C.Dananect with us

Pičvajz

PRENAMJENA Bivši Poljoprivredni fakultet postaje zatvor, izvrsna slika naše transformacije

Fakultet je bio u epicentru poljoprivrednih događanja, a novi zatvor sugerira što se promijenilo

Objavljeno

.Dana

Vjerojatno nema ničega što hrvatsku zbilju oslikava bolje od najavljene prenamjene nekadašnjeg kompleksa poljoprivrednog fakulteta u – zatvor. Naime, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damir Habjan je neki dan izjavio da ono o čemu se šuškalo u javnosti konačno kreće u realizaciju. Na mjestu nekadašnjeg Biotehničkog i znanstveno-nastavnog centra (BTZNC), kako se službeno zvao kompleks zgrada kojeg su svi skraćeno zvali Poljoprivredni faks, kreće izgradnja novog isto tako velebnog kompleksa za smještaj osoba lišenih slobode ili skraćeno – zatvora.

Nekadašnji Biotehnički znanstveni centar bio je campus prije nego što je većina znala što ta riječ uopće znači. Fakultet, srednja škola, institut, sve na jednom mjestu i pod zajedničkim krovovima. Sudbinu kompleksa znamo. Njegova nesreća je bila što se za vrijeme Domovinskoga rata nalazio na prvoj crti obrane grada, zapravo između naših prvih linija i neprijateljskog teškog topništva u tada pobunjeničkom prigradskom naselju Tenja. I doživio je turobnu ratnu sudbinu. Granatiran, raketiran, ali na žalost nakon rata i opustošen svake vrijedne sirovine koja se mogla isčupati iz skeleta nekadašnjeg ponosa akademske zajednice. Čami tako već godinama podsjećajući neke nove generacije na suludost rata, ali i kao dokaz da svijet nije nastao 1991.

Osječki zatvor seli iz centra grada na poziciju bombardiranog Poljoprivrednog fakulteta

Pretpostavka je da će novi kompleks zatvora također imati i knjižnicu i restoran i zajedničke prostorije, vrtove pa čak i staklenike s raznim biljkama, jedino što će prostorijama sada hodati zatvorenici.

Kad je svojedobno odlučeno da jedan takav kolosalni poljoprivredni znastveno-nastavni kompleks bude izgrađen nadomak Osijeka, podrazumijevalo se da on upravo ovdje i pripada. Ovdje, u srcu Slavonije, u epicentru svih poljoprivrednih aktivnosti. Stoga je za vjerovati da i danas, kad bivši fakultetski kompleks prenamijenjujemo u zatvor, da to činimo zato što jedan tako veliki budući zatvorski kompleks pripada upravo ovdje. U epicentru zbivanja koja zahtijevaju veći i komforniji zatvor. Novo vrijeme – novi prioriteti.

Foto: Komarilos

Fore

PJEŠAČKA ZONA?! Nekad je za vožnju Korzom bilo teže dobiti dozvolu nego za let na mjesec

Policajci su znali biciklistima ispuštati gume i oduzimati ventile ako su vozili po Korzu, sad morate paziti da vas ne pregaze

Objavljeno

.Dana

Objavio

Ok, nećemo opet započinjati priču kako je nekad bilo. I što je Korzo građanima Osijeka značilo tamo, sada već davnih 80-tih godina prošlog stoljeća. Ovaj put ćemo se osvrnuti samo na činjenicu da je to bila jedna od prvih pravih, doista pješačkih zona.

Po sredini su, doduše, prometovali tramvaji, ali i oni su nerijetko milili kroz ogroman broj pješaka koji su hodali Korzom. Tada, ako si se slučajno drznuo biciklom provozati Korzom, znao si da te negdje čeka policajac i slijedi ispuštanje guma na biciklu, oduzimanje ventila i guraj dalje… Nema vožnje po Korzu! Teže se dobijala dozvola za prolazak vozila preko Korza nego za let na mjesec. Samo hitna, taxi, GPP…

Ok, vremena su se promjenila. Neka nova vozila počela su prometovati. Dozvole više nitko ni ne traži. Sve je sad “pokriveno” nekakvim dostavama i tko zna čime još.  Svi sad, kao, imaju pravo nekamo prići vozilom, parkirati, prolaziti, dostaviti pa tako i po Korzu.

Jedino je pješak ostao pješak. Ali sad izgleda bez ikakvih prava. Evo, recimo, ova galerija fotografija koja je snimljena u jednom danu u samo par minuta. Navala bicikala, ali još gore, i romobila koji bez ikakvih ograničenja prometuju gradom i svu “opasnost” iskazuju upravo na Korzu. Tim trenutnim vozačima vjerojatno nitko nikada nije rekao da je Korzo zapravo pješačka zona bez prava prometovanja vozilima. Grad ne čini ništa, policija također.

Nisu to više “mali” skuteri. Nerijetko se tu nađu vozila zavidne brzine. Neki od tih romobila razvijaju respektabilnih i preko 50 km na sat. Po Korzu?! Naleti romobila na pješake su svakodnevni. Znamo da bi obična, normalna ljudska kultura riješila puno problema, ali nje u našem gradu odavno nema.

Isto tako, znamo i da nikakvi propisi neće iskorijeniti prometovanje bicikala i romobila preko Korza. Možda, doduše, ne bi ni trebali. Druga su vremena. Ali ako bi ikako mogli barem taj promet maknuti s nogostupa, koji bi ipak trebao ostati pješacima. Kad bi, recimo, bilo moguće promet prebaciti između tramvajskih pruga. Mada ni to vjerojatno nije rješenje, naročito kad bude ponovo pokrenut tramvajski promet.

U svakom slučaju, trebalo bi konačno odlučiti je li Korzo doista pješačka zona ili nije! Kao što vidimo u praksi – već odavno nije.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Pičvajz

PRIUŠTIVO STANOVANJE Stanarine su previsoke, pa ljudi radije dižu kredite za kupnju stanova

U Osijeku je 16.000 studenata, a u studentskim domovima je 1.500 mjesta, i tu kreće zaplet

Objavljeno

.Dana

Objavio

Priuštivo stanovanje. To je najnovija umotvorina vladajućih. Teško im je onako odljepljenima od stvarnosti shvatiti kroz što prolaze ljudi koji nisu imali tu sreću da im neki bogati član obitelji ostavi stan.

Grad Osijek, prema zadnjim podacima, ima nešto više od 16.000 studenata. Osječki studentski domovi (ima ih tri) primaju oko 1.500 studenata. I to samo one koji zadovoljavaju visoke kriterije za mogućnost subvencioniranog smještaja. Svi ostali osuđeni su na privatno iznajmljivanje. A tu vlada kaos.

U Osijeku se više ne može dobiti stan ispod 300 eura. Prosječna najamnina za pristojno uređen stan od, primjerice, 40 kvadrata iznosi od 400 do 450 eura. To je čisto tržište. Vlasnicima stana uvijek je malo, a onima koji iznajmljuju je previše. I tu dolazimo do famozne umotvorine „priuštivo stanovanje“.

Država filozofira o nekakvim, pazite, priuštivim stanovima koje će graditi ne znamo tko i na lokacijma ne znamo kojima. Kako sada stvari stoje to je samo još jedna zgodna dosjetka namijenjena primarno za nastupe pred velikim brojem televizijskih mikrofona, da bi ispalo da se nešto promišlja i rješava. A ne rješava se ništa. Osijek je tu u poziciji kao i svi ostali hrvatski gradovi. Dok bilježimo veliki nedostatak stanova i kvadrati i stanarine bit će preskupi.

S druge strane uzmimo, primjerice, Beč. Prema različitim istraživanjima to je već godinama najpoželjniji grad za život u svijetu. U Beču postoje cijela naselja namijenjena načinu stanovanja za koje mi ovdje tek povremeno čujemo da se to zove priuštivo stanovanje. I taj oblik stanovanja na specifičan način financira, odnosno sufinancira država (i kroz gradnju i kroz stanarine). Vrhunski su to stanovi. Ništa sklepano na brzinu. Da se lokalno izrazimo, to su cijeli Sjenjaci na obodu grada s parkovima, vrtićima i školama i služe za stanovanje onih građana čije brutto zarade ne pralaze određeni imovinski cenzus. I za studente, naravno. Cijena? Prosječna oko 9 eura po kvadratu. Za stan od 40 kvadrata 360 eura. I možete u njemu biti doživotno, sve dok plaćate. I to, zamislite, s plaćama kakve su u Austriji. A to je jedna bogata kapitalistička zemlja. I zato je Beč najpoželjniji grad za život.

Vratimo se natrag. Kad bi država zaista željela riješiti problem stimulirala bi gradove, odnosno jedinice lokalne samouprave, da grade na sve strane. Povećanjem broja novih stanova smanjila bi se i cijena postojećih. A i cijena najma morala bi biti niža. Inače, kakvog smisla kod nas ima plaćanje stanarine? Recimo da stan od 40 kvadrata u Osijeku košta 80.000 eura. Ako najam plaćate 400 eura mjesečno, taj stan ćete isplatiti za 200 mjeseci, odnosno za 16,5 godina. Dakle, 16,5 godina plaćate mjesečno 400 eura najamnine vlasniku stana i nakon toga nemate ništa ili tih 16,5 godina za istih 400 eura mjesečno (plus kamate banci kreditoru) otplaćujete vlastiti stan. Zato svi kod nas žele imati vlastite stanove. I to je u ovim okolnostima potpuno normalno. Iz toga proizlazi da bi cijene najamnina u projektu priuštivog stanovanja trebale biti takve da najmoprimci nemaju nikakvu računicu opterećivati se kreditima da kupe vlastite stanove. A to kod nas nije tako, zato jer ovdje ništa nije normalno.

Foto: Freepik

Nastavi čitati

Pičvajz

NOVA KONCERTNA DVORANA Gradnja je trajala skoro 20 godina i mnogo toga je do danas nejasno

Zapravo je neopisivo i neprepričljivo što se sve događalo tijekom izgradnje Kulturnog centra i dvorane u njemu

Objavljeno

.Dana

Objavio

Krenimo od kraja. U Osijeku je 27. rujna otvorena Koncertna dvorana “Franjo Krežma”, prva naša prava pravcata koncertna dvorana, u sklopu Kulturnog centra. I to je odlična vijest, odnosno jedina dobra vijest.

Jer, ako ćemo pošteno, izgradnja i opremanje dvorane trajali su gotovo 20 godina, samo 20. Negdje u veljači 2005. započela je izgradnja Eurodoma (i to je kasnilo jer je njegova gradnja trebala započeti još 2003., ali to nećemo računati) u sklopu kojega je trebao biti izgrađen i Kulturni centar, pa onda i koncertna dvorana unutar njega. Već u samom početku nije bilo baš do kraja jasno je li riječ o kompletnoj dvorani ili samo o njezinoj roh-bau izvedbi, ali to je samo prvi od nesporazuma ili nerazumjevanja između tadašnje Gradske uprave i investitora Eurodoma.

Grad Osijek se, naime, pojavio kao suinvestitor cijelog kompleksa jer je Kulturni centar bio sastavni dio projekta i bez njegovog dovršetka ni Eurodom nije mogao dobiti uporabnu dozvolu pa tako ni biti otvoren.

Gradnja Eurodoma je stalno kasnila, pa je tako kasnio i Kulturni centar. Zapravo, u jednom trenutku je iz nekih razloga gradnja kompleksa privremeno i zaustavljena. U međuvremenu, trajala je intenzivna prijepiska između Grada Osijeka i investitora. Počelo je tako da je gradska administracija od investitora potraživala dvoranu, ali i značajna financijska sredstva zbog povećanja obima kvadrature cjelokupnog kompleksa koji je značajno narastao.

Prema tadašnjem ugovoru, Grad Osijek je za svaki kvadratni metar prostora trebao kao suinvestitor uložiti vlastitih 50 eura. Po početnoj projektnoj kvadraturi uložena novčana sredstva Grada taman bi pokrivala vrijednost izgradnje Kulturnog centra. No, kako je kvadratura cijelog kompleksa Eurodoma značajno povećana (govorilo se i da je udvostručena) tako je Grad značajno povećao svoje uplate, pa su neki sumnjali da je preplatio vrijednost dvorane. U nekom trenutku spominjala se razlika od 2,4 milijuna eura. Bilo je to 2012.

Zbog tog duga se, između ostaloga, pojavio prijedlog da kompletna Gradska uprava preseli u Eurodom, a da za vrijednost duga dobije 5 godina “besplatne” najamnine. No, to se nije dogodilo.

U međuvremenu, radovi na izgradnji kompleksa ponovo su pokrenuti 2013. i te godine u kolovozu su i formalno završeni. U dovršenom kompleksu tada nema planiranog hotela i šoping centra, ali nije dovršen ni Kulturni centar. Odnosno, zgrada je izgrađena i postavljena je fasada kako bi cijeli kompleks mogao dobiti uporabnu dozvolu, ali unutar zgrade Kulturnog centra bila je pustoš, sirovi beton, prašina, cijevi, žice su virile na sve strane, a koncertna dvorana bila je samo prazna i mračna betonska duplja. I naredne četiri godine nije se događalo baš ništa. Tek 2017. Grad Osijek napokon ulazi u posjed i postaje vlasnik zgrade Kulturnog centra koji je i dalje u roh-bau izvedbi. A onda 2019. počinju spori radovi na njegovom unutrašnjem uređenju i u naredne dvije godine uređeno je prizemlje, glavno stubište i uredski prostori s velikom terasom na zadnjem katu. Radovi na uređenju koncertne dvorane započeli su i intenzivirani tek u mandatu gradonačelnika Ivana Radića (2021.) i trajali su do rečenog 27. rujna 2024., kad je dvorana konačno službeno otvorena. Gotovo dvadeset godina nakon što je na parceli nekadašnjeg Radničkog doma uz Studentski centar zabijena prva lopata!

Gradonačelnik je na otvorenju rekao kako: “… nova koncertna dvorana građane Osijeka nije koštala ni jedan eurocent jer je za njezino uređenje sredstva osigurala Vlada RH.”! I to je, doduše, istina, ali samo kad je u pitanju ulaganje u opremanje dvorane tijekom njegova mandata. U cijelom prethodnom razdoblju izgradnja koncertne dvorane je zapravo povijest jedne muljaže, a ta je povijest gotovo neopisiva i neprepričljiva.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Nastavi čitati

Pičvajz

SVI OSJEČKI POŽARI Zajedno plaćamo troškove intervencija vatrogasaca na privatnoj imovini

Svaki se požar može ugasiti ako gasitelji krenu na vrijeme, ali treba ulagati u vatrodojave

Objavljeno

.Dana

Objavio

Osijek je u svojoj povijesti imao, nažalost, popriličan broj požara.

1911. gorjelo je i do temelja izgorjelo kino Royal-Viro.

Iste 1911. gorio je i paromlin Union u Gundulićevoj ulici. To je bio mega požar. Vatra je proždirala paromlin punih 8 dana, a požar je gasilo pola grada. Vatrogasci, vojska, radnici, građani. Svi su pokušavali obuzdati vatrenu neman, ali tek osmi dan požar se umorio i nakon što je izgorjelo sve što je bilo za izgorjeti požar je utihnuo.

1913. gorio je i Kraussov mlin i također do temelja izgorio. To je bio tada najveći mlin u Donjem gradu, ali nakon 7 dana vatrene stihije od mlina nije ostalo ništa.

U malo novijoj povijesti prisjetimo se požara koji se dogodio 1982. Jedna od najvećih robnih kuća u tadašnjoj Jugoslaviji, Emona Supermarket sa svojih 10.000 kvadrata prodajnog prostora i sa preko 300 uposlenih trgovaca krasila je današnji Trg slobode, a izgorjela je u samo jednom danu. Tog kobnog 9. ožujka 1982. Super je, dakle, nestao u plamenu. Bilo je tu svega. Od zakašnjele dojave, presušenih hidranata i  nemogućnosti prilaska vatrogasnih vozila zbog kojih su onda i rezali različite barijere oko trga…

Super je gasilo više od 240 vatrogasaca iz cijele Slavonije, ali je izgorio do temelja. Potom je dvije godine trajalo čišćenje ruševina i izgradnja nove robne kuće krenula je već 1984., ali nikada više nije vratila stari sjaj i ugled.

Za vrijeme Domovinskog rata bilo je također nekoliko većih požara uslijed granatiranja. Pamtimo tako požar Hrvatskog narodnog kazališta 16. studenoga 1991. kad je zgrada pogođena s dvije zapaljive fosforne granate. Krov je u potpunosti izgorio, urušio se u gledalište zajedno s velikim kristalnim lusterom te potpuno uništio gledalište. Pozornica na koju je bio spušten metalni zastor ostala je gotovo netaknuta, pa su se i tih ratnih godina nastavile odvijati predstave – i publika i glumci bili su na pozornici!

1998. požar je zahvatio krovište Pravnog fakulteta, pa je potpuno izgorjelo potkrovlje, a niži katovi bili su poplavljeni od vode kojom se gasilo.

4.10.2023. Osijek je doživio, po intenzitetu vatre, gotovo najveći požar u svojoj povijesti. Požar je zahvatio tvornicu Drava International i njezin deponij otpadne plastike koji se rasprostirao na nekih 90.000 kvadrata. Ovaj požar izazvao je golemu materijalnu štetu unutar tvornice. Gorjela je plastika na deponiju. Procijena je bila da se na deponiju nalazilo oko 585.000 kubika nagomilane plastike. Temperatura preko 1000 stupnjeva koja se razvijala u središtu isisavala je i pepeo iz zemlje te ga ponovo spalila. Ovakav požar vatrogasci nazivaju Vatreni Đavo. Prilikom gašenja jedan vatrogasac upao je u šaht s otopljenom plastikom te se i danas oporavlja od zadobivenih ozljeda. U požaru je prvi puta korišten robot za gašenje jer se uslijed visoke temperature nije moglo prići epicentru požara. Dim koji se dizao u zrak vidio se čak na prostorima Bosne i Hercegovine, a štetnost plinova po zdravlje ljudi procjenjivat će se godinama.

Zadnji veći požar dogodio se 15. rujna ove godine kad je izgorio skladišni kompleks uz južu obilaznicu. Izgorjeli su skladišni i uredski prostori 20-tak tvrtki, materijalna šteta je velika, ali srećom nije bilo ljudskih žrtava.

Hrvatska je zemlja puna propisa i regulativa, ali kad se dogode ovakvi požari onda krene loptanje između institucija, a uglavnom nitko ne odgovara za nepostojanje nikakve vatrodojave i zaštite na izgorenim objektima. Zajednički svi građani kroz gradski proračun tako plaćaju intervencije vatrogasaca na gašenju privatne imovine. A vatrogasci kažu da se svaki požar pa čak i “Vatreni Đavo” može ugasiti ako se na vrijeme krene. U prvoj sekundi izbijanja svaki požar je samo mala iskra.

Foto: Grad Osijek

Nastavi čitati

Pičvajz

SAMO 1 BOD Navijači imaju razloga biti očajni, a gradom kolaju plakati s ozbiljnim porukama

Iz sraza koji je Boto zakuhao izjavom o amaterima mogu nas izvući samo golovi u sljedećim utakmicama, i to brzo

Objavljeno

.Dana

Objavio

Od trenutka kad je neki dan Jose Boto, sportski direktor NK Osijeka, za SportItaliu prokomentirao kako je svojedobno “došao u potpuno amaterski klub” u osječkoj navijačkoj populaciji naprosto kuha. Netko si je dao truda, pa je tipografski parafrazirao čak i slavni plakat s porukom građana i branitelja Osijeka tijekom Domovinskog rata – “Osijek nikada neće biti Ocek” – te je poruku prigodno okrenuo protiv aktualne uprave kluba i mađarskih vlasnika. Plakat je potom otisnut i polijepljen na nekoliko mjesta na Promenadi, a to je bilo dovoljno za prigodno fotografiranje i eksplozivno dijeljenje fotografija s novom porukom u svemirima grupa uvezanih aplikacijama za instant porukiranje.

Ove godine navijači NK Osijeka, nažalost, doista imaju razloga za ozbiljan emocionalni slom. U prvih pet kola aktualnog nogometnog prvenstva omiljeni klub upisao je tek jedan bod! Navijači doista imaju razloga biti očajni i to vrlo jasno poručuju s tribina.

S druge strane, kad je mađarski biznismen Lorinc Meszaros svojedobno kupio klub i investirao u izgradnju novog stadiona u dijelu osječke javnosti bio je dočekan kao spasitelj. Naravno, čovjek je klubu pristupio onako kako biznismeni pristupaju svojim investicijama. Na svako ulaganje unaprijed i dugoročno planiraju i višestruki dobitak. A o tom je potencijalnom budućem dobitku Boto također govorio za SportItaliu:

– … radimo na tome da rastu oni koji će klubu donijeti veliku vrijednost u budućnosti i koji će moći igrati u najjačim ligama. To je posao na koji smo fokusirani. Nisam siguran imaju li ljudi strpljenja i znaju li to cijeniti, ali nisam previše zabrinut zbog toga jer je za mene ovo projekt vrijedan nastavka rada na ovaj način – rekao je Boto.

E sad, nogometni klubovi su odavno privatne tvrtke. Igrači više nisu lokalni dečki nego profesionalci kupljeni po više-manje povoljnim cijenama negdje na tržištu. Naravno, i cijeli su klubovi na prodaju. U tom kontekstu treba doživjeti i ovaj Botov citat. Gazda je, dakle, bitan. Gazda, a ne grad, navijači, lokalna uprava, neki zbor građana ili skupština gradske četvrti. Gazda/vlasnik je, dakle, zaposlio čovjeka za kojega vjeruje da će mu u nekoliko godina stvoriti igrača koji će na tržištu vrijediti milijune, jednoga ili više njih koji će prodajom ostvarivati dobit. U tom poslovnom kontekstu trenutni rezultat u ligi, kupu… toj je ekipi možda trenutno vrlo sporedan.

Privatni je novac uložen u stadion, u kampove, trenere, igrače, lopte… I pokretač te priče je profit. S druge strane, navijače pokreće emocija. I to je logično. No, na kraju, plakat iz ozbiljnih vremena, koji danas ima ozbiljno transformiranu novu poruku, isto treba uzeti u obzir jer kluba ipak nema bez navijača. Dok jedni o klubu razmišljaju racionalno kao o poslu, drugi se na tribinama prepuštaju emocijama, ali činjenica je da nas iz tog sraza mogu izvući samo golovi u budućim susretima. I to što prije.

Foto: Građani komarilosi

Nastavi čitati

Najlaćarnije