Nakon 21 godine, sada već davne 1977., osječki nogomet vratio se u prvoligaško društvo bivše Jugoslavije iz koje je ispao kao Proleter (’56), a vratio se kao NK Osijek (’77) i od tada (s iznimkom na početku osamdesetih) ima svoje stalno mjesto među prvoligašima. Zato je momčad tandema osječkih trenera i bivših prvotimaca Andrija Vekić/Matej Kasač, kojima je prema potrebi pomagao i učitelj juniora Milan Đuričić, trajno zauzela svoje neuništivo mjesto u povijesti nogometa u gradu na Dravi. Majer, Iličin, Dumančić, Obilinović, Miljković, Ivković, Čordaš, Popović, Lukačević, Lj. Petrović i Grnja sastav je koji je, s rijetkim izmjenama (Kalesić, Čelić, Mačković, M. Kaluđer) utkao najveće zasluge konačnom osvajanju titule prvaka Druge lige „zapad“ i (predugo čekanom) uvrštenju u elitni razred.

Nažalost, od srijede, 14. siječnja jedno nas je ime iz te momčadi zauvijek napustilo – preminuo je Ilija Ivković. Robustan, borben, neumoran, vrhunski profesionalac, čije su se vrline mogu sažeti u dvije riječi zahvalan igrač i kojeg su neki, zbog snažne tjelesne konstitucije, brkova i poduže frizure, prozvali Sandokan, nosio je kao standardni prvotimac bijelo-plavi dres od 1976. do 1980. Međutim, o neuništivoj Ivkovićevoj upornosti, nadasve želje da izgradi vrhunsku nogometnu karijeru, najbolje govori podatak da je kao anonimni mladić, rođen 2. kolovoza 1949., u Gradski vrt prethodno stigao i uoči drugoligaškog prvenstva ’72/’73, ali tada mu nije uspjelo izboriti status prvotimca. Na njegovo razočaranje, uz ostale, izmakla mu je i legendarna kvalifikacijska utakmica srpnja 1973. u Maksimiru (NK Zagreb – NK Osijek), koju je samo odgledao kao pričuva, pa je tog ljeta potražio priliku za dokazivanje u drugim klubovima. Po jednu je sezonu igrao u Muri (Murska Sobota) i NK Maribor (oba u Sloveniji), te Kozari (Bosanska. Gradiška, BiH) i onda, obogaćen novim iskustvom, vratio se u svoj grad i klub, koje je najviše volio u čemu i leži tajna već spomenute bezgranične borbenosti i upornosti po čemu ga pamte i suigrači, i treneri i – brojni navijači.

Ispadanje u niži razred (’80) Iliji nije leglo i krenuo je u američku pustolovinu, u klub Rochester Lancers, a godinu kasnije i u malonogometni američki sastav Buffalo Stallions. Na povratku iz SAD, Ivković je potražio sreću kao igrač-trener u NK Umag, što je bio prvi dodir s Istrom gdje je kasnije sa suprugom Kajom i kćeri Ines proživio posljednje godine svog života.

Foto: Privatna arhiva i Facebook profili prijatelja

Proslavljeni hrvatski rukometni trener Lino Červar dva će dana u sljedećem tjednu biti gost Osječana. Tvorac čuvene generacije, koja se 2003. na Svjetskom prvenstvu u Portugalu i 2004. na Olimpijskim igrama u Ateni okitila dvjema najsjajnijim medaljama, boravit će u gradu na Dravi u simboličnom trenutku, u vrijeme nastupa aktualne generacije najboljih hrvatskih rukometaša na još jednom Europskom prvenstvu, koje će 15. siječnja početi u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj.

Kao što je poznato, „Lino di Mago“ upisao je svoje ime u našu povijest poglavito kao “tvorac” zlatne generacije hrvatskog rukometa, koja je osvojila dva trona – na SP 2003. u Portugalu „zlato“ i odličje istog sjaja godinu kasnije na OI u Ateni.

U četvrtak, 15. siječnja na Ekonomskom fakultetu u Osijeku bit će predstavljena njegova knjiga „Rukomet  – Put do vrha i tajne uspjeha“. Osim Červara, najavljeno je, promociji će nazočiti i recenzent dr. Igor Jukić, te urednica izdanja Melita Povalec. Vjerujemo da će Červarovo predstavljanje privući brojne zainteresirane Osječane, koji su zacijelo pratili sjajnu karijeru „Čarobnjaka iz Umaga“ isto kao i neke njegove nedavne javne istupe. Na jednom od njihna svoj način ekstravagantno, privukao je iznimnu pozornost javnosti, ustvrdivši:

– Trebat će dosta vremena da nas dostigne umjetna inteligencija…

Termin predstavljanja knjige je četvrtak, 15. siječnja u 18 sati. Dan kasnije, u petak na Kineziološkom fakultetu s početkom u 11 sati, Červar će održati stručnu radionicu pod nazivom „Lino Červar – Programiranje treninga u natjecateljskom smislu.“ Namijenjena je sportskim trenerima, stručnjacima u sportu, sportskim djelatnicima, medijima, studentima kineziologije, te svima koji žele unaprijediti svoja znanja i steći uvid u put do vrha i tajne uspjeha jednog od najuspješnijih hrvatskih sportskih trenera.

Foto: PIXSELL

U drugoj prijateljskoj međunarodnoj utakmici na pripremama u Turskoj momčad NK Osijek postigla je prvu pobjedu u 2026. godini. Suparnik je bio FC Győr, prvak jesenskog prvenstva susjedne Mađarske. Dogovoreno je da se, umjesto uobičajenih dvaput po 45 minuta, igra u četiri dionice s po pola sata, što je bilo, pokazat će se u samoj završnici,  fatalno za mađarski sastav.

Jer, kad se već činilo da će i poslije dva sata nadigravanja rezultat biti neriješen, doslovce u posljednjim sekundama Brecska bio je neoprezan u gužvi stvorenoj pred svojim vratima nakon opasnog ubačaja Bukvića, što je na asistenciju Jakupovića znalački iskoristio tijekom cijele utakmice agilni Mikolčić, poslao loptu u mrežu poslije čega se više nije ni igralo jer je istekao dogovoreni rok od 120 minuta, pa je Sopićev sastav pobijedio s 2:2 (0:1, 1:0, 0:0, 1:0).

Tako je osječki prvoligaš zabilježio prvu pobjedu u 2026. godini i to protiv uglednog suparnika, što će zacijelo pridonijeti stjecanju dodatne motivacije za što intenzivnije preostale treninge na turskim pripremama, što bi se moglo pozitivno odraziti i na kompletno ozračje među „bijelo-plavima“ u nastavku nacionalnog prvenstva.

0:1 U Beleku, u kompleksu Calista Sports Center, igralo se po vjetrovitom i hladnom vremenu, što je ometalo obje momčadi pri kombiniranju akcija za ugrožavanje suparničke mreže. Brže su se tome prilagodili izabranici Španjolca Antonia Munoza i poveli u 23. minuti. „Bijeli“ su kombinirali po lijevoj strani, lopta je došla do hrvatskog internacionalca Daniela Štefulja koji je s 10-11 metara malo iskosa pucao oštro i poluvisoko u suprotni lijevi kut nemoćnog Malenice. Suprotno predviđanjima, momčad u kompletno tamnoplavoj opremi to nije deprimiralo niti obeshrabrilo, pa smo tijekom cijele utakmice uglavnom vidjeli ravnopravno nadmetanje, s tim što je i NK Osijek imao razdoblja kad je nadigrao lidera mađarskog  prvenstva.

1:1 Upravo je jednom takvom razdoblju u drugoj četvrtini došlo je do izjednačenja. Slobodan udarac s oko 18 metara izveo je novajlija Teklić i preko „živog zida“ poslao loptu topovski u lijeve rašlje! Rijetko lijep pogodak za 1:1 u 46. minuti koji vratar Megiery nije mogao spriječiti.

U drugih 2 x 30 minuta u obje su se momčadi našli brojni novi igrači, ali se razvoj događanja na travnjaku, koji je od 50. minute bio obasjan svjetlošću reflektora, kad smo vidjeli tri tzv. stopostotne prilike a u glavnoj ulozi našao se – opet Teklić. Međutim, za razliku od remek djela kod izjednačenja, u 66. i 86. minuti baš se nije proslavio. Prvo je u klasičnoj kontri izbio sam pred suparnički gol i mlako pucao pa je vratar obranio, a u drugoj situaciji, kad mu je lopta dobačena s desna strane, iz blizine je prebacio vrata.

Mađarski je, pak, sastav u toj trećoj trećini imao idealnu priliku u 81. minuti kad je Ćurčija uspio neutralizirati vrlo neugodan udarac mađarskog napadača Živkovića upućenog u lijevi kut. Konačno, nakon ulaska još nekolicine igrača i u posljednjih petnaestak minuta, sve je moglo biti riješeno prije opisanog dramatičnog raspleta u posljednjim sekundama, jer je, poslije Mikolčićeva ubacivanja (u točno 100. minuti) najviši pred suparničkim vratima bio i inače stasiti Ježić, glavom dobro gađao, ali se istakao vratar Balasz. Kasnije je on napustio svoje mjesto, pa je tragičar postao treći mađarski vratar na toj utakmici i kapitulirao na opisani način, pa je NK Osijek, u cjelini za nijansu opasniji suparnik, došao do zasluženo izborene pobjede.

Za NK Osijek igrali su – u prve dvije četvrtine: Malenica, Karačić, Mersinaj, Hasić, kapetan Barišić, Čolina, Teklić, Bubanja, Akere, Omerović i Matković. U trećoj četvrtini krenuli su: Ćurčija, Vrbanac, Jelenić, Mkrtchyan, Bukvić, Petrusenko, Mikolčić, Peček, Dedić, Jovičić i kao kapetan Jakupović. Na početku posljednjeg razdoblja na travnjaku su se našli i Grahovac, Ježić i Kolarik, a potkraj susreta, u posljednjih petnaestak minuta, još i Mićić i Nekić.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Posljednjih godina, na tradicionalnoj Novogodišnjoj utrci u prvi plan postupno su se nametali članovi i članice Atletskog kluba Marsonia iz Slavonskog Broda. Ništa se, u toj sada već tradiciji, nije promijenilo ni na 43. izdanju osječkog sportskog ulaska u najnovije razdoblje. Dapače!

Daroviti Filip Orkić postao je apsolutni pobjednik glavne utrke, na 3.200 metara promenadom s obje strane i preko dvaju dravskih mostova, s tim što je bio prijavljen za konkurenciju studenata i srednjoškolaca, pa je, tako, 1. siječnja ’26 ostvario dvostruku pobjedu. Bila je to druga uzastopna pobjeda tog juniorskog reprezentativca Hrvatske, a do njega se plasirao klupski kolega Zrinoslav Kekez, Filipov prethodni dvostruki prvak osječke utrke.

A da sve ne ostane samo na muškoj, u ženskoj konkurenciji trijumfirala je, kao i lani, Filipova majka Manda Orkić, također članica Marsonije s tim što je Šimun Jelić pobijedio na 1.100 metara među osnovcima 5. i 6. razreda, a Mirja Šeremet, supruga klupskog trenera Antuna plasirala se na treće mjesto na 500 metara, u utrci „Zdravko je krenuo“.

Praktično, kompletna Marsonijina ekipa okitila se odličjima i odnijela ih u grad na Savi.

Nakon što smo joj „ispucali“ seriju čestitki, pa na početku razgovora s Mandom Orkić  upitali cijene li Brođani podvige marsonijevaca, dobili smo neočekivani odgovor:

– Hmm, kao da naši sugrađani i ne znaju što, ustvari imaju, bez obzira što članovi našeg kluba postižu uspjehe na raznim natjecanjima, uglavnom smo fokusirani na državna prvenstva – kazala je mama Orkić. – I ovu Novogodišnju utrku ispratili su bez preuveličavanja, tek sa subjektima nepobjedivi i(li) vrhunski… A što se tiče osječke Novogodišnje utrke, meni je gušt trčanje preko dravskih mostova možda baš zato što je dosta naporno, a najdraže mi je nastupati na utrci u kojoj je i moj Filip.

Filip je učenik četvrtog razreda Tehničke škole Slavonski Brod, nadareni tehničar za mehatroniku, u obitelji kojoj je velika podrška, vozač pri odlascima na natjecanja, a Filip ima i sestru Antonelu, sada 21-godišnju bivšu kajakašicu i brata Davida (20), koji je donedavno bio aktivni kanuist.

Dvostruki uzastopni pobjednik Novogodišnje utrke na osječkoj promenadi, inače, predvodio je uspješno školsku ekipu na kros priredbama, kad je bio učenik drugog razreda sudjelovali su i na Svjetskom srednjoškolskom prvenstvu u Keniji, a tijekom sada već prošle godine Filip je smjestio u obiteljsku riznicu sedam medalja s isto toliko raznih prvenstava Hrvatske! Štoviše, tako je nadopunio nesvakidašnju brojku od 26 pobjeda na isto toliko utrka.

– Sve nas u Klubu trenira iskusni Antun Šeremet, među inima i Zrinoslava Kekeza, koji je u četvrtak zauzeo drugo mjesto nakon što je, 2023. i 2024., on pobjeđivao u Osijeku – dodat će Manda Orkić. – Filip i Zrin odrađuju zajedno svoje dionice na stadionu „Kraj Save“, kad sam u mogućnosti i ja se uključim u trening ali sam usamljena, a u odnosu na njih, slična pužu!

I nakon toga je Manda završila znakovitom rečenicom:

– Idem trčati, dok je još dana.

Foto: AK Marsonia

Na sve osječke ljubitelje sporta, a kuglanja nadasve, šokantno je djelovala vijest koja se u četvrtak prijepodne pronijela gradom. Naprasno, i nadasve prerano, zauvijek nas je napustio najbolji osječki kuglač svih vremena Miroslav Liović koji je dan ranije otišao na poslijepodnevni odmor iz kojeg ga zapanjena supruga Milica više nije mogla probuditi. Zaspao je u vrijeme kad je očekivao operacijski zahvat zbog žučnih poteškoća kojima je prkosio već duže razdoblje.

Neponovljivi as, čije ime je trajno smješteno i na vrhu piramide hrvatskog kuglanja, neizmjerno će nedostajati i klubovima sporta koji je obožavao jer je, i nakon blistave, teško ponovljive karijere ostavio dubok trag kao dugogodišnji tajnik Županijskog saveza osječko-baranjskog. Naslijedivši tako neizmjernu ljubav prema svijetu kugli i čunjeva koju mu je odavno na nekadašnjoj kuglani u Frankopanskoj ulici usadio otac Ante, utemeljitelj kvalitetnog kuglanja u gradu na Dravi posvećen selekciji i usavršavanju mladeži u tom dotad posprdno nazivanom „špricer-sportu“.

Jer, upravo je takav rad iznjedrio pojavu prve iznimno darovite generacije kluba koji je još nosio ime Plavi 9 (kasnije, od ’77 Kandit) i čija je momčad (B. Liović, Knežević, Crnić i Zelinac) postala 1975. juniorski prvak Hrvatske, a istu titulu, ali pojedinačnu, osvojio tada početnik Miroslav Liović. Štoviše, dvije godine kasnije, „izazvao“ je na revijalni dvoboj legendarnog Nikolu Dragaša i nadmašio ga u bacanju prvih stotinu hitaca! Nekima nevažno, ali mnogima simbol, jer je bio poticaj koji je mlađahnog Miru motivirala da iz dana u dan, iz godine u godinu trenira, i dokazuje da izrasta u velikog kuglača, pokazat će se mnogo kasnije – najboljeg kojeg je Osijek imao. Uslijedili su, naime, podvizi trajno zabilježeni u povijesti osječkog sporta.

Budući  da bi svi njegovi podvizi zauzeli (pre)mnogo prostora, zadržat ćemo se samo na onim najupečatljivijima i najvažnijima. Miroslav je, naime, igrao za Kandit, Osijek, MK Slavoniju i Opeku, nastupio je na četiri seniorska svjetska prvenstva, skupio 48 nastupa u reprezentaciji i osvojio četiri momčadske i jednu pojedinačnu brončanu medalju. Pojedinačni prvak SFRJ bio je 1982. i viceprvak ’83 u parovima, a s Kanditom je u bivšoj državi pridonio naslovu državnog viceprvaka 1982. i prvaka 1988. (kad se prvi put igrao liga sustav), te četvrtom mjestu u Svjetskom pokalu te godine.

Od 1992. Liović je, inače, nastupao za KK “Osijek”, od 1994. bio je član MK Slavonije, a 1996. prelazi u Opeku, gdje je bio i trener i povremeno igrač. Od 2006. do 2010. trener je u Konikom Osijeku, te u polusezoni 2010.-2011. trener kuglačica Osijeka 93.

Miroslav Liović je, kao junior, sudjelovao na dva EP i jednom SP, s tim što je pojedinačni i parovni prvak Europe bio u Beču ’81 i svijeta u Poreču ’83, dok se još ’79 veselio momčadskoj tituli prvaka u Augsburgu ’89 i viceprvaka (Beč i Poreč), uz „broncu“ u paru  u Augsburgu, odnosno – sveukupno osam medalja te 30 nastupa za reprezentaciju. Dakako, bio je višestruki juniorski prvak Hrvatske i bivše države.

Nakon Domovinskog rata u koji se uključio kao aktivni branitelj, vodio je kao izbornik najbolje hrvatske juniore na dva svjetska prvenstava, gdje su osvojeni naslovi prvaka (Trebisov, 1997.) i viceprvaka (Opava, 1999.). Za pasionirane ljubitelje kuglanja navodimo i njima dragocjene podatke – u disciplina 200 hitaca skupio 1137 službenih nastupa (1136,25) i srušio 1,043.351 čunj (prosjek 919,05), rekorde kuglana rušio je 75 puta, a životni osobni rekordi su 1.098 čunjeva (1.060 ploče, 1.040 plastika).

U tradicionalnim anketama „Glasa Slavonije“ u osamdesetim je godinama (’81-’83) imao tu „nesreću“ što je istodobno podvige nizao i kanuist Matija Ljubek, pa je triput uzastopce bio drugi sportaš na razini Slavonije i Baranje. Pamtit ćemo ga i kao ljubitelja glazbe, a posebice kao sudionika malonogometnih turnira.

Posljednji ispraćaj tog velikana osječkog i jednog od asova hrvatskog kuglanja, kao osobe omiljenog među prijateljima i poznanicima, bit će na Novogradskom groblju u ponedjeljak, 12. siječnja u 13,30 sati.

Foto: Privatna arhiva