Hrvoje Petrović (1986.) odrastao je u Donjem gradu, završio je Prvu gimnaziju i diplomirao povijest i pedagogiju na Filozofskom fakultetu, a godinama je zaposlen kao odgajatelj u SOS Zajednici mladih, sve u Osijeku.

Dosad je jedini doticaj sa svijetom filma prije realiziranje projekta DGO imao gledajući filmove i izrađujući filmske pub kvizove, da bi preko YouTubea uspio svladati osnove potrebne za samostalno režiranje, snimanje i montiranje trenutno jedinog dugometražnog filma o nekom osječkom kvartu, ali i široj povijesti grada uopće.

Petrović je i autor mrežne stranice Imaginary Football History na kojoj kroz suvremeni nogomet čitatelju nastoji približiti povijest Europe i svijeta.

* Pa, kako si, uopće, došao na ideju za snimanje dugometražnog dokumentarca DGO?

– Zagrebačka ”Kvart priča”, kratkometražni You Tube serijal, poslužio mi je kao inspiracija za pokretanje ovog projekta. Pri tome ne mislim toliko na sam sadržaj, već na činjenicu da ne moraš biti diplomirani redatelj već da i sa samo jednom kamericom u ruci i zanimljivim sugovornicima možeš kreirati kvalitetni materijal zabavno-edukativnog tipa.

* Jesi li imao ikakvu pomoć kod organizacije snimanja i produkcije filma?

– Kad bih morao izdvojiti jedno ime bio bi to Domagoj Bubalo. Ne samo zbog organizacije sugovornika, odnosno nagovaranja svojih prijatelja na snimanje, već i zbog strasti prema Donjem gradu koja te tjera da radiš i kad ti je voljni moment na minimumu. Međutim, i deseci drugih su pomogli s organizacijom, ustupanjem svojih i obiteljskih fotografija, dron snimki, s pričama iza kamere, itd… Također, kum Matej Florschüetz je, primjerice, s odličnim fotografijama bilježio određena snimanja što sam iskoristio za postere filmova i odjavnu špicu svakog dijela, kao i za izložbu prilikom nekih većih projekcija.

Tko zna, možda u budućnosti fotografije posluže i kao materijal za potencijalnu knjigu o Donjem gradu?!

* Na koji su način izabirao sugovornike?

– Bilo je oko dvjesto sugovornika, uglavnom moji prijatelji i poznanici, njihovi roditelji, bratovi prijatelji, Bubalovi prijatelji itd…, pri čemu sam nastojao obuhvatiti priče različitih generacija, od Pariškinih, koji je stariji od prvog poslijeratnog Svjetskog prvenstva u Brazilu 1950., do onih Mande i Žapera, koji su tek kasnije u životu na snimkama mogli vidjeti kako 1998. Šuker, ponos VBK-a, ”trpa” Japance, Nijemce, Nizozemce. Naravno, uvijek ima komentara u stilu ”…e, nisi ovu legendu, nisi onu…”, naravno da nisam mogao sve ugurati u film. A i lista ljudi kojima se ”nije dalo” sudjelovati je duža od onih koji jesu. Uostalom, film je o stvarima i vremenima vezanima za Donji grad, ne o pojedincima, a mislim da karizmatičnih donjogradskih ”njuški” i prepoznatljivih lica u filmu ima i više nego dovoljno.

* Sigurno je u vrijeme snimanja bilo i nekih anegdota?

– Uživao sam na doslovno svakom od stotinjak snimanja. ”Starija ekipa” poput Pariške ili Belog ima mali milijun priča gdje možeš samo upaliti kameru i slušati. Snimanje u Kožari s ”hip-hop” ekipom bilo  je vrlo lako jer nemaju tremu od javnih nastupa. S snimanje sa susjedima jugovcima, Tomom i Trikijem bilo je smijanje od početka do kraja.

Nećakinja Klara, nećak Luka i njegov prijatelj Šimun su posebna priča sa svojim ”provalama”.

* Što bi posebno izdvojio?

– Izdvojio bih ono snimanje o Buksi, tj. haustorima vrtića Mak kao mjestu izlaska u pubertetskoj fazi života brojnim generacijama rođenih ’80-ih i ’90-ih. Sjećam se da sam poslao poruke možda petorici osoba da ”skupe par ljudi” a došlo ih je – trideset! Došla je i policija zbog prijave ”zabrinutih građana” radi narušavanja mira, tj. buke. Iako nisam puno toga suvislog snimio to popodne, posebno je bilo jer je samo okupljanje na trenutak sve prisutne vratilo u sretnu mladost, a taj je osjećaj najvažniji u cijeloj priči. Također, velika vrijednost tog snimanja je što su ovjekovječeni kadrovi prostora, svi ti išarani zidovi, imena, poruke itd., budući da je samo mjesec dana kasnije krenulo krečenje i vizualna obnova vrtića.

* Jesi li zadovoljan odazivom gledatelja na javnim prikazivanjima filma u tri dijela?

– Iako je barem jedan od dijelova trilogije pogledalo oko 800 do 900 ljudi, ja sam, osobno, mislio da će broj zainteresiranih biti puno veći. Koliko znam, vezano za Osijek, postoji samo jedan dokumentarni film o 1967. godini, o kafiću Valentino, o Kići i Dinamitima, nekoliko navijačkih o Kohorti, sada neki o Krežmi i to je to. Stoga sam si umislio da će svi Osječani, a pogotovo Donjograđani – bez obzira na vlastitu (ne)naviku gledanja filmova – trčati u kino (ili gdje god se filmovi prikazuju) da pogledaju dokumentarni film o širokom rasponu tema o svojem gradu, svojoj četvrti. Ili, ako ništa drugo, da će doći pogledati ”nastup” svojih prijatelja, roditelja, braće, sestara, djece i poznanika…

Osijek je malo veće selo, a samim tim i šanse da vidiš nekog poznatog ili da se povežeš s nekom pričom u filmu su izrazito velike.

IHA, JEDAN OD GLUMACA IZ FILMA

* Mediji baš nisu popratili projekcije kako se moglo očekivati, zar ne?

– Uzmemo li u obzir da u gradu ima sedamdesetak tisuća ljudi, brojke jasno kažu da većinu Osječana sadržaj ovog tipa ne zanima. Štoviše, nijedna od tridesetak projekcija – od kojih bi istaknuo ispunjeno Dječje kazalište, petstotinjak gledatelja ”na piji” za Dan gradske četvrti ili dvije premijere trećeg dijela u obnovljenom kinu Slavija – nisu naišle na zanimanje nijednog gradskog medija ili portala ni u obliku pokoje fotografije. Kao da se nisu uopće ni dogodili?! Očito je bila dobra procjena svih gradskih agencija, tvrtki i udruga kada su odbili zamolbe o financijskoj pomoći za snimanje, kao i ”komisije za izbor filmova” Osječkog ljeta kulture, da ga – ne uvrsti u program.

Uh, da se Bjelogrlić uhvati života Jadranka Lešine Pante, košarkaške i glazbene gradske ikone, imao bi hit u rangu Tome!

* Vjeruješ li da će netko, iz drugih osječkih kvartova, učiniti nešto slično?

– Nadam se, ipak, da hoće. Volio bih pogledati film o VBK, Retfali, Moši ili Bosutskom iako nisam emotivno vezan za te dijelove. Jug 2 više volim bez obzira što možda film daje drukčiji dojam. Čak i ne moraju to biti opširni dugometražni filmovi o kvartovima. Primjerice, ljetos sam snimio jednosatni film o NK Olimpiji i povijesti nogometa u gradu, koji je, doduše, prošao ispod radara i u samom klubu, a kamo li među Osječanima koje ovaj sport ne zanima. Ali, to je sada već drugi ”par cipela”. Ono što želim reći jest zašto ne bi netko pokušao isto za Metalac ili Grafičar? Uostalom, ne postoji nijedan film o NK Osijeku. Nadalje, hip hop kultura, punk-rock scena, malonogometni turniri, propale tvornice itd.

* Na kraju, otkud, uopće, volje i želje za pothvatom kao što DGO sigurno jeste?

– U pitanju je samo strast za nečim, nešto što te ispunjava nakon osmosatnog posla. Ona je svima drukčija i tu ne mogu ponuditi formulu. „DGO“ trilogija je jednostavno rezultat znatiželje prema povijesti, ljubavi prema čitanju i gledanju filmova spojenih sklonošću prema zezanciji, sarkazmu i potrebi da ostaviš nešto društveno korisno iza sebe. 

Foto: Matej Florschüetz