Možete ga svakodnevno sresti u Donjem gradu, gdje se najčešće šeta Trgom bana Josipa Jelačića, čime ispunjava samotnjačko vrijeme. Zabavlja ga i sportska kladionica, u kojoj pokušava primijeniti iskustvo stečeno na nogometnim travnjacima u Slavoniji i Baranji. Jer, Krunoslav Gilić, nadaleko poznat po nadimku Gile, godinama je igrao nogomet s nadom da će ostvariti vrhunsku karijeru, ali – sudbina nije tako htjela…

– Bio sam dragovoljac u vrijeme Domovinskog rata, kombijem smo kao pripadnici 160. brigade imali zadatak iz grada preko željezničkog mosta prevoziti oružje i hranu (i piće) napoložaj naših branitelja u Podravlje i Baranju, prisjeća se Gile, kojem nije trebalo dugo vremena da se, čim je zapucalo, priključi obrani Osijeka. – Kako smo to radili svakodnevno, skužili su nas što je jednog dana bilo kobno. Nesretnim slučajem, evo vidiš (pokazuje desnu nogu) posljedično sam postao invalid, pa uz skromnu mirovinu imam zbog toga i dodatno primanje.

I nije nesretan zbog invalidskog statusa, koliko zbog tuge što nikad nije uspio ostvariti ono zbog čega je, kao rođeni Baranjac (1954., Popovac) doselio na desnu dravsku obalu, u Osijek, gdje se nadao da će, osim školovanja, postati poznati nogometaš. Jer, nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja, postao je nastavnik tjelesnog odgoja i šest mjeseci prenosio ljubav prema sportu višnjevačkoj djeci u OŠ „Braća Guštin“ sve dok ga nije naslijedio proslavljeni bacač kugle i nastavnik Petar Barišić. Uz to, međutim, Gilić je s bezgraničnom ljubavlju igrao nogomet još kao 16-godišnjak u pionirsko-juniorskom kadru Metalca.

– Nismo imali teren, tek kasnije je sagrađena Bikara, prisjeća se. – Treninge smo imali na pomoćnom (speedway) igralištu Gradskog vrta, a prvi mi je trener bio Miroslav Petrović „Beli“, kojeg pamtim kao vrhunskog nogometnog majstora koji nas je sve (na)učio, od uklizavanja do savršene igre glavom. Potom je došao Matej Kasač, ali kako sam došao u verbalni sukob s klupskim „tehnikom“ Milanom Arambašićem, pristupio sam Olimpiji gdje sam igrao zaista dobro. Da, kao stoper, bio sam uvijek oštar, neprelazan pomagač i(li) stoper. Uostalom, zato je 1974. na Zeleno polje i došao čuveni Željko Huber i zahtijevao da „preselim“ u redove NK Osijek, ali iako sam kraće vrijeme bio na probi (stigli su zime ’75 sa mnom i Ivo Pavičić iz Metalca i Đuro Brkić iz Elektre), primio sam poziv i iz NK Borovo, ali me olimpijaši nisu pustili i ostao sam tada na Zelenom polju još pet godina. Završnicu karijere odigrao sam u Lastavici (Brestovac), NK Nemetin i tek osnovanoj Zanatliji, gdje je, ustvari, bilo najljepše iako smo na treninge odlazili “preko“, u Tvrđavicu.

Donjogradski vuk-samotnjak, iza kojeg je opisano dugogodišnje životno razdoblje ispunjeno iskrenom ljubavlju prema nogometu, ali i dva propala braka, bez ustručavanja želio je usporediti „ono nekad“ s „ovim danas“:

– Kakve smo samo utakmice igrali mi, osječki trećeligaši, skoro će kliknuti Gile. – Privlačili smo brojne gledatelje koji su itekako uživali. Usporedba? Uvjeren sam da smo mi igrali bolje, kvalitetnije i ljepše, uostalom trećeligaški je to bio rang u neusporedivo većoj nogometnoj obitelji. Nažalost, sve to nećemo više moći dokazati… 

Foto: Privatna arhiva

Nedavni brojni uspješni nastupi darovitih osječkih odbojkašica na natjecanjima državne razine nisu ostali nezapaženi. Naime, u petak je iz Hrvatskog odbojkaškog saveza, na adresu ŽOK-a Osijek, stiglo značajno priznanje dvjema perspektivnim Osječankama kao nedvojben dokaz njihova potencijala, ali i kvalitetna rada u tom klubu. S neskrivenim ponosom, vijest je priopćio Slobodan Hegyi, dopredsjednik tog osječkog kluba.

Na širem popisu U-20 reprezentacije Hrvatske našle su se i Nika Kuna i Lucija Šoš, koje je Saša Ivanišević, izbornik te državne vrste uvrstio za sastav koji će zastupati našu zemlju na MEVZA natjecanju Europskog prvenstva u Mariboru, od 23. do 27. rujna. Kuna igra primača, a Šoš je korektor, s tim što su obje bile istaknute u ekipi osječkog kluba koji je ove godine osvojila naslov kadetskih prvakinja Hrvatske. Štoviše, na završnom turniru državnog
prvenstva Lucija je proglašena najboljom (MVP) igračicom turnira

Bolji poznavatelji sportskih prilika u gradu na Dravi zacijelo su zapamtili da je Lucijin otac Dario bio vrstan, prvoligaški odbojkaš (danas priznati liječnik, specijalist plastične kirurgije glave i vrata), dok je Tomislav Kuna kao mladić igrao nogomet u više klubova (i NK Osijek!) pa sportske aktivnosti tih dviju obitelji dokazuju da, doista, „jabuka ne pada daleko od stabla“!   

Foto: Arhiva ŽOK Osijek

Novi roman poznatog osječkog radijskog voditelja Vinka Pejiće Dani što idu unatrag dobrano protresa Osijek i njegovu gradskost te na dnevni red postavlja vječitu temu o tome je li prije bilo bolje nego danas i kako zapravo danas možemo vidjeti što će se s gradom događati u budućnosti.

Vinko se godinama u radijskom eteru dokazivao kao voditelj koji dobro razumije problematiku urbaniteta. Pred radijski je mikrofon, u ovisnosti o formatu i namjenama emisija, praktički dovodio najširu moguću publiku i s njima, iz pozicije građanina, javno propitkivao stanje gradskosti. Iz naizgled neozbiljnih tema gradio je preozbiljne stavove o tome kako se građani prilagođavaju javnim regulama da bi stimulirali razvoj grada, a ujedno i kako je taj razvoj od mnogih koji su se ni krivi ni dužni ovdje rodili ili odnekud dotepli – učinio građane.

U osvrtu na roman, književni kritičar Goran Rem je između ostaloga napisao: “Nestvarni stvarnosni roman Dani što idu unatrag je pomalo neočekivano i iz drugog plana – žestok, usprkos najoporijoj mogućoj melankoliji”, zatim “Roman provjerava i provjetrava pitanje o tome tko ili koje skupinsko Što ide kamo kada je u pitanju stanje urbaniteta” i konačno izravno i jasno “Čitati taj roman i eufemistično odjebati sve agresivne skupine, to nam je primiti kao poruku”.

Knjiga je u izdanju osječkog ogranka Matice Hrvatske izašla ovih dana (srpanj, 2026.), a više o romanu, za koji Rem kaže da “piše i fine erotske citate najnovovalnijih slika”, Vinko objašnjava izravnim radijskim rječnikom.

* Kako si uopće došao na ideju književno proučavati grad kao proces koji ide unatrag?

– Roman Dani što idu unatrag nastao je promišljanjem o gradu, mladosti i vremenu u kojem živimo. Radnja je smještena u Osijek bliske budućnosti, grad koji se suočava s društvenim promjenama zbog kojih se čini kao da ne ide naprijed, nego se vraća unatrag. To nije roman o nekoj dalekoj i nestvarnoj distopiji. Naprotiv, pokušao sam zamisliti što bi se moglo dogoditi kada bi određeni procesi koje već danas primjećujemo postali još izraženiji.

* Kako si odabrao likove kroz koje pričaš priču?

– U središtu priče nalaze se dvojica mladića koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u takvom svijetu. Oni nisu heroji u klasičnom smislu riječi. Griješe, lutaju, zabavljaju se, zaljubljuju, bježe od problema i pokušavaju razumjeti sebe. Kada ih okolnosti uvuku u priču o krađi vrijednog muzejskog eksponata, njihova osobna potraga za slobodom postaje i borba protiv sustava koji ih želi oblikovati prema vlastitim pravilima. Jedan od najvažnijih likova romana zapravo je sam Osijek. Stara gradska jezgra, njezine ulice, prolazi i trgovi nisu samo kulisa događajima. Htio sam da grad postane aktivni sudionik priče, prostor u kojem se sudaraju prošlost i budućnost, sloboda i kontrola, nada i razočaranje.

* Kakav unutrašnji motor te pokreće dok pišeš, što ti je važno?

– Važno mi je bilo pokazati kako se velike društvene promjene uvijek najjače osjete na životima običnih ljudi. Zato ovaj roman nije samo priča o politici ili društvu. Prije svega, to je priča o prijateljstvu, odrastanju i potrebi da čovjek sačuva vlastiti glas čak i onda kada ga okolina pokušava utišati.

* Tebe, dakle, nisu utišali. Što misliš kako će tvoj uknjiženi radijski glas doživjeti publika?

– Naslov Dani što idu unatrag može se shvatiti na različite načine. On govori o vremenu koje kao da se vraća unazad, o društvu koje zaboravlja vlastitu budućnost, ali i o osobnoj čežnji za nekim jednostavnijim vremenima. Vjerujem da svatko od nas ponekad ima osjećaj da se svijet kreće u smjeru koji nije očekivao. Ne očekujem da će svi čitatelji ovu knjigu doživjeti na isti način. Neki će u njoj vidjeti priču o mladosti, neki društvenu kritiku, neki triler, a neki ljubavno pismo jednom gradu. Upravo u tome i jest ljepota književnosti – kada knjiga počne živjeti vlastiti život u rukama čitatelja.

Foto: Komarilos i promo

Nogometni klub Tomislav u Livani smještenoj između Osijeka i Čepina osnovan je 2005. i jedan je od najmlađih u Županiji, ali već ima iza sebe seriju zapaženih uspjeha. „Plemići“ su, iznad svega, ponosni organiziranjem 18. tradicionalnog U-11 turnira limača koji je prije mjesec dana na ŠC Kralj Tomislav okupio buduće nogometaše iz čak deset zemalja i vinuo se na sam vrh srednjoeuropskih turnira tog tipa. No, osim posvećivanja iznimne pozornosti odabiru, školovanju i odgoju mladeži, popularni „plemići“ postižu i solidne uspjehe kao amateri u seniorskoj konkurenciji nadmašujući već niz godina starije i afirmiranije momčadi na našem području.

Naime, početkom ovog desetljeća nastupali su tri sezone u konkurenciji međužupanijskih ligaša, a kad su 2024. shvatili svoje objektivne infrastrukturne i financijske mogućnosti, skrasili su se u Prvoj županijskoj ligi. Kao i lani u ovo doba, Tomislav je osvojio naslov prvaka Prve županijske lige osječko-baranjske. Naravno, zanimljiv je i odgovor na pitanje kako su, kao prvaci, ostali u županijskoj bundesici?

– Procijenili smo da nam je s obzirom na sveukupne klupske mogućnosti preporučljivije ulagati u razvoj infrastrukture i odgoja mladih nogometaša, nego se natjecati u MŽNL – rekao nam je tajnik Vladimir Jerković i dodatno objasnio: – Inače, u proteklu smo sezonu ušli slabašno, a onda u proljetnoj poluetapi došli do nove titule s čak 17 utakmica bez poraza iako nas je svojim umirovljenjem oslabio dugogodišnji kapetan Vedran Nikšić, koji je u NK Osijek unaprijeđen kao trener u Školi nogometa. Budući da u viši rang, razvidno iz istih spomenutih razloga, ne žele ni naši najbliži pratitelji na ljestvici BSK Bizovac i FEŠK Feričanci, u ŽNS odlučeno je da je najbolje rješenje da umjesto tri iz MŽNL ispadnu samo dva kluba, što je spasilo treći sastav s dna međužupanijske ljestvice s najboljom infrastrukturom, Jedinstvo iz Donjeg Miholjca. Rad i treninzi se “vraćaju na naplatu”, te ostvarujemo niz od sedamnaest utakmica bez poraza, te ponavljamo prošlogodišnji uspjeh osvajanja naslova prvaka.

U Tomislavu su, inače, nedavno dodatno osvježili rad svoje škole nogometa, koju je preuzeo Hrvoje Barišić, dugogodišnji djelatnik NK Osijek, tako da u novu sezonu ulaze s pet natjecateljskih kategorija i stotinjak mladih igrača. Seniorska momčad će u nastupajućoj sezoni Prve županijske lige braniti naslov prvaka podmlađena, jer će povjerenje dobiti najdarovitiji kadeti budući da iz objektivnih razloga jedino nemaju juniorski sastav.

– Osim toga, u suradnji s Općinom Čepin, predviđena su velika infrastrukturna ulaganja u ŠC Kralj Tomislav što podrazumijeva teren s umjetnom travom, energetsku obnovu zgrade, ulaganje u terene i  ograde oko objekta – rekao je Jerković s mnogo optimizma.

IGRAO I LUKA MODRIĆ! Najbolji strijelac Tomislava ’25/’26 bio je Matko Roso koji je postigao 19 pogodaka. U Ligi je, inače, sveukupni golgeter postao Marin Pavlović (FEŠK) s 28 pogodaka, a u listu strijelaca upisano je čak 137 nogometaša, s tim što je Roso među njima sedmi strijelac sezone. Za „plemiće“ su zapaženi strijelci bili i Vedran Nikšić (9), Vinicius De Aguilar Lima (9), Tomislav Šorša (9), Filip Kasač (7), Ivano Marić (5)… Dres kluba s Livane tijekom sezone oblačili su i Dino Čugalj, Luka Bilić, Luka Modrić, Igor Kovačević, Domagoj Bilandžija, Bruno Slamić, kapetan Andrej Štetić, Dino Česir, Petar Grabić, Lovro Kozić, Ivan Glogač, Cristian Nascimento, Sven Pandža, Luka Tomas, Filip Vuk, Livio Đordan, Luka Dorić i Roko Bilić. Trenersku je dužnost obnašao Mario Dorić, dok liderski tercet sačinjavaju predsjednik Domagoj Mikulić, tajnik Vladimir Jerković (na slici, predaje poklon golgeteru Rosi), te predstavnik na utakmicama Damir Buljan.

Foto: Arhiva kluba

Prošle je subote prvi sezonski noćni vlak za Split krenuo iz Osijeka, pa svi oni koji tračnicama žele stići do obale, ali i nazad, mogu to učiniti svaki dan sve do 27. kolovoza. Da je interes za vožnju vlakom velika, iako traje 14 sati, svjedoče i prvi „povratnici“ koji se već vraćaju s ljetovanja.

Interes je najveći za spavaćim kolima, odnosno vagonom za spavanje, za koji je osim rezervacije potrebno platiti i korištenje posteljine. No ako danas odete rezervirati svoju kartu za spavaća kola mogli bi se razočarati. Jer, karte za „spavanje“ planu jako brzo, pa svakako računajte da svoje mjesto u spavaćim kolima rezervirate minimalno tri tjedna prije planiranog putovanja.

Velikom interesu u prilog ide i činjenica što djeca, učenici, redovni studenti, umirovljenici, osobe starije od 65 godina te osobe s invaliditetom ostvaruju pravo na besplatan prijevoz uz važeću pametnu karticu. Jedino moraju platiti rezervaciju mjesta od 1,06 eura, odnosno 9 eura u trokrevetnom odjeljku vagona za spavanje, 13 eura u dvokrevetnom, te 25 eura u jednokrevetnom.

I odrasle osobe vlakom putuju jeftinije, a od Osijeka do Splita ćete kartu u jednom pravcu platiti 22,54 eura. Karte su 40% jeftinije, a ako ih kupujete online dobijete i dodatnih 10% popusta

Vlak iz Osijeka polazi u 18.44, a u Split stiže u 8.49 sati sljedećeg jutra. Vozi preko Virovitice, Bjelovara, Zagreba, Knina, te iz Perkovića stiže za Split. Povratni vlak iz Splita polazi u 21.37 sati, a u Osijek u 12.15 sati.

Vožnja je duga, ali veći dio je noću, pa ako „ugrabite“ svoj odjeljak u vagonu za spavanje veći dio puta biste mogli – prespavati.

Foto: Komarilos