Sastanci grupe za potporu osječkog Kluba liječenih alkoholičara “Dr. Robert Torre”, koji djeluje u sklopu udruge Ne-ovisnost, održavaju se utorkom u 17 sati u prostorijama u crvenom neboderu na Trgu slobode 8. Moderator je poznati osječki borac protiv svih vrsta ovisnosti i gradski vijećnik Tomislav Mišetić. Kad je nakon sat vremena upitao okupljene kako su zadovoljni nakon što su, uobičajeno, podijelili svoja iskustva, dobio je sljedeće odgovore: “Čista pozitiva”, “Osjećam zadovoljstvo”, “Sad sam dobar sa samopouzdanjem”, “Sretan sam što gradim život novim poznanstvima”, “Sastanak je bio dobar, pa sam i ja dobar” i konačno “Drago mi je što nisam sama i što vidim da su svi moji problemi rješivi”.

ŽUDNJA Prethodno je Mišetić otvarao razgovore pitanjem o žudnji za alkoholom jer recidiv se nikada ne događa preko noći i zbog toga je potrebno reagirati na vrijeme.

– Iskreno, žudnja mi se pojavila četiri ili pet puta prošloga tjedna. Spasile su me cigarete. Pušio sam i razmišljao o razlozima zašto više ne pijem. I to je pomoglo – jedno je od iskustava.

Neki od okupljenih nisu samo liječeni alkoholičari nego imaju iskustva i s drugim ovisnostima, naročito s drogama. Liječili su se, prolazili terapijske zajednice, uspijevali se odlijepiti od heroina ili kokaina, potom ponovo posrtali, padali i iznova se izdizali. Kasnije su jednu ovisnost zamijenili drugom, pa se odavali alkoholu.

– Kad se javi žudnja, onda treba biti svjestan da ono što hraniš da to raste, a ono što izgladnjuješ da to umire. Ja sam se naslađivala tom patnjom, puštala sam si i glazbu koja me podsjećala na zabave, odnosno ja sam to hranila i naravno da je onda došlo do recidiva. A trebala sam to izgladnjivati. Sad sam uspjela, znam to prepoznati i znam se zaustaviti – priča jedna od polaznica.

Drugi priča kako je ključno prepoznati što te ispunjava.

– Da se razumijemo, 95% onoga što ti se događa, drugi su već prošli. Ja sam se učio slušajući druge i tako se uzdizao. Da bi izbjegao alkohol svaki dan ti mora biti pod kontrolom i disciplinom, sve isplanirano unaprijed.

Zanimljiva je i priča polaznice kojoj su motivacija posao, brak i djeca.

– Od kada apstiniram nikada nisam imala žudnju. Već dva mjeseca sam bez ikakve terapije. Fokusirana sam na rad i na to kako si organizirati dan. Sad pokraj alkohola prolazim kao da ne postoji. Nisam imala teških trenutaka iako bude stresnih situacija, ali ni tada više ne posežem za alkoholom.

STRES Voditelj Mišetić tumači kako ovisnici imaju nisku toleranciju na stres i onda lako dođe do recidiva. No, priče su različite.

– Držao sam se svih savjeta doktora, psihijatara i psihologa, ali svatko ima svoju teoriju. Meni su, recimo, baš sve bili okidači za recidiv i zato sam sve radio puževim korakom. Sad mogu ići gdje god želim i partijati bez žudnje.

– U pravu ste vi što kažete: red, rad, disciplina i pozitiva, ali ja bih se znala vratiti alkoholu i kad bi mi se događale pozitivne stvari jer sam tako samu sebe sabotirala. Recimo, trebala sam dobiti posao i krene obuka za taj posao i ja poslije toga, nakon dvije godine što sam bila čista, odem i opet uzmem kokain.

– Meni se dogodilo da sam dvije godine bio čist i dobio sam posao. I krenem na posao i dok sam čekao na prijevoz sam na benzinskoj pumpi kupio i popio tri piva.

– Prvi puta kad sam se očistio onda sam recidiv učinio svjesno jer sam se baš imao namjeru napiti misleći kako sam to prevazišao i kako sad znam kontrolirati alkohol. Ali onda sam praktički u dvije minute popio pola litre žestice i sve je krenulo naopako. Poslije su mi dali drugu šansu i više nikada nisam popustio.

– Ja sam stalno pod stresom. Imam dugu povijest drogiranja, uspinjao sam se i padao i godinama nisam uspijevao prekinuti. Stalno sam bio pod lijekovima i na kraju sam zbog tableta počeo piti alkohol. Pijan sam nasrtao na oca, prijatelje i susjede. Sad apstiniram mjesec dana. Loši su i obiteljski odnosi u kojima živim, ali unatoč tomu nikada nisam osjetio žudnju. Bitna mi je ova potpora. No, priznajem kako sam prije naprosto uživao i kad sam samo razmišljao o kokainu.

– Uzimam terapiju i nemam problema sa žudnjom. U međuvremenu se nakon liječenja polako vraćam na posao i priznajem da mi je to stresno. Takva sam osoba da kod mene sve mora biti savršeno. Imam taj poremećaj da za mene ništa što je dobro zapravo nije dobro nego mora biti odlično. Zbog toga sam i posao nosila kući jer sam težila perfekciji, jako sam odgovorna i alkohol mi je trebao da prestanem misliti o poslu. Danas problem spavanja rješavam terapijom, ali mislim da bih mogla i bez toga. A naučila sam kako si mijenjati život kroz male stvari, primjerice kad čistim nastojim biti površnija nego prije, namjerno negdje ostavim prašinu da bih mogla čistiti i sutra, a ne da odmah sve mora biti sve savršeno očišćeno. To mi pomaže.

BROJE DANE Jedan priča kako je ovisnik o alkoholu bio između 15. i 27. godine starosti, odnosno da je počeo piti kako bi mogao spavati. U zadnjih pet godina hospitaliziran je pet puta.

– Imao sam psihotične epizode. Trenutno sam na pet različitih tableta i ta mi terapija omogućuje da radim i funkcioniram. Ipak, zadnje piće popio sam prije 10 dana.

To nas dovodi do činjenice da svi okupljeni zapravo broje svoje dane u apstinenciji – primjerice, liječi se tri i pol godine s nekoliko prekida; čista je tri mjeseca; apstinira dva mjeseca; mjesec dana; pet mjeseci…

Slažu se da im u održavanju apstinencije pomažu fizički rad, dobra organizacija života, obitelj i “druženja s prijateljima koji nisu pobjegli”. Međusobno se savjetuju kako je prvi korak najvažniji i da je za početak dovoljno naprosto se “ustati i umiti hladnom vodom” te se povezati u ovakvim klubovima s drugim ljudima kako bi se izvukli iz mentalne stvarnosti u kojoj dominira osjećaj da se to događa samo njima. Jer je najgore uvući se u sebe i prestati se družiti.

– Prvi delirij doživio sam 2018. u teretani i uopće nisam išao kod doktora. Nisam bio svjestan što se dogodilo – rekao je gotovo na samom kraju sastanka jedan novi član kluba. To je vjerojatno bio trenutak u kojemu se u novom društvu potpuno oslobodio. A to se traži.