Sudeći prema činjenici da glavna blagajna još uvijek aktualnoga koncesionara za upravljanje i naplatu parkiranja (do 31. prosinca 2024.) i dalje ne radi – onda i dalje nema prodaje mjesečnih parkirališnih karata. Drugim riječima, mjesečne karate za stanare, invalide, tvrtke i komercijalne mjesečne parkirališne karte naprosto više nisu u ponudi od 29. studenoga kad je gradonačelnik najavio da postojeća koncesija nakon isteka neće biti produžena.

Koncesionar je, dakle, u prosincu građane ostavio na cjedilu omogućivši samo kupnju karata za parkiranje na sat i dnevnih parkirališnih karata i to putem njegove mreže automata, odnosno putem mobilnih kanala. To baš nije pristojan rastanak s građanima koji od 1998. s manjim ili većim izmjenama koriste usluge istog koncesionara i uredno plaćaju svoje obveze. Odnosno, u konačnici uopće nije korektno u zadnjih 30 dana pritisnuti ljude uza zid i ostaviti im mogućnost da parkiranje plaćaju puno više nego što su to činili dok su imali mjesečne karte.

Primjerice, dnevna karta za koju koncesionar tvrdi da se i dalje može kupiti “putem drugih kanala” stoji 9,56 eura, odnosno više nego invalidska ili stanarska mjesečna karta (6,64 eura). Također, za cijenu komercijalne mjesečne karte (26,54 eura) sad je moguće kupiti samo dvije do tri dnevne parkirališne karte, a za cijenu mjesečne karte za tvrtke (36,5 eura) sad se može dobiti samo tri do četiri dnevne karte. Sve u kontekstu parkiranja u I. zoni.

Činjenica da Gradska uprava nije bila zadovoljna s postojećim koncesionarom te da je zbog toga gradonačelnik donio odluku kako će Grad ubuduće taj posao raditi preko svog gradskog poduzeća – ne znači da bi koncesionar do isteka koncesije trebao biti nekorektan prema građanima. Dapače, posao treba odraditi do kraja, pristojno i pošteno. A ne kažnjavati građane.

Foto: Komarilos

Građani čuvaju novi, upravo posađeni drvored johe i graba u Gackoj ulici, pa su neki od njih odmah fotodokumentirali razvlačenje supstrata za sadnju kojim su zasute svježe posađene sadnice. Gotovo da nisu mogli vjerovati svojim očima kad su vidjeli da se čovjek potpuno opušteno dovezao autom, zaustavio se, uključio sva četiri žmigavca te iz gepeka izvadio kantu i lopaticu. Potom je pogledom obuhvatio nekoliko mladih stabala jer valjda iz automobila nije vidio gdje je najveća hrpa mineraliziranog gnojiva. Kad se konačno odlučio, sve je išlo prilično brzo. Lopaticom je nagrabio koliko mu je trebalo i potom punu kantu i alat spakirao u gepek i odvezao se.

Poznato je kako u Osijeku tijekom prvih sadnji cvijeća u gredice po parkovima već sutra djelatnici koji obavljaju sadnju moraju saditi ponovo jer preko noći građani razvuku veliku količinu prethodno posađenog cvijeća. Mnogi se uvijek čude da kako je to moguće, da to nije u redu, da treba kažnjavati, snimati kamerama… I evo ga, ovoga su snimili građani. Usred bijela dana.

U Osijeku je u tijeku sadnja oko 1.700 stabala i izgleda da se ne treba čuditi što neki sugrađani to doživljavaju kao novu mogućnost. Supstrat je, naime, dostupan u desecima prodavaonica u gradu, ali najslađe je ovako se poslužiti onim što pripada svima nama, pa valjda i njima koji to nose kući. Da zaključimo, dobro je dok ne počnu iskopavati mlada stabla. Doduše, neka su teška i po 100 kila pa bi zato možda mogla i opstati.

Foto: Građani Komarilosi

Osijek nema kamo. Iako… Zaposlenost je veća nego ikada. Broj nezaposlenih kontinuirano pada. Otvaraju se tvornice. Gospodarstvo cvjeta. Grad je relativno uređen, sadi se cvijeće, drveće. Naizgled, Osijek ponovo postaje grad s početka 80-tih godina prošlog stoljeća kad su se ljudi ovamo doseljavali, a nitko nije iseljavao. Ipak… Osijek je postao žrtva svog razvoja.

URBANIZAM Planiranjem razvoja grada ovdje kao da se više nitko ne bavi. Ni jedna vlast od 90-tih pa do danas. Osijek se ne razvija planski. To se može vidjeti u svakodnevnom životu svih nas. Osijek je urbanistički kaos. Nema planske gradnje.

STANOVANJE Nema izgradnje naselja. Postojeće prizemnice zamjenjuju zgrade, najčešće s tri ili četiri kata. Dakle, gdje je nekada živjela samo jedna obitelǰ sada ih imamo 15. Nisu to pojedinačni slučajevi. To se događa po cijelom gradu. U svakoj četvrti. U svakoj ulici. Potpuno neplanski. I potpuno ne urbanistički. Investitori rade što ih volja. Grad samo promatra. I štanca građevinske dozvole. Posljedice su mnogobrojne.

Upali smo u zamku “krezube gradnje” bez ikakvog planiranja.

PROMET Grad je u prometnom kaosu. Primjerice, ideja da se tramvajska pruga preseli na prometni trak na Strossmayerovoj dovoljno je suluda sama po sebi. Na jednu od rijetkih četverotračnih ulica u gradu sad postavljamo tramvajsku prugu i tako još sužavamo protočnost. To je naprosto za Nobelovu nagradu.

Vodovod raskopa Gundulićevu. I to na dva mjesta. Promet potpuno zaustavljen. Alternativan pravac je Ružina koja puca po šavovima zbog već spomenute gradnje u sklopu koje su velikom većinom cijele dužine ulice stare prizemnice zamijenjene ozbiljnim i visokim stambenim zgradama.

Kakvo je to planiranje kad je po cijeloj Ružinoj, koja je jednosmjerna, cijeli jedan prometni trak trajno i potpuno zatrpan parkiranim automobilima. Zapravo, pokušajte pronaći ulicu u gradu u kojoj jedan trak nije zatrpan automobilima. Ilirska. Hebrangova. Donji grad, gotovo cijeli. Retfala.

To nam je donijelo štancanje građevinskih dozvola i slijevanje stanovnika u ulice koje nisu predviđene za toliki broj stanovnika. Skoro svaka obitelj ima dva automobila. Na parcelama svih tih novoizgrađenih zgrada nema dovoljno izgrađenih parkirališta jer nitko to ni nije planirao. Tu dolazimo do slijedećeg problema.

PARKING U središtu grada tijekom radnog dana nema slobodnog parkirnog mjesta. Znaju to svi koji automobilom idu u grad. Naplata parkiranja potpuno je izgubila svrhu. Jedini razlog trenutne naplate parkiranja je punjenje koncesionarskog džepa. Dobro, i gradski proračun tu nešto ušićari.

Naravno, koncesionar bi rado cijenu parkiranja povećao na 10 eura po satu, pa bi tako onda valjda ostalo pokoje prazno mjesto za ljude koji zaista autom trebaju doći do grada nešto obaviti. No, to je prastari pristup, to nije rješenje. Iako, kakvo je sad stanje možda bi bilo najbolje naprosto ukinuti naplatu parkiranja. Barem privremeno, da vidimo što će se dogoditi. Odnosno, neće se dogoditi ništa.

Pritisak automobila na grad će u perspektivi biti sve veći, a Osijek nema ni jednu javnu garažu. Nikada nije ni bila u planu. Ni jedna gradska vlast nije nikada ni razmatrala mogućnost gradnje javne garaže. U gradu, doduše, imamo dvije velike garaže. I obje su privatne. I nedostatne su.

Zato Osijek nema kamo. Na jugu je već dotaknuo obode Južne obilaznice. Tu nema dalje. Osim toga, pitajte stanovnike Filipovice kako je živjeti s one strane obilaznice. Od razvoja grada prema sjeveru, preko Drave, potpuno se odustalo još u prošlom stoljeću…

Ostalo je za porušiti tek još nešto malo bivše industrije kako bi se stvorio novi stambeni prostor. Kad na parcelama bivše šibicare i šećerane izniknu nove stambene zgrade to će biti kraj. U budućnosti će samo nastaviti rušiti postojeće prizemnice i na njihovim parcelama graditi višekatnice. Pobijedila je “krezuba gradnja”.

Bez rada na idejama urbanističkog razvoja grada, Osijek će ostati žrtva svog razvoja. I iz te kože nema kamo.

Foto: Komarilos

Ok, nećemo opet započinjati priču kako je nekad bilo. I što je Korzo građanima Osijeka značilo tamo, sada već davnih 80-tih godina prošlog stoljeća. Ovaj put ćemo se osvrnuti samo na činjenicu da je to bila jedna od prvih pravih, doista pješačkih zona.

Po sredini su, doduše, prometovali tramvaji, ali i oni su nerijetko milili kroz ogroman broj pješaka koji su hodali Korzom. Tada, ako si se slučajno drznuo biciklom provozati Korzom, znao si da te negdje čeka policajac i slijedi ispuštanje guma na biciklu, oduzimanje ventila i guraj dalje… Nema vožnje po Korzu! Teže se dobijala dozvola za prolazak vozila preko Korza nego za let na mjesec. Samo hitna, taxi, GPP…

Ok, vremena su se promjenila. Neka nova vozila počela su prometovati. Dozvole više nitko ni ne traži. Sve je sad “pokriveno” nekakvim dostavama i tko zna čime još.  Svi sad, kao, imaju pravo nekamo prići vozilom, parkirati, prolaziti, dostaviti pa tako i po Korzu.

Jedino je pješak ostao pješak. Ali sad izgleda bez ikakvih prava. Evo, recimo, ova galerija fotografija koja je snimljena u jednom danu u samo par minuta. Navala bicikala, ali još gore, i romobila koji bez ikakvih ograničenja prometuju gradom i svu “opasnost” iskazuju upravo na Korzu. Tim trenutnim vozačima vjerojatno nitko nikada nije rekao da je Korzo zapravo pješačka zona bez prava prometovanja vozilima. Grad ne čini ništa, policija također.

Nisu to više “mali” skuteri. Nerijetko se tu nađu vozila zavidne brzine. Neki od tih romobila razvijaju respektabilnih i preko 50 km na sat. Po Korzu?! Naleti romobila na pješake su svakodnevni. Znamo da bi obična, normalna ljudska kultura riješila puno problema, ali nje u našem gradu odavno nema.

Isto tako, znamo i da nikakvi propisi neće iskorijeniti prometovanje bicikala i romobila preko Korza. Možda, doduše, ne bi ni trebali. Druga su vremena. Ali ako bi ikako mogli barem taj promet maknuti s nogostupa, koji bi ipak trebao ostati pješacima. Kad bi, recimo, bilo moguće promet prebaciti između tramvajskih pruga. Mada ni to vjerojatno nije rješenje, naročito kad bude ponovo pokrenut tramvajski promet.

U svakom slučaju, trebalo bi konačno odlučiti je li Korzo doista pješačka zona ili nije! Kao što vidimo u praksi – već odavno nije.

Foto: Komarilos

Priuštivo stanovanje. To je najnovija umotvorina vladajućih. Teško im je onako odljepljenima od stvarnosti shvatiti kroz što prolaze ljudi koji nisu imali tu sreću da im neki bogati član obitelji ostavi stan.

Grad Osijek, prema zadnjim podacima, ima nešto više od 16.000 studenata. Osječki studentski domovi (ima ih tri) primaju oko 1.500 studenata. I to samo one koji zadovoljavaju visoke kriterije za mogućnost subvencioniranog smještaja. Svi ostali osuđeni su na privatno iznajmljivanje. A tu vlada kaos.

U Osijeku se više ne može dobiti stan ispod 300 eura. Prosječna najamnina za pristojno uređen stan od, primjerice, 40 kvadrata iznosi od 400 do 450 eura. To je čisto tržište. Vlasnicima stana uvijek je malo, a onima koji iznajmljuju je previše. I tu dolazimo do famozne umotvorine „priuštivo stanovanje“.

Država filozofira o nekakvim, pazite, priuštivim stanovima koje će graditi ne znamo tko i na lokacijma ne znamo kojima. Kako sada stvari stoje to je samo još jedna zgodna dosjetka namijenjena primarno za nastupe pred velikim brojem televizijskih mikrofona, da bi ispalo da se nešto promišlja i rješava. A ne rješava se ništa. Osijek je tu u poziciji kao i svi ostali hrvatski gradovi. Dok bilježimo veliki nedostatak stanova i kvadrati i stanarine bit će preskupi.

S druge strane uzmimo, primjerice, Beč. Prema različitim istraživanjima to je već godinama najpoželjniji grad za život u svijetu. U Beču postoje cijela naselja namijenjena načinu stanovanja za koje mi ovdje tek povremeno čujemo da se to zove priuštivo stanovanje. I taj oblik stanovanja na specifičan način financira, odnosno sufinancira država (i kroz gradnju i kroz stanarine). Vrhunski su to stanovi. Ništa sklepano na brzinu. Da se lokalno izrazimo, to su cijeli Sjenjaci na obodu grada s parkovima, vrtićima i školama i služe za stanovanje onih građana čije brutto zarade ne pralaze određeni imovinski cenzus. I za studente, naravno. Cijena? Prosječna oko 9 eura po kvadratu. Za stan od 40 kvadrata 360 eura. I možete u njemu biti doživotno, sve dok plaćate. I to, zamislite, s plaćama kakve su u Austriji. A to je jedna bogata kapitalistička zemlja. I zato je Beč najpoželjniji grad za život.

Vratimo se natrag. Kad bi država zaista željela riješiti problem stimulirala bi gradove, odnosno jedinice lokalne samouprave, da grade na sve strane. Povećanjem broja novih stanova smanjila bi se i cijena postojećih. A i cijena najma morala bi biti niža. Inače, kakvog smisla kod nas ima plaćanje stanarine? Recimo da stan od 40 kvadrata u Osijeku košta 80.000 eura. Ako najam plaćate 400 eura mjesečno, taj stan ćete isplatiti za 200 mjeseci, odnosno za 16,5 godina. Dakle, 16,5 godina plaćate mjesečno 400 eura najamnine vlasniku stana i nakon toga nemate ništa ili tih 16,5 godina za istih 400 eura mjesečno (plus kamate banci kreditoru) otplaćujete vlastiti stan. Zato svi kod nas žele imati vlastite stanove. I to je u ovim okolnostima potpuno normalno. Iz toga proizlazi da bi cijene najamnina u projektu priuštivog stanovanja trebale biti takve da najmoprimci nemaju nikakvu računicu opterećivati se kreditima da kupe vlastite stanove. A to kod nas nije tako, zato jer ovdje ništa nije normalno.

Foto: Freepik