Ne tako davno opisivali smo bogatu nogometnu karijeru Mateja Kasača (1940.), igrača i trenera čije je ime duboko utisnuto u povijest najvažnije sporedne stvari na svijetu u Osijeku. Saznali smo, da je pričao o čovjeku koji je nosi dres najboljeg slavonsko-baranjskog kluba pod sva tri imena pod kojim je nastupao (Proleter, Slavonija, NK Osijek), na što je, nadogradivši impresivnu karijeru, zajedno s iskusnim Andrijom Vekićem 1977. obnašao trenersku dužnost prigodom povratka osječkog kluba u Prvu saveznu ligi, i to poslije čak 21 godine čekanja.

Lucidnogveznjaka rođenog inače u Bošnjacima, trenirali su Fahrudin Tasludžić, Franjo Rupnik, Antun Kasa, Mladen Kašanin, Andrija Vekić i Franjo Pazmanj, a on je tijekom karijere, koristeći pritom i iskustva stečena u radu sa svojim učiteljima, upošljavao niz sjajnih strijelaca u Gradskom vrtu. Zamišljamo koliko bi, samo, osječki ljubitelji nogometa uživali gledajući ne samo Kasačeva proigravanja, nego i neumoljive realizacije nezaboravnih golgetera iz grada na Dravi! Rudić, Werner, Stokić, Joza Gutzmirtl, Katić, Zejnilagić… itekako su znali cijeniti i uvažavati suradnju s današnjim umirovljenikom.

Ovih dana, međutim, u ruke nam je dospjela fotografija, koja do kraja upotpunjuje Matinu kompletnu biografiju, jer pokazuje trenutak kad taj izuzetni sportaš na centru travnjaka stadiona Gradski vrt – posljednji put kao kapetan otpozdravlja suparniku uoči utakmice. Vrlo je zanimljivo i to, što se Mato, u prugastom plavo-bijelom dresu, rukuje s Petrom Nadovezom, jednim od najboljih nogometaša splitskog Hajduka, kasnije također trenera svog Hajduka, po čemu je vrlo sličan Kasačevoj životnoj priči. Tog poslijepodneva, naime, dok je NK Osijek još bio drugoligaš, Splićani su doputovali u Osijek na Kasačev oproštaj, a jedan je od razloga bio činjenica da se Nadoveza upoznao i sprijateljio s Kasačem u čestim susretima na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu. Nogomet je, i tada, pokazao moć sklapanja prijateljstava među ljudima iz raznih područja.

Zanimljive su, poglavito starijim Osječanima, i ostale osobe na fotografiji, jer je posve lijevo Petar Lončarić, tada još mladi stoper NK Osijek koji je kasnije stekao afirmaciju nastupajući i tri sezone za zagrebački Dinamo. Glavni sudac te revijalne utakmice, u sredini, bio je prof. Stevan Lazić, godinama ravnatelj Treće gimnazije u Tvrđi, a jedan od pomoćnika Antun Knežević-Cuko. Od osoba na fotografiji, inače, živ je još samo Matej Kasač, dok je, primjerice, Nadoveza preminuo u ožujku 2023. ostavivši iza sebe i po tri osvojena državna prvenstva i kupa u dresu hajdukovaca. I niz prijatelja koje je stekao na nogometnim travnjacima i oko njih, među inima i osječkog velemajstora Kasača kojem je jednom davno poželio što dužu mirovinu koju Mata i proživljava okružen brojnom obitelji.

Foto: Privatna arhiva

Tragove osnutka današnjeg Tenis kluba Olimpija 1984 najlakše ćete pronaći u povijesnim podatcima stogodišnjeg sportskog društva iz Donjega grada. Jer, ljubitelji tenisa Vjekoslav Boras i Rihard Krasnić, još prosinca 1982., uz potporu nekolicine članova ostalih klubova donjogradskog sportskog društva, sa zadovoljstvom su prihvatili svoje novo mezimče pogotovo što je već sljedećega proljeća zaživjela Škola tenisa, a s oko 130 članova i to – uglavnom dječaka i djevojčica uzrasta do 15 godina. Otvaranje tek izgrađenog novog objekta tada je uveličao Bruno Orešar, jedan od naših najboljih tenisača uopće, a u vrlo kratkom vremenu u Olimpiji su niknuli vrlo talentirani tenisači(ce).

Osim Josipe Bek, 15-godišnjakinje prigodom osnutka kluba koja je već bila vlasnica naslova seniorske i juniorske prvakinje Hrvatske, iz današnje je perspektive lako prepoznati još niz imena. Naime, već tada braća Damir i Davor Barišić, Dragan Dragić, Zlatko Sekošan, Mirta Dusparić, Davor Grgić, Domagoj Wagner, Ivana Ivanek, Josipa Bek… već su na „rođendanu“ svojim razvidnim talentom predstavljali važan poticaj za ambiciozno napredovanje donjogradskog tenisa.

Uostalom, svi koji su, u više od četiri desetljeća nastojali članstvu osigurati kvalitetan rad, na četiri otvorena zemljana terena i tri zatvorena s hard court podlogom poput Australian Open, uz prikladnu dvoranu, realizirali su sve ono što je prigodom rađanja kluba bilo zamišljano. 

– Držim da imamo najbolju infrastrukturu od svih hrvatskih teniskih klubova, što je i razlog za optimizam bez ikakva pretjerivanja – reći će predsjednik Domagoj Wagner, koji je u mladosti također trenirao na Zelenom polju.

U ovom trenutku, inače, u Olimpijinom društvu dominiraa ekipa djevojaka koje se natječu u Premijer ligi Hrvatske (Lucija Faj, Nina Marić, Ema Halajko, Iva Krivić, Ani Mijačko, Nataša Erdegi, Monika Stanikova i Tea Merčep), a u muškoj konkurenciji na pomolu su dvojica iznimno talentiranih dječaka. Naime, Luka Mitrović, je lider reprezentacije Hrvatske do 14 (osvojio je nedavno Europa turnir u Čačku), a nešto mlađi Vito Bede drugi je igrač hrvatske reprezentacije za uzrast do 12 godina.

(Na naslovnoj fotografiji: Tenisačice Olimpije – Lucija Faj, Nina Morić, Monika Stanikova i Tea Merčep) Foto: Arhiva kluba

Kad smo se povjerili legendarnom osječkom golmanu Pavi Majeru, da planiramo podsjetiti javnost na Petra Lončarića, nogometaša koji se rijetko spominje a svojim je nastupima upisao ime u najuži krug vrsnih nogometaša iz grada na Dravi, kao da smo taknuli u jedno od najosjetljivijih mjesta u popisu uspomena iz Pavine mladosti:

– Nepravedno je zaboravljen, jer je bio sjajan obrambeni igrač s kojim sam često nastupao, pa mogu to procijeniti – kazao je Majer. – Uvijek je bio dirigent obrane, a sve, pa i najkompliciranije trenutke opasnosti za naš gol, rješavao je „čitajući“ igru u pravom smislu riječi gospodski, slično slavnom Beckenbaueru.

Kao junior igrao je lijevog braniča (beka), stjecanje iskustava uz izvrsnu tehniku igranja glavom, sve češće je vižljastog Lonkusmještalo na mjesto centarhalfa, što je, kao kapetan momčadi NK Osijek igrao i čuvene 1973. u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu. A tog ljeta, primjerice, na krcatom stadionu pred 30.000 vatrenih navijača u Prištini, baš i nije bilo jednostavno dirigirati kompletnom obranom.

Rođeni Osječanin (1943.) je još kao junior u dresu Proletera skrenuo pozornost na neslućene mogućnosti, bio je pozivan u odgovarajuću reprezentaciju bivše države, a u matičnoj sredini u seniorskoj dobi povjerenje su mu ukazivali, nakon Lechnera i Kašanina, i Kiss i Vekić, da bi ga kao izraziti talent prepoznali u zagrebačkom Dinamu. Šezdesete su bile godine kad je poziv iz Maksimira značio golem ponos, pa je Lončariću u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća odigrao 73 utakmice u tri sezone zajedno s ponajboljim prijateljem i vjenčanim kumom Josipom Gutzmirtlom dajući svoj doprinos titulama prvaka „modrih“.

Ide u red onih osječkih nogometaša, koji su poslije Proletera i Slavonije, igrali i za NK Osijek, tako da pripada osječkim nogometašima s najvećim brojem nastupa (520), ali je karijeru, ipak, okončao u veteranskim godinama u dresu NK Darda gdje su još nastupali i njegovi sugrađani Čulin, Šimleša, Savić, D. Babić, Tikas, Peruza… Petar se okušao i kratko kao trener (LIO), u zimu ’78 imao je teški izljev krvi u pluća, što ga je zamalo koštalo života i sasvim udaljilo od nogometnih terena i iz rekreacijskog nogometa, da bi nas zauvijek napustio početkom veljače 1991.

Iz braka sa suprugom Zoricom, inače, Petar Lončarić ima sina-jedinca Sašu, rođena 1971., od kojeg smo i potražili nekoliko podataka o očevu životopisu. Iznenadilo nas je, kad smo saznali da Saša Lončarić živi u – DR Kongo!

-Radim za UN već niz godina – dojavio je Saša. – Trenutno sam v.d. šefa Misije UN Agencije za migracije, a mama Zorica živi u Zagrebu sa zdravstvenim poteškoćama (emfizem pluća i KOPB) u domu jer mora imati stalnu liječničku njegu i pomoć. Ja imam dvoje djece, rođene 2000. i 2002., već su odrasli, jedan je u Amsterdamu, a drugi još u Zagrebu, tako da se svog djeda ne sjećaju, ali smo im mnogo pričali od mene i bake…

Dakako, Saša se mnogo toga naslušao o očevoj igračkoj karijeri, primjerice o kalvariji u Nišu.

– Ostala je priča kako su ih tukli na terenu Čaira, a publika im skandirala „ubij ustašu“, negdje ’68 dok je stari igrao za Dinamo – opisuje jednu storiju Saša. – Od suigrača najdraži mu je bio Stjepan Štef Lamza, o, kojem je uvijek pričao s posebnim poštovanjem.

(Naslovna fotografija: Uoči povijesne kvalifikacijske utakmice NK Zagreb – NK Osijek, srpnja 1973. u Maksimiru: kapetani Petar Lončarić i Branimir Antolić, u sredini sudac Miloš Čajić)

Foto: Privatna arhiva

Rukometašice Osijeka uspjele su ostvariti cilj u proteklom prvenstvu Prve hrvatske lige, sačuvale dosadašnji status, ali se već u vrijeme posljednjih nekoliko utakmica moglo čuti potiho strahovanje za ono što bi ŽRK Osijek mogao doživjeti u prvenstvu 2026./2027.

Štoviše, posljednjih tjedana Zdenko Kordi, sportski direktor na čija su pleća pali i brojni zadaci iz niza drugih klupskih resora, odlučio je javno iznijeti poteškoće koje, u pozadini, skrivaju opasnost potpunog rasula kluba bogate i uspješne tradicije.

– Mi primamo od Grada ono što nam pripada prema važećim pravilnicima, ali to nije dostatno za podmirenje troškova svih naših ekipa – kaže čovjek koji u svojoj 65. godini pokušava „ugasiti požar“, prepustio je i mjesto prvog trenera Zoranu Doriću, a klupski predsjednik postao je „tehniko“ njegov imenjak Gotić.

A da je situacija zaista kritična, lako je prepoznati u događajima koji više nisu tajna. Naime, osječki su klub napustile Katarina Borac, Josipa Josipović, Mia Jozanović, Marija Rnić, Rea Kruljac, Leona Grgić, Ana Vrdoljak i Ana Javorić! Dobro ste preobrojali: u Zrinjevcu više ne „stanuje“ osam dosadašnjih igračica seniorske ekipe!

Da bismo dočarali o kakvim se iznosima radi i jesu li klupski zahtjevi realni ili ne, bar kad je riječ o prvoligaškom klubu koji, ujedno, skrbi i o mlađem uzrastu, pa i o najmlađem uzrastu, zatražili smo tumačenje iz Zajednice osječkog sporta i dobili pismeni odgovor, iz kojeg je jedino moguće protumačiti koliko će sredstava ŽRK Osijek moći koristiti u 2026. godini. Pritom su nam pismeno predočeni iznosi izdvojeni iz Programa javnih potreba u sportu na području grada Osijeka za taj klub u posljednje dvije godine:

“Za ŽRK Osijek u 2025. godini izdvojeno je 137.000 eura, a u 2026. za sada je planirano izdvojiti znos od 138.000 eura, ali će u konačnicito do kraja godine biti sigurno veći iznos za nekoliko tisuća eura jer se još ne znaju ukupni troškovi prijevoza, zdravstvenih pregleda i sudaca” – piše u tumačenju koje je dostavio ZOS.

U tom ukupnom iznosu su troškovi za trenažno-natjecateljske potrebe, stručni rad (plaće) za dva trenera, prijevoz sportaša na natjecanja, troškovi sudačkih pristojbi za natjecanja mlađih kategorija, troškovi zdravstvenih pregleda sportaša, te drugi oblici dodatnih potpora za razvoj kluba.

No, u istaknutim iznosima nisu vidljivi i troškovi za korištenje sportskih objekata (SD Zrinjevac i osnovne škole u kojima treniraju mlađe kategorije), tako da je iznos koji Grad podmiruje za potrebe kluba znatno veći, vjerojatno za još oko 50.000 eura.

Postoje li u Osijeku osobe spremna izdvajati vlastita sredstva ali i sudjelovati kao volonteri u radu kluba u čijoj povijesti su, uz ostalo, i dva pokala pobjednica kupa kupova Europe? Sudeći prema svakidašnjici ostalih sportskih kolektiva sa sličnim planovima, teško je u to povjerovati. Ili se, ipak, pojavi nekoliko velikodušnih „spasitelja“?!

Foto: Arhiva kluba

Nekoliko stotina navijača NK Osijek okupilo se u srijedu navečer kod stadiona Opus Arena iza transparenta s natpisom „Miha – jedan od nas“. Dakako, bio je to skup potpore dugogodišnjem glasnogovorniku Mariju Mihiću, kojem je dan ranije predsjednica Aleksandra Vegh uručila opomenu pred otkaz zbog objavljivanja teksta o utakmici NK Osijek – Paksi (0:4) što je protumačeno tako da „Mihić radi protiv interesa kluba“!

Nažalost, predsjednica nije vidjela što se događa na Pampasu, jer se, kako smo saznali, nalazi u Budimpešti, dok je Mihić na bolovanju. Navijači, moglo se čuti na prosvjedu, traže ne samo povlačenje prijetnje otkazom, nego i predsjedničino povlačenje s te funkcije.

Foto: David Jerković/PIXSELL