Nedavni brojni uspješni nastupi darovitih osječkih odbojkašica na natjecanjima državne razine nisu ostali nezapaženi. Naime, u petak je iz Hrvatskog odbojkaškog saveza, na adresu ŽOK-a Osijek, stiglo značajno priznanje dvjema perspektivnim Osječankama kao nedvojben dokaz njihova potencijala, ali i kvalitetna rada u tom klubu. S neskrivenim ponosom, vijest je priopćio Slobodan Hegyi, dopredsjednik tog osječkog kluba.

Na širem popisu U-20 reprezentacije Hrvatske našle su se i Nika Kuna i Lucija Šoš, koje je Saša Ivanišević, izbornik te državne vrste uvrstio za sastav koji će zastupati našu zemlju na MEVZA natjecanju Europskog prvenstva u Mariboru, od 23. do 27. rujna. Kuna igra primača, a Šoš je korektor, s tim što su obje bile istaknute u ekipi osječkog kluba koji je ove godine osvojila naslov kadetskih prvakinja Hrvatske. Štoviše, na završnom turniru državnog
prvenstva Lucija je proglašena najboljom (MVP) igračicom turnira

Bolji poznavatelji sportskih prilika u gradu na Dravi zacijelo su zapamtili da je Lucijin otac Dario bio vrstan, prvoligaški odbojkaš (danas priznati liječnik, specijalist plastične kirurgije glave i vrata), dok je Tomislav Kuna kao mladić igrao nogomet u više klubova (i NK Osijek!) pa sportske aktivnosti tih dviju obitelji dokazuju da, doista, „jabuka ne pada daleko od stabla“!   

Foto: Arhiva ŽOK Osijek

Talijanski Varese, udaljen oko 55 km od Milana, bit će od 31. ovoga do 2. sljedećega mjeseca  domaćin Europskog prvenstva za koje je prijavljeno 434 veslačice i veslača iz 31 države, koji će se nadmetati u 24 discipline. Među njima bit će i sedam posada iz Hrvatske predvođenih braćom Valentom i Martinom Sinkovićem, koji su u ovoj sezoni odabrali povratak u dvojac na pariće i naši ljubitelji sporta očekuju od njih da još jednom pokažu da pripadaju u sam vrh planetarnog veslanja.

Na toj velikoj priredbi svog će predstavnika imati i osječki Iktus budući da nje izbornik hrvatske reprezentacije odredio da u samcu vesla David Šain (38) u čijoj su riznici s najvećih međunarodnih natjecanja i dvije zlatne medalje sa SP-a (2010. i 2013.) i „srebro“ s OI u Londonu 2012. Budući da se David usprkos svojim godinama odlučio posvetiti optimalnim treninzima, a završne je pripreme za Varese odradio na Jošavi kod Đakova (uvodeći je, tako, na kartu vodeni površina za vrhunske veslačke pripreme), predstojeće će natjecanje biti istinski izazov glede Šainovih ambicija na svjetskoj sceni kojima je vrh OI u Los Angelesu 2028.

Kvalifikacije sedamnaestorice samaca su u petak prijepodne, a osim Šaina i braće Sinković, hrvatsko veslanje zastupat će još blizanci Anton i Patrik Lončarić, Osječani sa zagrebačkom adresom, kojima je za Varese određen nastup u dvojcu bez kormilara, te kombinirani četverac na pariće u sastavu Ivan Talaja, Damir Martin, Roko Bošković i Goran Mahmutović.

BORNA, DUNJA I ANA U PLOVDIVU Na predstojećem Svjetskom juniorskom prvenstvu (U-19), koje će se od 6. do 9. kolovoza održati u bugarskom Plovdivu, iz osječkog Iktusa u sastavu reprezentacije Hrvatske sudjelovat će dvije veslačice i jedan mladi veslač. U Bugarskoj, u dvojcu na pariće, veslati perspektivne Dunja Viszmeg i Ana Jukić, dok će Borna Bašić veslati u samcu. On će imati doista brojnu konkurenciju, jer su za SP prijavljena još 24 skifista, a Dunja i Ana, pak, imat će „protiv sebe“ još tri čamca više. Zajedno s Bornom, Dunjom i Anom, u stručnom će stožeru izbornika Dušana Juršea bit će i Krešimir Ižaković, glavni trener Iktusa. Inače, hrvatsko veslanje na SP-u zastupat će tri ženske i pet muških čamaca.

Foto: Komarilos

Najbolji hrvatski atletičari i atletičarke nastupili su u subotu i nedjelju na pojedinačnom seniorskom naše države, a poslije zanimljivih nadmetanja medalje su odnijeli predstavnici točno 20 klubova među kojima i osječke Slavonije-Žito. No, „crveno-plavi“ iz Gradskog vrta, prema broju osvojenih medalja, nisu se našli među najuspješnijima, jer su i ovaj put dominirali predstavnici zagrebačkih klubova, dok su se „slavonijaši“ s ukupno sedam medalja uvrstili na sedmo mjesto.

U riznicu organizatora prvenstva Dinama-Zrinjevac smješteno je 22 medalje, od kojih je 12 zlatnih, članovima Mladosti pripalo je 19 (10), a atletičari i atletičarke Agrama završili su nastup s 19 odličja, od kojih četiri zlatna.

U takvoj konkurenciji, učinak članova Slavonije-Žito doima se vrlo skromnim, s tim što je jedini naslov prvakinje Hrvatske, očekivano, osvojila Mia Wild u utrci na 100 m s preponama, ovaj put s rezultatom 13,64 sekunde. Naslov viceprvaka, osim  iskusnog skakača s motkom Ivana Horvata (4,80), pripao je još samo svestranoj Loreni Faktor koja je utrčala u cilj finala na 100 m s preponama kao drugoplasirana s 14,22 što joj je osobni rekord u toj disciplini. Preostale četiri medalje, i to brončanoga sjaja, osvojili su Sara Aščić u skoku u vis (178 cm), Ivan Paravac u skoku s motkom (4,60), Petar Mikolčević u utrci seniora na 110 m s preponama (osobni rekord 17,14),  kao i ženska štafeta 4 x 400 metara nastupivši u istom sastavu koji je na 4 x 100 m bio šestoplasirani (Lorena Faktor, Marta Mađarac, Eva Martinović, Mia Wild) s pretrčanih 4:01,69 minuta.

Od ostalih Osječana u Zagrebu najbliža je medalji, onoj brončanoj, bila je Leonarda Patača koja je skočila u dalj osobni rekord 6,09 m, tek sedam centimetara „kratak“ za treće mjesto,  Lovro Nedeljković bio je četvrti na 3.000 metara (8:51,85), a isti su plasman ostvarili i robusni Benjamin Lovrić u bacanju kladiva (49,02 m) za seniore, te njegova učenica Paula Šljivac u konkurenciji „kladivašica“-seniorki.

Na tom su natjecanju, na stadionu Mladosti, od članova Slavonije-Žito, još nastupili Petar Mikolčević, Andrej Papić, Gabriel Bolarić, Karlo Lendić Krznarić, Gabriel Ovničević, Ivano Škurla, Rocco Martinović, Borba Cik i Karlo Salaj.

SVESTRANA LORENA Osječka trkačica Lorena Faktor (22,5) tijekom dvodnevnih natjecanja pokazala je još jednom svoju svestranost. Naime, natjecale se u čak pet disciplina i pritom osvojila dvije medalje: „srebro“ na 100 m s preponama (14,22, što joj je novi osobni rekord) i „broncu“ kao dio klupske trećeplasirane štafete 4 x 400 metara. Ta atraktivna atletičarka nastupila je još i na 200 metara (peto mjesto, s 25,41) i u štafeti 4 x 100 metara koja je, s Martom Mađarac, Evom Martinović i Miom Wild, zauzela peto mjesto istrčavši 49,25 sekundi. Dakako, iz tog nabrajanja najzaposlenijih osječkih predstavnika lako je zamijetiti i da je Mia Wild (20) nastupila u tri discipline. Foto: Davor Javorović/PIXSELL i Arhiva kluba

Sudeći prema posljednjim novostima s Pampasa, momčad osječkog nogometnog prvoligaša bit će znato promijenjena u odnosu na prošlu sezonu, koju ljubitelji nogometa u gradu na Dravi žele što prije zaboraviti. No, dosad sklopljeni ugovori o dolascima i odlascima, te o najavama igračkih promjena u nadolazećim danima, nisu i jamstvo da „bijelo-plavi“ neće opet razoča(ra)vati, isto kao što se ne može ni  predvidjeti toliko željenu borbu za izlazak na europsku scenu. Razlog: na temelju dosadašnjih transfera nije jasno hoće li novi trener Federico Bessone s raspoloživim rosterom uspjeti ukomponirati momčad kakvu brojni osječki kibici već (pre)dugo priželjkuju. Praktično, otkako je Opus Arene.  

Razlog takvoj neodlučnosti, u procjeni popunjenog igračkog kadra, poglavito je nepoznavanje prave kvalitete igrača koji su postali „bijelo-plavi“, a djelomice skepsu izazivaju i njihova godišta. Zanimljiva je priča o popunjavanju lijevog boka, jer je kapetan Borna Barišić poslije samo pola sezone procijenio da mu je bolje pronaći drugu sredinu ili, možda, krenuti putem poduzetništva, a Roko Jurišić je trebao u Grčku što je, izgleda, usprkos neuobičajeno niskoj odšteti, propao posao.

Kao da se željelo provjetriti prostor za Marcela Heistera, Nijemca s hrvatskim korijenima (baka i djed su iz Cerne),  koji je ugovor 1+1 potpisao nekoliko dana prije nego će kraj Drave proslaviti – 34. rođendan! Dojučerašnji član Istre 1961, istina, u bogatoj karijeri ima niz oznaka više zemalja, osim njemačkih Reutlingena i druge momčadi Hoffenheima imao je i nastupe u klubovima u Bugarskoj, Izraelu i Mađarskoj. Je li to mijenjanje klubova Marcelova kvaliteta ili ono drugo, tek ćemo vidjeti!

Za sasvim drugo mjesto u sastavu ubuduće će u NK Osijek konkurirati Armando Leon, kojeg je sportski direktor Kennet Zandvliet odlučio zadržati pošto je na Pampasu na probi još od ljeta. Ni on nije mlađahan, ima 26 godina, a meksičku je domovinu zamijenio tek 2024. kad je aterirao u Andoru i igrao sve donedavno za malo znani FC Ranger’s.

Tko zna, možda je ovih dana, ne samo zbog prvog Meksikanca u Osijeku, pronađeno rješenje i za klupsku rak-ranu, neobjašnjivu jalovost napadača. Naime, Miguel Angelo Bastos Melo ili jednostavno Balelo (2002.), donedavno igrač portugalskog trećeligaša Paredesa sklopio je s NK Osijek trogodišnji ugovor i već od prvog treninga pokušava se ozbiljno nametnuti treneru Bessoneu.

Matej Dedić morao je u potrazi za afirmacijom prihvatiti laskav poziv bundesligaša Hoffenheima, a ovih dana, putem uvijek izazovne ali i neizvjesne posudbe, saznajemo, krenuli su Matej Grahovac, Marino Žeravica i Fran Peček, koji se bliže proslavama 20. rođendana. Ukomponirate li sve dolaske i odlaske, teško da ćete prepoznati istinitost čestih najava iz NK Osijek kako je među strateškim ciljevima i – „davanje prilika za dokazivanje našim mladim igračima iz Škole nogometa „!

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Za razliku od svojih klupskih kolegica, koje su dosegnuli sam vrh rukometa u bivšoj državi, rukometaši Grafičara, koji su se natjecali od 1960. do 1972. godine, zadovoljili su se standardnim mjestom u društvu najboljih momčadi Slavonije i Baranje. U prvenstvima Slavonske rukometne zone i(li) regije uvijek su predstavljali respektabilan sastav, protiv kojeg su i oni najbolji znali da će im biti teško igrati. U početnom razdoblju djelovanja trenirao ih je Milovan Hengl (sve do 1963.), najduže se na kormilu zadržao Viktor Ahić, a kraći dio svog trenerskog opusa u Podgrađu je  proveo i prof. Dražen Wagner.

Rezultatski je najuspješnije razdoblje rukometaša Grafičara bilo ono u dvije uzastopne sezone kad su osvajali i naslove prvaka u svojoj konkurenciji. U prvenstvu Slavonske zone «sjever» 1967./1968., naime, trijumfirali su osvojivši 31 bod u 18 utakmica (čak 15 pobjeda, jedan remi i dva poraza) s postignuta 342 pogotka (primljenih 248), što im je donijelo pravo sudjelovanja u kvalifikacijama za Hrvatsku ligu.

No, već u pretkolu (sveukupno osam momčadi nadalo se jednom od prva dva mjesta) zaustavio ih je virovitički Drvodjelac. Koban je bio prvi ogled, u Virovitici, gdje su domaći slavili s 19:9 pa pobjeda sa «samo» šest pogodaka razlike u uzvratu u Podgrađu nije bila dovoljna Kirhbaumeru, Kasapoviću, Oriću, Karnašu… da izbore i završni kvalifikacijski turnir.

Ipak, naknadnom odlukom RS Hrvatske, potkraj kolovoza «grafičarima» se pružila još jedna prilika za proboj u viši stupanj natjecanja, ali je u oba susreta zagrebačka Mladost bila bolja, postala republički ligaš, a osječki sastav nastavio se natjecati u sjevernoj skupini Slavonske rukometne zone. Svu draž i neizvjesnost kvalifikacija tog ljeta osjetili su Karnaš, Abramov, T. Sandukčić, Kasapović, Kirhbaumer, Vukmirović, Pranjić, Tomičić, Zabrdac, Cindrić, Orić i Lustig. Osim njih, za naslov prvaka, povremenim nastupima zaslužni su bili i Markser, Dojčinović, Franić, Šuvak i Kulešanin.

S novostečenim iskustvom, Kirbika, Đuka, Sančo, Čombe, Pranjula i ostali, po drugi put uzastopce, veselili su se šampionskom tronu, koji im je ljeta ’69. donio uvrštenje u buduću, novu, jedinstvenu Slavonsku regionalnu ligu. Kao kuriozitet prvenstva treba izdvojiti rekordnu pobjedu nad Partizanom iz Donjeg Miholjca s čak 40:9!

Kolovoza ’68  Grafičar je priuštio ljubiteljima rukometa u svom gradu iznimnu poslasticu: na asfaltiranom terenu igrališta u Parku kulture  ugošćen je tada jugoslavenski prvak Medveščak iz Zagreba. «Graf» je, neočekivano, pobijedio s 22:20, što je označeno kao zapažen uspjeh bez obzira što «medvjedi» nisu igrali u kompletnom sastavu, bez glavnih «zvijezda».

Zanimljivo je, od preostalih sezona, bilo pratiti uspon kluba koji je iznikao iz sindikalnog sastava Litokartona, a u SD Grafičar priključen je 1960. Trener je bio Milovan Hengl, «tehniko» Branko Bošnjaković, a prve natjecateljske nastupe Šuvak, Reinspach, Kasapović, Tomičić, Babić, Cesar i ostali imali su službeni debi u Podsaveznoj ligi  i zauzeli treće mjesto. Već godinu kasnije, kao podsavezni prvaci, na krilima danas nepojmljivog entuzijazma, dečki iz Podgrađa plasirali su se u istočnu skupinu Slavonske rukometne regije. Musin, Šuvak, Tomičić, Cindrić, Vertag, Behlov, Zabrdac, Reinspach, Sandukčić, Rab, Rožac i Olajoš su na taj način iskoraknuli u natjecanje u kojem je, potom, sljedeće desetljeće Grafičar nizao solidne rezultate. Kuriozitet je da su čak sedmorica igrača tada bili zaposleni u Litokratonu.

Tijekom premijerne sezone  sa statusom regionalnog ligaša, «grafičarima» su suparnici bili  rukometaši iz Podravske Slatine, Borova i Đakova, koji su zauzeli prva tri mjesta, i  jedini nadmašili Osječane, te mladići iz osječke Elektre, Valpova, Suhopolja, Našica, Vukovara i Belišća.

Narednih godina rukometaši Grafičara izgrađivali su ugled koji ih je svrstao među nabolje slavonsko-baranjske sastave: od sezone 1963./1964. kad su zauzeli 11. mjesto, kao po stepenicama penjali su se na deseto, pa sedmo, te peto mjesto, da bi, poslije dvije krune s naslovom prvaka u svom posjedu, bili su petoplasirani, pa na trećem i četvrtom mjestu.

Nažalost, te 1972. rukomet je iščezao iz redova SD Grafičar jer su tada već četiri godine rukometašice nastupale pod imenom RK Osijek. Više je razloga dovelo do prestanka djelovanja, od kojih je najupečatljivije bilo osipanje igračkog kadra, točnije odlazak onih koji su predstavljali najvažnije poluge tijekom minulih sezona. A bez svojih ikona Grafičar više nije imao smisla.

Mnogo je onih mladića koji su u tih 12 godina pridonosili uspjesima, isto kao što su teško, kao istinski amateri zaljubljeni u pet grafičkih boja, podnosili svaki poraz. Bez namjere da omalovažimo bilo koga, kao najstandardnije, poglavito najdugovječnije može se izdvojiti istinske ikone Tomislava Kirhbaumera, Đuru Kasapovića, Tihomira Sandukčića, Krešimira Tomičića, Krunoslava Cindrića i Ivicu Pranjića, kojima uz bok treba uvrstiti Karnaša, Medića, Orića, Raba, Vukmirovića, Zabrdca, a kao vrhunske izdanke tog jedinstvenog društva bez ustručavanja treba spomenuti one koji su punu afirmaciju stekli u bivšim YU prvoligaškim sastavima: Pezića i Šestaka (RK Zagreb), Abramova (Crvenka) i Karnaša (Mladost, Zagreb).

No, uz već spomenute tadašnje mladiće čija imena su obilježila prve nastupe tada novog kluba ’60./’61., mnogo je i onih koji su imali privilegiju uživati na svakom treningu ispunjenim brojnim šalama i duhovitim dosjetkama, što je u pravilu potencirao i trener Brule Ahić, a da su pritom nastupali  tek nekoliko sezona sa statusom prvotimca i dali mali ali značajni doprinos opstojnosti tog društva, kao i onih s kraćim stažom, ili, pak, igrajući u potpuno epizodnim rolama.

Svi su oni, ustvari, ostali ponosni na to što su uopće (za)igrali za Grafičar. Sa željom da ih, stoga, spomenemo kao dijelove relativno kratke, ali doslovce jedinstvene sportske sredine, nanizat ćemo njihova imena: Medić, Markser, Šira, Lustig, Knežević, Gerber, Skroza, Vertag, Olajoš, Behlov, Franić, Prodanić, Banac, Blažek, Veg, Dojčinović, Muselin, Majer, Kalinović, Fligić, N. Ružić, D, Kerže, Kiš, Marčetić, Vidaković… Dakako, među klupske ikone spada nenadmašni šarmer s neprijepornim stručnim sposobnostima, trener Viktor Ahić – Brule kojem je «desna ruka» godinama bio skromni i neprimjetni, a iznimno korisni i radišni Miroslav Lang – Fekika.

Foto: Privatna arhiva