Među najpoznatiji bračni par osječkih sportaš(ic)a svakako spada i onaj atletski, Danijele i Damira Černića. Zaljubljeni u trkačke discipline na dugim prugama, što im je odavno postao smisao življenja, bez ustručavanja priznaju da bez atletike više ne mogu iako se Danijela na stadionu Gradski vrt u početku bavila – bacanjem koplja. Baš zato, priča o bračnom paru Černića nije baš sasvim slična nekim drugim sportskim parovima.

– Kao trener srednjih i dugih pruga u AK Slavonija, uvijek sam promatrao sve one koji trče ne bih li prepoznao talente za te naše discipline – prisjeća se Damir Černić (1960.). – I jednom sam prilikom uočio na stadionu djevojku koja je trenirala bacanje koplja, ali je pri tom na treninzima dodatno trčala znatno više od ostalih, a uz to bila je zgodna i simpatična. Nakon mog kratkog nagovaranja promijenila je disciplinu, priključila se našoj skupini što se ubrzo pokazalo kao pun pogodak u svakom smislu. Bila je to Danijela, s kojom sam se počeo intenzivnije družiti a ona se uklopila među klupske trkače tog doba Damira Liovića, Krešu Barića, Andreja Stipetića… nositelje srednjih i dugih pruga u našem klubu.

Na kasniju sudbinu Danijele Šaban (1977.) i Damira Černića odigrao je klupski običaj da ponajbolji atletičari AK Slavonija odrađuju zimske pripreme u Opatiji, gdje su se  njih dvoje sasvim zbližili, zaljubili i do danas su zajedno. Vrlo brzo su se zaručili, a zanimljivo je i mjesto gdje su trajno spojili svoje živote.

– Učinili smo to na Bečkom maratonu! Dakako, čin zaruka nije prošao nezapaženo u austrijskoj metropoli, čiji su mediji ovjekovječili taj događa. U to smo se uvjerili i desetak godina kasnije kad nam je prijatelj, atletičar Milan Eror iz Beča poslao isječak iz njihovih novina posvećen našim zarukama. Osim toga, kako bi sve dobilo atletsko obilježje, na povratku iz Beča dogovorili smo da nam kum bude Darko Vargić, naravno sjajni maratonac i dugogodišnji prijatelj.

Većina uzvanika u svatovima bili su klupske atletičarke i atletičari, ali i natjecatelji iz nekih drugih klubova, s tim što je čak i bend na svadbi bio vezan uz atletiku – Bend Borisa Badovinca-Badovinija. Od tada, Damir u braku ima svo vrijeme maksimalnu potporu supruge Danijele, aktivne trkačice koja je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu položila sve ispite za voditeljicu „Kids Athletics“, pa je radeći kao trenerica deset godina u matičnom klubu odškolovala više stotina osječke djece zaljubljene u atletiku. 

– Najviše me veseli kad vidim da su neki od njih danas nositelji kvalitete u raznim sportovima, a ne samo u atletici – iskreno će Danijela koja se poslije rada u toj atletskoj školi zaposlila u Dječjem vrtiću, gdje i danas radi.

Rođenje sina Filipa nije promijenilo njihovu svakodnevicu. Oboje su i dalje trenirali, samo što su se prilagodili novim uvjetima.

– Prvo bi Danijela odradila svoj trening u parku kod Iktusa, a ja sam čuvao Filipa, pa bismo se onda zamijenili – opisuje Damir prve godine roditeljske obveze. – Tako je to funkcioniralo, a s obzirom da sam u to vrijeme bio trener atletske vojne izborne vrste imali smo priliku i nekoliko puta godišnje ići na pripreme.U međuvremenu je tada i Filip počeo trenirati atletiku kod trenerice Marijane Sabo, imao je nedvojbeno bolje predispozicije od nas oboje jer je počeo pobjeđivati na svim natjecanjima na kojima je sudjelovao, ali kako se to često događa klupska je politika odlučila maknuti trenericu i sa scene je nestala po meni najbolja generacija mladih atletičarki i atletičara tog vremena, pa s njima i naš Filip. Sve drugo ni do danas se nije značajnije promijenilo, ja sam i dalje trener, Danijela još trči, istina nije to više natjecateljski, ali je redovita.

Ipak, za Černiće, posebice za Damira, novost je bilo realiziranje dugotrajnog nastojanja osnutka kluba za dugoprugaško trčanje rađanjem Maraton kluba Hrvatski sokol 2003. iako je to želio učiniti još 1991. kad se vratio izAustralije želeći osnovati klub pod imenom Maraton klub Hrvatska sokolska Župa Strossmayer, što nije zaživjelo zbog ratnih događanja. Damir je, ipak, uporno nastojao realizirati davnašnju želju.

– Krajem Domovinskog rata u Osijeku nije bilo razumijevanja za našu ideju pa sam s istomišljenicima osnovao AK Žumberak u Sošicama gdje smo doveli sve osječke dugoprugaše i uz nekoliko trkača iz Zagreba postali najjači klub izvanstadionske atletike. Procijenivši tada da je u gradu konačno sazrelo vrijeme za nas, 2003. u suradnji s Miroslavom Čakalićem, poglavarom povijesne Počasne sokolske garde osnovali smo današnji Maraton klub Hrvatski sokol u koji su se vratili gotovo svi osječki trkači na duge staze i sad smo ponovo među najuspješnijim klubovima izvanstadionske atletike u Hrvatskoj – hvali se entuzijast kojeg ste sigurno često viđali tijekom sada već brojnih osječkih travanjskih polumaratona.

I ne samo tada, jer je Damir u raznim razdobljima, dakako uz puno Danijelino razumijevanje i potporu, priređivao i druga trkačka natjecanja, ali tradicionalni Osječki polumaraton njegovo je životno djelo i dobro pamti njegov osnutak.

– U početku nije bilo lako, ali polumaraton je u potpunosti uspio. Nastupili su najbolji hrvatski trkači predvođeni hrvatskim rekorderom Dragom Paripovićem. Kasnije, iz godine u godinu, naš polumaraton raste, počeli su se javljati i sponzori i sad imamo Osječki Ferivi polumaraton na koji, držim, možemo svi u Osijeku biti ponosni.

Sjeća se Damir kako je s Danijelom poslije prvog polumaratona čistio središnji trg.

– Danas sam ponosan što imamo stabilan i kvalitetan organizacijski odbor, kojem stižu i pozivi na konferencije organizatora brojnih svjetskih cestovnih utrka što nas dodatno ohrabruje, pa sve dok sam na nogama i dok imam ovakvu sjajnu ekipu oko sebe i potporu moje supruge nastojat ću skrbiti o opstanku dvadesetak raznih dugoprugaških utrka iako to nije lako, ali kad se radi nešto što se voli nije teško!

Danijela i dalje nadograđuje svoju trkačku karijeru tijekom koje nastupa u raznim disciplinama i to podjednako uspješno. U riznici ima jedanaest seniorskih medalja s državnih prvenstava: na 3.000 metara u dvorani, na 10.000 metara, u polumaratonu, maratonu i planinskom trčanju u kojem je ostvarila najbolje rezultate.

– Nastup za reprezentaciju je san svakog sportaša, pa tako i njen, ostvarila ga je osam puta na po četiri EP i SP u planinskom trčanju, a uz to postavila je i desetak rekorda staze od kojih jedan još uvijek nije nadmašen – priča Damir.

Četiri godine zaredom Danijela je osvajala naslov najbolje hrvatske planinske trkačice što smatra svojim najvećim uspjehom.

Sve to postigli su zahvaljujući sretnom braku u koji ih je spojila – atletika!

Foto: Privatna arhiva

Najbolju pljeskavicu na Prvoj Retfalačkoj roštiljadi napravila je ekipa Majstora i za taj su podvig osvojili 300 eura u gotovini. Naime, od 14 deseteročlanih timova stručnjaka za roštilj čak ih se devet odlučilo natjecati u disciplini najbolje pljeskavice, a njihove su radove ocjenjivala dvojica kuhara – Nebojša Rajković i Atila Varga, kojima se priključio i organizator roštiljade, gradski vijećnik Tomislav Mišetić.

Nagradu za najuređeniji roštiljski kutak osvojila je ekipa Kumova i kući su odnijeli LCD televizor s dijagonalom ekrana od 80 cm, a najboljim timskim imenom ocijenjena je Pivska rešetka i oni su pokupili mikrovalnu pećnicu.

Na igralištu naselja u Ulici Ljudevita Posavskoga od 10 do 14 sati kontinuirano je bilo više stotina građana okupljenih uz roštiljske delicije, mnogi su odlazili nakon degustacija, a mnogi novi su dolazili. Među posjetiteljima se pojavio i osječki gadonačelnik Ivan Radić koji je u društvu organizatora obišao pojedine natjecateljske timove, a potom je okupljenima najavio da će najvjerojatnije do kraja ove godine krenuti i 50 milijuna eura vrijedni radovi totalne rekonstrukcije Strossmayerove ulice te će kroz tu Zelenu aveniju Retfalom početi voziti i novi niskopodni tramvaji.

Okupljeni građani na svakom su koraku isticali oduševljenje manifestacijom i svi se nadaju da bi se mogla pretvoriti u tradicionalni jesenski događaj koji će se s vremenom povećavati i okupljati sve više stanovnika četvrti. U tom kontekstu, organizator Tomislav Mišetić je rekao kako je ove godine bilo 14 deseteročlanih ekipa roštilj-majstora, ali da se nakon objave datuma roštiljade javilo još tridesetak ekipa željnih nastupa, no sve su ih morali odgoditi za iduću godinu. Dakle, rodila se nova tradicija, a iduće godine pod dimom mirisa roštilja na istom mjestu možemo očekivati nešto manje od 500 natjecatelja. Pun pogodak.

Foto: Komarilos i Jasenko Drinić/za organizatora

Kad je 2007. dobio otkaz na radnom mjestu, Osječanin Vladimir Šplajt krenuo je svake godine na daleka putovanja koja organizira sam. Putovao je automobilom, skuterom i motocikom, a u grad se uvijek vraćao pun najrazličitijih dojmova i doživljaja iz najegzotičnijih svjetskih destinacija.

Već godinama planira i put oko svijeta, ali se u međuvemenu zadovoljava, kako kaže, utješnim putovanjima među kojima je i ovo najnovije koje je nazvao Rally Osijek – Dakar. Otišao je jučer. Naprosto je zajahao motocikl i nestao. Namjerava se vratiti za oko mjesec dana. Kratko smo razgovarali prije nego što je krenuo.

* Gdje ste sve do sada putovali?

– Putujem uglavnom sam. 2007. sam automobilom išao u Iran gdje sam tjedan dana proveo s nomadima koji se nazivaju Qashqai, a po kojima je moj tadašnji automobil dobio ime… Tamo mi se jako svidjelo pa sam 2008. sam automobilom otišao malo dalje, do Indije… 22.500 km u 66 dana od kojih su oni u Pakistanu bili nezaboravni zbog cesta u Balučistanu gdje sam znao voziti čitav dan a prijeći ni 200 km. U povratku sam u hotelu u Quetti doživio pravi pravcati potres od 8 stupnjeva nečega. 2009. sam uspio nagovoriti i suprugu pa smo s mlađom kćeri automobilom bili do predivnog Damaska dok još nije bilo rata. 2010. sam dva puta bio u Africi po mjesec dana. U prvom naletu sam iznajmio malu Nissan Micru s kojom sam obišao sve nacionalne parkove koje gledamo na TV. Drugi put je bilo mjesec dana autobusom, gdje sam malo “zapeo” u Burundiju.

Po povratku iz Afrike sam odmah novim Piaggio Carnaby skuterom od 300 kubika s pok. Radanom Kovačem (na tada najboljem BMW 1200 GS Adventure) bio do Nordkappa u Norveškoj što je europska bikerska velika matura. Malu maturu sam položio godinu dana kasnije 2011. u Rumunjskoj na Transfagarašanu. A 2012. sam istim skuterom bio do nekadašnjeg Staljingrada (današnji Volgograd).

Nakon toga su uslijedile ture do Turske, Andore, Portugala… Zatim, 2017. sam 60. rođendan skuterom preko prijevoja Stelvio otišao proslaviti u Stonehenge gdje se baš na moj rođendan dočekuje izlazak sunca. Onda 2018. opet skuterom malo do Ukrajine, Moldavije i Bjelorusije. 2019. sam kupio prvi pravi motor, BMW 650 GS, jednocilindraš koji je ipak bio pomak u odnosu na skuter. Krstio sam ga odlaskom sa Osječaninom kojeg generacija ’62 pamti po nadimku Smiljak do savezničkih plaža u Normandiji, pa smo se preko Bretanje spustili do Biaritza, Pamplone, Marseillea, Monte Carla…

2022. supruga na leasing kupuje ozbiljniji novi BMW F 750 GS jer je moj račun tada bio blokiran, pa sam se šlepao sa njenim punomoćima. Nakon toga novom makinom opet sam do Gruzije i Armenije, a Azerbajdžan je otpao zbog puškaranja koje je počelo u međuvremenu. 2023. sam imao ozbiljnu namjeru otići u Irak, ali me kurdska administracija na turskoj granici pustila samo u Kurdistan. 2024. sam obišao čitav Maroko i zapeo u pijesku Sahare jer je ovaj motor pretežak za pijesak. 2025. sam planirao do Saudijske Arabije ali nisam nikako uspio naći brod koji bi mene i motor prevezao do Egipta. Tako da sam prošle godine sa Smiljkom otišao na utješno kraće putovanje samo do Škotske i Walesa ne bi li vidjeli najpoznatije čudovište.

* Što vas motivira za takva putovanja? Zašto si ne platite aranžman u turističkoj agenciji kao i mnogi drugi?

– Svijet je zapravo prekrasno mjesto sa uglavnom isto tako divnim ljudima pa ga treba što više upoznati. Ja se samo trudim da ga i što više upoznam. Putovanje preko turističkih agencija mi je preskupo i ne daje mi slobodu koju imam kada sam sve organiziram. Tako da i putovanja avionom na Daleki Istok (sa ili bez supruge) organiziram sam jer smještaj i hrana bez vodiča tamo mogu biti vrlo povoljni. Iza svakog putovanja ostaje najmanje jedno novo prijateljstvo.

* Otkud ideja za ovo najnovije putovanje? Kakva su očekivanja?

– I ovo putovanje je zapravo utješno putovanje u odnosu na planirani put oko svijeta. Kako već desetak godina nema više klasičnog relija Pariz – Dakar, odlučio sam se ovo putovanje nazvati Rally Osijek – Dakar. Nadam se da me vlasnici licence pravog relija neće tužiti za krađu ideje.

Namjeravam brodom od Genove do Tangera u Maroku, pa do Zagore na rubu Sahare posjetiti prijatelja Belaida Laalilija i malo pratiti Rally du Moroc. Vrlo zanimljiv lik, nekadašnji marokanski specijalac i padobranac, vlasnik hostela “Prends ton temps” kojeg sam 2024. fotografirao na mom motoru i ta uramljena fotografija sa bijelim šalom oko glave od 8 m se može vidjeti u Slavonskom Brodu u AC Vuko koji mi je pripremio motor za put.

Onda obalom kroz Zapadnu Saharu i Mauritaniju do Dakra u Senegalu. Vjerojatno i dan-dva do Gambije, a ovisno o cijeni avio karte i do Zelenortskih otoka da možda upoznam onog golmana koji je ljetos u Americi onako fenomenalno branio. U povratku planiram uhvatiti brod koji kreće za Genovu 20. listopada pa bi put mogao potrajati mjesec dana.

* Od svih priča koje ste do sada s putovanja donijeli u Osijek, koja je najčudnija?

– Najčešće prepričavam anegdotu kako sam 2010. zbog fotografiranja katedrale u Bujumburi, glavnom gradu Burundija završio tjedan dana u zatvoru. Mislili su da sam terorist koji u toj siromašnoj katoličkoj državi snima potencijalne mete za teroriste iz Somalije. O tome su tada pisali mnogi naši i afrički mediji što se može pronaći na internetu, a i ovim putem izražavam veliku zahvalnost gospođi Ružici Ivanković iz našeg Veleposlanstva u Pretoriji koja je pomogla u mom puštanju i protjerivanju iz Burundija preko Ruande u Ugandu.

* Što biste savjetovali drugima koji eventualno razmišljaju ili bi se upuštali u slične pothvate?

– Koliko će me ovo putovanje koštati znat ću kad se vratim. Generalno, puno je jeftinije nego putovanje po Europi. Čitam da je benzin u Zapadnoj Sahari ispod jednog eura, a u Mauritaniji oko jednog eura. Cestarina nema, hrana je jeftina, spavam po hostelima koji također nisu skupi. U Dakru se npr. hotel na plaži sa doručkom (a ne hostel) može naći i između 150 i 200 eura. Ako netko ima dilema a želi ići u te dijelove svijeta neka mi se slobodno obrati pa ću pokušati pomoći ako sam bio u toj zemlji.

Foto: Privatna arhiva

U Osijeku je otvoren Muzej pčela, potpuno novi edukacijsko-prezentacijski centar posvećen pčelama, oprašivačima i njihovoj ulozi u prirodi. Prvi je muzej čiji je fokus na samoj pčeli — raznolikosti vrsta i biologiji pčela.

Uz medonosnu pčelu, muzej ističe manje poznate solitarne pčele — vrste koje ne žive u košnici i ne proizvode med, nego žive kao samostalne jedinke i iznimno su važne za oprašivanje. Umjesto živih pčela, posjetitelje dočekuje interaktivan postav: izložbeni paneli, košnice, pčelarski pribor, mikroskopi, tableti i VR sadržaji.

Postav je podijeljen u dvije tematske cjeline – pčela — čudo prirode, obuhvaća povijest pčela, njihov način života i građu, medonosno bilje, pčelarstvo, pčelinje proizvode te odnos pčele i tehnologije i oprašivači — temelj ekosustava, prikazuje ulogu oprašivača u prirodi i poljoprivredi, njihovu bioraznolikost, uzroke i posljedice njihova nestanka te načine na koje svatko od nas može pomoći njihovoj zaštiti.

Prostor Muzeja pčela prilagođen je školama, vrtićima i udrugama, kroz vođene edukacije i interaktivne sadržaje. Više informacija možete dobiti putem maila: info@muzejpcela.com.

Foto: Muzej pčela

Unutrašnje uređenje wine shopa vinarije Royal Hill na osječkoj Glavnoj tržnici na prvu može podosta zbuniti ljubitelje vina jer je prostor osmišljen ukusno i decentno, što značajno podiže letvicu interijera u tržničkom okruženju. Mjesto u koje građani dolaze razgledati i kupovati vina nije napadno luksuzno, ali je puno svjetla, elegantno i odlično promišljeno.

U ponudi su svi hitovi poznate vinarije koja vina odgaja na južnim padinama Kraljeva brda, na najboljem položaju glasovitog erdutskog meandra u energičnom stisku širokog Dunava. Kad su iz tog dvorišta prvi puta poslali svoje vino na neko od vinskih natjecanja bio je to Chardonnay koji je 2023. na Decanteru osvojio 92 boda i odmah je eksplodirala priča o fantastičnim vinima.

U wine shopa na Trgu Ljudevita Gaja 5 izloženi su svi njihovi pjenušci – u bocama od 0,75 L, 1,5 L, 3L i 6L i stoje od 12,59 do 250 eura, sve redom izvrsni poslovni darovi i rođendanska iznenađenja koja ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim.

Butelja Chardonnaya, primjerice, stoji 17,79 eura, izvrsnog Sauvignon Blanca 15,69 eura, Graševina je 10,69 a Rose 8,99 eura i Cabernet Sauvignon 7,49 eura.

U litrenim bocama nudi se Veranda Graševina za 6,49 i Veranda Cabernet Franc za 5,49 eura. A u ponudi su i vina u rinfuzi, Veranda bijelo iz 2025. i Cabernet Sauvignon iz 2021. stoje 3,49 eura po litri. Kupci mogu donositi svoju ambalažu ili kupiti PET boce od 3 ili 5 litara za 1 euro.

Ponudu shopa podupiru i organski proizvodi Biobrda – hladno prešana ulja, maslaci od orašastih plodova, bezglutenska brašna i odlični keksi lako pamtljivog naziva Freeksi.

Foto: Komarilos