Najbolju pljeskavicu na Prvoj Retfalačkoj roštiljadi napravila je ekipa Majstora i za taj su podvig osvojili 300 eura u gotovini. Naime, od 14 deseteročlanih timova stručnjaka za roštilj čak ih se devet odlučilo natjecati u disciplini najbolje pljeskavice, a njihove su radove ocjenjivala dvojica kuhara – Nebojša Rajković i Atila Varga, kojima se priključio i organizator roštiljade, gradski vijećnik Tomislav Mišetić.

Nagradu za najuređeniji roštiljski kutak osvojila je ekipa Kumova i kući su odnijeli LCD televizor s dijagonalom ekrana od 80 cm, a najboljim timskim imenom ocijenjena je Pivska rešetka i oni su pokupili mikrovalnu pećnicu.

Na igralištu naselja u Ulici Ljudevita Posavskoga od 10 do 14 sati kontinuirano je bilo više stotina građana okupljenih uz roštiljske delicije, mnogi su odlazili nakon degustacija, a mnogi novi su dolazili. Među posjetiteljima se pojavio i osječki gadonačelnik Ivan Radić koji je u društvu organizatora obišao pojedine natjecateljske timove, a potom je okupljenima najavio da će najvjerojatnije do kraja ove godine krenuti i 50 milijuna eura vrijedni radovi totalne rekonstrukcije Strossmayerove ulice te će kroz tu Zelenu aveniju Retfalom početi voziti i novi niskopodni tramvaji.

Okupljeni građani na svakom su koraku isticali oduševljenje manifestacijom i svi se nadaju da bi se mogla pretvoriti u tradicionalni jesenski događaj koji će se s vremenom povećavati i okupljati sve više stanovnika četvrti. U tom kontekstu, organizator Tomislav Mišetić je rekao kako je ove godine bilo 14 deseteročlanih ekipa roštilj-majstora, ali da se nakon objave datuma roštiljade javilo još tridesetak ekipa željnih nastupa, no sve su ih morali odgoditi za iduću godinu. Dakle, rodila se nova tradicija, a iduće godine pod dimom mirisa roštilja na istom mjestu možemo očekivati nešto manje od 500 natjecatelja. Pun pogodak.

Foto: Komarilos i Jasenko Drinić/za organizatora

Kad je 2007. dobio otkaz na radnom mjestu, Osječanin Vladimir Šplajt krenuo je svake godine na daleka putovanja koja organizira sam. Putovao je automobilom, skuterom i motocikom, a u grad se uvijek vraćao pun najrazličitijih dojmova i doživljaja iz najegzotičnijih svjetskih destinacija.

Već godinama planira i put oko svijeta, ali se u međuvemenu zadovoljava, kako kaže, utješnim putovanjima među kojima je i ovo najnovije koje je nazvao Rally Osijek – Dakar. Otišao je jučer. Naprosto je zajahao motocikl i nestao. Namjerava se vratiti za oko mjesec dana. Kratko smo razgovarali prije nego što je krenuo.

* Gdje ste sve do sada putovali?

– Putujem uglavnom sam. 2007. sam automobilom išao u Iran gdje sam tjedan dana proveo s nomadima koji se nazivaju Qashqai, a po kojima je moj tadašnji automobil dobio ime… Tamo mi se jako svidjelo pa sam 2008. sam automobilom otišao malo dalje, do Indije… 22.500 km u 66 dana od kojih su oni u Pakistanu bili nezaboravni zbog cesta u Balučistanu gdje sam znao voziti čitav dan a prijeći ni 200 km. U povratku sam u hotelu u Quetti doživio pravi pravcati potres od 8 stupnjeva nečega. 2009. sam uspio nagovoriti i suprugu pa smo s mlađom kćeri automobilom bili do predivnog Damaska dok još nije bilo rata. 2010. sam dva puta bio u Africi po mjesec dana. U prvom naletu sam iznajmio malu Nissan Micru s kojom sam obišao sve nacionalne parkove koje gledamo na TV. Drugi put je bilo mjesec dana autobusom, gdje sam malo “zapeo” u Burundiju.

Po povratku iz Afrike sam odmah novim Piaggio Carnaby skuterom od 300 kubika s pok. Radanom Kovačem (na tada najboljem BMW 1200 GS Adventure) bio do Nordkappa u Norveškoj što je europska bikerska velika matura. Malu maturu sam položio godinu dana kasnije 2011. u Rumunjskoj na Transfagarašanu. A 2012. sam istim skuterom bio do nekadašnjeg Staljingrada (današnji Volgograd).

Nakon toga su uslijedile ture do Turske, Andore, Portugala… Zatim, 2017. sam 60. rođendan skuterom preko prijevoja Stelvio otišao proslaviti u Stonehenge gdje se baš na moj rođendan dočekuje izlazak sunca. Onda 2018. opet skuterom malo do Ukrajine, Moldavije i Bjelorusije. 2019. sam kupio prvi pravi motor, BMW 650 GS, jednocilindraš koji je ipak bio pomak u odnosu na skuter. Krstio sam ga odlaskom sa Osječaninom kojeg generacija ’62 pamti po nadimku Smiljak do savezničkih plaža u Normandiji, pa smo se preko Bretanje spustili do Biaritza, Pamplone, Marseillea, Monte Carla…

2022. supruga na leasing kupuje ozbiljniji novi BMW F 750 GS jer je moj račun tada bio blokiran, pa sam se šlepao sa njenim punomoćima. Nakon toga novom makinom opet sam do Gruzije i Armenije, a Azerbajdžan je otpao zbog puškaranja koje je počelo u međuvremenu. 2023. sam imao ozbiljnu namjeru otići u Irak, ali me kurdska administracija na turskoj granici pustila samo u Kurdistan. 2024. sam obišao čitav Maroko i zapeo u pijesku Sahare jer je ovaj motor pretežak za pijesak. 2025. sam planirao do Saudijske Arabije ali nisam nikako uspio naći brod koji bi mene i motor prevezao do Egipta. Tako da sam prošle godine sa Smiljkom otišao na utješno kraće putovanje samo do Škotske i Walesa ne bi li vidjeli najpoznatije čudovište.

* Što vas motivira za takva putovanja? Zašto si ne platite aranžman u turističkoj agenciji kao i mnogi drugi?

– Svijet je zapravo prekrasno mjesto sa uglavnom isto tako divnim ljudima pa ga treba što više upoznati. Ja se samo trudim da ga i što više upoznam. Putovanje preko turističkih agencija mi je preskupo i ne daje mi slobodu koju imam kada sam sve organiziram. Tako da i putovanja avionom na Daleki Istok (sa ili bez supruge) organiziram sam jer smještaj i hrana bez vodiča tamo mogu biti vrlo povoljni. Iza svakog putovanja ostaje najmanje jedno novo prijateljstvo.

* Otkud ideja za ovo najnovije putovanje? Kakva su očekivanja?

– I ovo putovanje je zapravo utješno putovanje u odnosu na planirani put oko svijeta. Kako već desetak godina nema više klasičnog relija Pariz – Dakar, odlučio sam se ovo putovanje nazvati Rally Osijek – Dakar. Nadam se da me vlasnici licence pravog relija neće tužiti za krađu ideje.

Namjeravam brodom od Genove do Tangera u Maroku, pa do Zagore na rubu Sahare posjetiti prijatelja Belaida Laalilija i malo pratiti Rally du Moroc. Vrlo zanimljiv lik, nekadašnji marokanski specijalac i padobranac, vlasnik hostela “Prends ton temps” kojeg sam 2024. fotografirao na mom motoru i ta uramljena fotografija sa bijelim šalom oko glave od 8 m se može vidjeti u Slavonskom Brodu u AC Vuko koji mi je pripremio motor za put.

Onda obalom kroz Zapadnu Saharu i Mauritaniju do Dakra u Senegalu. Vjerojatno i dan-dva do Gambije, a ovisno o cijeni avio karte i do Zelenortskih otoka da možda upoznam onog golmana koji je ljetos u Americi onako fenomenalno branio. U povratku planiram uhvatiti brod koji kreće za Genovu 20. listopada pa bi put mogao potrajati mjesec dana.

* Od svih priča koje ste do sada s putovanja donijeli u Osijek, koja je najčudnija?

– Najčešće prepričavam anegdotu kako sam 2010. zbog fotografiranja katedrale u Bujumburi, glavnom gradu Burundija završio tjedan dana u zatvoru. Mislili su da sam terorist koji u toj siromašnoj katoličkoj državi snima potencijalne mete za teroriste iz Somalije. O tome su tada pisali mnogi naši i afrički mediji što se može pronaći na internetu, a i ovim putem izražavam veliku zahvalnost gospođi Ružici Ivanković iz našeg Veleposlanstva u Pretoriji koja je pomogla u mom puštanju i protjerivanju iz Burundija preko Ruande u Ugandu.

* Što biste savjetovali drugima koji eventualno razmišljaju ili bi se upuštali u slične pothvate?

– Koliko će me ovo putovanje koštati znat ću kad se vratim. Generalno, puno je jeftinije nego putovanje po Europi. Čitam da je benzin u Zapadnoj Sahari ispod jednog eura, a u Mauritaniji oko jednog eura. Cestarina nema, hrana je jeftina, spavam po hostelima koji također nisu skupi. U Dakru se npr. hotel na plaži sa doručkom (a ne hostel) može naći i između 150 i 200 eura. Ako netko ima dilema a želi ići u te dijelove svijeta neka mi se slobodno obrati pa ću pokušati pomoći ako sam bio u toj zemlji.

Foto: Privatna arhiva

U Osijeku je otvoren Muzej pčela, potpuno novi edukacijsko-prezentacijski centar posvećen pčelama, oprašivačima i njihovoj ulozi u prirodi. Prvi je muzej čiji je fokus na samoj pčeli — raznolikosti vrsta i biologiji pčela.

Uz medonosnu pčelu, muzej ističe manje poznate solitarne pčele — vrste koje ne žive u košnici i ne proizvode med, nego žive kao samostalne jedinke i iznimno su važne za oprašivanje. Umjesto živih pčela, posjetitelje dočekuje interaktivan postav: izložbeni paneli, košnice, pčelarski pribor, mikroskopi, tableti i VR sadržaji.

Postav je podijeljen u dvije tematske cjeline – pčela — čudo prirode, obuhvaća povijest pčela, njihov način života i građu, medonosno bilje, pčelarstvo, pčelinje proizvode te odnos pčele i tehnologije i oprašivači — temelj ekosustava, prikazuje ulogu oprašivača u prirodi i poljoprivredi, njihovu bioraznolikost, uzroke i posljedice njihova nestanka te načine na koje svatko od nas može pomoći njihovoj zaštiti.

Prostor Muzeja pčela prilagođen je školama, vrtićima i udrugama, kroz vođene edukacije i interaktivne sadržaje. Više informacija možete dobiti putem maila: info@muzejpcela.com.

Foto: Muzej pčela

Unutrašnje uređenje wine shopa vinarije Royal Hill na osječkoj Glavnoj tržnici na prvu može podosta zbuniti ljubitelje vina jer je prostor osmišljen ukusno i decentno, što značajno podiže letvicu interijera u tržničkom okruženju. Mjesto u koje građani dolaze razgledati i kupovati vina nije napadno luksuzno, ali je puno svjetla, elegantno i odlično promišljeno.

U ponudi su svi hitovi poznate vinarije koja vina odgaja na južnim padinama Kraljeva brda, na najboljem položaju glasovitog erdutskog meandra u energičnom stisku širokog Dunava. Kad su iz tog dvorišta prvi puta poslali svoje vino na neko od vinskih natjecanja bio je to Chardonnay koji je 2023. na Decanteru osvojio 92 boda i odmah je eksplodirala priča o fantastičnim vinima.

U wine shopa na Trgu Ljudevita Gaja 5 izloženi su svi njihovi pjenušci – u bocama od 0,75 L, 1,5 L, 3L i 6L i stoje od 12,59 do 250 eura, sve redom izvrsni poslovni darovi i rođendanska iznenađenja koja ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim.

Butelja Chardonnaya, primjerice, stoji 17,79 eura, izvrsnog Sauvignon Blanca 15,69 eura, Graševina je 10,69 a Rose 8,99 eura i Cabernet Sauvignon 7,49 eura.

U litrenim bocama nudi se Veranda Graševina za 6,49 i Veranda Cabernet Franc za 5,49 eura. A u ponudi su i vina u rinfuzi, Veranda bijelo iz 2025. i Cabernet Sauvignon iz 2021. stoje 3,49 eura po litri. Kupci mogu donositi svoju ambalažu ili kupiti PET boce od 3 ili 5 litara za 1 euro.

Ponudu shopa podupiru i organski proizvodi Biobrda – hladno prešana ulja, maslaci od orašastih plodova, bezglutenska brašna i odlični keksi lako pamtljivog naziva Freeksi.

Foto: Komarilos

U osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu danas je održana komemoracija u spomen na istaknutog umjetnika, glumca, ravnatelja Drame, dugogodišnjeg djelatnika i suradnika HNK, Milenka Ognjenovića, koji nas je napustio 20. srpnja 2026. u 81. godini života. Komemoraciji su, uz članove obitelji i uže rodbine, prisustvovali brojni kolege, suradnici i prijatelji.

Skup je započeo govorom intendanta Vladimira Hama, nakon čega su se od Milenka Ognjenovića oprostili Duško Modrinić, ravnatelj Drame, Mario Rade, glumac, Anita Schmidt, umirovljena glumica, te Ladislav Vrgoč, ravnatelj Opere.

U njihovim govorima istaknut je neizbrisiv trag koji je Ognjenović ostavio kako na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku tako i u ljudima, kao i njegova toplina, profesionalizam i predanost radu.

Tijekom komemoracije prikazani su videoisječci sa scene te fotografije koje su okupljene podsjetile na ključne trenutke iz bogatog života i karijere Milenka Ognjenovića. U ulaznom foajeu kazališta otvorena je i Knjiga žalosti, u koju su se upisali brojni štovatelji njegova lika i djela.

Foto: HNK u Osijeku