Kovinar
PENZIĆI NA BICIKLIMA Proletjela je kroz crveno na pješačkom, pa sledila i pješake i vozače
U srazu bicikla i automobila jasno je tko će izvući deblji kraj, a kad je na bicu starija osoba to može biti i kobno
Jutros je starija gospođa na biciklu prošla kroz debelo crveno svjetlo preko pješačkog prijelaza u Ulici Franje Krežme, na raskrižju s Vukovarskom. Zabezeknuti pješaci koji su stajali pokraj semafora čekajući zeleno i još zabezeknutiji vozači automobila koji su iz Krežmine za vrijeme zelenog svjetla skretali u Vukovasku mogli su tek gledati kako je umirovljenica na bicu samo blago mahnula dok je žurila valjda na tržnicu.
Neki pišu da je naprosto proletjela, ali kako god, izgleda je prošla dovoljno brzo da se nitko od promatrača nije stigao mašiti mobitela kako bi ju snimio, ali su nas zato zasuli porukama s informacijama:
– Leteća baba na bicu je baš skoro skrivila nesreću na pješačkom kod frizerskog na uglu Krežmine i Vukike, ako već nije vidjela da joj je crveno mogla se zapitati zašto pješaci stoje…
– Ovo je trebalo snimit za TikTok, stara žena na biciklu juriša kroz crveno ko da nema semafora i još maše vozačima auta… Vukovarska i Krežme…
– Nisu svi biciklisti isti, ali da vidite kako babac prolazi na crveno i skoro se prosula po haubi auta koji je imao zeleno… Krežmina ulica, maloprije…
DNEVNIK PENZIONERKE Više od 37.000 vozača starijih od 80 godina i dalje posjeduju vozačke
Nedavno smo problematizirali snalažljivost starijih vozača automobila i činjenicu o velikom broju važećih vozačkih dozvola temeljem kojih automobilima još uvijek upravljaju i ljudi koji se teško kreću. Njihovi refleksi, koncentracija za upravljačem i općenito ponašanje na cestama u uvjetima sve veće gustoće prometa u gradu – znatno utječu na ukupnu sigurnost prometa.
No, ovo na biciklima je nešto potpuno drugo. Ovdje nema ama baš nikakvih dobnih ograničenja za vožnju, pa kad stariji biciklisti/ce ne poštuju prometne propise tu se i u eventualnoj najmanjoj kvrcavici može dogoditi najgori mogući ishod. Jer, potpuno je jasno tko će gore proći kad se dogodi pad s bicikla u slučaju kontakta s automobilom. A onda je obično kasno za bilo kakva upozorenja.
Foto: Freepik
Kovinar
ADIO ŠEĆERANA Bageri ruše industrijsku baštinu nekadašnje tvornice na kraju Frankopanske
U blizini je ostala tek Tvornička ulica koja će podsjećati da je Osijek u 20. stoljeću bio pun tvornica
Iako je rušenje pogona osječke Šećerane započelo još krajem prošle godine, ovih su se dana radovi intenzivirali. Nekada najveća od 23 tvornice šećera u Jugoslaviji, osječka je tvornica proizvodila čak 10% ukupne količine šećera bivšoj državi.
Od 1. ožujka 2021. kada je Šećerana službeno ugašena, a 202 radnika iz tvrtke otišla uz otpremninu na Zavod za zapošljavanje ili u mirovinu, do danas je ostala građevinska parcela s vrlo vrijednom industrijskom baštinom – prvoklasnim primjerom industrijske arhitekture u opeki koji ovih dana postaje prah i pepeo.
Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera osnovano je u Osijeku 1905. i već je iduće godine na periferiji Donjega grada započela proizvodnja s dnevnim kapacitetom obrade od 700 tona šećerne repe. Nakon II. svjetskog rata je nacionalizirana i nastavlja raditi kao Tvornica šećera Osijek. Ozbiljno je oštećena tijekom Domovinskog kada je s pogođena s 980 granata. Najveći dio njezinog sirovinskog područja bio je okupiran još sedam godina, sve do mirne reintegracije. Proizvodni kapacitet po kampanji bio je 560.000 tona šećera.
INDUSTRIJSKE RUINE Sad kad znamo što će biti na mjestu OLT-a, ljudi pitaju i za Šećeranu
U blizini ostaje tek Tvornička ulica koja će podsjećati da je Osijek u 20. stoljeću bio pun tvornica, a ovdje će vjerojatno sjevnuti neko novo stambeno naselje.
Foto: Borna Jakšić/Pixsell
Kovinar
NOVI GRAFIT Idu blagdani, ako klinci požele psa odvedite ih u azil, pa udomite jednoga
Odrasli su najodgovorniji, oni obično kupe djeci psa a kad se ovi izdovolje onda psa izbace na ulicu
Novi grafit na pročelju zgrade na Trgu slobode – „Udomi psa iz azila“ – jasna je poruka (da ne može biti jasnija). Prolaz koji vodi do Vijenca Paje Kolarića umjesto sivila sada žutom bojom i porukom poziva da, ako razmišljate o novom, dlakavom članu obitelji, prije oduke o kupnji radije odete u Azil za pse u Nemetinu.
– Dečki koji su radili grafit (Žolt Vačora i Domagoj Borbaš) došli su na ideju da baš na tom mjestu naprave grafit. Iskomunicirali su i sve dogovorili sa suvlasnicima zgrade i rezultat je najljepši grafit u gradu – kaže Ivana Crnoja, predsjednica udruge Pobjede.
Ove je godine iz Azila udomljeno oko 200 pasa, što je istovremeno i puno i malo. Puno, jer svaki je život (pa bio on i pseći) vrijedan, a malo s obzirom na brojku izbačenih pasa na ulicu i veliki svakodnevni pritisak za preuzimanje pasa u azil.
– Malo je i s obzirom na to koliko ljudi još uvijek kupuju pse i to je najtužnija činjenica. Jer imamo toliko divnih pasa koji čekaju svoje vlasnike – dodaje, naglašavajući kako je kapacitet azila 180 pasa i toliko ih je u Nemetinu uvijek! Tek kada se jedan azilski kerovac udomi, drugi može doći na njegovo mjesto.
Udomljavanjem se zapravo spašavaju dva života – život onoga psa kojeg vodite sa sobom kući jer ste ga udomili i život onoga psa koji s ceste može doći u azil.
Uz pomoć volontera napuštene životinje koje se ne mogu smjestiti u azil završavaju često u domovima volontera koji se nesebično skrbe o njima dok se mjesto u azilu ne oslobodi.
– To nam je jako velika pomoć, ali nije trajno rješenje. Trajno rješenje nije niti proširivanje kapaciteta azila, jer ovo što mi radimo su vatrogasne mjere. Rješenje je preodgojiti ljude, prevencija, kastracije, popisivanje mikročipova da se točno zna tko je vlasnik psa, ali i kazne za one koji ne poštuju zakon – naglašava.
– Odrasle osobe moraju imati odgovornost. Ako uzmu psa djeci onda se ne može dogoditi da nakon što se djeca „izdovolje“ pas završi na ulici. Ljubimci nisu stvar, nisu poklon. Oni su obaveza za cijeli život – kaže Crnoja, dodajući kako su nam zima i minusi pred vratima. Pa onima koji razmišljaju o četveronožnim dlakavim ljubimcima poručuje da ih njih 180 čeka u azilu.
– Pogotovo apeliram na sve one koji bi udomili psa, da razmisle o udomljavanju starijih pasa i pruže im život kakav nikad nisu imali. A zauzvrat će dobiti neizmjernu ljubav – ističe.
Foto: Komarilos
Kovinar
PSIHIJATRICA Danas svako drugo dijete ima odgodu upisa u 1. razred, često je razlog mobitel
DR. KATARINA DODIG ĆURKOVIĆ Dijete ispod 12. godine uz mobitel usporava kognitivno, motorički i komunikacijski
Današnji život ne možemo zamisliti bez mobitela i ostalih gadgeta, a njih koriste i djeca. I to već od najmlađe dobi, iako je već svima jasno da prekomjerna upotreba mobitela od rane dobi izaziva ovisnost, te ostavlja brojne druge negativne posljedice na rast i razvoj djeteta. Koliko bi djeca uopće trebala vremena provoditi pred ekranima, u kojoj bi dobi trebala dobiti mobitel, te jesu li roditelji ili današnji “stil” života krivi što djeca praktički hodaju s mobitelima u ruci, pitali smo dr. Katarinu Dodig Ćurković, psihijatricu sa Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek.
* Mobitele/tablete ne možemo izbjeći, oni su dio nas – našeg posla, ali i slobodnog vremena. No, mi smo odrasli, pa je i nama ponekad teško “odlijepiti” se od ekrana. Kakva je situacija sa djecom? Sve je više djece u jasličkoj/vrtićkoj dobi koje na klupama dječjih igrališta sjede s mobitelom u ruci? Gdje smo pogriješili?
– Kao i mi, i djeca su na žalost sve više vremena udubljena u „mobitele“ i ostale gadgete s ciljem da slobodno, ali i školsko vrijeme provode upravo u svijetu nestvarnog ili „virtualnog“ života. Posebno me zabrinjava spoznaja što i djeca vrtićke dobi shvaćaju koliko toga njima zanimljivog ima u tom “virtualnom svijetu”. Zapravo je postalo sasvim uobičajno vidjeti djecu na igralištima da sjede na klupama i svatko je doslovno na svom mobitelu, nesvjestan da je do njega njegov prijatelj ili lega iz škole ili vrtića.
Na pitanje gdje smo pogriješili, možda je najjednostavniji odgovor – prestali smo se baviti djecom. Na žalost, pod utjecajem loših stvari koje općenito internet sa sobom donosi, dio svoje odgovornosti kao roditelji, učitelji, profesori i općenito kao društvo, odgojno smo prebacili na svijet interneta i virtualnih mreža. Isto tako, nismo jasno djeci objasnili što uopće znači “medijska pismenost” odnosno na koji način internet iskoristiti za dobro, a koje zamke su u tom dijelu, odnosno potpuno smo zakazali i preventivno.
* Jesu li djeci mobiteli potrebni? Koliko bi vremena oni dnevno trebali provoditi na uređajima/pred ekranima?
– Hm. Na žalost, u današnjem stilu života ispadne da djeca ne mogu bez mobitela. Često se u školi i drugim mjestima gdje su klinci angažirani, ali i sa samim roditeljima dio komunikacije odvija upravo kroz te mobitele. Koliko su im potrebni ili nisu je pitanje o kojemu bi mogli naširoko i nadugačko. Međutim, dati mobitel djetetu u dobi od tri godine i općenito ispod 12. godine je zapravo način kako dijete usporiti i kognitivno i motorički i komunikacijski i na sve druge načine. Rezultati su upravo takvi da danas svako drugo dijete ima odgodu upisa u 1. razred. A to je najbolji odgovor na vaše pitanje.
Gledajući vrijeme koje bi djeca trebala provoditi dnevno na mobitelima jest do 12 godine oko 45 minuta do maksimalno 60 minuta, međutim iskreno ne poznajem dijete s mobitelom koje se prema tome i ravna. Dakle, opet ističem da nam je zakazala prevencija i postepeno uvođenje djeteta u svijet internetskih sadržaja.
* Ekranizacija je postala suvremena bolest današnjice. Kakve posljedice ona ostavlja na djecu?
– Na žalost, to su prije svega slabije socijalne vještine, izostanak spontanosti u komunikaciji s vršnjacima, otuđivanje, povlačenje u virtualni svijet, agresivna ponašanja, samoozlijeđivanje, porast poremećaja prehrane pod pritiskom savršenog izgleda, nepredvidljivost u reakcijama, slaba tolerancija na frustracije, impulzivnost, izbjegavanje škole, odustajanje od škole, idealizacija krivih autoriteta pod prizmom kvazi influencera ili “gurua”, porast i to značajan porast samoozlijeđivanja i različitih oblika modernih ovisnosti poput ovisnosti o energetskim pićima, sintetskim drogama, ovisnosti o cyber klađenju, ovisnost o sextingu (distribicuja svojih golih slika), stupanje u odnose s interenetskim vrebačima, pedofilima, i slično, sukobi u obitelji, agresija prema roditeljima. Naravno, tu su motoričke nespretnosti, komunikacijske smetnje, pasivizacija, iskrivljen stav o životu općenito, porast anksiozne, depresivne, suicidalne, agresivne djece i prije svega usamljene djece.
* Koja je, po Vašem mišljenju, prikladna dob u kojoj bi dijete trebalo dobiti mobitel?
– Nema istog odgovora za svako dijete, jer svako je dijete drugačije i razvojno i psihički i emocionalno, pa je odluka u konačnici sigurno na roditelju, međutim iskreno prije desete godine najbolje bi bilo “ne”. Isto tako sam potpuno svjesna da je to nemoguće i zbog ranije navedenih potreba u smislu škole i kontakata s prijateljima i roditeljima, pa je zapravo prije svega nužan nadzor roditelja nad onim što dijete uopće radi na mobitelu i dobra prevencija odnosno edukacija djeteta prije nego dobije “moćni mobitel” u svoje ruke. I naravno jasno odrediti vrijeme za “biti na mobitelu”.
* Iako su roditelji često i nakon posla dostupni poslodavcu, dovršavaju na računalima i mobitelima nekakve zadatke, odgovaraju na mailove…, a djeca to promatraju i misle da je “normalno” biti vezan uz uređaje – kako ih “zabaviti” za to vrijeme? Mnogim je roditeljima to izazov, ne znaju kako umiriti dijete, osim ako mu ne daju neki uređaj. Kako doskočiti takvim situacijama, jer, djeci su roditelji primjer?
– Nije normalno biti nikome 24 sata dostupan, osim svojoj djeci ili svojim roditeljima, dakle realno nakon posla bi svi trebali biti “off” za taj radni dio, i zapravo umjesto po cijeli dan provoditi na Fejsu ili Instagramu treba imati vrijeme za svoje dijete. Međutim, tome dijete učite rano prije polaska u školu, jer kada uđe u pubertet i kada želi imati svoje prijatelje oko sebe, bitno ga je naučiti da ste vi osoba na koju može računati, razgovarati, koja će ga savjetovati i biti mu sigurna luka. Dakle, odnos s djetetom gradite nakon “djetetovog rođenja” i upravo radi toga što mu ranije date mobitel u ruke, veća je šansa da ga prije “udaljite od sebe”. Sigurno dok djetetu dajete savjet da je pušenje štetno, i pri tome držite cigaretu u ruci ili alkohol, niste nimalo uvjerljivi niti djetetu autoritet o onome što mu branite. Tako je i s mobitelom.
Dajte im da nešto rade, npr. da spremaju svoju sobu, počinju učiti osnove kuhanja, grabe vani lišće, šetaju s vama, igraju s vama neku igru, razgovarajte, pogledate film i dajte djetetu obaveze, da se uči da od malih nogu ima neku obavezu i smisao u radu, a ne da im je glavna rečenica “Dosadno mi je”. Isto tako ne bi vjerovali koliko roditelja u biti nema “živaca se baviti svojom djecom” ili im je to “dosadno” ili ih djeca “živciraju”. Roditeljstvo je zahtjevno, kada postanete roditelj sve se mijenja. Roditeljstvo znači i odricanje i manjak osobne slobode, kao i manjak vremena i stalni angažman.
* Koliko god nam je internet olakšao život toliko nas je udaljio od kontakta “face to face”. Dopisujemo se, odgovaramo emotikonima jer nam i oni olakšavaju komunikaciju. S druge strane iz godinu u godinu imamo sve više odgoda upisa u 1.razred, puno je djece koja prije propričaju engleski nego hrvatski jezik… Koliko je za djecu važno vrijeme provoditi u igri, druženju, razgovorima, čitanju priča, odnosno u igri i što više ih odmaknuti od ekrana?
– To je zapravo samo potvrda da su nam djeca “zapuštena”, dakle u eri naših “baba i djedova” nitko nije imao odgode upisa u školu, danas svako drugo dijete je ili jezično ili motorički nespretno. Zašto? Zato jer smo im sve oduzeli, pa i pravo da mogu pasti i udariti se, da je normalno spotaknuti se u igri, a da nije riječ o vršnjačkom nasilju. Dakle mi smo zapravo djeci uzeli pravo da budu djeca. Upravo zbog toga imamo epidemiju “nazovi mirne djece” koja u jednom trenutku samo “eksplodiraju” i dogodi se neka tragedija. Onog trenutka kada smo počeli “izmišljati toplu vodu i lišavati ih svake odgovornosti” zapravo smo im oduzeli pravo na zdravo i normalno odrastanje.
Danas kada se dijete popne na stablo, intervenira doslovno “socijalna služba” jer će netko roditelje prijaviti da zanemaruje svoje dijete. Prema tome, ono što me više plaši jest da će biti sve lošije i lošije.
Mi smo danas došli do toga da “roditelj doslovno moli da dijete krene ujutro u školu”, a da ne kažem da danas djeca mahom žele napustiti srednju školu jer im je “netko na interentu dao ideju kako lovu zaraditi i bez škole”.
* Kada je vrijeme potražiti pomoć? Na koji se način, ukoliko je ekranizacija već uzela maha, može pomoći djetetu?
– Pomoć je dobro uvijek potražiti kada shvatite da sami ne možete, nije sramota tražiti pomoć. Sramota je što često nemate gdje, jer dosta sela i gradova na žalost nema stručnjake koji se bave mentalnim zdravljem djece jer je broj stručnjaka prilično limitiran, a bojim se da će ih biti i sve manje, jer ljudi posustaju pod raznim pritiscima okoline i javnosti.
Individualnost je osnova u pristupu svakom djetetu, što ranije potražite pomoć, veća je mogućnost i da se nešto promijeni. Dakle, najveća pomoć vašem djetetu je da ste aktivno prisutni u njegovom životu, a ne da taj posao umjesto vas odrađuje mobitel, internet i virtualni svijet u kojemu ima najmanje onog što vaše dijete i vi zapravo trebate.
Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL
Kovinar
USKE NJIVE Građani kažu da godinu dana nitko nije oprao cestu dok se gradi novi vrtić
Kamioni i radni strojevi sustavno nanose zemlju i blato po prometnici u Kutinskoj ulici
Građevinske tvrtke dužne su čistiti i održavati javne prometnice kojima dolaze odnosno na koje izlaze s gradilišta svojim kamionima i radnim strojevima. Dužni su redovito prati javnu prometnicu na koju s gradilišta nanose prašinu, pijesak i blato. Neredovito održavanje je kažnjivo i u nadležnosti je gradske službe komunalnog redarstva.
Ipak, u Kutinskoj ulici na Uskim njivama to nije tako. Trenutno je tamo u izgradnji novi vrtić, ali građani redovito dokumentiraju stanje na cesti koja nije oprana ni jednom od kada su krenuli radovi.
Među prijavama građana izdvajamo jednu koja je obilato fotodokumentirana:
“Može li se nakon više od godinu dana oprati Kutinska ulica? Zadnjih par dana je totalni kaos, bliži se valjda neki politički važan datum, pa se požuruju radovi na izgradnji vrtića. Ljudi buše gume na čavle po cesti…”
Doista na fotografijama se vidi da je cesta u Kutinskoj ulici blatnjava i prljava gotovo cijelom dužinom. Zapravo, nikada nije bila u gorem stanju.
Doista, kako je moguće da se građevincima dopusti do te mjere zapackati cestu i umrljati inače uredno i čisto naselje – bez ikakve zadrške. Ozbiljni izvođači koji se javljaju na natječaje za ovu vrstu javnih radova trebaju imati svoje odjele za čišćenje i održavanje javne prometne infrastrukture tijekom cijelog razdoblja ovako velikih zahvata. Ako to ne čine onda ih je potrebno upozoravati i kažnjavati.
Onaj tko propušta kontrolirati blatnjavce mora biti svjestan da na taj način uznemirava građane jer prašinu vjetar raznosi po susjednim fasadama i kroz prozore ulazi u kuće. A čavli na cesti su poznati neprijatelji pneumatika na vozilima.
Foto: Građani Komarilosi
Kovinar
Kad je svojedobno uređen nogostup u Vukovarskoj uz asfalt je ostala šuta, do danas je tamo
NEVJEROJATNO Višak građevinskog otpada nakon asfaltiranja staze jednostavno su ostavili i otišli
Građevinska šuta nastala prilikom iskopa starog nogostupa i izrade posteljice za novi nogostup na Vukovarskoj kod stajališta autobusa Gajev trg (sjeverna strana) je nakon asfaltiranja novog nogostupa naprosto raspoređena uz stazu i tamo je ostala do danas. Tako da je zeleni pojas koji odvaja pješačku stazu od parkirališta, uz žardinijere i drvored breza, sada garniran i odlomljenim komadima starog betona, odbačenim kamenjem, komadima cigle u različitim veličinama, restlovima od drvene građe i pokojeg komada suhe grane.
Uz sve to, primjetno je da je u novije vrijeme asfalt pješačke staze na jednom mjestu naknadno prosječen (vjerojatno zbog spajanja nekih instalaciji) pa je iznova asfaltiran tako da se vidi razlika u boji asfalta, a stari asfalt je naprosto odbačen sastrane uz stazu i ondje i dalje stoji na povećoj hrpi.
To su naprosto nevjerojatni učinci. Dakle, najprije je netko tko je radio posao jednostavno višak šute rasporedio i ostavio u zelenom pojasu, onda je netko tko je to nadgledao opet jednostavno prihvatio tako završeni posao i od onda to tako stoji, građani prolaze i gledaju, a protekom vremena će se valjda sve to samo po sebi zatrpati, urediti ili nestati. I onda je, naravno, normalno da su i ovi koji su naknadno sjekli asfalt jednostavno raskomadani stari asfalt bacili odmah tu gdje su radili.
U profesionalnim radnim okolnostima dva majstora s lopatama i građevinskim kolicima mogli bi to ukloniti u najviše pola sata. Samo trebalo bi vidjeti čija je to obveza, jel. Koga nazvati?
Građani koji ondje čekaju autobus ne mogu se načuditi da je moguće da to kod nas tako funkcionira. A funkcionira.
Foto: Komarilos
-
Kovinar1 dan od objave
ADIO ŠEĆERANA Bageri ruše industrijsku baštinu nekadašnje tvornice na kraju Frankopanske
-
Klopa2 dana od objave
IZBOR Kiseli kupus u glavicama je 2 eura za kilu, a svježi za kiseliti je 25 eura za 25 kg
-
Šećerana19 sati od objave
Jedino u Osijeku, kod kina Europa, lokalni kestenjari peku kestene na drvenom ugljenu
-
SPEEDWAY2 dana od objave
NAPETICA U NEDJELJU Osijek gostuje na Rujevici protiv do sada neporaženih Riječana
-
Pija raport22 sata od objave
ŠTA KAŽETE? Kila jesenskog grožđa na osječkoj piji stoji 4 eura, postalo je luksuzna roba
-
SPEEDWAY24 sata od objave
POBIJEDILE SU Osječke rukometašice očekivano su se iz Dugog Sela vratile s bodovima
-
Svilana2 dana od objave
NE PROPUŠTAJTE Sviraju djela Bacha, Brahmsa, Beethowena, Ravela, Krežme i Dore Pejačević
-
Mobilia1 sat od objave
ŽUPANIJSKA OTVORENA Ispuštanjem vode iz cisterni testirali novi sustav oborinske odvodnje
-
SPEEDWAY3 sata od objave
SPAS U ZADNJI ČAS Naši su na Rujevici uspjeli izjednačiti u posljednjim sekundama susreta