Pozornost nam je, ponajprije, privukla ovih dana činjenica da jedan osječki klub ima – dvije seniorske momčadi u dvjema nižerazrednim ligama. Provjerili smo da to, kako smo i mislili, nije po propisima i legalno, ali nam je tumačenje još više usmjerilo pozornost u to pravo gnijezdo istinski amaterskog nogometa. Budući da živimo u vremenu, kad i u najnižim natjecanjima igrač(i) traže manje ili više eura nagrade za svoje najčešće sasvim upitne igračke usluge, uputili smo se u Industrijsku četvrt. Riječ je o NK Mursa koji spada među mlađe osječke udruge (1971.) i nikad nije igrao zapaženiju ulogu u natjecateljskom smislu. Ipak, zaslužio je isticanje i to ne zbog spomenutog raritetnog statusa, budući da su entuzijasti s Mačkamame dobili dopuštenje samo zato da bi – popunili jedno natjecanje koje je ostalo s neparnim brojem sudionika.

No, što to toliko privlači nogometaše-amatere da ih u Mursi bude dovoljno za dvije kompletne momčadi s pričuvama i da se zadrže među „crveno-plavima“, koji se u cjelini baš i ne mogu pohvaliti vrhunskim uvjetima i mogućnostima ?

Oni rade, to je jedini i pravi odgovor.

Osim toga, lako je bilo prepoznati da mladiće privlači u Mursu (jedno vrijeme bila je Mursa-Zanatlija) i iskonski amatersko njegovanje nogometa i pomalo zaboravljenog okupljanja, treniranja i igranja, a bez primisli o nagradama. I brzo će početno pitanje o (ne)ispravnosti nastupa dviju momčadi u dvjema ligama postati sasvim beznačajno, jer će to stjecište pristaša klasičnog amaterizma, kako budu prolazile minute u razgovoru s predsjednikom Zlatkom Koščevićem, postupno bivati sve – simpatičnije. Pogotovo kad pozornost privuče u prostorijama izvješena shema tjednih treninga svih klupskih kategorija igrača, na kojoj dominiraju – momčadi svih uzrasta. Od limača, pa do juniora, a koji se svi redovno natječu s vršnjacima iz drugih lokalnih klubova, pa se nametnulo sasvim novo pitanje: ono o točnoj sveukupnoj brojnosti Mursina aktivnog, igračkog članstva.

– Pa, od limača do seniora, sveukupno oko 240! – bez mnogo razmišljanja ispalit će brojku Koščević, dugogodišnji tajnik, sada predsjednik, sve zajedno 17 godina vjeran Mursi.

Privrženi entuzijast koji podsjeća i na neke prethodnike, primjerice na pokojnu gospodu Vinka Koića i Krešimira Biskupovića, čija su imena dugo, dugo bila sinonim odanosti klubu i koji, eto, traje li traje! Što prepoznaju i gradske strukture, koje će Zlajo pohvaliti s nadom, da obećanje o neophodnosti tribina neće ostati „ludom radovanje“, jer su uljepšanje igrališta, na kojem su nekad jako davno igrali i Drvodjelac, i Dinamo (osječki), i Željezničar, pa ŽNK Osijek, apsolutno zaslužili i oni koji ga koriste, kao i oni koji brinu o njemu, a još više o djeci koja se na njemu okupljaju.

Na klupskoj web stranici, uz ostalo, piše: „Djecu koja treniraju u našem klubu, osim nogometnih vještina, što je još važnije, učimo moralno ispravnim sportskim i ljudskim vrijednostima…“. A da bismo zaokružili sliku o Mursi moramo dodati, kako je maštovito na klupskoj web stranici prikazan i stav glede angažiranja stranaca u nekim našim klubovima, pa su, tako, smislili duhovite portrete „svojih pojačanja“ iz – Japana, Turske, Nizozemske i Gabona! Dakako, s dozom podsmjeha na adresu nekih aktualnih primjera.

Kad je sve tako posloženo u tom doista jedinstvenom klubu, zašto Mursi ne dopustiti i da igra u dvije lige, zar ne ? A dječaka iz Industrijske četvrti bit će na Mačkamami i više, kad jednog dana, u što smo uvjereni, oko travnjaka i skromne ograde zasjaju lijepe tribine. Koje tako nestrpljivo čekaju i početnici, mlađi i stariji pioniri, kadeti, juniori i seniori, predsjednik Koščević, nezaobilazna klupska „Katica za sve“ Zoran Horvat nadimkom Pljoki…, a nadasve navijači naviknuti na nedjeljno praćenje amaterskih nogometnih utakmica u tom dijelu Osijeka.

Foto: Arhiva kluba

Prijepodnevni telefonski poziv Marka Grgurić, predsjednika Atletskog kluba Slavonija-Žito dočekali smo kao uobičajeni spoj ponedjeljkom, očekujući pritom gdje su i kako nastupili osječki poklonici „kraljice sportova“. No, ovaj put, Grgurić nas je doista šokirao:

– Znam da ćete se iznenaditi, kao što smo i svi mi u klubu šokirani – bile su mu prve riječi što nije slutilo na dobro, pogotovo kad  je nastavio: – Mia Wild odlazi iz našeg, i njenog kluba! Donijela je takvu odluku usprkos našim nastojanjima da se predomisli, ali rekla je da ima i majčinu potporu, više nije zadovoljna ni trenerom ni klubom, bez obzira što je kod nas imala sve što joj kao vrhunskoj atletičarki pripada. Financijsku potporu davao je i grad i Zajednica osječkog sporta, kao i Županija, primala je sve što po propisima i može primati. O treneru ne bih, jer ju je i on uvjeravao da promijeni odluku, ali u tomu nije uspio, navodno su u posljednje vrijeme imali nekih nesporazuma. Iznenađeni smo, da ne kažem ožalošćeni, jer je Mia osam godina naša članica i ta sinhronizirana suradnja na relaciji klub – trener – atletičarka oplođena je rezultatima koji su od Mije stvorili pravu sportsku zvijezdu, pa nam doista nisu jasni razlozi zbog kojih je ovo odlučila. U svakom slučaju, do kraja ove sezone ona više neće nastupati, a od početka nove godine, bar nam je tako najavila, postat će članica Slobode iz Varaždina!

Nakon te šokantne vijesti, pokušali smo razgovarati s glavnim akterom novog „slučaja“ u osječkom sportu, ali sve je ostalo na pokušajima. U više navrata bili smo odbijeni nazivajući telefonske brojeve Mije Wild i njenog trenera Saše Šešuma. A i to nam je samo potvrdilo da najnoviji razlaz nije ni odnedavno, a niti se odluka može promijeniti. Bez obzira što je njihova suradnja bila vrlo uspješna i ponašanje, čini se naizgled, u javnosti nije naslućivalo da Mia želi otići.

Ostat će, zaista, trajno pitanje bez odgovora: Zašto? Pogotovo jer ćemo Nuštarku s osječkom adresom, studenticu rehabilitacijske defektologije na fakultetu u Osijeku, zauvijek zapamtiti kao iznimno talentiranu trkačicu preko prepona, osvajačicu srebrne medalje na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Peruu prije dvije godine i višestruku prvakinju Hrvatske, prvo u mlađim uzrastima 80, a potom na 100 metara s preponama, kao i aktualnu hrvatsku rekorderku na 100 m s preponama za seniorke do 20 godina (13,10). Što je, ama baš sve i još više, postigla kao članica Slavonije-Žito i s usmjerenjem trenera Šešuma.

Iznenađenje je tim veće, jer dobro pamtimo njenu tvrdnju u jednom medijskom istupu, da „ne razmišlja o odlasku u SAD jer su uvjeti u Osijeku sasvim dobri“.

(Naslovna fotografija: Mia i trener Šešum)

Foto: Arhiva kluba

Od petka do nedjelje u susjednoj Mađarskoj, u Szombathelyju, održan je Svjetski gimnastički kup (FIG World Challenge Cup 2026) koji je okupio vrhunske natjecatelje iz 25 zemalja s pet kontinenata. Najzapaženiji natjecatelj iz Hrvatske bio je Osječanin Aurel Benović, koji je osvojio zlatnu medalju u parteru s ocjenom 14,166. U Ardeni Savaria iza Osječanina plasirali su se Dimitrov (Bugarska) i Miggitsch (Austrija). Od hrvatskih gimnastičara, u domovinu je odličje, i to srebrnog sjaja, donio i Mateo Žugec za vježbu na konju s hvataljkama.

Benović se u Areni Savaria oba dana natjecao oprezno zbog ozljede skočnog zgloba koja ga je mučila u posljednje vrijeme, ali ni ovaj puta nije imao sreće.

– Prilikom drugog preskoka, u nedjelju, Aurel je nezgodno doskočio i sada ozlijedio skočni zglob lijeve noge, koja je otekla i zahtijeva pregled magnetskom rezonancom.  To ga je sigurno izbacilo iz kruga kandidata za nastup na Svjetskom kupu sljedećeg vikenda u Parizu, a liječnici će na pregledu utvrditi ima li i nade da se može oporaviti za SP u Rotterdamu, koje je na rasporedu već početkom listopada – rekao je trener Vladimir Mađarević iz GK Osijek-Žito.

Usprkos svim poteškoćama i opisanom (do)skoku, Benović je u nedjeljnom finalu preskoka zauzeo peto mjesto s ocjenom 13,566, dok je pobijedio Daniel Trifonov (Bugarska) s 14,016.

Foto: David Jerković/PIXSELL

Poslije podviga prije tjedan dana u Trogiru u 1., rukometaši Osijeka nenadano su poklekli u utakmici 2. kola, prvog u novoj sezoni Lige B osnovnog dijela prvenstva Paket24 Premijer lige Hrvatske. Naime, u nedjelju navečer na parketu dvorane Zrinjevac, momčad MRK Čakovec nadmašila je i pobijedila svog domaćina s 30:25 (12:12) u obostrano borbenoj igri, čiji smo rasplet vidjeli s oko 200 gledatelj(ic)a u drugom, a nakon sasvim izjednačenog prvog poluvremena.

Takav završetak nije se mogao naslutiti u prvih pola sata sveukupno poprilično nervozne i na trenutke pretjerano borbene utakmice, jer su do odmora i jedni i drugi imali skroman golgeterski učinak, tek po 12 pogodaka. Razlog tomu bile su i brojne pojedinačne pogreške u oba tabora, s tim što su, nakon početnih 2:0 za domaće (tek u 8. minuti!) Osječani morali loviti suparnikovo vodstvo, da bi do kraja poluvremena i dostigli vodstvo dotad nešto konkretnijih suparnika.

Istina, kad je RK Osijek u nastavku i poveo, sa 17:16 u 36. minuti, njegovi su navijači povjerovali da će, ipak, do kraja biti sve kako je planirano i u Osijeku očekivano. No, baš je tada naišlo razdoblje učestalih i neshvatljivih individualnih pogrešaka, „upotpunjeno“ na trenutke i neobjašnjivom zbunjenošću u napadu, iz čega se iznjedrilo i nekoliko početničkih pogrešaka, koje su poletni i razigrani mladići u crvenim majicama znali munjevito iskoristiti. Jer, serijom 1:5, došlo se (nakon 17:16 u 36. minuti) do gotovo nevjerojatnih 18:21, što je bio tek početak sve veće prednosti gostiju.

Ni Frajhaut, ni novak Capan na vratima nisu uspjeli zaustaviti „poplavu“ koja je odnosila sve pred sobom, pa je, nakon dvaput po šest, Čakovec poveo i s nedostižnih sedam pogodaka razlike (22:29), kad je do kraja preostalo samo još tri minute tek toliko da se potpiše neočekivana kapitulacija.

U Verajinim redovima najkonkretniji učinak imali su neustrašivi mladići Noa Kovačević i Borna Oršolić, a sedmerce je po tradiciji dobro, iako ne savršeno kao inače, izvodio Karlo Vašarević s učinkom 7 (5). Indikativno je, što će, u analizi nenadanog debakla, trener Veraja zasigurno prepoznati, da se kvartet najiskusnijih, godinama glavni oslonac igre RK Osijek, ovaj put uopće nije upisao među strijelce! Na drugoj strani, za Čakovčane su najubojitiji strijelci bili Levak sa 7 (6) pogodaka, te Ude (6) i Bura (5), a vratar Šutalo uspio je obraniti devet udaraca u odnosu na Frajhauta s 8 (1) i novaka Capana s 3 obrane.

Za osječku momčad, uz već spomenute, Kovačevića (7) i Oršolića (5) i Vašarevića, nastupili su i Zrno, Nedić, Čičak, Babić, Žulj, Banović, te Manci-Mičević (3), Mandić (1) i Bolanča (2). Dakako, premalo da bi se izbjegao zaslužen poraz.

Zanimljivo je, da su sudili Vedran Belošević iz Dubrave Vrbovečke i Stjepan Peršić – iz Osijeka!

Poslije odigranog 2. kola, na vrhu ljestvice Paket24 Premijer hrvatske lige, nalaze se MRK Čakovec i  HRK gorica s po dvije pobjede, ispred četiri sastava (među kojima je i RK Osijek) s po jednom pobjedom i porazom. U Ligi A, poslije prva dva kola na startu, pun pogodak imaju RK Zagreb i RK Dugo Selo.

Osječanima slijede sva uzastopna gostovanja, 30. rujna ugostit će ih Metković-Zalmo, a onda HRK Karlovac, 3. listopada.

(Naslovna fotografija: Kapetan Matej Zrno neuspješno šutira na vrata Čakovčana, snimljeno na jednoj od prethodnih utakmica istih suparnika)

Foto: ZOS

Malo je još onih koji se sjećaju rukometnog igrališta u strogom središtu Osijeka. Do skromnog objekta u prostoru sadašnjeg Blok centra, naime, najlakše se dolazilo prošetavši od obližnjeg korza, jer ni onima koji su igrali, još manje gledateljima, nije smetala nepogodna podloga posuta crnom šljakom na koju baš nije bilo poželjno pasti.

Glavni su korisnici tih pedesetih godina prošlog stoljeća bili rukometaši Slavije, kluba osnovanog potkraj 1955. u vrijeme kad su se, na drugom kraju grada, rukometašice Grafičara već nalazile pred vratima ulaska u Prvu saveznu ligu bivše države. Štoviše, već ’56 trener Stanislav Šuperina imao je razloga za ponos, jer je Podgrađe ubrzo upisano na mapu gostovanja najboljih sastava rukometašica tada FNRJ.

Međutim, u RK Slavija igrala su dvojica visokih mladića koji su, nakon što su napustili Osijek, iznikli u sportske velikana čija su imena u tom malom i kratkotrajnom klubu zauvijek utisnula pečate dostojne divljenja. Jedan je postao olimpijac koji je osvojio i srebrnu medalju, a drugom su u inozemstvu odali počast povjerivši mu i vođenje nacionalne rukometne reprezentacije. Možda i nagađate, riječ je o košarkašu Zoranu Maroeviću (1942) i rukometašu Slavku Bambiru (1939), čija ćete imena naći u svim almanasima ta dva sporta.

Nesvakidašnje visoki Maroević (204), s dugim mršavim nogama, igrao je krilnog centra u OKK Beograd, našao 112 puta mjesto u reprezentaciji Jugoslavije i 1968. bio u sastavu koji se s Olimpijskih igara u Meksiku vratio sa „srebrom“. U trenerskoj karijeri, pak, Maroević je kratko vrijeme bio i učitelj osječkih košarkaša 1972. dok se još igralo u dvorištu bivšeg Doma Partizana, današnjeg Sokola u Zvonimirovoj ulici.

Također vrlo visoki Bambir, pak, poznat i danas po nadimku „Šiljo“, krenuo je u drugom smjeru, prema Zagrebu gdje je diplomirao i doktorirao na Veterinarskom fakultetu. Za proslavljeni GRK Zagreb,u prvoj polovici šezdesetih godina zaigrao je u društvu brojnih čuvenih asova (Guyoeri, Pavičić, Vičan, Dekaris, Malić…) i triput bitno pridon(os)io da taj klub postane državni prvak. Sudbina ga je potom odvela čak na daleki Island, gdje je stekao golemi ugled, i to i u struci i rukometu.

Naime, u Reykyaviku je u rukometu dobio najveće moguće priznanje kad je, uz ostalo, od 1989. do 1991. bio izbornik islandske reprezentacije. Međutim, svjetsku slavu Bambir st. (mlađi, Ivan u Slaviji je bio golman) je stekao kao vrhunski znanstvenik često pozivan za sveučilišnog profesora u niz zemalja, pa je dolazio i u Zagreb.

Nažalost, u međuvremenu, i Bambir (2018. u Zagrebu) i Maroević (2019. u Beogradu) su preminuli, ostavivši iza sebe niz uspomena, uz ostalo i iz vremena dok su igrali rukomet za Slaviju koja nije dugo egzistirala, u samom središtu Osijeka.

Ilustracija: Komarilos/Magnific AI

Foto: Privatna arhiva