Završni susreti drugog dijela prvenstva, u obje skupine doigravanja, označit će ovog vikenda kraj prvenstva Paket24 Premijer lige Hrvatske. Kao što je poznato, nakon prvog dijela natjecanja 16 najboljih hrvatskih momčadi, rukometaši su bili podijeljeni u Ligu za prvaka (6) i Ligu za ostanak (10) koji će, prema odredbama Propozicija također po dvostrukom bod sustavu, iznjedriti konačan poredak državnog prvenstva u sezoni 2025./2026.

Pozornost ljubitelja rukometa u Osijeku usmjerena je prema dvorani Zrinjevac, gdje u nedjelju gostuje susjed Bjelin Spačva Vinkovci, jer i jedni i drugi, još uvijek, nisu osigurali dosadašnji status. Nedavno, sredinom ožujka, Vinkovčani su iskoristili prednost domaćeg parketa (30:29), što je značajan motiv osječkoj momčadi na parketu Zrinjevca koje bi potpuni revanš za vinkovački poraz otklonio sva strahovanja oko konačnog poretka.

– Dobro pamtimo taj poraz, doživljen uz dozu sportske nesreće i u nekompletnom sastavu, ali uvjereni smo da smo bolja momčad što ćemo u nedjelju dokazati i sačuvati ostanak u prvoligaškom društvu – slažu se u svojim izjavama trener Frano Veraja i kapetan Matej Zrno.

Nedjeljna utakmica, inače, ima i intrigantnu činjenicu da Spačvina vrata brani Sandro Kolar, rođeni Osječanin koji je i u ožujskom ogledu očito bio inspiriran u dokazivanju da su ga se olako riješili u matičnom, osječkom klubu. Tada je imao možda i presudnih 13 obrana, pa bi mogao i u nedjelju biti jedna od ključnih figura susreta. No, osječki aduti su baš u golgeterskom arsenalu Maganića, Čička, Vašarevića, Babića i ostalih Verajinih učenika. U svakom slučaju, nedjeljni slavonski obračun bit će itekako zanimljiv, nabijen emocijama i obostranim optimizmom, pa ga ne bi trebalo propustiti. Početak je u 19 sati.

Foto: ZOS

Susjedski derbi 33. kola Supersport HNL-a, odigran u subotu navečer u Gradskom vrtu gdje je vukovarski prvoligaš službeni domaćin a tek nekolicina sadašnjih „bijelo-plavih“ je zaigrala na travnjaku s emocijama na neka prošla vremena, donio je pobjedu HNK Vukovar zahvaljujući projektilu njegova golgetera Jakova Puljića.

Visoki napadač u crnom, u 56. minuti, iskoristio je „kiks“ Petrusenka koji mu je doslovce darivao loptu, krenuo korak-dva i s oko 25 metara snažno poluvisoko pucao u desni kut gola na sjevernoj strani stadiona. Malenica se ispružio koliko je dug, ali nije uspio spriječiti vodstvo i, pokazat će se kasnije, jedini i pobjedonosni pogodak momčadi sa samog začelja prvenstvene ljestvice – 0:1!

Obostrano borbena utakmica, inače, zasluženo je pripala Vukovarcima, ikako su i osječki profesionalci imali nekoliko prilika da izbore drukčiji konačan ishod. Primjerice, nakon što je u 14. minuti Malenica pokazao svoju klasu obranivši udarac Butića kad su se njih dvojica našli „oči u oči“ u gostujućem šesnaestercu, na drugoj strani Omerović je desnom nogom iz trka poluvisoko pogodio lijevu vratnicu!

Potom su dvaput, svaka na drugoj strani, mirisale na vodstvo na vrlo sličan način. Nakon ubacivanja lopte u suparnički kazneni prostor, glavom je, u 27. minuti, zamalo svog vratara iznenadio glavom Gurlica ali je Đaković paradom spriječio autogol, a da „voli“ glavom gađati gredu Gurlica je nedugo zatim skoro slično ugrozio vrata NK Osijek.

Dva detalja i iz završnice prvog poluvremena: prvo nejasna odluka suca Strukana da pad Akerea u kaznenom prostoru Vukovaraca ne procijeni za „penal“ (38), a drugo Bukvićevo ugrožavanje Đakovića i još jedna uspješna intervencija domaćeg čuvara mreže (43). Poslije svega, na odmor se otišlo netaknutih mreža i uz značajno stvaranje navijačkog ozračja Kohorte, čiji 38. rođendan nije poremetio samo konačan ishod, nego i neke njene poruke i vatromet u pogrešnom razdoblju kad su njihovi ljubimci nastojali izjednačiti, a čemu nije mjesto na sportskim priredbama.

Vjerovalo se, ipak, da će NK Osijek u nastavku doći do dragocjene pobjede, te nova tri boda, s kojima je borba u dnu ljestvice mogla biti definitivno završena. A poslije opisanog Puljićevog pogotka nije, iako su izgledi Vukovaraca i dalje samo teoretske, pogotovo ako se promotre suparnici vukovarskog i osječkog ligaša u posljednja tri kola, kao i razliku u bodovima koja je, još, na strani „bijelo-plavih“.

I u drugom poluvremenu vratari Malenica i Đaković bili su u nekoliko navrata izloženi „plotunima“ koje su neutralizirali na svoj, zaista vrhunski golmanski način. U tom kontekstu pamte se Maleničina parada kad je Shabani ciljao lijeve rašlje (51) odnosno obrane Đakovića kad su, istina, Akere (62) i Bubanja (80) s malo više koncentracije, i svakako jačim udarcima, mogli bitno promijeniti konačan rezultat.

Ovako, ostalo je 1:0, pa uoči tri posljednja kola HNK Vukovar na posljednjem mjestu ima 28, a NK Osijek do njega četiri boda više.

U gradu na Dunavu može tinjati nada sve dok postoje teoretski izgledi za spas, a subotnji podvig, odigran pred 6.048 gledatelja s mnogo više navijača „bijelo-plavih“, izabranicima Tomislava Stipića bit će, s punim pravom, bitno poboljšanje vjere u vlastite sposobnosti. Na Opus Areni, pak, imaju razloga za zabrinutost, stručnu i opširnu analizu u traženju uzroka porazu, kojim su nenadano priuštili Kohorti dosad najtužniji rođendan.

NK Osijek igrao je u sastavu: Malenica, Karačić, Jelenić, Mersinaj (od 78. Jurišić), Barišić, Petrusenko (od 76. Bubanja), Mejia, Bukvić (od 56. Barić), Teklić (od 78. Vrbančić), Omerović (od 88. Dedić) i Akere. Sudio je Duje Strukan iz Splita. Na čiju su arbitražu, ovaj put, domaći navijači imali razloga za prosvjede u mnogo manje navrata nego na nekim prijašnjim utakmicama.

Foto: David Jerković/PIXSELL

Ovih je dana jedna još uvijek mlada osječka judašica odlučila prekinuti natjecateljsku karijeru. Riječ je o Sari Matijević (1996.) koja planira ostati u sportu koji je zavoljela još kao pučkoškolka u OŠ Tin Ujević na Jugu 2.

– Smatram da sam do svoje tridesete godine napravila sve što sam mogla i za veće rezultate trebala bih biti posvećena još više, jer bi mi za europske i svjetske medalje judo treninzi trebali biti na prvome mjestu, a to mi više nije moguće usklađivati s poslovnim i drugim obvezama. Osim toga, prošla sam i jednu ozljedu koljena poslije koje sam shvatila da je moje tijelo postalo drukčije i da teže podnosi stres i skidanje kilograma, pa sam se odlučila povući prije nego doživim neku iduću ozljedu. Zapravo, kad je sve dobro i mirno osjećam da je moja odluka bila dobra – kaže Sara.

No, nema namjeru napustiti judo, jer to, poslije duge karijere, objektivno ne bi ni mogla, posvetit će se trenerskim i sudačkim obvezama što će joj biti najbolja moguća aktivnost kojom će nadoknaditi izlaske na tatamije kao borkinja.

– To je ono što me trenutno ispunjava. Počela sam se baviti judom kao devetogodišnjakinja, 2005. u Judo klubu Mladost, tu u Sportskoj dvorani Jug gdje smo i sada – raspričala se dok će joj se oči zacakliti. – Trener mi je odmah bio tata Damir, a kad je došlo do promjena u matičnom klubu, 2012. je tata osnovao klub JK Osijek s kojim smo se vratili u ovu dvoranu i počeli ostvarivati još bolje rezultate nego do tada. Svi uvijek volimo reći kako ova dvorana „ima svoj mir idušu“. 

Zašto se Sara, uopće, počela baviti judom, nije trebalo ni pitati kad joj je i tata Damir dugo bio – aktivni judaš.

– Kad se počeo baviti i trenerskim poslom, odveo je mene i brata na treninge, gdje smo brzo zavoljeli sve što judo daje mladom čovjeku, nikad nisam ni pomislila da bih trenirala bilo što drugo. Znate, judo nije grub kao što neki misle, cilj je da se mlada osoba razvije u svim segmentima čemu baš judo i teži. Sve ono dobro što mi se dogodilo u životu, imalo je neke veze s judom.

Kao natjecateljica postigla je zaista brojne zapažene uspjehe, kao što je osvajanje čak 28 medalja od kojih 13 zlatnih na prvenstvima Hrvatske! Pridodajte tomu „broncu“ s ekipnog juniorskog Prvenstva Europe, dvije medalje s europskih seniorskih kupova i naslov europskog ekipnog prvaka u katama. Doista impresivna karijera.

A pitanje je bismo li se mogli diviti svim njenim uspjesima, da Sara već u prvom značajnom nastupu nije – pobijedila!

– Da, najdraži mi je uspjeh bio i ostao onaj, kad sam kao djevojčica s jednogodišnjim treninzima iza sebe postala prvakinja – priznat će Sara. -Kao ona prva, draga mi je i ova posljednja s prvenstvaHrvatske. To „zlato“ bilo je presudno da se konačno oprostim od natjecateljskim uzbuđenja.

Priča o Sari Matijević ne bi bila potpuna kad nam ne bi spomenula borilačku vještinu sambu s kojom se bavi od 2018. i već je sedam puta bila prvakinja Hrvatske!

– Imam već i „broncu“ sa Svjetskog kupa, na Europskom prvenstvu dvaput sam zauzela peto mjesto, a na svjetskoj rang-ljestvici najbolji mi je plasman bio desetom mjesto.

No, presudna je bila obiteljska podrška.

– Naravno da se bez taktike ništa ne može, no psihička podrška najbližih ljudi znači mi još više i u tome su mi jako puno pomogli tata i brat Dominik. To je i put s promjena puno emocija prije i u vrijeme natjecanja, pa do ozljeda i svih uspjeha i neuspjeha. Bez te podrške ništa ne bi bilo moguće. Naravno, ne smijem a ne spomenuti i mamu, koja je to sve pratila, bodrila me svelikim stresom u sebi, brinula se o čistim kimonima i obrocima kada sam skidala kile i živjela s njima. Ne mogu ni zamisliti koliko joj je to bilo teško. 

I što sada, kako dalje, tek joj je 30.?!

– Ostajem i dalje u treninzima, kako u teretani tako i na judu, ali naravno u rekreativnom smislu. Vjerujem da ću u tome uživati još više, jer ne nosi nikakav stres i ako imam loš i težak dan ili tjedan neću se osjećati loše ako moram preskočiti trening. Sad treniram isključivo iz ljubavi prema tom sportu i zbog lijepog odnosa u klubu sa svim kolegama. Svima bih željela poručiti da rade i treniraju ono što vole, da budu uporni i da će se trud i rad sigurno kad-tad isplatiti. Važno je da znaš da si stvarno dao sve od sebe!

Foto: Arhiva kluba

Do kraja prvenstva Prve hrvatske lige za rukometašice, odnosno do 16. svibnja, ostala su još samo tri kola, a najvažnije zagonetke još nisu riješene. Prvak će postati Podravka ili Lokomotiva Zagreb, a gusto je i na dnu gdje se traži treći klub koji će, uz Brod i Dugo Selo ’55, sljedeće sezone nastupati u drugoligaškom natjecanju.

U toj drugoj, ugroženoj skupini su i rukometašice Osijeka, pa pristalice rukometa u gradu na Dravi sa strijepnjom iščekuju sve, pa i prvi sljedeći susret. A suparnik je ŽRK Sesvete, čijim rukometašicama također „gori pod nogama“. Uoči tog ogleda, koji su mnogi već proglasili „susretom sezone“, trener Zoran Dorić nema kadrovskih poteškoća, što je jedan od glavnih razloga što se Sesvećanke dočekuju s velikom dozom optimizma:

– Sesvećanke imaju isti broj bodova kao i mi, pa je jasno da nas očekuje izravna borba za ostanak u ligi – kazat će Dorić. – Više nemamo pravo na kiks, a subotnjom pobjedom možemo riješiti puno toga. Nadam se da će ekipa prepoznati značaj utakmice, te da će biti prave i odlučne na parketu jer igramo kod kuće i na Zrinjevcu uvijek možemo odigrati kvalitetno, što djevojke moraju pokazati na parketu s nadom da će nam u tome „osmi igrač“ biti navijači(ce).

– Svjesni smo važnosti subotnje utakmice, a znamo i da neće biti lako – prisnažit će mlada Dora Pajić. – Dobro treniramo i spremne smo dati sve od sebe na terenu i nadoknaditi ono što smo prokockali prije tjedan dana na gostovanju. Nastojat ćemo „okrenuti priču“ u našu korist i obradovati pristalice na tribinama.

Utakmica ŽRK Osijek – Sesvete-Agroproteinka, u okviru 24. kola Prve hrvatske lige, igrat će se u dvorani Zrinjevac u subotu od 18 sati.

Foto: ZOS

Hrvatski šahovski savez dobio je početkom ožujka ove godine novog predsjednika. Naime, dosadašnji dopredsjednik Branimir Jukić, šahovski međunarodni majstor promoviran je u čelnog čovjeka Saveza koji u 220 klubova skrbi s oko 5.500 registriranih članova.

Važno mjesto u Jukićevom životopisu, uz šahovsku, zauzima uspješna poslovna karijera, jer je iza njega, kao diplomiranog ekonomista, dugogodišnja karijera u bankarskom sektoru na rukovodećim pozicijama.

– Cijeli život vezan sam uz Osijek, ovdje sam ostvario poslovnu i šahovsku karijeru. Šahom sam se aktivno bavio cijelu svoju mladost do okončanja fakulteta kad sam profesionalnu karijeru pretpostavio aktivnom igranju šaha. Blizu 30 godina radim u bankarskom sustavu i u tom periodu obnašao sam više menadžerskih funkcija u instituciji u kojoj radim gotovo cijelu svoju karijeru. Unatoč činjenici da je posao koji obavljam zahtjevan, uvijek sam nalazio vremena za šah, pa sam u nemogućnosti aktivnog nastupanja na turnirima, bio prisutan i kroz angažman u vođenju kluba i u Hrvatskom šahovskom savezu. Na Izbornoj skupštini Hrvatskog šahovskog saveza, 8. ožujka jednoglasno sam izabran sam za predsjednika.

* Nikome iz Osijeka to do sada nije uspjelo, kakav je osjećaj?

– Biti predsjednikom nacionalnog sportskog saveza je, prije svega, izuzetna čast,
kruna moje šahovske karijere izvan ploče. To je, ujedno, i velika odgovornost jer je Hrvatski šahovski savez osnovan još prije 114 godina i član je Hrvatskog olimpijskog odbora. Savez je prije nešto više od godinu dana preuzeo Tomislav Ćorić, sada potpredsjednik Vlade RH i ministar financija i to u izuzetno teškoj situaciji, kad je HOO ukinuo financiranje zbog nezakonitog poslovanja, kad je  njegov prethodnik ostavio velike financijske dugove pa je gašenje Saveza bilo samo pitanje vremena. No, u kratkom roku Savez je počeo redovno funkcionirati, dugovi su gotovo u cijelosti sanirani, pa sam svjestan očekivanja koje hrvatska šahovska javnost u novom mandatu ima od mene i aktualnog Izvršnog odbora. Da, prvi sam Osječanin koji je na čelu krovne šahovske organizacije u Hrvatskoj i jedan od samo nekoliko sugrađana koji su dobili mandat predsjednika nekog nacionalnog sportskog saveza.

* Koliko dugo igrate šah?

– Igram od svoje devete godine, u karijeri sam nastupao za osječke klubove Metalac, Mursa i FERIT, zagrebački PTT te za SK Solingen u njemačkoj 1. i 2. Bundesligi. S 22 godine osvojio sam titulu međunarodnog majstora, a od najvažnijih uspjeha izdvajam drugo i treće na kadetskom prvenstvu bivše države, više kadetskih i juniorskih titula na prvenstvima Hrvatske, kao i tri titule momčadskog prvaka Hrvatske kao član naših klubova Mursa i FERIT, najbolji pojedinačni rezultat u nastupu za Mursu u polufinalu Europskog kupa. Nije mi žao što, zbog poslovne karijere, nisam uspio dostići najviše šahovsko zvanje, titulu velemajstora. Šah mi je dao puno toga, ispunjava me i dalje i zaista nema razloga žaliti za propuštenim zadovoljan sam zvanjem međunarodnog majstora.

* Kakav je Vaš status u osječkom šahu?

– Trenutno sam predsjednika Šahovskog kluba FERIT – Osijek i član Izvršnog odbora Gradskog šahovskog saveza. Pritom moram naglasiti da stanje u osječkom šahu nije bajno, ali ima zaista dugu tradiciju i možemo se ponositi svim dosadašnjim uspjesima. Najjači osječki šahist nesumnjivo je bio velemajstor Krunoslav Hulak, a drugi Osječani koji su se okitili najvišim zvanjem su Nenad Šulava, Dražen Sermek i Ivan Leventić. Nažalost, Hulak i Šulava su nas prerano napustili, ali njihov doprinos razvoju i popularizaciji osječkog i hrvatskog šaha ostaje trajan.

* Možete li ocijeniti aktualni trenutak osječkog šaha?

– Podrška lokalne samouprave nije nam dovoljna za realizaciju svih projekata i kao posljedicu imamo izostanak značajnijih pojedinačnih i momčadskih rezultata posljednjih godina. Na osječkoj šahovskoj sceni trenutno nema pojedinaca koje bi mogli izdvojiti po ostvarenim rezultatima. Najuspješniji klub i nositelj kvalitete je FERIT – Osijek, a vrijedi izdvojiti i aktivnosti klubova Damin gambit i Višnjevac u domeni šahovskih škola s najmlađim šahisti(ca)ma.

* Kako promišljate ulogu šaha u stvarnosti i u doživljaju novih generacija?
– U teoriji se šah definira kao spoj više disciplina, o njemu se govori kao o znanosti, umjetnosti, sportu, odnosno simbiozi svega navedenog. Osobno me fascinira činjenica kako zaokuplja ljudski um stoljećima i, unatoč tome što je na neki način ograničen brojem figura i poljima, i dalje predstavlja neiscrpan izvor ljudskoj inspiraciji! Ono u što sam siguran, i što je znanstveno dokazano, šah je sredstvo koje pomaže mladima u razvoju kognitivnih sposobnosti, oblikovanju karaktera, strukturiranom razmišljanju, donošenju odluka u različitim okruženjima.

Foto: Arhiva kluba