Lege
LOVRO FRAJHAUT Naš rukometni golman je i liječnik, namjerava raditi u obiteljskoj medicini
I dalje ostajem jedan od šesnaest jednakih članova momčadi RK Osijek, zasad nemam drugih planova
Prošle subote, u Zrinjevcu smo pratili doista sjajnu rukometnu utakmicu, u kojoj su učenici Frane Veraje nadmašili i pobijedili snažnu momčad RK Dugo Selo i tako uzvratili za poraz, od tog sastava, na svibanjskom Festivalu rukometa u Poreču, u polufinalu Kupa Hrvatske. U tom istinskom fightu svi su osječki rukometaši dali svoj važan doprinos zapaženom uspjehu, među kojima i vratar Lovro Frajhaut s deset obrana, čemu je dodao i jedan postignuti pogodak u trenutku kad su suparnička vrata bila prazna. Frajhaut se isticao na vratima osječkog premijerligaša i cijele prošle sezone, a završio je studij na Medicinskom fakultetu u Osijeku.
* Kako ti je sve to uspjelo?
– Studij medicine u Hrvatskoj traje šest godina i ako ću biti do kraja iskren, mislim da tijekom trajanja pretkliničkih godina studija (prva, druga i treća) ne bih uspijevao usklađivati akademske i ipak dosta profesionalne sportske obaveze koje RK Osijek, kao ozbiljan premijerligaš zahtjeva. Bez obzira na sve, pa i tijekom tih pretkliničkih godina, u rukometu, koji neizmjerno volim i smatram ga načinom života, pronašao sam bijeg od studentskih obaveza, prostor, mjesto i vrijeme u kojima mogu uživati unatoč svim „mušicama“ u okolini. Također, sport me naučio suživotu s drugima, timskom radu, komunikacijskim vještinama, ali i borbi sa stresom. Mislim da ništa od toga jednog dana neće biti naodmet u mojoj budućoj struci.

* Pravo prezime tvoje obitelji zapravo je Freihaut?
– Istina je da je prvotno prezime moje obitelji glasilo Freihaut, ali to je promjenom vremenskih okolnosti preinačeno u Frajhaut. Do dan-danas tako je i ostalo. Ukratko, djed i otac imaju njemačke krvi koju su naslijedili od mog pradjeda, a za vrijeme Domovinskog rata, upravo djed i otac su iz Vojvodine došli u Slatinu, otkud ja vučem svoje korijene.
* Svečana promocija diplomiranih studenata održana je 17. srpnja, i što sada?
– Zajedno s gotovo svim studentima, s kojima sam od prvog dana na fakultetu dijelio sretne i tužne dane, diplomu sam stekao i ja. Ta promocija bila je svečana, dostojanstvena i sve nas podsjetila kakav bezbrižan život zapravo prestaje. Primitkom diplome stekao sam zvanje doktora medicine, a za početak planiram konkurirati na natječaju HZZO-a, za rad pod nadzorom u sklopu obiteljske medicine. Mislim da uz to mogu i dalje zadržati ovaj trenažni ritam i posvećenost rukometu, koji i dalje planiram igrati, ipak mi je on puno toga dao u životu. Planiram specijalizirati urologiju u osječkom KBC-u, naravno da se čovjek sto puta stigne predomisliti i možda ne uspije uvijek dobiti ono što želi, tako da ostavljam sve opcije otvorene, ali to su neki sadašnji generalni planovi.
* Roditelji su ti bili dio slatinskog rukometa, jesi li zato i ti „upao“ u rukomet?
– Roditelji su prvo kao rukometaši ostavili trag u slatinskom rukometu, majka kao igračica ŽRK Marul, a otac kao vratar RK Slatina. Mislim da je jasno da poslije svega toga nisam ni mogao (ni smio!) postati ništa drugo nego rukometaš, još k tomu i vratar. Nakon završetka njihovih igračkih karijera, te nakon mog rođenja i vremena početka mog sportskog opredjeljenja, započeli su trenersku karijeru u istom klubu i 2007. godine okupili desetak djece uzrasta od šest do osam i „ušli u rudnik“, dakle krenuli marljivo raditi, a vremenom je masovnost došla do izražaja u Slatini koja je rukometni grad, a i rezultati su počeli dolaziti, a nisu došli sami po sebi. Kaže jedan književnik: „Je li svuda, pa i u Dolini gladi, lakše naći kruh nego zahvalnost za kruh?“ Zahvalnost je vrlina koja kotira visoko na ljestvici ljudskih vrlina, spada među one građanske.
Bez obzira što su mi roditelji, zahvalan sam im kao trenerima što su u meni izgradili sportaša kakav sam danas.

* Kako se razvijala tvoja karijera?
– Od prvog razreda osnovne škole (2007.) igram, učim i treniram u RK Slatina gdje sam prošao sve mlađe uzrasne kategorije i rukometno sazrio do seniora. Nakon nekoliko godina igranja u Drugoj hrvatskoj ligi „istok“ osvajamo prvo mjesto i plasiramo se u Prvu HRL „sjever“, odmah zauzimamo visoko drugo mjesto i zaslužujemo plasman u kvalifikacije za Paket24 Premijer ligu Hrvatske protiv kutinske Moslavine. Nažalost, naš uspon prema vrhu hrvatskog rukometa tada je stao, Kutina je ipak bila prejaka. Vrijedi reći da sam na vratima slatinskog kluba igrao i u četvrtfinalu Hrvatskog kupa (TOP 8 ekipa), a na tom putu izbacio nas je upravo RK Osijek. Sve u svemu, u Slatini se svih ovih godina igrao izrazito kvalitetan i kompetitivan rukomet, a momčad su u svim tim uspjesima vodili upravo moji roditelji. Nakon neuspjelih kvalifikacija, proveo sam još pola godine u Slatini, a na polusezoni 2023./24. stigao je Verajin poziv. Do tada nisam previše znao o njemu kao treneru, neke sam igrače i poznavao s lokalnih rukometnih terena, stoga mi je ipak trebao određeni period prilagodbe, kao i svakom mladom igraču.
* To vrijeme prilagodbe brzo si, i uspješno, apsolvirao?
– Vremenom je ta simbioza postala uravnotežena i lijepa svakodnevica, danas s odmakom mogu reći da sam donio dobru odluku dolaska u ovaj pravi Premijerligaški klub, momčad čije krajnje granice još uvijek pomičemo u radu s trenerom koji je hrabar, školovan, rukometno pismen, ali i kao osoba veoma pristupačan. Neću zaboraviti spomenuti i cijeli stručni stožer koji nama igračima služi kao 24-satni servis da bismo svaku noć zaspali kao bolji sportaši, ali i ljudi.
Antonio Anić, Borna Wertag i Damir Bičanić, to su osobe kojima i dalje dugujem jednu veliku zahvalu.

* Kakvu je promjenu u tvom životu donijela diploma, trebamo li te u izvješćima s utakmica titulirati s dr?
– Ma, i dalje živim, treniram, radim i ponašam se kao Lovro Frajhaut, a nastojat ću to biti do kraja života, treba imati vlastiti stav, ali i obraz, to je najskuplje. Naravno da mi ne trebate dodavati to dr., i dalje ostajem jedan od šesnaest jednakih članova momčadi RK Osijek. U kojoj jaz između nešto starijih igrača i mlađeg naraštaja pretvaramo u našu korist. Mislim da je to idealan spoj, jer tenziju, ali pozitivnu, iskustvo i pravi savjet, donose upravo Nedić, Babić i kapetan Zrno koji su rukometno prošli „sito i rešeto“. S druge strane, to sve upijaju Maganić, Kovačević, Oršolići i drugi mlađi igrači. Ostali pripadamo nekoj starosnoj sredini, a svi zajedno činimo sastav koji još nije na svom maksimumu. Igramo dobro, ali ne zadovoljavamo se prosjekom, nastojimo biti najbolji. Držim da je to jedino ispravno. Osobno ne razmišljam previše o nekim budućim sportskim ambicijama.
Kao i svaki sportaš naravno da bih volio napredovati, stoga iz svakog dana želim izvući maksimum.
* Koja je tvoja osobna vizija razvoja, hoćeš li se zaposliti u KBC Osijek ili bi želio nastaviti živjeti u Slatini, Virovitici, ili Našicama gdje je RK Nexe?
– Za takve planove je, ipak, prerano. Svjestan sam da ću jednoga dana morati presjeći i opredijeliti se za jedan životni smjer, ali u svemu što budem radio u budućnosti trudit ću se biti bolji od prosjeka, pa što god mi to jednog dana donijelo.
Foto: Osobna arhiva
Lege
ANTONIO JAKUPČEVIĆ Imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnera
Ususret kazališnoj premijeri predstave “Zavičaj, zaborav”, HNK u Osijeku, 13. studenoga
Pred nama je još jedna kazališna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav – kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju – otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.
U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta – osobnoga i kolektivnoga.
* Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?
– Uloga je kompleksna, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.

* Što je bilo najizazovnije? U čemu leži snaga ove ekipe?
– Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja.Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.
* Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?
– Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo – u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku – kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

* Jesu li i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?
– Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život.
Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.
* Je li predstava oblik suočavanja s traumom – kolektivnom i individualnom?
– Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.

* Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?
– S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno.Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnerakoji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.
* Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?
– Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio – nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina – možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzurui više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

* Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?
– To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu – kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.
Foto: Kristijan Cimer/za HNK u Osijeku
Lege
FRAN KIMEL Bacač kugle iz Donjeg grada uz podršku trenera planira velika natjecanja
Topla priča mladog paraatletičara kojega bodri i potiče Marin Županović
Osječanin Fran Kimel sredinom veljače proslavio je 20. rođendan, a godinu dana ranije počeo se baviti paraatletikom, uglavnom kao bacač kugle. Njegovi treninzi u AK Slavonija-Žito, način na koji se uklopio u sportski kolektiv i postupni rast ambicija – mogu motivirati mnoge. Fran je ugodan, otvoren i realan, ali ponajprije posvećen ciljevima koje namjerava ostvariti.
– Odmalena s obitelji živim na Vijencu Murse u Donjem gradu. Roditelji i sestra su normalnog rasta, a ja sam osoba s tjelesnim invaliditetom, što me nikada nije spriječilo da živim ispunjen i aktivan život. Nisam previše razmišljao o tome kako se sve dogodilo, jednostavno sam se prepustio i prihvatio da se moram naviknuti na to.
* Jesi li imao teško odrastanje?
– Visok sam 125 cm, tijekom školovanja ponekad bi se doista našli oni koji bi nešto dobacivali ili se čudili, ali već sam se na to navikao, pa se više ni ne obazirem. Srećom, tijekom mog života nikad nisam imao većih problema i ljudi me prihvaćaju onakvog kakav jesam. Inače sam vrlo društvena i komunikativna osoba, okružen ljudima koji me cijene kao osobu, a ne gledaju me kroz moj invaliditet. Svatko nosi svoju priču, a moja me naučila snazi, upornosti i strpljenju.

* Igraš i mali nogomet na kvartovskom igralištu, kako se vršnjaci na „haklu“ ponašaju prema tebi?
– Igrao sam s prijateljima koji su moje godište, bilo je uvijek sve normalno, nisu (po)puštali, igrali smo kao i svi drugi.
* Kakvi su ti planovi u životu?
– Završio sam Elektrotehničku i prometnu školu u Osijeku, smjer računalni tehničar, a trenutno sam student druge godine prijediplomskog studija poslovne ekonomije. U budućnosti bih volio raditi nešto vezano za ekonomiju i informatiku, te svakako ostati aktivan u paraatletici.

* U klubu si često u društvu mnogo iskusnijeg Marina Županovićem, jednog od najboljih hrvatskih paraatletičara, kakav imaš odnos s njim i s trenerom?
– Paraatletikom sam se počeo baviti početkom 2024. na poziv Zorana Špoljarića, a trener mi je Krešimir Dumančić, i moram reći da od njega imam veliku podršku, vjeruje u mene, pomaže mi i uvijek me motivira da budem što bolji. Također, i od Marina skupljam iskustva, i on me bodri i potiče, posebno sada dok sam tek početnik. Bacam kuglu, a dosad mi je najbolji rezultat 5,77 metara. Plan mi je nastaviti trenirati paraatletiku, napredovati, skupljati iskustva i nastupati na većim natjecanjima. Osim toga, počeo sam trenirati i kod Bože Krište u Dizačkom klubu Slavonija, kako bih dodatno ojačao i unaprijedio svoju tjelesnu spremnost.
Lege
DAMIR VOLODER Za njim je Zrinjevac ludovao, jedan od najboljih naših košarkaša svih vremena
Kad je Osijek 2003. napustio prvoligaško društvo zbog financija, odlučio je prestati igrati
Ako danas, bilo gdje i u bilo kojem društvu, zatražite od sugovornika da sastavi najbolju petorku osječke košarke, na prvom će mjestu, i uvijek neizbježan, biti – Damir Voloder, kojega su Osječani zavoljeli pod nadimkom Dado. Danas umirovljenik u Osijeku, i ljetos već kao veteran sjajan na Trgu Ante Starčevića igrajući sve popularniju „3×3“ s neusporedivo mlađim suparnicima, opet je sve gledatelje podsjetio na svoj neprijeporni vrhunski košarkaški potencijal zbog kojeg je godinama, doslovce, Zrinjevac „ludovao“.
A život ga baš nije mazio, pa ga je i sudbina, praktično, usmjeravala u razne sredine da bi se, na kraju, skrasio u Gradu na Dravi koji sada voli koliko i rodni grad-heroj. O sportskoj karijeri i životu govori vrlo emotivno.

* Sve je počelo u Vukovaru, zar ne?
– Zajedno s većinom vršnjaka, počeo sam kao klinjo igrati nogomet u Borovu Naselju za NK Borovo. No, kad je blizu moje kuće izgrađena škola zavolio sam dvoranski sport, a prof. Zvonko Herceg me usmjerio prema košarci. U Borovu još nije bilo kluba, trenirao sam u KK Vukovar u selekciji pionira (kadeta), košarku sam jako zavolio i danonoćno igrao na vanjskim terenima pokraj škole, svega nekoliko minuta od kuće. Napredak je bio vidljiv i kroz treninge sam shvatio da bih mogao „nešto napraviti“ u košarci.
* No, kasnije je osnovan i KK Borovo za koji počinješ igrati?
– Igram uglavnom s dečkima iz naselja. Moja je školska generacija gotovo kompletna prešla u taj klub, a prvi smo veći uspjeh ostvarili plasiravši se u završnicu juniorskog prvenstva u Splitu (’77.), gdje smo se pokazali javnosti. Baš je tada i krenuo moj uspon jer sam igrajući kao junior i senior postao kapetan momčadi i „glavni“ igrač. Izgradnja nove dvorane u Borovu Naselju omogućila je prosperitet košarke koja je postala najbolji sportski kolektiv u Borovu i (uz dolazak trenera Kulenovića, Đorđevića i drugih) u sezoni 1981./82. klub je postao član tada jedinstvene Prve B lige bivše države.
* Ustvari ti si i uoči te sezone već bio na najvišoj razini?
– Treebao sam otići u KK Šibenka, ali nisam dobio ispisnicu sve do 1989., pa sam predvodio svoj tim. I dalje sam redovito primao brojne ponude iz većih klubova. Došao je vojni rok, pa ženidba, a kako je u našem klubu došlo do financijskih poteškoća otišao sam u MZT Skopje (1990./91.), a sljedeće sezone i u Kikindu (1991./92.) kad je stigao rat i počinje moj „križni put“. Paradoksalno je to, što sam oba puta odlazeći iz Borova trebao sam doći u Osijek, ali uvijek je iskrsnulo nešto jer je, uglavnom, vodstvo kluba preferiralo igrače iz Srbije (konkretno Pero Janković, predsjednik kluba Slavonke Osijek), tako da sam završio u Kikindi.
* Razdoblje Domovinskog rata?
– Braća u ratu, a ja se ne mogu maknuti iz Kikinde. Na kraju sam naprosto pobjegao. Ostavio sam i sve stvari, i automobil… da bih se nekako prebacio preko Beograda i Sarajeva u Split (Kaštela), gdje su mi tada bili roditelji. Supruga i dijete bili su u Novom Vinodolskom, pa su i oni došli u Kaštela. U Splitu su čuli da sam tu, angažirali su me i 1992. sam igrao u KK Slobodna Dalmacija, gdje smo osvojili prvi trofej u slobodnoj Hrvatskoj. Nakon Splita,konačno mi je došao, kao „ treća sreća“, dolazak u KK Osijek. Od te 1992. do 2003. (s izuzetkom vremena od ’97 do ’99, kada sam igrao u Vinkovcima) igrao sam u Osijeku.
Branio sam boje osječkog kluba sve do kraja karijere, igrajući i još kad sam bio 44-godišnjak.
* Kad bi mogao „vratiti vrijeme“, što bi mijenjao?
– Što se tuiče karijere, ne bih puno mijenjao. Uspio sam ostaviti trag u košarci i postati poznati sportaš iako nisam visokog rasta za košarkaša (180 cm). Uvijek sam ostavljao „srce na parketu“, ljudi su to prepoznali i cijenili gdje god sam igrao. Ostvario sam izuzetne rezultate, kao igrač koji je počeo u malom klubu i kroz veliki rad i trud uspio. Kada se sve zbroji, bilo je jako lijepo. Ono što je bilo ružno ne samo u mom životu, svakako je bilo ratno razdoblje. Braća su, Bogu hvala, preživjela logor, a ja sam tada bio pod prismotrom… Ne znam ni sam kako smo se uspjeli izvući iz svega. No, sad živim umirovljeničkim životom, pratim košarku i nadam se boljoj situaciji za Hrvatsku.
* Tijekom tri desetljeća karijere igrao si u Borovu, Vukovaru, Skopju, Kikindi, Splitu, Vinkovcima i Osijeku – gdje ti je bilo najbolje?
– U KK Osijek sam igrao najbolju košarku u životu, uostalom 1996. sam već kao 37-godišnjak osvojio trofej za najboljeg košarkaša Hrvatske. To je bilo pravo čudo, puna dvorana, pričalo se tih devedesetih godina samo o košarci i bilo je predivno biti košarkaš u Osijeku. Naravno, ostaje žal što nisam zaigrao za reprezentaciju. Smatrali su (Petar Skansi) da sam prestar, s tih 37 godina, ali nema veze. Kada je Osijek 2003. napustio prvoligaško društvo zbog financija, odlučio sam prestati igrati.

SPORTSKA OBITELJ Za koji dan, 20. studenoga, Voloder će proslaviti 66. rođendan. Otac Duje i majka Danica rodom su iz Tijarice (u Dalmatinskoj Zagori), a skrasili su se u Vukovaru, gdje su zasnovali brojnu obitelj u kojoj Dado ima braću Vladimira (’62) i Zorana (’65), te sestru Anitu (’75), a pohvalit će se i svojom novom obitelji u kojoj mu je supruga Jadranka darovala troje djece: Ivana (’87), Franu (’95) i Katarinu (’97) koja živi u Osijeku. Pokojni otac bio je najveći navijač Hajduka u Vukovaru, brat Vladimir je bio je odličan odbojkaš (igrao sa ŽikomVračarićem, Mijom Vukovićem itd.), brat Zoran je igrao košarku za KK Borovo, a sestra Anita je završila kineziologiju i osobni je trener (također je igrala košarku u Vukovaru).
Foto: Privatna arhiva
Poznati Osječani
PAVO MAJER Jedan od najboljih nogometnih golmana koje je Osijek imao, evo gdje je i kako je
Zanimljivo je od legende čuti o Čarliki Čordašu, Luksu, Grnji, Ljupku, pa i o Šukeru
Nekad su međusobne obiteljske posjete bile sasvim uobičajena navika, ne samo Osječana, a prisjetili smo ih se kad nas je prije nekoliko dana ugostio Pavo Majer (1947.), jedan od neprijeporno najboljih osječkih nogometnih golmana svih vremena. I da se razumijemo, Pavo je bio golman, jer u njegovo su vrijeme vratari čuvali samo kuće, stanove ili tvornice.
Uglavnom, prilikom takvih susreta zasigurno se probude i neke emocije i uspomene jer okupljeni ljudi dobro pamte. Kod Pave u Tenji okupilo se društvo s kojim se često nađe na partijama belota. Svi su nekad igrali nogomet, pa kako je vrijeme odmicalo sadržaj razgovora bio je sve raznovrsniji, zanimljiviji, s povremenim suprotstavljanjem „stavova“.
Naravno, i NK Osijek je, tijekom tog dvosatnog druženja, bio jedna od tema, nanizale su se tada priče i podsjećanja na imena Pavinih suigrača, na važne utakmice, na karijeru dostojnu istinskog respekta i uvažavanja. Zato najradije priča o onom što je proživio. Nižući svoje najljepše uspomene iz nezaboravne karijere, zbog koje je trajno ostao iznimno cijenjen među sugrađanima.

– Čarlika (Stjepan Čordaš) je, mislim, bio naš najbolji igrač, žao mi je što nije postigao više od onoga što je ostvario – reći će Pavo energično i dodati kako taj današnji nogometni umirovljenik sa sinom Darkom vodi Školu nogometa u Samoboru.
– Luksa (Ivan Lukačević) nažalost više nema. Ica (Grnja) najviše vremena provodi sa suprugom i prijateljem Miroslavom Kosom u Bizovcu, a Ljupko (Petrović) poslije teškog moždanog udara na svom vojvođanskom salašu životari koliko može.
Za one koji ne znaju, Pavo Majer rođen je u Piškorevcima, a mrežu NK Osijek čuvao je više od 500 puta u vremenu od 1968. do 1985., poslije čega se kao trener nije ustručavao prenositi znanje u klubovima Đakova, Našica, Semeljaca i Bizovca.

Te podatke pronašli smo i u trećem izdanju „Nogometnog leksikona“, impozantnom izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koje je u 53.610 redaka (na više od 700 stranica) objedinilo 2.736 natuknica svjetskog i domaćeg nogometa sa zaključnim podacima iz 2004. Na 307. stranici gdje je, ispod fotografije mladića u elegantnoj golmanskoj intervenciji u Gradskom vrtu, možete pronaći osnovne podatke o našem domaćinu – o Pavi Majeru. Kuriozitet je, naravno i zbog abecednog reda, da se Pavo nalazi odmah do legendarnog njemačkog golmana Seppa (Josefa) Maiera, zapamćenog u svijetu najčešće u dresu minhenskog Bayerna.
Gospođa Marija nutkat će nas da ne bismo napustili lijepo uređenu tenjsku kuću Majerovih a da nešto ne kušamo, pa se uz ponuđeno uhvatismo i posla fotografiranja. Tih trenutaka su nam osim Pave, iza kojeg su nedavni komplicirani liječnički pregledi u KBC Osijek zbog čega ne skriva zabrinutost, „pozirali“ i Zvone (Zvonimir Runje), Tica (Mijo Glavaš) i Boro (Borislav Mandić), od kojih se s nogometnih terena ne sjećamo samo potonjeg, inače nekad korektnog i stručnog suca (ne nogometnog!), pa su središnje bile nogometne teme iz raznih razdoblja, uglavnom onih osječkih, kad su svi bili mlađi.
Pavo će, tako, ispričati i niz detalja vezanih uz igrače iz brojnih generacija čiji je bio dio, pa će se, primjerice, sjećati strogoće i pedantnosti neponovljivog trenera Andrije Vekića. Zatim, boltovske brzine Ilije Katića kojem je na jednoj utakmici s Partizanom suparnički stoper Rašović bespomoćno (po)kidao dres dok mu je ovaj već izmakao pozornosti.

Sjeća se Pavo i kako je očinski usmjeravao Davora (Šukera) kad je tek zakoraknuo u nogometni svijet (iako su dječaku s VBK u početku neke kolege osporavale nogo-potencijal jer je, rekoše, „jak kao otac“, bacač kugle). A nisu izostale i neke zauvijek skrivene tajne iz doživljaja sa suigračima izvan nogometnih travnjaka.
Sve to u razgovoru koji je obogaćivan i s nekoliko fotografija, koje je ponio na susret i Zvone, inače, nekad prvotimac Metalca, dok će Tica na trenutke skrenuti tijek razgovora prema LIO-u i njegovom treneru Franju Tembela – Tambu iako se ne može pohvaliti da mu je da(va)o mnogo prilike za dokazivanje na terenu „Kraj Lanare“.
Začudo, NK Osijek nije zauzeo mnogo vremena, a kao zamjerka „na tapetu“ se nalazio odabir lokacije Opus Arene do koje je vrlo teško doći, a još teže izići. Dok južnije od južne obilaznice, složit će se ekipa, zjapi (i tko zna dokle će) prostor na kojem bi stadion okruživalo komforno, nužno veliko parkiralište.
Foto: Komarilos
Lege
JUDO Među 514 sudionika Memorijala Josipa Potneka dominirali Vinkovčani, Osječanima bronca
Osječka Mladost bila je najbrojnija na natjecanju sa čak 64 sudionika
Po 18. put Judo klub Mladost organizirao je memorijalni turnir u znak sjećanja na svog tragično preminulog perspektivnog člana Josipa Potneka. U velikoj dvorani Gradski vrt u subotu je sudjelovalo čak 514 judaš(ic)a iz 37 klubova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske i Srbije, koji su se na četiri tatamija natjecali u konkurenciji dječaka i djevojčica (uzrasta od osam do 14 godina, dakle U-8, U-10, U-12, U-14)), mlađih kadetkinja i mlađih kadeta (U-16), te kadetkinja i kadeta (U-18)i to svi po težinskim kategorijama.
Ovaj put, na 18. „Memorijalu Josipa Potneka“, dominirali su Vinkovčani, jer je sveukupni klupski pobjednik njihov Olimp (koji se predstavio s 58 natjecatelja), a drugo mjesto pripalo je također mladim judaši(ca)ma iz grada na Bosutu, članovima JK Vinkovci. Najbrojnija, pak, bila je osječka Mladost sa svoja 64 sudionika, kojoj je pripalo treće mjesto, ispred članova JK Policijska akademija (Zagreb), Spartaka (Subotica) i ostalih.

Natjecanje u Gradskom vrtu još je jednom opravdalo plemeniti moto tog sporta, da je „Judo mir, jedinstvo i prijateljstvo“ gradeći razumijevanje, poštovanje i sklad preko granica“, imponiralo je u svakom pogledu. Najviše su simpatija izazvali curice i limači, oni najmlađi, od kojih su mnogi tek prvi put osjetili izazove natjecanja pa je pobjeda dočekivana s dječjim veseljem, a poraz izazivao gorke suze, dok su se judaškim iskustvom svidjeli oni na subotnjoj priredbi najstariji, kadetkinje i kadeti.
– Po svemu smo zadovoljni, kako uspješnom organizacijom zbog čega smo primili bezbroj čestitki, tako i glede postignutih rezultata – poentirala je nakon cjelodnevnog turnira Vlasta Dragušica, predsjednica Judo kluba Mladost, iza kojeg je već i lanjska proslava 60 godina djelovanja.

„Mladostašima“ je pripalo osam zlatnih, sedam srebrnih i 21 brončana medalja. ZALTNE MEDALJE Dina Dukić, Toni Šimić (U-8), Ivan Karika (U-10), Ivan Poljak i Aaron Varga (U-12), Natan Ivančić (U-16), te Ira Kadić i Viktor Stanišić (U-18)
SREBRNE MEDALJE Apollon Muhadri i Barbara Slatki (U-10), Marko Vuković (U-12), Ivan Poljak (U-14), Sven Gavran i Marin Kolarić (U-16), kao i Vanessa Varga (U-18)
BRONČANE MEDALJE Mark Dupan, Šimun Kralik, Maša Ilakovac, Benjamin Posavčević, Antun Vasilj, Vigo Žulj, Ivano Radanović, Jan Predrijevac i FranRajc (svi U-8), Matija Mijok (U-10), Karlo Burek (U-12), Viktor Stanišić, Vanessa Varga, Jakov Kralik, Vjeko Roso, Adrian Veić, Borna Valinčić, Jan Pokrivka, Nina Bogadi (U-16), te Jakov Kralik i Borna Mičić (oba U-18).
Korak do osvajanja medalja, zauzimanjem petog mjesta, ostali su Nina Bogadi (U-18), Šimun Gotal (U-8), Ivan Karika (U-12), Šimun Leko (U-14), Fredi Malečić (U-8), Matija Mijok (U-12), Jakov Pirić (U-14), Rino Rogić (U-8), Jakov Trtanj (U-12), Borna Valinčić (U-18), Grgur Vučemilović (U-10) i Valentina Zarić (U-8).
Na sedmo mjesto plasirali su se Sven Gavran (U-18), FranGotal (U10), Mate Ivančić (U-12), Borna Komar (U-10), Jan Kučera (U16), Gabriel Lamnek (U-16), Borna Mičić (U-16), Rea Šimunec (U-14), Petar Stražanac (U-8), Benjamin Tomašević (U-14), GabriellaVačora (U12), Donat Vačora (U-10) i Vito Zarić(U-8).
Tijekom cjelodnevne priredbe, uz mlade članove Mladosti bili su njihovi treneri Željko Damjanić, Jelena Vuković Gotal, Andrija Kraljičak i Dubravko Krček, a dio sudačke ekipe bio je prof. Željko Popović.
Foto: Tino Marić za JK Mladost
-
Šećerana2 dana od objaveRAMPA Parkiranje kod Plodina u Huttlerovoj samo za kupce – nakon dva sata slijedi plaćanje
-
Analit3 dana od objaveLOVAČKI ROG Kultni restoran na uglu Gundulićeve i Stepinčeve danas je mrlja na obrazu grada
-
Pičvajz4 dana od objaveKARMA Kad čekate u dugom redu na blagajni i onda se sve začepi zbog nekog tko je preopušten
-
Analit2 dana od objaveKONAČNO Ugovori potpisani, za 18 mjeseci bit će izgrađeno 206 stanova na Vinkovačkoj
-
Čušpajz3 dana od objaveSTALNO JE PUN Unikom redovito prazni koš u Psunjskoj, no građani u njega bacaju kućno smeće
-
Mobilia2 dana od objaveJOŠ MALO Radičevićeva asfaltirana gotovo u cijelosti, još preostaje sadnja 100 javora
-
SPEEDWAY2 dana od objaveBARANJSKI POLUMARATON Adam Lomb srušio baranjski rekord, a među ženama najbolja Manda Orkić
-
Kovinar12 sati od objaveDUGO JE TRAJALO Ovo je ograda oko novih zelenih otoka na Štrosiki, već su je krenuli lomiti
-
Lege2 dana od objaveANTONIO JAKUPČEVIĆ Imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnera
-
Kožara1 dan od objavePOLUSATNI ZASTOJ Zbog kvrcavice nisu vozili tramvaji, vozači čekali da dođe policija
-
Šećerana1 dan od objavePRIPREME ZA ADVENT Započela montaža panoramskog kotača i lunaparka u parku kod Školjke
-
Svilana4 dana od objaveTRI DANA Petnaesti Dani austrijske kulture u Osijek donose promocije, izložbe i projekcije




