Nekada jedini cestovni most preko Drave u gradu, koji povezuje Osijek i Baranju, nije baš u reprezentativnom izdanju, iako je temeljito obnovljen 2012. Ograde oko stepeništa koje s promenade vode do mosta, kao i ograde na samom mostu ozbiljno je nagrizla hrđa.

Na nekim dijelovima ograda je doslovce u raspadu jer su se uslijed hrđe neki dijelovi naprosto odvojili, pa je postavljena zaštitna ograda. Osim toga, korodirani su i stupovi javne rasvjete. Sve u svemu, ne izgleda dobro i čini se da bi kompletna ograda na mostu i stepeništu trebala ozbiljnu sanaciju ili kompletnu zamjenu.

Službenog naziva Most dr. Franje Tuđmana (od 2009.), cestovni most Osječani jednostavno zovu – most. Nakon što je srušen u Domovinskom ratu, novi je most izgrađen 1995., a temeljitu je obnovu doživio prije 13 godina. „Prvi“ most izgrađen je 1962. i u punoj je formi bio sve do Domovinskog rata.

Foto: Građani Komarilosi

Kad u utorak uvečer krenu prvi taktovi koncerta Prljavog kazališta s kojim će Osječani u Tvrđi dočekati novu 2025. godinu – bit će to i posljednje minute ovogodišnjeg Adventa koji je otvoren 30. studenoga. Građani će se manifestacije sjećati po gužvi na nekoliko koncerata, po nešto jačoj blagdanskoj rasvjeti u Tvrđi, panoramskom kotaču instaliranom u Parku kralja Držislava i po jednoj od ugostiteljskih kućica koja je zatvorena radi trovanja hranom. Djeca će se eventualno sjećati ringišpila pokraj spomenika kugi i ako su imali sreće upecati nešto dobre atmosfere iz Kupole dobrih želja. I to je zapravo sve, čak i kad ovom prigodom ostavimo po strani informacije o nepopularnim cijenama ugostiteljske ponude i vožnji u obližnjem lunaparku.

Generalno, u zadnjih deset godina organizacijski format manifestacije Advent u Osijeku definitivno se jako izlizao. Priča je, podsjetimo, krenula 2014. pod nazivom Advent u Tvrđi i oni koji pamte to vrijeme dat će ruku u vatru kako je ta prva organizirana adventska manifestacija u Osijeku bila i najbolja do sada. Odnosno, bila je toliko originalna, programski kreativna i ponudom inovativna da je zapravo potpuno nejasno kako se moglo dogoditi da baš ništa od toga svih ovih godina nije razvijano u autentičnu osječku adventsku tradiciju. Nego sad tijekom godine imamo nekoliko gotovo istih manifestacija koje se samo različito zovu, samo što se na nekima furamo na vina, na nekima na hedonizam, pa na advent, ljetne noći i još mnogo toga istoga. Svi imaju, doduše, različite logotipe, ali koncepti su isti – kućice ili štandovi s ugo ponudom, scene u parkovima ili na trgovima i obvezatne besplatne koncerte koji onda u tu atmosferu dovode publiku.

Organizatori prvoga Adventa u Tvrđi bili su privatnici kojima je Grad Osijek dao dozvolu da to rade na trgu u starome gradu. Te prve godine ponudu tadašnjeg “adventskog sela” prezentirali su na tek polovici Trga Vatroslava Lisinskog. Imali su nešto kućica s ponudom nakita, finih slatkiša, različitih kvalitetnih rukotvorina kojima su obrtnici ciljali biti konkurentni kod blagdanskih poklona, domaćih kobasica, jela iz woka, germ knedli, polica krumpira, pa i odličnih hamburgera… Kućice su izgledale bajkovito, prostor za publiku bio je ispunjen pećima na drva i cjepanicama na kojima su ljudi sjedili grijući se i ispijajući tople napitke. Djed Mraz je imao ozbiljnu rezidenciju, a jedne večeri dovezli su na trg i najveću tortu na svijetu, pa se tamo skupilo pola Osijeka. Ukratko sve je bilo manjeg formata, ali istovremeno puno sadržajnije, programi su okupljali cijele obitelji i atmosfera je, unatoč hladnoj zimi, bila puno toplija. I što je najvažnije, građani su na Advent dolazili i kad nije bilo koncerata.

Sljedeće godine malo su ga proširili i dodatno su okitili trg, ali uspjeli su zadržati ključni kreativni naum da iz godine u godinu pokušavaju postizati sve bajkovitiju atmosferu i činilo se kako ćemo, kako priča bude rasla, s vremenom imati dojam da u Tvrđu u prosincu stižemo kao da idemo na božićno sanjkanje u Laponiju. No, u četvrtoj godini, zbog sponzorskih inzistiranja, manifestacija se doslovce raspala kad je preusmjerena na preveliki Trg Ante Starčevića u kombinaciji s Trgom Ivana Pavla II te dodatno pothlađena neumornim hladnim i snažnim vjetrom koji je ondje puhao. Onda su peti puta, i dalje ignorirajući Tvrđu, cijeli događaj prebacili u Park kralja Petra Krešimira IV, ispred Sokolskog doma. Park je, doduše, lijep ali za kišnih dana to je bio potop.

Uglavnom, s vremenom je Advent vraćen u Tvrđu na svoju prirodnu poziciju i njegovu su organizaciju preuzeli stručnjaci iz sistemskog turističkog sektora. Od tada, doduše, pamtimo jednu jaku marketinšku kampanju u kojoj su građani navođeni na internetu javno glasati za najbolji Advent, pa su između svog osječkog i svih onih adventskih manifestacija koje nikada nisu vidjeli naravno glasali za svoje – i tako sad negdje čuvamo i titulu najboljeg Adventa, iako je i to zapravo bio samo još jedan od kirvaja koji nalikuju jedni drugima. A to s kirvajem nastavilo se i ove godine.

Dojam je kako iz godine u godinu zapravo nema novih ideja, nego da stvar spašavamo daljnjim razvojem ulaganja u besplatne koncerte na otvorenom i još dojmljiviju rasvjetu. Sve ostale ideje se ponavljaju, pa više nije moćno, radosno i čarobno kako je bilo u početku. Fotke koje iz Osijeka šaljemo u svijet vjerojatno su fascinantne onima koji iz Osijeka nikada nisu iskoračili, ali definitivno nikoga neće animirati da dođe k nama. I možda je upravo u tome problem – što je preživio samo dojam da Advent radimo za druge, a ne za sebe. Mi smo, jel, još prije više od 10 godina znali i bolje.

Foto: Borna Jaksic/PIXSELL

Sudeći prema činjenici da glavna blagajna još uvijek aktualnoga koncesionara za upravljanje i naplatu parkiranja (do 31. prosinca 2024.) i dalje ne radi – onda i dalje nema prodaje mjesečnih parkirališnih karata. Drugim riječima, mjesečne karate za stanare, invalide, tvrtke i komercijalne mjesečne parkirališne karte naprosto više nisu u ponudi od 29. studenoga kad je gradonačelnik najavio da postojeća koncesija nakon isteka neće biti produžena.

Koncesionar je, dakle, u prosincu građane ostavio na cjedilu omogućivši samo kupnju karata za parkiranje na sat i dnevnih parkirališnih karata i to putem njegove mreže automata, odnosno putem mobilnih kanala. To baš nije pristojan rastanak s građanima koji od 1998. s manjim ili većim izmjenama koriste usluge istog koncesionara i uredno plaćaju svoje obveze. Odnosno, u konačnici uopće nije korektno u zadnjih 30 dana pritisnuti ljude uza zid i ostaviti im mogućnost da parkiranje plaćaju puno više nego što su to činili dok su imali mjesečne karte.

Primjerice, dnevna karta za koju koncesionar tvrdi da se i dalje može kupiti “putem drugih kanala” stoji 9,56 eura, odnosno više nego invalidska ili stanarska mjesečna karta (6,64 eura). Također, za cijenu komercijalne mjesečne karte (26,54 eura) sad je moguće kupiti samo dvije do tri dnevne parkirališne karte, a za cijenu mjesečne karte za tvrtke (36,5 eura) sad se može dobiti samo tri do četiri dnevne karte. Sve u kontekstu parkiranja u I. zoni.

Činjenica da Gradska uprava nije bila zadovoljna s postojećim koncesionarom te da je zbog toga gradonačelnik donio odluku kako će Grad ubuduće taj posao raditi preko svog gradskog poduzeća – ne znači da bi koncesionar do isteka koncesije trebao biti nekorektan prema građanima. Dapače, posao treba odraditi do kraja, pristojno i pošteno. A ne kažnjavati građane.

Foto: Komarilos

Građani čuvaju novi, upravo posađeni drvored johe i graba u Gackoj ulici, pa su neki od njih odmah fotodokumentirali razvlačenje supstrata za sadnju kojim su zasute svježe posađene sadnice. Gotovo da nisu mogli vjerovati svojim očima kad su vidjeli da se čovjek potpuno opušteno dovezao autom, zaustavio se, uključio sva četiri žmigavca te iz gepeka izvadio kantu i lopaticu. Potom je pogledom obuhvatio nekoliko mladih stabala jer valjda iz automobila nije vidio gdje je najveća hrpa mineraliziranog gnojiva. Kad se konačno odlučio, sve je išlo prilično brzo. Lopaticom je nagrabio koliko mu je trebalo i potom punu kantu i alat spakirao u gepek i odvezao se.

Poznato je kako u Osijeku tijekom prvih sadnji cvijeća u gredice po parkovima već sutra djelatnici koji obavljaju sadnju moraju saditi ponovo jer preko noći građani razvuku veliku količinu prethodno posađenog cvijeća. Mnogi se uvijek čude da kako je to moguće, da to nije u redu, da treba kažnjavati, snimati kamerama… I evo ga, ovoga su snimili građani. Usred bijela dana.

U Osijeku je u tijeku sadnja oko 1.700 stabala i izgleda da se ne treba čuditi što neki sugrađani to doživljavaju kao novu mogućnost. Supstrat je, naime, dostupan u desecima prodavaonica u gradu, ali najslađe je ovako se poslužiti onim što pripada svima nama, pa valjda i njima koji to nose kući. Da zaključimo, dobro je dok ne počnu iskopavati mlada stabla. Doduše, neka su teška i po 100 kila pa bi zato možda mogla i opstati.

Foto: Građani Komarilosi

Osijek nema kamo. Iako… Zaposlenost je veća nego ikada. Broj nezaposlenih kontinuirano pada. Otvaraju se tvornice. Gospodarstvo cvjeta. Grad je relativno uređen, sadi se cvijeće, drveće. Naizgled, Osijek ponovo postaje grad s početka 80-tih godina prošlog stoljeća kad su se ljudi ovamo doseljavali, a nitko nije iseljavao. Ipak… Osijek je postao žrtva svog razvoja.

URBANIZAM Planiranjem razvoja grada ovdje kao da se više nitko ne bavi. Ni jedna vlast od 90-tih pa do danas. Osijek se ne razvija planski. To se može vidjeti u svakodnevnom životu svih nas. Osijek je urbanistički kaos. Nema planske gradnje.

STANOVANJE Nema izgradnje naselja. Postojeće prizemnice zamjenjuju zgrade, najčešće s tri ili četiri kata. Dakle, gdje je nekada živjela samo jedna obitelǰ sada ih imamo 15. Nisu to pojedinačni slučajevi. To se događa po cijelom gradu. U svakoj četvrti. U svakoj ulici. Potpuno neplanski. I potpuno ne urbanistički. Investitori rade što ih volja. Grad samo promatra. I štanca građevinske dozvole. Posljedice su mnogobrojne.

Upali smo u zamku “krezube gradnje” bez ikakvog planiranja.

PROMET Grad je u prometnom kaosu. Primjerice, ideja da se tramvajska pruga preseli na prometni trak na Strossmayerovoj dovoljno je suluda sama po sebi. Na jednu od rijetkih četverotračnih ulica u gradu sad postavljamo tramvajsku prugu i tako još sužavamo protočnost. To je naprosto za Nobelovu nagradu.

Vodovod raskopa Gundulićevu. I to na dva mjesta. Promet potpuno zaustavljen. Alternativan pravac je Ružina koja puca po šavovima zbog već spomenute gradnje u sklopu koje su velikom većinom cijele dužine ulice stare prizemnice zamijenjene ozbiljnim i visokim stambenim zgradama.

Kakvo je to planiranje kad je po cijeloj Ružinoj, koja je jednosmjerna, cijeli jedan prometni trak trajno i potpuno zatrpan parkiranim automobilima. Zapravo, pokušajte pronaći ulicu u gradu u kojoj jedan trak nije zatrpan automobilima. Ilirska. Hebrangova. Donji grad, gotovo cijeli. Retfala.

To nam je donijelo štancanje građevinskih dozvola i slijevanje stanovnika u ulice koje nisu predviđene za toliki broj stanovnika. Skoro svaka obitelj ima dva automobila. Na parcelama svih tih novoizgrađenih zgrada nema dovoljno izgrađenih parkirališta jer nitko to ni nije planirao. Tu dolazimo do slijedećeg problema.

PARKING U središtu grada tijekom radnog dana nema slobodnog parkirnog mjesta. Znaju to svi koji automobilom idu u grad. Naplata parkiranja potpuno je izgubila svrhu. Jedini razlog trenutne naplate parkiranja je punjenje koncesionarskog džepa. Dobro, i gradski proračun tu nešto ušićari.

Naravno, koncesionar bi rado cijenu parkiranja povećao na 10 eura po satu, pa bi tako onda valjda ostalo pokoje prazno mjesto za ljude koji zaista autom trebaju doći do grada nešto obaviti. No, to je prastari pristup, to nije rješenje. Iako, kakvo je sad stanje možda bi bilo najbolje naprosto ukinuti naplatu parkiranja. Barem privremeno, da vidimo što će se dogoditi. Odnosno, neće se dogoditi ništa.

Pritisak automobila na grad će u perspektivi biti sve veći, a Osijek nema ni jednu javnu garažu. Nikada nije ni bila u planu. Ni jedna gradska vlast nije nikada ni razmatrala mogućnost gradnje javne garaže. U gradu, doduše, imamo dvije velike garaže. I obje su privatne. I nedostatne su.

Zato Osijek nema kamo. Na jugu je već dotaknuo obode Južne obilaznice. Tu nema dalje. Osim toga, pitajte stanovnike Filipovice kako je živjeti s one strane obilaznice. Od razvoja grada prema sjeveru, preko Drave, potpuno se odustalo još u prošlom stoljeću…

Ostalo je za porušiti tek još nešto malo bivše industrije kako bi se stvorio novi stambeni prostor. Kad na parcelama bivše šibicare i šećerane izniknu nove stambene zgrade to će biti kraj. U budućnosti će samo nastaviti rušiti postojeće prizemnice i na njihovim parcelama graditi višekatnice. Pobijedila je “krezuba gradnja”.

Bez rada na idejama urbanističkog razvoja grada, Osijek će ostati žrtva svog razvoja. I iz te kože nema kamo.

Foto: Komarilos