Pisac Nenad Rizvanović svoje je formativne godine proveo u osječkom gradskom središtu, najviše u trokutu između Royala, nekadašnjeg STUC-a i Ulice Hrvatske Republike. Plus Tvrđa, u kojoj je provodio gimnazijske dane. Sve te podatke čak i površni čitatelj može pobrati u njegovim knjigama. U nedjelju, 25. svibnja opet dolazi u Osijek, na Panonski festival knjige u dvorani Gradski vrt.

Tamo će na, za osječke prilike, ogromnom sajmu knjiga promovirati svoju novu knjigu pjesama „Gravitacija“. Ali ako ga voditelji razgovora na bilo koji način začačkaju temama o Osijeku – otvorit će vulkan. Pravi razgovor pred publikom počinje u 11 sati, a ovo je bilo samo zagrijavanje.

* Je li točno da vaša nova knjiga pjesama “Gravitacija” zapravo najviše gravitira Osijeku osamdesetih? Odnosno, kakav je to grad nekada bio u Osijeku kad je kod vas ostao tako trajnom fascinacijom?

– DUH „GRAVITACIJE“ JE IZ ČAROBNOG VREMENA Ne pišem pjesme s nekim predumišljajem ili namjerom, niti sam kao maloljetnik maštao o pjesničkoj karijeri. Pjesme sam počeo pisati relativno kasno, kad sam shvatio da ne mogu napisati sve što želimu drugim literarnim vrstama. Ispalo je da sam pjesnik postao silom literarnih ambicija i ideja, i to uspješniji nego što sam mislio. Prema pjesmama iz prve zbirke Valceri iz Translajtanije Ahmed Burić je zajedno sa sedmočlanim Translajt Orkestrom (kojem sam i sam pridruženi član) snimio fenomenalan album Valceri iz Translajtanije, kojeg je nedavno objavio Dallas Records i kojeg je moguće preslušati na streaming servisima. Usput, 24. 09. ove godine nastupamo u maloj dvorani Lisinskog a zatim u Ljubljani (Cankarjev dom), Sarajevu (BKC), Novom Sadu, da ne nabrajam dalje, a naravno da se nadamo i pozivu iz koncertne dvorane Franjo Krežma. No da se vratimo Osijeku i poeziji. Zapravo je moja druga zbirka Plan grada, koja je pretprošle godine stjecajem okolnosti izašla u OKF Cetinje, potpuno gradska osječka knjiga i već sam pomislio da bih je trebao reizdati, i to najbolje u Osijeku. Gravitacija je, mislim, po svom duhu proizašala iz osječkih1980-ih, iz ondašnje potkulturne lektire, iz onog čarobnog i nezaboravnog osjećaja slobode, mladosti i ljubavi.

* Kakav ritam čitatelji mogu očekivati čitajući “Gravitaciju”? I počiva li na tom ritmu nekakav soundtrack koji možemo povezivati s Osijekom nekada i/ili s Osijekom sada?

– SJEVERNA RAVNICA I TREĆI SVIJET Pa mislim da su Marko Pogačar i Đorđe Matić u svojim tekstovima bolje opisali Gravitaciju nego što bih ja to mogao. Marko Pogačar piše: „Iako su geografske koordinate Gravitacije rasute globusom, od Mexico Citiya, Atlantika i Ville Borghese do Istanbula, Vladivostoka ili Manile, te svedene prije svega na vlastiti divlji zvuk, njezin se tok ipak nepogrešivo slijeva u jedan odavno ispražnjen bazen: Panoniju. Njezini izvori vrište Osijek, osamdesete godine, Quorum, Reš&Rem, punk, koji je možda mrtav, ali još uvijek smrdi. Ritam zadaju MC5, Nick Cave, Cohen, Lačni Franz… Večernji, dakle, šinobus; walkman u uši i – press Play!“. Đorđe Matić pak Gravitaciju vidi kao Sjevernu ravnicu i Treći svijet, panonske poljske puteljke i Mexico City (Blues); palme, meduze, morske biljke i Americana, slavonski šinobus i Mistery Train, Piran i Vladivostok, punk i Istanbul, Fred Sonic Smith (MC5) i Milan Bačić, Latinska četvrt i osječko kino Uranija… pojmovi jedan nasuprot drugom, u opreci, ili (i)pak u nemogućem skladu, ostvarivom i razumljivom jedino u logici snova i pamćenja, kulturnog i osobnog, sve to čini pjesnički i kulturološki svijet kojim nas pjesnik zaspe bez isprike.

* Imate li u Osijeku nekih pjesničkih uzora od prije? Je li “Gravitaciju” moguće uspoređivati s dosadašnjim poetama i poezijama o Osijeku i iz Osijeka?

– TIŠINA I SRETNE ULICE Kao valjda i svaki drugi pjesnik, pjesničkih uzora imam napretak. Ne bih znao tko je od svih tih pjesnika utjecao na moju poeziju, no mnogo sam čitao Ginsberga, Kerouaca, Ondaatjea, Gregoryja Corsoa, Franka O’Haru, Ezru Pounda, Roberta Lowela, Johna Berrymana, Teda Hugesa, Yeatsa, Eliota, Larkina, Herberta, Milosza, Kavafija, Cendrarsa, Nicanora Parrau, Montalea, Enzensbergera, Paula Celana, Ingeborg Bachman i Nelly Sachs i tolike druge. Osječki pjesnici ili pjesnici koji su živjeli u Osijeku mislim da nisu utjecali na mene, osim naravno ranih zbirki Delimira Rešickog „Tišina“ i „Sretne ulice“, koje ne samo da su moja formativna literatura, već su i najbolja poezija u Hrvatskoj u 1980-im godinama, zajedno s „Praksom laži“ Branka Maleša, koja je također knjiga koju jako volim.

* Je li moguće na bilo koji način argumentirati, primjerice barem u nekakvom zamišljenom kvantnom prilagodniku, da bi Nick Cave mogao biti rođeni Osječanin? Pitanje nije provokacija nego se referira na činjenicu da je Cave često označitelj atmosfere Osijeka iz vremena koje danas u mnogim djelima čuvaju osječki pisci, pjesnici i neki novinari. Tog Osijeka više nema, ali Cave je eksplodirao u svjetsku slavu.

– TOPIĆ BI MOGAO U OSIJEK DOVESTI NICKA CAVEA Sjećam se kako je Delimir Rešicki maštao da razgovara s Nickom Caveom u svojoj sobi, u onoj dvokatnici u Branjinom Vrhu, što Nicku Caveu ne bi bio tako čudan ili stran ambijent jer je Branjin Vrh svakako uređenije i civiliziranije mjesto od Warracknbeala u kojem se Nick Cave rodio. Rešicki je doduše rođen u Osijeku, što je trebala biti neka njegova životna prednost. Sjećam se i kako je Koja svaku svoju pjesmu na koncertu Discipline Kičime na OLJM-u 1989. najavljivao ovako: „a sada jedna numera od Nika Kejva“. Netko  je – a taj Netko je možda bio Siniša Bogunović a možda Dražen Jemrić Germa – Koji ispričao koliko Osijek voli Nicka Cavea, a Nick Cave je Koji, jasno, išao neopisivo na živce. Naravno ni Nick Cave nije više isti Nick Cave iz vremena albuma The Good Son. Nakon trideset pet godina Nick Cave liči na samog sebe iz onog vremena, taman koliko i Osijek liči na samog sebe iz tog vremena, samo što je Nick Cave naravno bitno popularniji i uspješniji. Neka sličnost ili srodnost možda nije izumrla što bi svakako trebalo provjeriti, što možda i nije nemoguće. Nick Cave je praktičan čovjek i s njim se lako može dogovoriti razne vrste nastupa, na koje se on rado odaziva. Mislim da bi seOsijek Nicku Caveu baš svidio. Ne bi morao to naravno biti koncert The Bad Seedsa, ili njegov solo nastup, ali možda bi se mogla dogovoriti promocija knjige, jednom kad objavi novu knjigu, ili pak izložba njegovih likovnih radova. Možda samostalno čitanje u KD Franjo Krežma? Znamo da se u Hrvatskoj Nick Cave jako dobro osjeća, a Hrvatska naravno nije samo Zagreb. Ne postoji neka stvarna prepreka da Nick Cave posjeti Osijek. Dovoljan je samo sposoban menadžer kojemu je stalo, a to bi recimo mogao biti Dario Topić.   

* Kad se kao rođeni Osječanin povremeno vraćate ovamo iz poslovnih razloga – imate li tremu od osječke publike, radujete li se dolascima ili vam možda grad ide na živce?

– JA SAM OSJEČANIN U DIJASPORI Miroslav Krleža je jednom rekao da Osijek ima samo publiku, i to nije bio baš sasvim u krivu. Krleža je bolje poznavao Pečuh nego Osijek, a Josipa Glembaj, Rudolfo Franjin Magjer, Dragutin Prohaska i Ernest Dirnbach samo su neki od njegovih smiješnih osječkih problema, o kojima između ostalog pišem u svom novom romanu Avanture ročnika Lava. Ne znam više tko je za mene rekao da sam Osječanin u dijaspori, ali to je točna konstatacija. Da sam kojim slučajem rođen na Jugu 2, možda bih za sebe rekao da sam Jugošvabo u Agramu, no kako sam rođen i još uvijek stanujem u Gornjem gradu, zasada mi ne pada na pamet neka zgodna jezična domislica. Oberštater na agramerskom arbajtu? Nemam neki poseban – pogotovo ne patetičan ili sentimentalan – odnos prema odlascima i dolascima u Osijek iz Zagrebu, a pogotovo prema Osijeku samom. Ne mislim – zapravo ne osjećam da sam otišao iz Osijeka. Osijek volim kao i svaki drugi sugrađanin. Navijam za NK Osijek. Istina je da se moj privremeni boravak u Zagrebu oduljio, ali navikao sam se. Nisam ja jedini takav, mislim da bi vam redatelj Zvonimir Jurić  slično odgovorio na ovo pitanje. Možda smo svih ovih godina u Zagrebu naprosto postali bolji Osječani.

Foto: Privatna arhiva

Kada je mr. ph. Marta Tripolski praktički u osvit Domovinskoga rata 1991. u Osijeku utemeljila prvu gradsku privatnu ljekarnu bio je to pionirski i vizionarski projekt. Njezina je osječka ljekarna tada bila jedna od prvih privatnih ljekarni u cijeloj Hrvatskoj, a poslovni pothvat ubrzo se našao u ratnoj situaciji te u atmosferi otežane opskrbe lijekovima. Ipak, i u tim najtežim danima mala je privatna ljekarna uspijevala svakodnevno biti na usluzi pacijentima. Četiri godine kasnije registrirani su kao zdravstvena ustanova i do danas se razvili u vodeću ljekarničku kuću u Slavoniji, u ozbiljan sustav koji uključuje 14 ljekarničkih jedinica sa značajnim brojem zaposlenih.

Polovicom veljače 2017. gospođa Marta je prerezala vrpcu na otvorenju novog kompleksa tadašnje upravne zgrade i ljekarne s drive-in isporukom lijekova u Ulici Antuna Kanižlića, i tom su joj prigodom u goste došli tadašnji gradonačelnik Ivan Vrkić i župan Vladimir Šišljagić. Obojica nisu krili oduševljenje razvojem posla.

Gradonačelnik je tada rekao kako joj je došao dati podršku za razvoj posla jer je učinila nešto što je potpuno suprotno trendovima koji su nas tada okruživali – nije dopustila da visokoobrazovani mladi ljudi odlaze iz Osijeka u svijet nego je stvorila uvjete zahvaljujući kojima je svijet dovela u Osijek. Pohvalio je viziju i doslovce rekao: “Danas sam doista fasciniran. Vi ste na neki način poslovnu filozofiju McDonaldsa implementirali u ljekarnički posao, pa je zahvaljujući tome usluga vrhunske kvalitete sad još brža i još dostupnija. Vjerujem kako je to trend koji će mnogi slijediti u budućnosti. Hvala na tome i sretno .”. Tadašnji gradonačelnik se, između ostaloga, referirao na činjenicu da je na otvorenju predstavljen i prvi u Hrvatskoj implementirani potpuno robotizirani sustav pretrage, lociranja i isporuke lijekova do pacijenta.

Gospođa Tripolski preminula je tijekom protekloga vikenda i sahranjena je u ponedjeljak u krugu najuže obitelji. Iza nje je ostao ozbiljan obiteljski posao o kojemu je bivši župan Vladimir Šišljagić, liječnik po struci, svojedobno rekao: “Ovo je doista impresivan iskorak u organizaciji ponude jedne zdravstvene ustanove. Vi ste zapravo nositelji značajnog razvoja u prostoru opskrbe lijekovima, ali i savjetovanja i edukacije u zdravstvenom sektoru.”.

Na Facebook stranici Ljekarni Tripolski djelatnici ustanove su se dirljivo oprostili od svoje osnivačice: “Svojim kolegama i djelatnicima nesebično je prenosila znanje, a svojom prisutnošću unosila radost, toplinu i osmijeh gdje god bi došla. Bila je srce i duša naše ljekarne i kao takva, nezamjenjiva.”.

Foto: Arhiva ustanove

Kad bi vam netko nabrajao najbolje osječke veslačice, koje su ostavile dubok trag u bogatoj povijesti Iktusa, ne bi mogao zanemariti učinak Mirele Kekez koja je među „narančastima“ ostvarila karijeru dostojnu isključivo komplimenata. Bolji poznavatelji Iktusove povijesti u (is)tom će prezimenu brzo prepoznati i jednog od klupskih predsjednika Mihovila, koji je svojim djelovanjem, također, ostavio dubok trag u razvoju osječkog veslanja. I tako počinje nesvakidašnje lijepa priča…

– Moj tata, inače šef Lučke kapetanije Osijek, dugo je vremena obnašao dužnosti klupskog čelnika Iktusa unoseći u taj dio svoga života izuzetnu energiju, viziju i sportsku svestranost, ali ja sam počela veslati tek nakon što je preminuo, a trag koji je ostavio među iktusovcima zacijelo je utjecao na odluku da postanem veslačica, priča nam Mirela, profesorica tjelesne i zdravstvene kulture, koja već petnaestu godinu zaredom prenosi strast, disciplinu i ustrajnost stečenu tijekom veslačke karijere učenicima Osnovne škole Frana Krste Frankopana. No, vratimo se veslanju…

– Tim lijepim, iako napornim sportom bavila sam se osam godina. Držim da sam ostvarila i iznimne rezultate od kojih izdvajam prvo mjesto na Europskom prvenstvu za mlađe juniore, osmo mjesto na Svjetskom juniorskom prvenstvu, te niz odličja s državnih natjecanja, te osvojenih medalja i nagrada na međunarodnim regatama. Osim za svoj klub, tijekom studija u Zagrebu, zastupala sam i svoj fakultet, u osmercu Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Prekretnica u Mirelinom životu došla je u trećoj godini studija, jer je, zbog brojnih obveza i zaposlenja odlučila završiti veslačku karijeru i vrlo brzo po povratku u rodni grad počela je svoju nastavničku karijeru kroz nekoliko različitih zamjena u obrazovnom području. Potom joj se ostvarila velika želja: dobila je stalno zaposlenje u OŠ Frana Krste Frankopana i to naslijedivši svoju mentoricu i prijateljicu, pokojnu prof. Vlatku Ćalušić čije se ime i danas u (is)tom okruženju izgovara s uvažavanjem i svrstava u krug najznačajnijih voditeljica ŠSD „Frankopan“ škole koja ove godine obilježava značajne jubileje, stotu godinu zgrade i 205 godina postojanja škole koja na poseban način povezuje Divaltovu i Frankopansku ulicu.

– Vlatka je ostavila u našoj školi neizbrisiv trag u koju je utkala 35 godina svoje bezgranične ljubavi prema sportu, od prvog dana osjećam odgovornost da nastavim njezinim stopama, pa i danas radim s istim entuzijazmom i poštovanjem prema svemušto je ona gradila.

Prof. Kekez-Haber svakodnevno surađuje s kolegom Željkom Koškim, također profesorom tjelesne i zdravstvene kulture, s kojim se nadopunjuje jer je on više orijentiran na natjecateljski dio rada u još nekim školama, pa njih dvoje nastoje omogućiti učenicima najbolje uvjete za sportski razvoj.

– U tom kontekstu nastojim odlike, znanja i vještine koje sam stekla u veslanju (disciplina, odgovornost, upornosti marljivost) prenositi svakodnevno na svoje učenike s tim što se moj pedagoški pristup temelji na ideji da sport nije samo natjecanje, već i velika škola karaktera, odvažnosti i u konačnici – hrabrosti.

ŠŠD Frankopan, zasigurno i zbog takvih opredjeljenja u odgoju učenika i učenica, u pravilu je svake godine među najboljima u gradu, a često je ostavila svoje ime upisano među najuspješnije na županijskim, pa i državnim školskim natjecanjima. U tom smislu značajan doprinos tijekom posljednja tri desetljeća daju i vanjski stručni suradnici, kao što su Zvonimir Bogdanović, Kristina Validžić, Hrvoje Privšeke, Dario Fančović i Dora Mink, pa tu školu i u širem  okruženju često zovu„domom školskog sporta“ jer je u njoj odavno izgrađen prepoznatljiv identitet škole – koja diše za sport. Uostalom…

– Samo ove godine sudjelovali smo naviše od 20 gradskih, šest županijskih i tri državna natjecanja. 2023. ŠŠD Frankopan vratio se s državnog školskog natjecanja učenika do 6.razreda s dvije srebrne medalje: u futsalu i odbojci. Osim toga, učenici ostvaruju izvrsne rezultate i u nastavi, što potvrđuje i dugogodišnja suradnja škole s Kineziološkim fakultetom i FOZOS-om, a škola je nebrojeno puta proglašavana sveukupno najboljom školom u Osijeku.

– Ponosni smo i na naše učenike-reprezentativce, koji su jedan od pokazatelja izvrsnog sustava rada i posvećenosti, te kako kompatibilnost obrazovnog sustava i sporta čini ključan segment uspješnosti, s neskrivenim će ponosom prof. Haber-Kekez naglašavajući pritom i potporu ravnatelja Antuna Ptičara, koji svojim razumijevanjem i otvorenošću prema sportskim inicijativama, idejama i poticajima omogućuje nastavnicima da rade punim kapacitetom i podrškom, što je prepoznato i kroz napredovanje u zvanjementorice.

Što se obiteljskog statusa tiče, Mirela je udana za Marka Habera, bivšeg nogometaša osječke Elektre, a i njihovi sinovi Ivan i Luka već treniraju nogomet, u KNŠ Hypo Limač odnosno Mursi s tim što su prethodno, dakako na mamin nagovor, prošli kroz bazu sportova, plivanje, atletiku i gimnastiku, te tako izgradili odličnu motoričku osnovu.

– Idemo redom, ali sport nam je uvijek bio dio svakodnevice, kaže kroz osmijeh naša sugovornica, dodajući da se ne bi iznenadila da jednog dana i njih dvojica nastave njezinim stopama. – Možda ne nužno kao veslači, ali svakako kao sportaši s čvrstim karakterom i zdravimpristupom životu.

Uvjereni smo da ćete, (pro)čitavši ove retke, zaključiti da je život Mirele Haber priča koja je više od sportskog puta i da je to priča o prenošenju znanja, karaktera i duha sporta iz čamca s veslima u školske klupe, tamo gdje se stvaraju neki novi klinci šampioni!

MIŠIKINI PRAUNUCI Nepisano je uvjerenje kako geni igraju značajnu ulogu u svakoj obitelji. No, spomenuti Ivan i Luka Haber nisu skloni sportu, ili još konkretnije nogometu, samo zbog mame bivše veslačice i tate Marka, nekadašnjeg nogometaša. Naime, u ovom primjeru, potraga zadire u treće generacijsko koljeno jer su Ivan i Luka imali uglednog pradjeda  – pok. Miju Kissa, odnosno Mišiku Kiša. Njegovo ćete ime i prezime (oca majke Marka Habera) naći među istaknutim osječkim trenerima koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća uspješno vodili momčad Slavonije, današnjeg NK Osijek!

Foto: Privatna arhiva

Današnja Osnovna škola Frana Krste Frankopana, kao sljednik prve privatne škole u Osijeku izgrađene još u 19. stoljeću na prostoru sadašnje Divaltove ulice, starijim sugrađanima poznata kao OŠ „Rade Končara“, od 1992. nosi ime hrvatskog velikaša, plemića, vojskovođe i pjesnika pogubljenog krajem travnja 1671. Nakon školske godine 1957/58, zbog sve većeg priliva djece iz okolnih ulica i naselja u tom dijelu Osijeka, ukazala se potreba nadogradnje starog objekta koji je dobio i svoj novi dio s ulazom iz Frankopanske. Izgradnjom Sjenjaka mnogo je osnovaca počelo pohađati upravo objekt kojem je službena adresa, umjesto dotad one u Divaltovoj, postala Frankopanska ulica 64.

Budući da škola, osim igrališta na otvorenom, ima i suvremenu dvoranu za nastavu tjelesnog odgoja, a zapošljavala je tijekom desetljeća brojne etablirane nastavnike i profesore TZK, oduvijek su se učenici i učenice te škole isticali u natjecanjima s vršnjacima iz drugih gradskih škola. Štoviše, od osnutka ŠŠD „Frankopan“, dječaci i djevojčice iz Divaltove, Frankopanske i okolnih ulica, te dijela Sjenjaka, stekli su respekt na gradskoj i županijskoj razini, s tim što su pojedine ekipe stjecale pravo natjecanja i na državnoj razini. U tu ćete se tvrdnju uvjeriti zavirite li u službene zapisnike Školskog sportskog saveza, od osječke do najviše, hrvatske razine.

Pamti se, tako, da je baš „Frankopan“ u prvom desetljeću novog milenija čak sedam puta uzastopce, u zbiru svih sportskih aktivnosti, proglašavan sveukupno najboljim školskim-sportskim društvom među osnovcima Osijeka. Pojedinačne titule prvaka zaista je teško nabrojiti, što vrijedi i za podvige na županijskim prvenstvima, da bi se, primjerice, 2023. sastavi u futsalu i odbojci do šestih razreda vraćali s prvenstava Hrvatske kao viceprvaci. Prirodno je, stoga, to što su desetljećima u školskim klupama podučavani vrhunskim pedagozima, nicali brojni kasnije istaknuti sportaši(ce) među kojima sjajni dizač utega Zdenko Korpar, košarkaški reprezentativac Vladimir Krstić (na naslovnoj fotografiji s učenicima), svestrana atletičarka Milena Radlović, „hakleri“ Slavko Pinter i Mario Pavišić, gimnastičari Aurel Benović i Andrej Korosteljev i mnogi, mnogi drugi koje smo nehotice zaboravili.

U (is)tom kontekstu, pak, veseli pojava novih, iznimnih talenata u školskim klupama. Tako Ena Biljan već igra odbojku za seniorsku ekipu (!) ŽOK Osijek, braća Pater-Šimun i Dražen Jaman su među najdarovitijima u nadolazećem kadru NK Osijek, a kuriozitet je – talentirani skijaš Roko Čes! O njima će, vjerujemo, u superlativima netko pisati za koju godinu…

Aktualni ravnatelj škole je prof. Antun Ptičar, koji nas je potaknuo na ovu priču o iznimnoj pozornosti TZK-u u „Frankopanu“, nadasve hvali pedagoge, istinske entuzijaste bez čije se predanosti i zanesenosti na svakom školskom satu vjerojatno ne bi desetljećima postizavali zapaženi uspjesi, niti bi ta škola iznjedrila vrsne sportaš(ic)e. Puna su mu usta hvale na adresu Mirele Kekez-Haber, koja nastavlja tradiciju (Željko Koški, k tomu, vodi futsal momčad) začetu u prošlom vremenu pod nadzorom drugih, starijih i itekako čuvenih prethodnika.

Nekadašnja odlična Iktusova veslačica, primjerice, postala je lider ŠŠD „Frankopan“ nakon prerane smrti neprežaljene Vlatke Ćalušić, kojoj je, uz ostalo, Školski sportski savez Grada Osijeka četiri puta dodjeljivao laskavu titulu najbolje učiteljice TZK u Osijeku. Budući da vrijeme doista (pre)brzo prolazi, sve više u zaborav (nepravedno!) odlaze njihovi prethodnici koji su također predano i znalački usađivali učenicima i učenicama ljubav prema TZK, za koje će mnogi reći da su bili senatori par excellance Vilko Uglarik, Zdenka Kuzma, Josip Komar, Feliks Faler, kratko i pok. Tomislav Kirchbaumer…

I sve to zbog dugotrajnosti predanog i stručnog rada predagoga, čije je usađivanje ljubavi prema sportu i tjelesnoj kulturi mladeži iz tog osječkog kvarta iznjedrilo i brojne natjecateljske dosege ali i oblikovalo brojne kasnije zapažene sportaš(ic)e što je bogatstvo čije dimenzije nije jednostavno dočarati. Ni danas, u ovom modernom dobu, više od 250 godina od pogubljenja velikana čije ime škola nosi.

JUBILEJI Prošloga tjedna OŠ Frana Krste Frankopana obilježila je posebnim svečanostima
svoje značajne jubileje – 205 godina djelovanja škole na području Novog grada i točno stotinu godinu izgradnje prve školske zgrade u sadašnjoj Divaltovoj ulici.
Na šarmantnim igrokazima u školskoj-sportskoj dvorani, ali i u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, prigodan program stiglo je pratiti i nekoliko generacija bivših djelatnika te škole i sve je nekako odisalo uzvišenim osjećajem tradicije školstva u tom dijelu grada, ali i cijelom Osijeku.

Foto: Arhiva škole i privatna arhiva

Na Skupštini Hrvatskog nogometnog saveza, održanoj prošloga tjedna u Zagrebu, uručene su nagrade „Trofej podmlatka HNS-a“, od kojih je jednu primio Osječanin Ante Vučemilović-Šimunović iz Osijeka. 70-godišnji Vučemilović-Šimunović potekao je iz Nogometnog kluba Vitez ’92 (do rata Bratstvo, Antunovac) aktualni je i dugogodišnji predsjednik Županijskog osječko-baranjskog nogometnog središta i sadašnji prvi dopredsjednik HNS-a.

Prigodom primanja „Trofeja“, uvrstivši se tako na popis najistaknutijih osječkih laureata, Vučemilović-Šimunović s posebnim se ponosom prisjetio svog doprinosa u rađanju samostalnog HNS-a ’91, kad je izabran i za prvog dopredsjednika kojem je na čelu bio Mladen Vedriš.

Prije Vučemilović-Šimunovića, inače, taj je trofej od Osječana, prošle godine, primio Ivan Šutalo, dugogodišnji tajnik donjogradske Olimpije. Prigoda je prisjetiti se i kompletne galerije osječkih laureata tog vrhunskog priznanja krovne nogometne udruge Hrvatske tijekom minulih desetljeća. Nagrađivani su, redom, Milan Adamović, Antun Kasa, Branko Nikolić, Aleksandar Rupnik, Andrija Vekić, Ivica Grnja, Željko Huber, Milan Đuričić, Vlado Bilić i Ivan Šutalo. Nužno je, u tu obitelj, svakako, uvrstiti i doajena belišćanskog nogometa Branka Kaptalana (2009) a tom nagradom je 2004. odano i golemo priznanje NS Osijek. Dakako, ljubitelji nogometa u cijeloj Slavoniji i Baranji s ponosom se prisjećaju da je pok. Željko Huber svojevremeno bio predsjednik NSJ, a proslavljeni golgeter Davor Šuker obnašao je dužnost čelnika HNS-a.

Foto: Komarilos