 90”, a možda jednom stignem i do 80.

Od fizičke aktivnosti praktički sam samo hodao. Sa 118 kilograma koljena baš ne mole za trčanje! Svaki dan barem pola sata, makar u dvije šetnje po petnaest minuta, a jednom ili dvaput tjedno 45–60 minuta, odnosno pet do šest kilometara. Sada planiram dodati i vježbe snage, jer u starijoj dobi treba čuvati mišiće i spriječiti sarkopeniju.

Sviđa mi se ona izreka: „Svakoga dana prošeći psa pola sata, čak i ako nemaš psa.” U mojem se slučaju sve svelo na više kretanja i manje grabljenja iz lonca u tanjur. Cilj nije samo manje kilograma na vagi, nego više života u godinama koje dolaze.

Foto: Privatna arhiva

Među najpoznatiji bračni par osječkih sportaš(ic)a svakako spada i onaj atletski, Danijele i Damira Černića. Zaljubljeni u trkačke discipline na dugim prugama, što im je odavno postao smisao življenja, bez ustručavanja priznaju da bez atletike više ne mogu iako se Danijela na stadionu Gradski vrt u početku bavila – bacanjem koplja. Baš zato, priča o bračnom paru Černića nije baš sasvim slična nekim drugim sportskim parovima.

– Kao trener srednjih i dugih pruga u AK Slavonija, uvijek sam promatrao sve one koji trče ne bih li prepoznao talente za te naše discipline – prisjeća se Damir Černić (1960.). – I jednom sam prilikom uočio na stadionu djevojku koja je trenirala bacanje koplja, ali je pri tom na treninzima dodatno trčala znatno više od ostalih, a uz to bila je zgodna i simpatična. Nakon mog kratkog nagovaranja promijenila je disciplinu, priključila se našoj skupini što se ubrzo pokazalo kao pun pogodak u svakom smislu. Bila je to Danijela, s kojom sam se počeo intenzivnije družiti a ona se uklopila među klupske trkače tog doba Damira Liovića, Krešu Barića, Andreja Stipetića… nositelje srednjih i dugih pruga u našem klubu.

Na kasniju sudbinu Danijele Šaban (1977.) i Damira Černića odigrao je klupski običaj da ponajbolji atletičari AK Slavonija odrađuju zimske pripreme u Opatiji, gdje su se  njih dvoje sasvim zbližili, zaljubili i do danas su zajedno. Vrlo brzo su se zaručili, a zanimljivo je i mjesto gdje su trajno spojili svoje živote.

– Učinili smo to na Bečkom maratonu! Dakako, čin zaruka nije prošao nezapaženo u austrijskoj metropoli, čiji su mediji ovjekovječili taj događa. U to smo se uvjerili i desetak godina kasnije kad nam je prijatelj, atletičar Milan Eror iz Beča poslao isječak iz njihovih novina posvećen našim zarukama. Osim toga, kako bi sve dobilo atletsko obilježje, na povratku iz Beča dogovorili smo da nam kum bude Darko Vargić, naravno sjajni maratonac i dugogodišnji prijatelj.

Većina uzvanika u svatovima bili su klupske atletičarke i atletičari, ali i natjecatelji iz nekih drugih klubova, s tim što je čak i bend na svadbi bio vezan uz atletiku – Bend Borisa Badovinca-Badovinija. Od tada, Damir u braku ima svo vrijeme maksimalnu potporu supruge Danijele, aktivne trkačice koja je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu položila sve ispite za voditeljicu „Kids Athletics“, pa je radeći kao trenerica deset godina u matičnom klubu odškolovala više stotina osječke djece zaljubljene u atletiku. 

– Najviše me veseli kad vidim da su neki od njih danas nositelji kvalitete u raznim sportovima, a ne samo u atletici – iskreno će Danijela koja se poslije rada u toj atletskoj školi zaposlila u Dječjem vrtiću, gdje i danas radi.

Rođenje sina Filipa nije promijenilo njihovu svakodnevicu. Oboje su i dalje trenirali, samo što su se prilagodili novim uvjetima.

– Prvo bi Danijela odradila svoj trening u parku kod Iktusa, a ja sam čuvao Filipa, pa bismo se onda zamijenili – opisuje Damir prve godine roditeljske obveze. – Tako je to funkcioniralo, a s obzirom da sam u to vrijeme bio trener atletske vojne izborne vrste imali smo priliku i nekoliko puta godišnje ići na pripreme.U međuvremenu je tada i Filip počeo trenirati atletiku kod trenerice Marijane Sabo, imao je nedvojbeno bolje predispozicije od nas oboje jer je počeo pobjeđivati na svim natjecanjima na kojima je sudjelovao, ali kako se to često događa klupska je politika odlučila maknuti trenericu i sa scene je nestala po meni najbolja generacija mladih atletičarki i atletičara tog vremena, pa s njima i naš Filip. Sve drugo ni do danas se nije značajnije promijenilo, ja sam i dalje trener, Danijela još trči, istina nije to više natjecateljski, ali je redovita.

Ipak, za Černiće, posebice za Damira, novost je bilo realiziranje dugotrajnog nastojanja osnutka kluba za dugoprugaško trčanje rađanjem Maraton kluba Hrvatski sokol 2003. iako je to želio učiniti još 1991. kad se vratio izAustralije želeći osnovati klub pod imenom Maraton klub Hrvatska sokolska Župa Strossmayer, što nije zaživjelo zbog ratnih događanja. Damir je, ipak, uporno nastojao realizirati davnašnju želju.

– Krajem Domovinskog rata u Osijeku nije bilo razumijevanja za našu ideju pa sam s istomišljenicima osnovao AK Žumberak u Sošicama gdje smo doveli sve osječke dugoprugaše i uz nekoliko trkača iz Zagreba postali najjači klub izvanstadionske atletike. Procijenivši tada da je u gradu konačno sazrelo vrijeme za nas, 2003. u suradnji s Miroslavom Čakalićem, poglavarom povijesne Počasne sokolske garde osnovali smo današnji Maraton klub Hrvatski sokol u koji su se vratili gotovo svi osječki trkači na duge staze i sad smo ponovo među najuspješnijim klubovima izvanstadionske atletike u Hrvatskoj – hvali se entuzijast kojeg ste sigurno često viđali tijekom sada već brojnih osječkih travanjskih polumaratona.

I ne samo tada, jer je Damir u raznim razdobljima, dakako uz puno Danijelino razumijevanje i potporu, priređivao i druga trkačka natjecanja, ali tradicionalni Osječki polumaraton njegovo je životno djelo i dobro pamti njegov osnutak.

– U početku nije bilo lako, ali polumaraton je u potpunosti uspio. Nastupili su najbolji hrvatski trkači predvođeni hrvatskim rekorderom Dragom Paripovićem. Kasnije, iz godine u godinu, naš polumaraton raste, počeli su se javljati i sponzori i sad imamo Osječki Ferivi polumaraton na koji, držim, možemo svi u Osijeku biti ponosni.

Sjeća se Damir kako je s Danijelom poslije prvog polumaratona čistio središnji trg.

– Danas sam ponosan što imamo stabilan i kvalitetan organizacijski odbor, kojem stižu i pozivi na konferencije organizatora brojnih svjetskih cestovnih utrka što nas dodatno ohrabruje, pa sve dok sam na nogama i dok imam ovakvu sjajnu ekipu oko sebe i potporu moje supruge nastojat ću skrbiti o opstanku dvadesetak raznih dugoprugaških utrka iako to nije lako, ali kad se radi nešto što se voli nije teško!

Danijela i dalje nadograđuje svoju trkačku karijeru tijekom koje nastupa u raznim disciplinama i to podjednako uspješno. U riznici ima jedanaest seniorskih medalja s državnih prvenstava: na 3.000 metara u dvorani, na 10.000 metara, u polumaratonu, maratonu i planinskom trčanju u kojem je ostvarila najbolje rezultate.

– Nastup za reprezentaciju je san svakog sportaša, pa tako i njen, ostvarila ga je osam puta na po četiri EP i SP u planinskom trčanju, a uz to postavila je i desetak rekorda staze od kojih jedan još uvijek nije nadmašen – priča Damir.

Četiri godine zaredom Danijela je osvajala naslov najbolje hrvatske planinske trkačice što smatra svojim najvećim uspjehom.

Sve to postigli su zahvaljujući sretnom braku u koji ih je spojila – atletika!

Foto: Privatna arhiva

Najbolju pljeskavicu na Prvoj Retfalačkoj roštiljadi napravila je ekipa Majstora i za taj su podvig osvojili 300 eura u gotovini. Naime, od 14 deseteročlanih timova stručnjaka za roštilj čak ih se devet odlučilo natjecati u disciplini najbolje pljeskavice, a njihove su radove ocjenjivala dvojica kuhara – Nebojša Rajković i Atila Varga, kojima se priključio i organizator roštiljade, gradski vijećnik Tomislav Mišetić.

Nagradu za najuređeniji roštiljski kutak osvojila je ekipa Kumova i kući su odnijeli LCD televizor s dijagonalom ekrana od 80 cm, a najboljim timskim imenom ocijenjena je Pivska rešetka i oni su pokupili mikrovalnu pećnicu.

Na igralištu naselja u Ulici Ljudevita Posavskoga od 10 do 14 sati kontinuirano je bilo više stotina građana okupljenih uz roštiljske delicije, mnogi su odlazili nakon degustacija, a mnogi novi su dolazili. Među posjetiteljima se pojavio i osječki gadonačelnik Ivan Radić koji je u društvu organizatora obišao pojedine natjecateljske timove, a potom je okupljenima najavio da će najvjerojatnije do kraja ove godine krenuti i 50 milijuna eura vrijedni radovi totalne rekonstrukcije Strossmayerove ulice te će kroz tu Zelenu aveniju Retfalom početi voziti i novi niskopodni tramvaji.

Okupljeni građani na svakom su koraku isticali oduševljenje manifestacijom i svi se nadaju da bi se mogla pretvoriti u tradicionalni jesenski događaj koji će se s vremenom povećavati i okupljati sve više stanovnika četvrti. U tom kontekstu, organizator Tomislav Mišetić je rekao kako je ove godine bilo 14 deseteročlanih ekipa roštilj-majstora, ali da se nakon objave datuma roštiljade javilo još tridesetak ekipa željnih nastupa, no sve su ih morali odgoditi za iduću godinu. Dakle, rodila se nova tradicija, a iduće godine pod dimom mirisa roštilja na istom mjestu možemo očekivati nešto manje od 500 natjecatelja. Pun pogodak.

Foto: Komarilos i Jasenko Drinić/za organizatora

Kad je 2007. dobio otkaz na radnom mjestu, Osječanin Vladimir Šplajt krenuo je svake godine na daleka putovanja koja organizira sam. Putovao je automobilom, skuterom i motocikom, a u grad se uvijek vraćao pun najrazličitijih dojmova i doživljaja iz najegzotičnijih svjetskih destinacija.

Već godinama planira i put oko svijeta, ali se u međuvemenu zadovoljava, kako kaže, utješnim putovanjima među kojima je i ovo najnovije koje je nazvao Rally Osijek – Dakar. Otišao je jučer. Naprosto je zajahao motocikl i nestao. Namjerava se vratiti za oko mjesec dana. Kratko smo razgovarali prije nego što je krenuo.

* Gdje ste sve do sada putovali?

– Putujem uglavnom sam. 2007. sam automobilom išao u Iran gdje sam tjedan dana proveo s nomadima koji se nazivaju Qashqai, a po kojima je moj tadašnji automobil dobio ime… Tamo mi se jako svidjelo pa sam 2008. sam automobilom otišao malo dalje, do Indije… 22.500 km u 66 dana od kojih su oni u Pakistanu bili nezaboravni zbog cesta u Balučistanu gdje sam znao voziti čitav dan a prijeći ni 200 km. U povratku sam u hotelu u Quetti doživio pravi pravcati potres od 8 stupnjeva nečega. 2009. sam uspio nagovoriti i suprugu pa smo s mlađom kćeri automobilom bili do predivnog Damaska dok još nije bilo rata. 2010. sam dva puta bio u Africi po mjesec dana. U prvom naletu sam iznajmio malu Nissan Micru s kojom sam obišao sve nacionalne parkove koje gledamo na TV. Drugi put je bilo mjesec dana autobusom, gdje sam malo “zapeo” u Burundiju.

Po povratku iz Afrike sam odmah novim Piaggio Carnaby skuterom od 300 kubika s pok. Radanom Kovačem (na tada najboljem BMW 1200 GS Adventure) bio do Nordkappa u Norveškoj što je europska bikerska velika matura. Malu maturu sam položio godinu dana kasnije 2011. u Rumunjskoj na Transfagarašanu. A 2012. sam istim skuterom bio do nekadašnjeg Staljingrada (današnji Volgograd).

Nakon toga su uslijedile ture do Turske, Andore, Portugala… Zatim, 2017. sam 60. rođendan skuterom preko prijevoja Stelvio otišao proslaviti u Stonehenge gdje se baš na moj rođendan dočekuje izlazak sunca. Onda 2018. opet skuterom malo do Ukrajine, Moldavije i Bjelorusije. 2019. sam kupio prvi pravi motor, BMW 650 GS, jednocilindraš koji je ipak bio pomak u odnosu na skuter. Krstio sam ga odlaskom sa Osječaninom kojeg generacija ’62 pamti po nadimku Smiljak do savezničkih plaža u Normandiji, pa smo se preko Bretanje spustili do Biaritza, Pamplone, Marseillea, Monte Carla…

2022. supruga na leasing kupuje ozbiljniji novi BMW F 750 GS jer je moj račun tada bio blokiran, pa sam se šlepao sa njenim punomoćima. Nakon toga novom makinom opet sam do Gruzije i Armenije, a Azerbajdžan je otpao zbog puškaranja koje je počelo u međuvremenu. 2023. sam imao ozbiljnu namjeru otići u Irak, ali me kurdska administracija na turskoj granici pustila samo u Kurdistan. 2024. sam obišao čitav Maroko i zapeo u pijesku Sahare jer je ovaj motor pretežak za pijesak. 2025. sam planirao do Saudijske Arabije ali nisam nikako uspio naći brod koji bi mene i motor prevezao do Egipta. Tako da sam prošle godine sa Smiljkom otišao na utješno kraće putovanje samo do Škotske i Walesa ne bi li vidjeli najpoznatije čudovište.

* Što vas motivira za takva putovanja? Zašto si ne platite aranžman u turističkoj agenciji kao i mnogi drugi?

– Svijet je zapravo prekrasno mjesto sa uglavnom isto tako divnim ljudima pa ga treba što više upoznati. Ja se samo trudim da ga i što više upoznam. Putovanje preko turističkih agencija mi je preskupo i ne daje mi slobodu koju imam kada sam sve organiziram. Tako da i putovanja avionom na Daleki Istok (sa ili bez supruge) organiziram sam jer smještaj i hrana bez vodiča tamo mogu biti vrlo povoljni. Iza svakog putovanja ostaje najmanje jedno novo prijateljstvo.

* Otkud ideja za ovo najnovije putovanje? Kakva su očekivanja?

– I ovo putovanje je zapravo utješno putovanje u odnosu na planirani put oko svijeta. Kako već desetak godina nema više klasičnog relija Pariz – Dakar, odlučio sam se ovo putovanje nazvati Rally Osijek – Dakar. Nadam se da me vlasnici licence pravog relija neće tužiti za krađu ideje.

Namjeravam brodom od Genove do Tangera u Maroku, pa do Zagore na rubu Sahare posjetiti prijatelja Belaida Laalilija i malo pratiti Rally du Moroc. Vrlo zanimljiv lik, nekadašnji marokanski specijalac i padobranac, vlasnik hostela “Prends ton temps” kojeg sam 2024. fotografirao na mom motoru i ta uramljena fotografija sa bijelim šalom oko glave od 8 m se može vidjeti u Slavonskom Brodu u AC Vuko koji mi je pripremio motor za put.

Onda obalom kroz Zapadnu Saharu i Mauritaniju do Dakra u Senegalu. Vjerojatno i dan-dva do Gambije, a ovisno o cijeni avio karte i do Zelenortskih otoka da možda upoznam onog golmana koji je ljetos u Americi onako fenomenalno branio. U povratku planiram uhvatiti brod koji kreće za Genovu 20. listopada pa bi put mogao potrajati mjesec dana.

* Od svih priča koje ste do sada s putovanja donijeli u Osijek, koja je najčudnija?

– Najčešće prepričavam anegdotu kako sam 2010. zbog fotografiranja katedrale u Bujumburi, glavnom gradu Burundija završio tjedan dana u zatvoru. Mislili su da sam terorist koji u toj siromašnoj katoličkoj državi snima potencijalne mete za teroriste iz Somalije. O tome su tada pisali mnogi naši i afrički mediji što se može pronaći na internetu, a i ovim putem izražavam veliku zahvalnost gospođi Ružici Ivanković iz našeg Veleposlanstva u Pretoriji koja je pomogla u mom puštanju i protjerivanju iz Burundija preko Ruande u Ugandu.

* Što biste savjetovali drugima koji eventualno razmišljaju ili bi se upuštali u slične pothvate?

– Koliko će me ovo putovanje koštati znat ću kad se vratim. Generalno, puno je jeftinije nego putovanje po Europi. Čitam da je benzin u Zapadnoj Sahari ispod jednog eura, a u Mauritaniji oko jednog eura. Cestarina nema, hrana je jeftina, spavam po hostelima koji također nisu skupi. U Dakru se npr. hotel na plaži sa doručkom (a ne hostel) može naći i između 150 i 200 eura. Ako netko ima dilema a želi ići u te dijelove svijeta neka mi se slobodno obrati pa ću pokušati pomoći ako sam bio u toj zemlji.

Foto: Privatna arhiva

U Osijeku je otvoren Muzej pčela, potpuno novi edukacijsko-prezentacijski centar posvećen pčelama, oprašivačima i njihovoj ulozi u prirodi. Prvi je muzej čiji je fokus na samoj pčeli — raznolikosti vrsta i biologiji pčela.

Uz medonosnu pčelu, muzej ističe manje poznate solitarne pčele — vrste koje ne žive u košnici i ne proizvode med, nego žive kao samostalne jedinke i iznimno su važne za oprašivanje. Umjesto živih pčela, posjetitelje dočekuje interaktivan postav: izložbeni paneli, košnice, pčelarski pribor, mikroskopi, tableti i VR sadržaji.

Postav je podijeljen u dvije tematske cjeline – pčela — čudo prirode, obuhvaća povijest pčela, njihov način života i građu, medonosno bilje, pčelarstvo, pčelinje proizvode te odnos pčele i tehnologije i oprašivači — temelj ekosustava, prikazuje ulogu oprašivača u prirodi i poljoprivredi, njihovu bioraznolikost, uzroke i posljedice njihova nestanka te načine na koje svatko od nas može pomoći njihovoj zaštiti.

Prostor Muzeja pčela prilagođen je školama, vrtićima i udrugama, kroz vođene edukacije i interaktivne sadržaje. Više informacija možete dobiti putem maila: info@muzejpcela.com.

Foto: Muzej pčela