Nakon stručno provedene javne nabave, uz podršku Međimurske energetske agencije, posao ugradnje solarnih panela na zgradu Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije dobila je osječka tvrtka Svijet solara. Njihova je ponuda bila najkvalitetnija, pa je direktor Svijeta solara, Tomislav Trtanj, u Čakovcu potpisao ugovor o izvođenju radova s ravnateljicom Zavoda, dr. Marinom Payerl-Pal.

Svijet solara je tvrtka specijalizirana za projektiranje i postavljanje solarnih elektrana na sve vrste ravnih i kosih krovova, na industrijskim objektima, zgradama javnih institucija i obiteljskim kućama, te za solarne elektrane koje se postavljaju na ledine uz industrijske pogone ili poljoprivredne površine. Rade precizne troškovnike, izračune potrebne snage i individualizirana tehnička rješenja temeljem kojih si investitori u konačnici, nakon ugradnje, podižu vrijednost nekretnine. Najveći broj njihovih klijenata odlučuje se ugovarati uslugu po principu “ključ u ruke”.

– Imamo veliko iskustvo s ovakvom vrstom krovova. Ugradili smo već više desetaka tako zahtjevnih elektrana i mislim da su nas upravo zbog toga prepoznali i kod odabira za ovaj posao. Projekt ovdje podrazumijeva ugradnju suvremenog sustava fotonaponske elektrane jer imaju dizalice topline za koje je potreban priključak na solarne panele. Vjerujem kako ćemo posao obaviti bez poteškoća – rekao je direktor Trtanj.

Na zgradi Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije ugradit će solarne ćelije vrijedne nešto više od 51.000 eura zahvaljujući kojima će postići dodatne uštede na potrošnji energije i pridonijeti smanjenju onečišćenja okoliša.

Foto: Međimurska županija

Nesretna dvorana Gradski vrt u veljači ove godine pet dana za redom bila je rasprodana do posljednjeg mjesta za pop-folk koncert nekadašnje Zvezde Granda. Taj komercijalni rekord zasigurno još dugo nitko neće nadmašiti. Vodile su se i prije i poslije tih koncerata široke medijske rasprave i verbalni ratovi na društvenim mrežama između fanova i protivnika te vrste glazbe, ali tu smo gdje smo. Odjednom smo shvatili da nam je grad postao epicentar cajkerske subkulture i da praktički nema važnijeg noćnog izlazišta u kojemu se može čuti  bilo što drugo.

Taj šamar osječkoj glazbenoj povijesti i ukupnom urbanitetu rezultat je trenda na koji valjda gotovo nitko nije obraćao pažnju. Stoga osječki pjesnik i književni znanstvenik Goran Rem kratko i sočno analizira četiri okomita pitanja koja nam pomažu razmišljati o stanju u kojemu smo se našli. Ponajprije o stanju u kojemu se nalaze mladi sugrađani. A okomice su jedino na što se možemo osloniti ako ikada poželimo pružati otpor.

* Gdje je nestao Osijek? Kako je grad u kojemu je izniknuo r’n’r u otprilike pola stoljeća postao epicentar cajkerske kulture?

– Prije nekih 20-25 godina jedan je osječki mayor financirao, za dan grada, neku Hit paradu pop glazbe i ja sam užasnuto reagirao tekstom Down grada, ali očito nisam shvatio da je to bila možda zadnja šansa da se nastupom najvećih i tada još cajčenjem nezaraženih zabavnjačkih zvijezda grad navede i smjesti makar u taj zabavljački malograđanski ton, međutim, divljem kapitalu “zahvaljujući”, očito je već tada bilo prekasno, naime jedino je gost tada trebao biti Bare uz Le cinema u izvedbi Zona sumraka, davne Filmove novovalne hitčine,… Ali, postoje u Gradu još tri kafića koja slušaju rnr čak i kad padne mrak, čak i kad je već pao mrak, postoji i neki Atomac, Slamanje… Ali…

* Jesu li cajkeri novi punkeri? Je li to uopće moguće?

– Cajkeri su bića koja su zaražena nakon izlaska nezaustavljivih trupa užasa iz trojanskih konja dovučenih na panonske livade pri kraju illi već za vrijeme trajanja rata, a bila su prije rata već postojeća ali ipak u šatrama na krajevima naših naselja. No, nismo pazili, nismo na vrijeme kulturalno ili pismenošću zapucali, ali sada je odavna odavna prekasno, zaraza je trampovska, divljanje iz vrste kapitalske divljuštine je čupanje smjerova moždanih sinapsi. Punk je bio velik globalni nastup promjene, antiautoritarizma i demobilizacije nasilja, kako filozof Jameson veli, a i dodaje – najveća kreativna promjena u našem vremenu uopće. Horor uživo, to je cajkerstvo, a eto, izdržat ćemo valjda i taj mega-žanr, samo – gigantski je, amebni, pretapa sve u sebe, ukratko – teško vrijeme za… kreatore vedrine i razlike!

* Nekadašnji Centar mladih u Osijeku je osamdesetih organizirao glazbene, književne i kazališne programe koji su gradu omogućili da bude “dio svijeta”, a danas osječki Studentski zbor (riječ je o sličnom načinu financiranja) na brucošijade dovodi Zvezde Granda – što se dogodilo?

– Dogodilo se globalno trampovstvo, pa je uzor svega – svaki oblik asimilacije svega uz nasilje i nasilje i nepoštovanje svih vidova stvaralaštva i autorstva, dakle jedne notorne humanistike, a posebice njenog najplemenitijeg bića – pismenosti, tj. – onoga mjesta na kojem mislimo i sjećamo se gradeći budućnost.

* Na zatvaranju OLJK-a na glavnom trgu u Tvrđi svirao je orkestar 100 violina iz Budimpešte i posjetitelji su čuli kako ih je u nekoliko navrata gotovo nadjačao zvuk narodnjaka iz pivskog šatora kod katakombi s druge strane Drave? Što možemo naučiti iz te epizode? Je li to zapravo poučna priča?

– 100 violina su taj odlični pop-svijet, malogradski neotradicijski minimum, koji je mogao biti poštovana bazna pozicija početne, osnovne urbanosti, a “narodnjačka” zakrčenost i dominacija su pak neskrivena želja svakome tko je od plana dominirati i zakrčivati naše prostore raundabautsima i prazninama središnjih trgova, kako bi bili slobodniji za predizborne skupove… pa se onda ili čak institucijski plaća ili omogućuje zarazi turbofolka da nadvladava, kad već dominira, hahaha, no ovaj je smijeh uglavnom plač. A zar ti još ne plačeš?

Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL

Svaki kvart Osijeka oduvijek se ponosio svojim legendama, ljudima koji su među sugrađanima bili ili jesu uvažavani i cijenjeni zbog doprinosa ugledu tog dijela grada, pa se po tomu ne razlikuje ni Donji grad. Dapače! Rijetki su, naime, oni koji nisu čuli, iako već dugo nisu među živima, za dravskog alasa Dragutina Kolenca-Broku, koji je za života spasio brojne sugrađane od utapanja u virovima naše rijeke, ili za slastičara Ivana Ambruša, zbog čijih su nenadmašnih krempita mnogi dolazili na sadašnji Trg bana Josipa Jelačića, ili za obitelj Stjepana Gutzmirtla čija su sva tri sina Ivan, Josip i Krešimir istodobno igrali za seniorsku momčad NK Osijek (Slavoniju) s tim što se Joza kasnije proslavio u dresu Dinama pridonoseći modrima 1967. u osvajanju Kupa kupova Europe…

Toj galeriji s punim ćemo pravom dodati jednog od suvremenika, izdanaka danas nezamislivo velike obitelji Bubalo. Jer, malo je njegovih sugrađana u najistočnijem kvartu Osijeka koji ne poznaju Stjepana Bubala (1952.), ili bar nisu čuli za njega i njegovu odanost obitelji, a posebice već godinama prema njegovim unucima, kojih je, također, toliko da kao po nekom nepisanom pravilu – nadopunjavaju ionako brojnu obitelj. Stipe je, međutim, najpoznatiji u osječkoj nogometnoj sredini, s tim što će ga svi nogometni fanovi grada na Dravi bez razmišljanja svrstati među fanatične olimpijaše. Uostalom, već kao 13-godišnjak zakoračio je s vršnjacima  na igralište na Zelenom polju, gdje je, uostalom, male Donjograđane na nedjeljne matineje, na završetku nedjeljne Sv. mise slao i čuveni župnik Bulat prije kojeg je Stipe pohađao vjeronauk kod Bulatova prethodnika Matijevića.

Čuveni Anzelo Petrina-Zelmo prepoznao je u Stipi već na prvim treninzima iznimnu darovitost i – vrlo brzo bilo je jasno da je počela karijera jednog od najboljih Olimpijinih igrača u njenoj bogatoj povijesti. Nije, stoga, ni čudno što su ga „vrbovali“ iz drugih sredina, kaže da su razni emisari (i Hajduka i Partizana!) dolazili kod njegovih roditelja koji nisu ni pomišljali da puste sina u drugi grad, ali jednom pozivu ni oni nisu odoljeli.

– Da, igrao sam za Metalac, koji je od 1969. do 1972. bio drugoligaš, u istom stupnju natjecanja kao i NK Osijek, gdje smo bili i nagrađivani kao pravi profesionalci, te tri sezone bile su najljepše u mojoj karijeri – iskreno će Stipe koji, ipak, neće otkriti istinu o bezvremenskom traču o jednoj međusobnoj utakmici osječkih rivala.

– S. Špehar, Grnja, Sabljak, Vrajić, Z. Rupnik, Šimleša, Karapandža, Čulin, Kapustić…, pod vodstvom pokojnih trenera Antuna Kase i Ivice Rukavine, „tehnika“ Milana Arambašića bili smo sjajno društvo, odlična momčad, koju su u drugoligaškim klubovima bivše države proglašavali da igramo najljepši, najlepršaviji nogomet! Zaista, nezaboravno!

Zapamtio je, međutim, i trenutak zbog kojeg je zamalo morao pristati na amputiranje dijela noge: igrali su, na Zelenom polju, Olimpija-LIO kad je već u 2. minuti doživio lom noge.

– Ma, ne, nije bio Stipica kriv (misli na pok. imenjaka Vukovića), ja sam u zanosu uklizao, on je samo podigao svoju nogu i završio sam u Općoj bolnici Osijek, odakle bih možda i izišao kao invalid da nije stigao čuveni dr. Zlatko Zorić i obavio uspješnu operaciju zbog koje sam i kasnije igrao, još nekoliko godina, sve do 1982.

Ipak, nije Stjepan bio najuspješniji nogometaš iz obitelji Bubalo, pamti se i da je, dakako za Olimpiju, igrao i stariji brat Antun (Baja), ali je obojicu nadmašio Stipin sin Hrvoje. Osim za Olimpiju, igrao je za Grafičar Vodovod, u Prvoj hrvatskoj ligi za NK Osijek i, konačno, kao internacionalac u švedskom prvoligašu Sundsvallu. Stjepan Bubalo (kojeg neki zovu i Beli), pak, nakon igračke karijere, ostao je u matičnoj Olimpiji, gdje započeo i trenersku karijeru.

– Upijao sam u vrijeme igranja sve ono najbolje, što sam prepozna(va)o kod mojih trenera, što sam potom ukomponirao u ono što ja prenosim na moje učenike. Nakon neponovljivog Zelme, imao sam priliku mnogo naučiti od još petorice vrsnih nogometnih stratega a to su bili Antun Kasa, Asim Kulenović, Vlatko Konjevod, Miroslav Petrović-Beli i Ivica Rukavina. Imam PRO A licencu, pa sam bio pozivan i u druge klubove. Trenirao sam, osim svih uzrasta olimpijaša, seniorske sastave Metalca, Elektre, Grafičar Vodovoda, NK Višnjevac i HNK Bilje, a u posljednje vrijeme sam kao skaut dio Agencije Isso i često sam u susjednoj Italiji, poglavito radeći na otkrivanju talenata i na individualnim demonstratorskim treninzima za Sasuolo.

Na kraju ugodnog razgovora, uz kavicu u popularnom donjogradskom Dallasu, povjerio je i ono što mu se možda najupečatljivije urezalo u sjećanje:

– Ponosan sam što sam, uz ostale, od prvih igračkih koraka pa do odlaska u NK Osijek vodio sjajnog Juricu Vranješa, a žalim što sam, možda, propustio priliku da svoj igrački talent dokažem u nekom od velikih klubova…

Požurio je u svoju Radičevićevu, gdje su ga već čekali, kako se ne bi dogodilo da propusti svakodnevnu obvezu prema nekom od unuka. Među kojima, naravno, opet niču i neki budući nogometaši, Stipe je u NK Osijek, Ivan i Maro u Olimpiji, a Jakov u Hypo Limaču. Treba ih zapamtiti kao nasljednike jedne od donjogradskih legendi, kojoj, na rastanku, konobar ni pod koju cijenu nije želio naplatiti popijene kavice! Kao znak uvažavanja.

OBITELJSKO STABLO Kad su se u jedan od tzv. „vlakova bez voznog reda“, o čemu je davno snimljen i istoimeni igrani film, Ana i Jozo Bubalo tijekom Drugog svjetskog rata odlučili iz hercegovačkog mještašca Hardomilja kraj Ljubuškog, uputiti s brojnom obitelji prema Slavoniji i Baranji, sigurno nisu bili svjesni da su „zasadili“ veliko obiteljsko stablo u osječkom Donjem gradu. Naime, sa šestoro djece (kasnije ih je stiglo još četvoro!) prvo su se nastanili u Lipovači gdjeje Jozo našao posao, a onda ih je sudbina odvela u Osijek, u skroman stančić u Vodeničkoj ulici, gdje su odrastali Božo, Ivan, Antun, Šimun, Stjepan, Branimir, te Vinka, Mara, Nada i Terezija, te svi odreda bili odgajani u katoličkoj vjeri. Dakako, vrijeme je učinilo svoje, svatko je od spomenutih krenuo svojim putem, neki su umrli, Ivan je postao svećenik, drugi su stvorili svoje obitelji na tom stablu, pa se primjerice Šimunov sin Krešimir prometnuo u osječkog gradonačelnika i osječko-baranjskog župana.

Foto: Osobna arhiva

U tijeku su pokazni treninzi folkloraša KUDa-a „Osijek 1862.“ koji u Šećeranski dom tijekom tri ponedjeljka u rujnu (16., 23. i 30. rujna) pozivaju mlade da dođu vidjeti kako izgledaju druženja i plesne probe koje im u trenu mogu promijeniti živote.

Ivana Klarić i Bruno Andrijanić već deset godina tri puta tjedno vježbaju u Šećeranskom domu, redovito nastupaju na pozornicama u zemlji i inozemstvu, putuju, plešu, pjevaju, povremeno se pojavljuju na televiziji i omiljeni su gosti na svadbama kad uz neformalnu publiku povuku atmosferu u sasvim drugom smjeru od uobičajenih zabava uz cajke. To su ljudi vedra duha i potpuno ispunjenih života kojima je folklor u nekom trenutku iz hobija izrastao u ključni životni sadržaj oko kojega se okruću prijateljstva, duhovna osvježenja, vrhunska zabava, fizička kondicija, svjetska putovanja pa i ljubavi.

Iz njihovih je naizmjeničnih priča moguće zaokružiti istinski sjaj onih vrijednosti koje pomalo nestaju uslijed pritiska obvezne popularnosti i samopromocije koju su donijele društvene mreže. Ili u konačnici, reći će pomalo nelagodno ali samouvjereno kako je folklor za mlade ljude prava aktivnost jer ovdje mogu naučiti da u svatovima ne plešu Užičko kolo kad im tamburaši zasviraju Kukunješće. Da se ne sramote, barem to.

* Što folklor danas može ponuditi, a da bi to bilo zanimljivije provođenje vremena nego, recimo, proučavanje tuđih života na Instagramu, uživanje u čarolijama video klipova na TikToku ili dramatično ispunjavanje zadataka u video igricama i osjećaj slasti kad konačno prijeđeš na viši nivo?

IVANA: Folklor je najbolja odluka koju sam donijela u životu i nikada se nisam pokajala. Na folkloru dijeliš znoj i muku s ljudima koji ti nerijetko postanu najbolji prijatelji za cijeli život. Ples nudi druženje uživo, fizičku aktivnost i mogućnost upoznavanja novih ljudi. Uz pravilnu organizaciju vremena moguće je uskladiti sve obveze i imati vremena i za Instagram, TikTok ili video igre. Ili Još konkretnije, kada se baviš folklorom dio si svijeta i ekipa ljudi koji su vrijedni, zabavni, društveni, otvoreni i jako glasni. Upoznaješ puno novih ljudi koji će ti biti prijatelji za cijeli život i odrastaš na najljepši mogući način, okružen ljudima, plesom i pjesmom.

BRUNO: S ljudima koje upoznaš na folkloru možeš pjevati iz sveg glasa, plesati sve dok noge ne zabole i dijeliti s njima ljubav prema tradiciji i onome što su nam ostavili naši preci. Folklor može skrivati osobu kojom ćeš jednoga dana postati najbolji prijatelj, kum ili supružnik. Zapravo, folklor danas može ponuditi iznenađujuće bogato i dinamično iskustvo, koje se itekako može nositi s modernim digitalnim oblicima zabave poput društvenih mreža ili videoigara. Druženje s prijateljima i obavljanje neke vrste fizičke aktivnosti, sve je to bolje od boravka na društvenim mrežama i bavljenja tuđim životima.

Susret s kraljem Charlesom kad je još bio princ, putovanja u Tursku i Poljsku, presvlačenja, pripreme za koncert, stajanje satima u nošnji… Čisti užitak. (IVANA)

* Pamtite li neke posebne dogodovštine s treninga ili putovanja za koje mislite kako bi bilo lijepo da ih dožive i drugi ili su barem vrijedni dijeljenja u javnosti samo zbog toga što su zabavni, smiješni, korisni…?

IVANA: Za mene su uvjerljivo najljepše uspomene turneje, nastupi i situacije u kojima nam je bilo teško, neizvjesno, bojali smo se da ćemo nešto zeznuti, a na kraju je sve ispalo puno bolje od očekivanog. Neprocjenjivi su to trenuci i uspomene koje se ne mogu opisati riječima, ta energija može se samo osjetiti. Svako putovanje nosi svoje avanture a često su to mjesta koje možda u privatnom životu ni ne bi posjetili. Svaka proba nosi puno smjeha i zabave, a tek onda putovanje.

BRUNO: Svako druženje u autobusu ili poslije probe ostavlja posebna sjećanja. Svakim druženjem smo bliskiji i povezaniji. Svaka turneja je poseban doživljaj. Upoznajete novu zemlju, nove ljude i prijatelje, te novu kulturu. Na turnejama se također međusobno upoznajemo još bolje jer za to vrijeme živimo kao obitelj, stvarajući uspomene za cijeli život. Ima onih koji krenu na folklor tijekom studiranja iako s tim nikada prije nisu imali iskustva, i kako probe prolaze ljubav je sve jača, pa im studentski život nikad nije dosadan.

Kad dugo plešeš nemoguće je izdvojiti jedan trenutak da prikažeš što radiš. Iskusit ćeš pravo prijateljstvo, najbolje tulume i zabave na svijetu. (BRUNO)

* Kako se u vašim privatnim životima ljudi odnose spram informacije da plešete u folkloru, da redovito trenirate, putujete i nastupate? Postavljaju li vam kakva pitanja? Što eventualno žele znati?

IVANA: Ljudi često ne očekuju da se folklorom još uvijek netko aktivno bavi, pogotovo netko mlađi. Najčešće im je nejasno zašto imamo minimalno tri puta tjedno probe i što mi to vježbamo na svakoj. Također, zainteresirani su kako to izgledaju naša putovanja, gdje smo sve putovali i kako izgledaju naša druženja s obzirom na to čime se bavimo. Mislim da zapravo ni ne znaju što znači plesati folklor, najviše se iznenade kada dođu na jedan od naših tradicionalnih koncerata i vide što znači otplesati 5,6,7 koregorafija, pjevati, presvlačiti se i to sve sa smješkom na licu.

BRUNO: Uvijek druge posavjetujem da folkloru naprosto daju šansu. Ništa ne mogu izgubiti, a toliko toga mogu dobiti zauzvrat. Ja se time ponosim i u društvu to često ističem. Ljudi to odobravaju i tome se dive. Često pitaju za putovanja i druženja. To je veliki poticaj mladima da se uključe u slične aktivnosti. Doduše, ima i onih koji razmišljaju u stereotipima, pa misle da samo skakućemo, ali sve se promijeni kad dođu pogledati naš koncert.

* U kojim konkretnim životnim situacijama plesačice i plesači folklora mogu dominirati svojim plesnim vještinama, biti popularni, biti naprosto glavni i privlačiti na sebe fokus zajednice?

IVANA: Najbolji bi primjer bili svatovi. Kada tamburaši/band/svirači zasviraju Šokačko kolo, Kukunješće ili Linđo, folkloraši uzimaju fokus gostiju zbog svojih plesnih vještina. Osim toga, festivali na kojima nastupamo često su međunarodni, pa se povezujemo s dugim plesačima. To su super situacije. Nastupi na televiziji također su novo iskustvo, naučite se na tretman medija, počnete razumijevati kako to iznuta organizacijski funkcionira, scena, rasvjeta, kamera, režija… I naročito je zanimljivo kad ste dio nekog programa namijenjenog turistima. Folklorni nastupi tu su često središnji dio ponude, zapravo predstavljate svoju zemlju, poput sportaša. To daje i neku uzvišenost.

BRUNO: Osobno sam jako sretan kada dođem u svatove i bezbrižno se mogu uključiti u kolo i pokazati sve što znam, od pjesme do plesa. Kad je riječ o mladim ljudima odnosno školarcima i studentima, pretpostavljam da su njima najinteresantnija putovanja i to besplatna, druženja, tulumi i upoznavanje zanimljivih ljudi. No, ruku na srce, plesači su zapravo i odlični performeri koji se zbog iskustva javnog nastupa mogu brzo prilagođavati novim platformama za razmjenu sadržaja, poput YouTubea, TikToka ili Instagrama. I to zato što nemaju strah od javnog nastupa, mogu pjevati, plesati, raditi performanse u narodnim nošnjama, pričati iskustva s putovanja i međunarodnih nastupa, odnosno na sve moguće načine privlačiti pažnju na svoj kanal, što je danas uobičajeno. A mi barem imamo sadržaja za to.

Foto: Arhiva KUD

Nakon fantastične Donne Vekić, koja je ove sezone ostvarila niz planetarnih podviga, prije svega osvojivši srebro na OI u Parizu i igrajući u polufinalu WTA turnira u Wimbledonu, na svjetsku tenisku scenu zakoraknuo je i jedan rođeni Osječanin. Štoviše, kao i Donna, novi junak osječkog tenisa karijeru je, sada već davnih godina, počeo u donjogradskoj Olimpiji. Riječ je o Mateju Dodigu, trenutno 291. igraču na ATP listi, koji je prošle subote debitirao za reprezentaciju Hrvatske u Varaždinu, u susretu kvalifikacija za Davis cup s Litvom.

– Prije nekoliko godina sam u Osijeku, na susretu Davis cupa, skupljao loptice, sanjao da bih jednog dana mogao i ja biti dio momčadi. Sad mi se to i ostvarilo, ovo mi je jedan od najljepših dana u životu pa uživam u svemu. Zanimljivo je da nisam imao tremu, bila mi je uživancija igrati – kaže Matej Dodig.

Nakon što su, prethodno, Borna Gojo, Duje Ajduković, te par Mate Pavić/Mili Poljičak osigurali momčadsku pobjedu i povratak u elitnu svjetsku skupinu, izbornik Velimir Zovko, nekadašnji tenisač osječke Olimpije, dao je priliku i 19-godišnjem Dodigu, koji mu je uzvratio na najbolji mogući način.

– Bili smo u Varaždinu, navijali za sve naše, osobito za Matu, koji je na sebi svojstven način, s odličnim servisom i forhendom, deklasirao litavskog vršnjaka i njihova najboljeg igrača Viliusa Gaubasa (6:3, 6:4) i stavio „točku na i“ uspješnog vikenda hrvatskog tenisa – priča Domagoj Wagner, dugogodišnji predsjednik Olimpije, koji je bio i prvi Dodigov trener, te dodaje: – Važno je, i u ovom trenutku, podsjetiti da je dugo godina, u Matinom tinejdžerskom razvoju važno mjesto zauzimao trener Stjepan Pavičić…

Dodig i njegov team i roditelji, inače, prije par godinu donijeli su mudru odluku da Matej postane član HTK Zagreb, jer je to bio jedini način da dobije dopuštenje za treninge u metropoli. Od tada je nekad omaleni Matej započeo svoj munjevit uspon, počeo je pobjeđivati na ATP Challeng turnirima, da bi potkraj srpnja sasvim skrenuo pozornost teniskih stručnjaka na našem uglednom ATP turniru u Umagu. U svom debiju pobijedio je Francuza Enza Couacauda sa 6:3, 6:4, a potom, u 2. kolu, pružio jak otpor Argentincu Franciscu Cerundolu (3:6, 4:6), koji je kasnije – postao pobjednik Umaga! Nije nevažno istaknuti, da je baš Dodig bio je hrvatski tenisač koji je preskočio prvo kolo!

– Matej ima agenciju koja upravlja njegovim razvojem i organizacijom brojnih nastupa, trener mu je već dugo poznati austrijski stručnjak i nekad vrsni igrač Gilbert Schaler koji je 1995. bio 17. na ATP listi, a uz ostale mogao se pohvaliti da je porazio i Petea Samprasa! Pod njegovim nadzorom Matej napreduje, trenira u Zagrebu i(li) Beču i, prema mojoj objektivnoj procjeni, ne bude li ozljeda i nepredviđenih poteškoća, uvjeren sam da će se jednom naći i među stotinu najboljih na svijetu, pa smo iznimno ponosni na potencijal niknuo na našim terenima na Zelenom polju.

Ako ste na bilo koji način minulog vikenda gledali sraz Hrvatska – Litva, ili u posljednje vrijeme vidjeli neku od Dodigovih fotografija, zasigurno će vas iznenaditi njegova prepoznatljiva pretvorba: nekad omaleni Donjograđanin izrastao je u mladića visokog 191 centimetar! Talentiranog tenisača koji će se početkom 2025. vratiti u rodni grad!

– Već smo sve dogovorili, više Mateju nije potrebno članstvo u zagrebačkom klubu da bi smio i tamo trenirati (pa, reprezentativac je!) tako da će se vratiti na svoje ognjište, u svoju obitelj i među klupske prijatelje – kaže Wagner.

IZBACIO ILKEA I GALANA! Da je osječki Dodig, trenutno 274. na ATP ljestvici, u sve boljoj formi pokazuje upravo ovih dana i na ATP Challengeru u austrijskom Bad Watersdorfu, gdje je
s dvije startne pobjede izborio plasman u četvrtfinale. Prvo je eliminirao Turčina Ilkela s 2:1, a u srijedu i 130. rangiranog Kolumbijca Galana s 2:0 (7:6, 6:3). Matej je tako „osvetio“ drugog hrvatskog sudionika tog turnira Ninu Serdarušića, koji je ispao ranije baš od 28-godišnjeg Kolumbijca. Za plasman u polufinale, međutim, Dodig će imati najteži ispit, jer mu je sljedeći suparnik prvi nositelj i glavni favorit turnira Španjolac Munar (75).

Foto: Obiteljska arhiva