Jeste li ikad doživjeli da vas iz restorana istjeraju jer je taj stol za kojim ste sjedili rezerviran za druge goste koji upravo trebaju doći? E, pa ima i toga u našoj turističkoj Baranji! Gospođa je rezervirala stol prije dva tjedna jer je na Veliki petak htjela počastiti svojih sedam prijatelja fiš paprikašem. Došli su u poznati restoran, lijepo su dočekani, našli svoj rezervirani stol, sjeli i naručili piće. Kotlić je uskoro bio na stolu.

Kad su pojeli fiš, gospođa je htjela naručiti još neku riblju platu, no konobar je sumnjičavo zavrtio glavom i rekao da ide vidjeti u kuhinju kako stvari stoje. Vratio se i rekao: „Nažalost, nemamo više ribe“. Na Veliki petak u ribljem restoranu u 14 sati nema više ribe!?

Dobro, ako nema – nema. Sve su to bili kulturni ljudi i nisu se imali namjeru objašnjavati, nego su naručili po još jedno piće i nastavili se družiti. Gospođu koja ih je pozvala je to malo razljutilo, ali svi su rekli da su se dosta najeli fiša i da im ne treba ništa više. No, tu nije bio kraj.

U 14,30 sati došao je konobar i zamolio ih da odu piće dovršiti na nekim bačvama pred restoranom, jer da za desetak minuta dolaze drugi gosti koji također imaju rezervaciju za taj stol! Usput rečeno, i fiš nije bio nešto naročito, ogroman kotlić a unutra trč-trč pa komadić ribe. Svi su se pokupili i izašli, ali osim nešto malo ljutine od fiša, ostao je i gorak okus u ustima.

Tako razvijamo turizam u Baranji koja je puna nekih etno i eko sela u koja pozivamo goste ne samo iz Hrvatske nego cijelog svijeta!? Tako posluje riblji restoran, pazite riblji! Tako se odnosimo prema gostima koji su masno platili ono malo juhice i tijesta?

Ljudi nisu banuli onako bez veze, sve je rezervirano i dogovoreno, došli su u točno zakazano vrijeme, ali džabe! Oni su odredili da je sat i pol sasvim dovoljno da pojedu, popiju i doviđenja!

E sad, što više nitko od prisutnih neće više nikad kročiti u taj riblji restoran u kojem nema ribe, vlasniku očito nije važno. Doći će neki drugi gosti koji će možda imati sreće da jedu ribu. Svašta bi se tu sad još moglo pisati, imamo mi i neke institucije koje bi se tim poslovima i takvim ugođajem trebale baviti. Ovo je tek jedna penzionerska zgoda. Drugi put idemo na ćevape. Naravno, ako ih u pečenjarnici bude kad vide da su došli umirovljenici!

U svijetu ništa novo, ratuje se na sve strane, tko protiv koga i zašto teško je nama penzionerima dokučiti! Ne znamo ni kojoj strani se prikloniti, ne znaju još ni oni s Pantovčaka i iz Banskih dvora pa što bi se mi mješali.

Kod nas u Hrvatskoj USKOK tu i tamo uhvati neke kokošare koji još uvijek misle da su EU fondovi njihovi privatni bankomati. Stanje redovno, što bi se reklo. Mi se više bavimo šoubiznisom, tko je s kim bio na „špici“, tko se sastao a tko rastao, jesu se i ovi naši domaći glumci i pjevači svi međusobno „iskrižali“, ima li netko da nije bio s  nekim i tako te sve važne svari.

Jedna od važnijih tema u Hrvatsko je i inkluzivni dodatak. To je novčana naknada za osobe s invaliditetom radi pokrivanja povećanih troškova života. Dobiva se pod određenim uvjetima, kasni po godinu, dvije i sad je, pogotovo kad nam je standard blizu Švicarskom izuzetno popularna tema.

Ima na Facebooku i posebna grupa pa ljudi postavljaju različita pitanja, stavljaju svoje dijagnoze, opisuju zdravstvene tegobe, kao da za to ne postoji ustanova koja se zove Centar za socijalnu skrb gdje na sva pitanja mogu dobiti odgovore. Bude tu i raznoraznih gluposti (jedan je građanin napisao da si je sam izvadio zub i ima li pravo na inkluzivni dodatak), uglavnom svi bi sad htjeli inkluzivni dodatak jer su im mjesečna primanja očito nedostatna za normalan život.

Ali ima i lijepih vijesti, ukida se penalizacija pa će građani čije su mirovine male uskoro dobiti povećane mirovne sa zaostacima a najljepša stvar u svemu je da od 1. siječnja svima raste mirovina za 2,68 posto! A sad o tome da su od 1. siječnja, bez ikakve najave znatno poskupjele komunalne usluge, vode i odvodnje za 33,6 posto, komunalna naknada za 39 posto, odvoz otpada za 37 posto nećemo ovaj put. Proljeće se budi i lista drveće!

Foto: Freepik

Grad Osijek i ove će godine isplatiti uskrsnice umirovljenicima, korisnicima Socijalnog programa te djeci korisnicima inkluzivnog dodatka. Za isplatu uskrsnica u Proračunu za 2026. godinu osigurano je 600.000 eura.

Najniži iznos uskrsnice u 2026. godini iznosit će 60 eura, a najviši 120 eura. Riječ je o višestrukom povećanju, jer je 2021. najniža uskrsnica iznosila 13,27 eura, a najviša 53,09 eura. Cenzus za ostvarivanje prava na uskrsnicu povećan je na 520 eura mirovine.

Uskrsnicu od 60 eura primit će i korisnici Socijalnog programa Grada Osijeka, samci i obitelji korisnici naknade za troškove stanovanja, korisnici pučke kuhinje na teret Grada te beskućnici smješteni u Caritasovom Centru za prihvat beskućnika.

Grad nastavlja i mjeru uvedenu 2024., pa će uskrsnicu od 60 eura dobiti i djeca korisnici inkluzivnog dodatka prve, druge i treće razine.

Foto: Komarilos

Ima zabave za umirovljenike u Osijeku, samo je ljudi ne žele koristiti. Zima im je, ne da im se, teško im je hodati – svatko će za sebe već naći neku ispriku.

No, ne moraju svi hodati po kinima, kazalištima ili koncertnim dvoranama ili sjediti satima u kafićima i u kladionicama. Evo, primjerice, mogu se džaba vozit tramvajem po cijelom gradu. Naprave dva/tri kruga po gradu i prođe dan. Kad ste npr. zadnji put bili na Bikari?! Nemate tamo nikoga, ok. Ne znate čak ni gdje je to, ok. Ali tu je tramvaj!

Jedan bivši gradonačelnik Osijeka je silno želio povezati grad uzduž i poprijeko pa je trošio novac na tramvajske pruge. Onda je onaj što je došao poslije njega, također bivši, izjavio da “gradi pruge za nikuda“. Znaju stariji Osječani o kome je riječ.

Ali idemo dalje. Imamo mi umirovljenici i vožnju autobusima badava. Šta vam je sjest i odvest se u Tenje i istim tim autobusom se vratiti nazad! Izvrsno, brzo, udobno, poučno i što je najvažnije – prođe vrijeme. A vlak? Isto džaba. Sjedeneš ujutro u 5 sati na Podravku i već u 12 si u Zagrebu. Prošetaš malo Ilicom, kupiš perecu i flašicu vode i čekaš popodne povatak. I lijepo, ugodno i zabavno prođe dan.

Zatim, da bi ste se dobro zabavili zapravo ne morate ni putovati, odete do glavne tržnice na Gajevom trgu i gledate kakvog sve povrća i voća ima. A tek u zatvorenom dijelu, vrhunska zabava. Ima sto mesnica, u svaku malo povirite, kao tražite nešto npr. govedinu kobe. Obiđete sve redom da vidite šta ljudi kupuju. Ako imate sreće srest ćete i nekog poznatog mesara pa zatražiti pol kile „pajšla“ za psa, a onda k’o za vraga, prevrćete po torbi i džepovima, nema novčanika. Ostao kod kuće na klaviru.

Treba se snaći. Odete u neki trgovački centar, uzmete korpu i kao tražite nešto. Idete od gondole do gondole i nigdje toga što vam treba. Lunjate tako dva, tri sata, grijete se i na blagajnu s praznom korpom. Možda sretnete i nekog poznatog, pozove vas na kavu. A tko zove taj i plaća.

Ako niste u nekoj penzionerskoj udruzi pa vam se vikendom ne pleše, upišete se u neku političku stranku. Nema veze koju. Organiziraju oni razna aktualna  predavanja i tribine, sve za dobrobit grada. Lijepo sjednete, tobože pažljivo slušate, možete malo i zadrijemati. Kad završi, čut ćete dvoje, troje koji plješću pa kući. Još stignete na „Divlje pčele“, „Ljubav je na selu“ i ostale zanimljive TV serije domaće produkcije. Ili pročitate ponovo „Vlak u snijegu“!

Foto: Komarilos

Mi stariji ljudi, penzioneri, što imamo – imamo. Kupovali smo dok smo mogli. Primjerice, regal od zida do zida pun čaša koje nisu za upotrebu, zatim kauč na kojem sad već iskaču federi, tepisi izlizani, kuhinjske stolice malo se klimaju, ali takva je onda bila moda.

Danas, ako djeci ili unucima nešto ne treba, ajd’ kod babe i dede. Stanovi su nam bili nakrcani namještajem i nikad ništa bacit’ jer će trebat’, je. I da hoćemo što promijeniti, nemamo od čega. Ali nova vremena, novi običaji!

Priča starija gospođa: „Kćerka mi od moga oca naslijedila garsonjeru, naravno derutnu, jer je u njoj živio star čovjek. Želi renovirati i prilagoditi svojim potrebama. Najprije potrga za majstorima. Ne želi uzeti  neke fušere nego firmu, jer nedavno je pročitala da u Hrvatskoj ima 300, a u Osijeku 10 (imena se, dakako ne smiju znati!) kvazipoduzetnika i majstora koji za posao uzmu kaparu i više se nikad ne pojave ili u najboljem slučaju dođu a, o poslu pojma nemaju.“

Uglavnom, nađe ona jednog, dođe čovjek sve s onim laserskim metrom, mjeri,sluša njene želje, sve je shvatio, poslat će ponudu. Stiže ponuda na 8.500 eura! A garsonjera 32m2. Posebna zanimljivost iz ponude je skidanje lajsni 60 eura plus PDV a postavljanje novih 120 isto plus PDV. Kucanje na vrata, srećom nije naplatio ali je avans zatražio!

Nađe drugog, fin, kulturan, mlad čovjek, ima svoju firmu, a cijena upola niža. Lijepo, uredno rade, ni eura avansa (platit ćete kad bude sve gotovo!). Bingo!

E, sad dolazimo do namještaja.Nema salona koji nije obišla, soba je tolika i sve se mora ukomponirati, ali opet da ne bude pretrpano jer mladi pate na minimalizam. Da skratimo priču, nađe kuhinju i dvosjed,naruči i plati polovicom studenoga 2 prošle godine, a prodavačica joj na ugovor napiše da će namještaj doći do 8. siječnja 2026.

Dobro, ima gdje biti, bili su blagdani i nije se radilo, ali sad joj je već dosta. Prije dva, tri dana nazovu je iz tog salona, ispričavaju se i kažu da će namještaj doći početkom veljače. Do zastoja je došlo valjda zbog Grenlanda, Trumpa, Europskog prvenstva u rukometu i sličnih opravdanih razloga.

Što je u ovoj priči zanimljivo? Prvo da u Osijeku izgleda teško možete pronaći poštenog majstora. Što je valjalo otišlo je trbuhom za kruhom. Drugo, da ne možete ući u salon namještaja i kupiti ga, jer sve što je tamo izložbeni su primjerci, a skladišta su prazna. O cijenama nećemo. Mi penzioneri barem takvih problema nemamo, ako se stol klima, podmetnut ćemo knjigu, ako je stolica drljava zakucat ćemo neku dasku. Jedino što je važno je da smo jako važan faktor u Europi!

Foto: Freepik