Lege
OSJEČKI NAVIJAČI U BERLINU Susrećemo naše ljude iz cijelog svijeta i sve se vrti oko repke i piva
U fan zonama i stadionima pivo je 7 eura, a plaća se i polog od 3 ili 5 eura za plastičnu čašu
Puno je Osječana ovih dana u Njemačkoj. Neki su u Berlin stigli i nekoliko dana prije utakmice sa Španjolskom, pa su to vrijeme iskoristili za turistički obilazak grada. Prva utakmica prošla je kako je prošla, pa su se neki već vratili kući i odavde će ponovo za Hamburg na utakmicu s Albanijom. Drugi su ostali u njemačkom glavnom gradu i od tamo hvataju različite veze za odlazak u Hamburg i kasnije možda u Leipzig na susret s Italijom.
Navijačka je svakodnevica specifična, pa je stoga za dojam o atmosferi možda najbolje u potpunosti citirati jednog našeg sugrađanina koji se odlučio na SMS reportažu:
– Probudimo se ujutro, kavica i doručak. Lagano pivo i put u centar na obilazak znamenitosti. Berlin je svjetski grad i šteta bi bilo ne vidjeti monumentalne građevine, parkove i sve ljepote kojima obiluje. A, ima ih toliko da bi ih danima mogli obilaziti i sigurno ne bi sve vidjeli. Naravno, da je sve lakše uz koje pivo, a ako nečega ovdje ima – onda je to pivo. Za pivoljupce ovo je raj, dosta skup, ali raj.
Atmosfera u Berlinu prije prve utakmice će ostati u trajnom sjećanju jer se svima koji su tamo hodali u hrvatskim dresovima činilo kako i nema drugih navijača, osim naših. Toliko ih je bilo.
– Ljudi naši iz cijelog svijeta. Iz Njemačke, Australije, Kanade, iz cijele Europe i puno nas iz Hrvatske. Krenuli smo sa zagrijavanjem od ranog jutra i odlaskom u fan zonu. Tamo je rapsodija naših navijača, to se ne može opisati, mora se doživjeti. Poslije fan zone krenuli smo na stadion, gdje god se okreneš naši ljudi i pjesma. Počinje tekma, emocije naviru, pivo curi i ostalo je povijest. Prva nije prošla dobro ali sljedeće hoće – opstimističan je.
Inače, u fan zonama i na stadionima pola litre piva prodaje se za 7 eura. U Berlinu su naši dečki uglavnom pili Augustiner, Paulaner i Berliner Kindl. Prilikom kupnje prvog piva, javljaju navijači, potrebno je platiti i polog od 3 ili 5 eura (ovisno o zoni) za plastičnu čašu koju poslije možete vratiti i svoj novčani polog na istom šanku dobiti natrag.
Kaže kako će u Hamburgu biti veselo, jer osim velikog broja Hrvata, od kojih su neki već stigli tamo nakon Berlina, a neki tek planiraju doći, bit će i jako puno Albanaca.
Inače, iz Berlina u Hamburg najbolje se uputiti IC vlakom koji 300 km prelazi za sat i pedeset minuta. Organizaciju transporta u Njemačkoj, iz osječke perspektive, doživljavamo kao da su naši navijači zapravo na Marsu, okruženi morem piva.
Foto: Navijači Komarilosi
Kovinar
PSIHIJATRICA Danas svako drugo dijete ima odgodu upisa u 1. razred, često je razlog mobitel
DR. KATARINA DODIG ĆURKOVIĆ Dijete ispod 12. godine uz mobitel usporava kognitivno, motorički i komunikacijski
Današnji život ne možemo zamisliti bez mobitela i ostalih gadgeta, a njih koriste i djeca. I to već od najmlađe dobi, iako je već svima jasno da prekomjerna upotreba mobitela od rane dobi izaziva ovisnost, te ostavlja brojne druge negativne posljedice na rast i razvoj djeteta. Koliko bi djeca uopće trebala vremena provoditi pred ekranima, u kojoj bi dobi trebala dobiti mobitel, te jesu li roditelji ili današnji “stil” života krivi što djeca praktički hodaju s mobitelima u ruci, pitali smo dr. Katarinu Dodig Ćurković, psihijatricu sa Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek.
* Mobitele/tablete ne možemo izbjeći, oni su dio nas – našeg posla, ali i slobodnog vremena. No, mi smo odrasli, pa je i nama ponekad teško “odlijepiti” se od ekrana. Kakva je situacija sa djecom? Sve je više djece u jasličkoj/vrtićkoj dobi koje na klupama dječjih igrališta sjede s mobitelom u ruci? Gdje smo pogriješili?
– Kao i mi, i djeca su na žalost sve više vremena udubljena u „mobitele“ i ostale gadgete s ciljem da slobodno, ali i školsko vrijeme provode upravo u svijetu nestvarnog ili „virtualnog“ života. Posebno me zabrinjava spoznaja što i djeca vrtićke dobi shvaćaju koliko toga njima zanimljivog ima u tom “virtualnom svijetu”. Zapravo je postalo sasvim uobičajno vidjeti djecu na igralištima da sjede na klupama i svatko je doslovno na svom mobitelu, nesvjestan da je do njega njegov prijatelj ili lega iz škole ili vrtića.
Na pitanje gdje smo pogriješili, možda je najjednostavniji odgovor – prestali smo se baviti djecom. Na žalost, pod utjecajem loših stvari koje općenito internet sa sobom donosi, dio svoje odgovornosti kao roditelji, učitelji, profesori i općenito kao društvo, odgojno smo prebacili na svijet interneta i virtualnih mreža. Isto tako, nismo jasno djeci objasnili što uopće znači “medijska pismenost” odnosno na koji način internet iskoristiti za dobro, a koje zamke su u tom dijelu, odnosno potpuno smo zakazali i preventivno.
* Jesu li djeci mobiteli potrebni? Koliko bi vremena oni dnevno trebali provoditi na uređajima/pred ekranima?
– Hm. Na žalost, u današnjem stilu života ispadne da djeca ne mogu bez mobitela. Često se u školi i drugim mjestima gdje su klinci angažirani, ali i sa samim roditeljima dio komunikacije odvija upravo kroz te mobitele. Koliko su im potrebni ili nisu je pitanje o kojemu bi mogli naširoko i nadugačko. Međutim, dati mobitel djetetu u dobi od tri godine i općenito ispod 12. godine je zapravo način kako dijete usporiti i kognitivno i motorički i komunikacijski i na sve druge načine. Rezultati su upravo takvi da danas svako drugo dijete ima odgodu upisa u 1. razred. A to je najbolji odgovor na vaše pitanje.
Gledajući vrijeme koje bi djeca trebala provoditi dnevno na mobitelima jest do 12 godine oko 45 minuta do maksimalno 60 minuta, međutim iskreno ne poznajem dijete s mobitelom koje se prema tome i ravna. Dakle, opet ističem da nam je zakazala prevencija i postepeno uvođenje djeteta u svijet internetskih sadržaja.
* Ekranizacija je postala suvremena bolest današnjice. Kakve posljedice ona ostavlja na djecu?
– Na žalost, to su prije svega slabije socijalne vještine, izostanak spontanosti u komunikaciji s vršnjacima, otuđivanje, povlačenje u virtualni svijet, agresivna ponašanja, samoozlijeđivanje, porast poremećaja prehrane pod pritiskom savršenog izgleda, nepredvidljivost u reakcijama, slaba tolerancija na frustracije, impulzivnost, izbjegavanje škole, odustajanje od škole, idealizacija krivih autoriteta pod prizmom kvazi influencera ili “gurua”, porast i to značajan porast samoozlijeđivanja i različitih oblika modernih ovisnosti poput ovisnosti o energetskim pićima, sintetskim drogama, ovisnosti o cyber klađenju, ovisnost o sextingu (distribicuja svojih golih slika), stupanje u odnose s interenetskim vrebačima, pedofilima, i slično, sukobi u obitelji, agresija prema roditeljima. Naravno, tu su motoričke nespretnosti, komunikacijske smetnje, pasivizacija, iskrivljen stav o životu općenito, porast anksiozne, depresivne, suicidalne, agresivne djece i prije svega usamljene djece.
* Koja je, po Vašem mišljenju, prikladna dob u kojoj bi dijete trebalo dobiti mobitel?
– Nema istog odgovora za svako dijete, jer svako je dijete drugačije i razvojno i psihički i emocionalno, pa je odluka u konačnici sigurno na roditelju, međutim iskreno prije desete godine najbolje bi bilo “ne”. Isto tako sam potpuno svjesna da je to nemoguće i zbog ranije navedenih potreba u smislu škole i kontakata s prijateljima i roditeljima, pa je zapravo prije svega nužan nadzor roditelja nad onim što dijete uopće radi na mobitelu i dobra prevencija odnosno edukacija djeteta prije nego dobije “moćni mobitel” u svoje ruke. I naravno jasno odrediti vrijeme za “biti na mobitelu”.
* Iako su roditelji često i nakon posla dostupni poslodavcu, dovršavaju na računalima i mobitelima nekakve zadatke, odgovaraju na mailove…, a djeca to promatraju i misle da je “normalno” biti vezan uz uređaje – kako ih “zabaviti” za to vrijeme? Mnogim je roditeljima to izazov, ne znaju kako umiriti dijete, osim ako mu ne daju neki uređaj. Kako doskočiti takvim situacijama, jer, djeci su roditelji primjer?
– Nije normalno biti nikome 24 sata dostupan, osim svojoj djeci ili svojim roditeljima, dakle realno nakon posla bi svi trebali biti “off” za taj radni dio, i zapravo umjesto po cijeli dan provoditi na Fejsu ili Instagramu treba imati vrijeme za svoje dijete. Međutim, tome dijete učite rano prije polaska u školu, jer kada uđe u pubertet i kada želi imati svoje prijatelje oko sebe, bitno ga je naučiti da ste vi osoba na koju može računati, razgovarati, koja će ga savjetovati i biti mu sigurna luka. Dakle, odnos s djetetom gradite nakon “djetetovog rođenja” i upravo radi toga što mu ranije date mobitel u ruke, veća je šansa da ga prije “udaljite od sebe”. Sigurno dok djetetu dajete savjet da je pušenje štetno, i pri tome držite cigaretu u ruci ili alkohol, niste nimalo uvjerljivi niti djetetu autoritet o onome što mu branite. Tako je i s mobitelom.
Dajte im da nešto rade, npr. da spremaju svoju sobu, počinju učiti osnove kuhanja, grabe vani lišće, šetaju s vama, igraju s vama neku igru, razgovarajte, pogledate film i dajte djetetu obaveze, da se uči da od malih nogu ima neku obavezu i smisao u radu, a ne da im je glavna rečenica “Dosadno mi je”. Isto tako ne bi vjerovali koliko roditelja u biti nema “živaca se baviti svojom djecom” ili im je to “dosadno” ili ih djeca “živciraju”. Roditeljstvo je zahtjevno, kada postanete roditelj sve se mijenja. Roditeljstvo znači i odricanje i manjak osobne slobode, kao i manjak vremena i stalni angažman.
* Koliko god nam je internet olakšao život toliko nas je udaljio od kontakta “face to face”. Dopisujemo se, odgovaramo emotikonima jer nam i oni olakšavaju komunikaciju. S druge strane iz godinu u godinu imamo sve više odgoda upisa u 1.razred, puno je djece koja prije propričaju engleski nego hrvatski jezik… Koliko je za djecu važno vrijeme provoditi u igri, druženju, razgovorima, čitanju priča, odnosno u igri i što više ih odmaknuti od ekrana?
– To je zapravo samo potvrda da su nam djeca “zapuštena”, dakle u eri naših “baba i djedova” nitko nije imao odgode upisa u školu, danas svako drugo dijete je ili jezično ili motorički nespretno. Zašto? Zato jer smo im sve oduzeli, pa i pravo da mogu pasti i udariti se, da je normalno spotaknuti se u igri, a da nije riječ o vršnjačkom nasilju. Dakle mi smo zapravo djeci uzeli pravo da budu djeca. Upravo zbog toga imamo epidemiju “nazovi mirne djece” koja u jednom trenutku samo “eksplodiraju” i dogodi se neka tragedija. Onog trenutka kada smo počeli “izmišljati toplu vodu i lišavati ih svake odgovornosti” zapravo smo im oduzeli pravo na zdravo i normalno odrastanje.
Danas kada se dijete popne na stablo, intervenira doslovno “socijalna služba” jer će netko roditelje prijaviti da zanemaruje svoje dijete. Prema tome, ono što me više plaši jest da će biti sve lošije i lošije.
Mi smo danas došli do toga da “roditelj doslovno moli da dijete krene ujutro u školu”, a da ne kažem da danas djeca mahom žele napustiti srednju školu jer im je “netko na interentu dao ideju kako lovu zaraditi i bez škole”.
* Kada je vrijeme potražiti pomoć? Na koji se način, ukoliko je ekranizacija već uzela maha, može pomoći djetetu?
– Pomoć je dobro uvijek potražiti kada shvatite da sami ne možete, nije sramota tražiti pomoć. Sramota je što često nemate gdje, jer dosta sela i gradova na žalost nema stručnjake koji se bave mentalnim zdravljem djece jer je broj stručnjaka prilično limitiran, a bojim se da će ih biti i sve manje, jer ljudi posustaju pod raznim pritiscima okoline i javnosti.
Individualnost je osnova u pristupu svakom djetetu, što ranije potražite pomoć, veća je mogućnost i da se nešto promijeni. Dakle, najveća pomoć vašem djetetu je da ste aktivno prisutni u njegovom životu, a ne da taj posao umjesto vas odrađuje mobitel, internet i virtualni svijet u kojemu ima najmanje onog što vaše dijete i vi zapravo trebate.
Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL
Lege
ALEMPIĆI Fahra i Dule, sportaši koji su zauvijek zavoljeli Osijek, ona je danas i slikarica
Povodom izložbe “Crno-bijelo u boji” sjećamo se poznate košarkašice i supruga golmana NK Osijeka
U donjogradskom ogranku Gradske i sveučilišne knjižnice tijekom listopada možete pogledati izložbu slikarskih radova autorice Fahre Alempić pod nazivom „Crno-bijelo u boji“. Budući da je ta rođena Zvorničanka, koja je svoj radni vijek proživjela u Osijeku gdje je dočekala i mirovinu, već izlagala u istom prostoru, oni koji prate njen rad u najnovijoj prezentaciji lako primjećuju sustavni slikarski napredak.
Okušala se Fahra u različitim tehnikama s tim što se među dosadašnjih stotinjak radova uočava sklonost prema akvarelu i akrilu, a na aktualnoj izložbi odlučila je okupiti tri teme: svijeće i žene, krajobrazi u akrilu i crno-bijeli svijet.
No, brojni su Osječani za Fahru Alempić prvi put čuli još potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali ne iz umjetničkog nego – svijeta sporta. Naime, prošla su već četiri i pol desetljeća otkako se, zajedno sa suprugom Dušanom, inače vrsnim nogometnim golmanom i s danas odraslim blizancima Ibelom i Ibelom (!) odlučila doći u Osijek i u njemu zauvijek ostati.
Bračni par Alempić, naime, u gradu na Dravi stekao je potpunu sportsku afirmaciju, ona u košarci, a on u nogometu i to oboje u prvoligaškom stupnju natjecanja bivše države pa nije čudno što su ih Osječani objeručke srdačno prihvatili.
Fahra se brzo nametnula novim mlađim suigračicama u Mursi, brzo postala kapetanica ekipe, pridonijela plasmanu i ostanku u Prvoj saveznoj ligi, da bi po završetku karijere obnašala dužnost klupske trenerice. Podsjetit ćemo nakratko na neke njene suigračice iz „zlatnog doba“ osječke ženske košarke: Poljak, Strajnić, Saraga, Manci, sestre Čubrilo, Petrašević i druge. Danas je nekima možda i neshvatljivo da su „malene“ predvođene Fahrom privlačile u Zrinjevac i nekoliko stotina gledatelja…
Dušan je na vratima NK Osijek prvo imao za konkurenta Dujkovića, kasnije Davidovića, napustio je Gradski vrt 1983. i stao na vrata vinkovačkog Dinama (sada Cibalia) kad se taj slavonski susjed uvrstio među prvoligaše, proveo je potom sezonu u novosadskoj Vojvodini, da bi karijeru zaključio na Bikari, na vratima Metalca gdje se počeo baviti i trenerskim poslom.
Umirovljeničke dane, s bezgraničnom ljubavlju prema svojim blizancima, a još više kvintetu unuka (odreda dječaka!) Alempići provode u gradu u koji su se zaljubili došavši prije 45 godina iz Zenice i u njemu zauvijek ostali. Dule posjećuje Opus Arenu i ostala osječka igrališta, Fahra je košarkašku loptu zamijenila kistom i štafelajem, a kako danas vidi svoj grad i što ju zaokuplja u životu, možete pogledati na izložbi u Donjem gradu. Ako vam nije usput, Fahra upravo izlaže na još jednoj lokaciji, u velikom trgovačkom centru u Industrijskoj četvrti.
Foto: Komarilos i prvatna arhiva
Lege
ZORAN TADIĆ – LEPTIRIĆ Često je u život vraćao sportaše nakon teških ozljeda i operacija
Zaposlenik Policijske uprave u Osijeku pamti 1995. kad je na Vojnim igrama u Pekingu sve nadmašio u bacanju kugle
Postoje ljudi koji su odavno zaslužili svjetla medijskih reflektora, pa ipak, možda i zauvijek ostanu nekako što se kaže „ispod radara“. Jedan od njih nedvojbeno je Zoran Tadić, čiji je životni opus zaslužio i opisivanje i kandidaturu za neku od nagrada u rodnom Osijeku. Ovaj put, nećemo spominjati sve Zoranove zasluge za besprijekorno obavljanje zadaća na radnom mjestu inspektora zaštite od požara i tehnoloških eksploziva u MUP-u, gdje radi od 1994. odmah nakon skidanja vojničke odore koju je ponosno nosio od 1991. u aktivnom sastavu ZNG RH. Jer, čovjek kojemu se sport uvukao pod kožu još tijekom školovanja (donjogradska OŠ „Sara Bertić“, sada „Ljudevita Gaja“, pa po dva razreda u EMŠC-u i grafičkom smjeru „Ruđer Bošković“) zvanje profesora politehnike stekao je diplomiravši na Pedagoškom fakultetu u Osijeku u vrijeme kad je već bio itekako poznat u osječkom sportu.
U vrijeme odrastanja Zoran je prvo učio vještine karatea u Kanditu, kod čuvenog Bele Laknera, da bi ga kasnije rukometni entuzijast Zdravko Marčetić zaintrigirao za rukomet namijenivši mu ulogu „srednjeg vanjskog“. Ali, kad je 1982. u drugom razredu „Emše“ na školskom prvenstvu skočio u dalj 6,68 m (srušivši pritom školski rekord kasnijeg državnog reprezentativca Lahora Marinovića!) i 190 cm u vis – njegov je život krenuo u sudbinski određenom smjeru!
– Na nagovor prof. Đorđa Mrđenovića, počeo sam trenirati u AK Slavonija, kod legendarnog Miljenka Raka koji je u meni prepoznao talentiranog atletičara. S obzirom na osobne predispozicije i vrijeme provedeno u rukometu, dobro sam bacao i koplje što me predodredilo za klupskog desetobojca s trenerom Duškom Jeremićem – priča Zoran.
I tako je sredinom osamdesetih zapažen prvo na državnom prvenstvu, da bi 1987. postao viceprvak Hrvatske u višeboju kad su mu mediji i nadjenuli nadimak Leptirić, budući da je, sa 192 cm visine i tek 84 kg težine, bio tjelesno neusporedivo skromniji od svih konkurenata. No, djelomice mu je to bila i prednost jer je skakao u vis 2,08, najviše od svih. Atletski svestrani Tadić triput je bio prvak Hrvatske (1986. – 1989.) zauzimajući jedno od prva tri mjesta na državnim prvenstvima u bivšoj Jugoslaviji. Povratka više nije bilo, atletski svijet i želja za stjecanjem što više spoznaja o sportu počeli su ga sasvim obuzimati, trebalo je učiti, prikupljati stručnu literaturu koju su u to vrijeme mnogi zanemarivali, a Zoranu su posta(ja)li blago, koje je kasnije itekako (is)koristio.
– Od prve stipendije počelo je moje prvo sportsko obrazovanje kad sam kupio literaturu „Sportska medicina“ čuvenog dr. Radovana Medveda i suradnika. Potom sam pisao i britanskoj ambasadi u Zagrebu tražeći pomoć za daljnje stručno obrazovanje, pa sam i tako obogatio stručnu literaturu u mojoj knjižnici. No, još sam bio aktivan višebojac, karijeru zaključio 1990. u slovenskom Kranju, gdje sam zauzeo treće mjesto. Tada je u našem klubu bio još jedan talentirani višebojac Siniša Rašić, a kojeg je trenirao visaš-rekorder Novica Čanović.
No, radeći u Policijskoj upravi posao usko povezan s vatrogastvom i sigurnošću, u slobodnom vremenu vraća se, kaže, „sasvim slučajno“ atletici nastupivši ljeta 1994. na Vojnim igrama vojne policije u Osijeku.
– Za nastup me je a da to nisam ni znao, kad je čuo da sam zaposlen u Policiji, prijavio kolega Ivan Konjik, također nekad vrstan trkač-atletičar iz atletike. Štoviše, „priznao“ je da su me među sudionike „rukom nadopisali“. Osvojio sam prvo mjesto u petoboju i predložen za reprezentaciju MUP-a RH za Međunarodne igre u Pekingu i to u disciplini „pentatlon“: 300 m plivanje, pištolj 25 m, kugla, dalj i 3 km.
1995. Tadić je, u sastavu reprezentacije Hrvatske, na Igrama u Pekingu nastupio u disciplini „pentatlon“ i sve nadmašio u bacanju kugle. Na to je posebno ponosan.
Sve, sve, rekao bi netko, ali – atletika! Tadić je 1994. postao trener u matičnom AK Slavonija, gdje mu je najveće priznanje pripalo 2019., kad je proglašen najboljim trenerom kadeta u RH na temelju ostvarenih rezultata u reprezentaciji s pet atletičarki.
– Moje atletsko obrazovanje nikad nije stalo, jer su se u našem klubu izmjenjivali mnogi treneri, a najveći utjecaj na mene imali su Bugari Dimitar Dimitrov i Georgi Draganov, dok su Ukrajinci Vavrikievič i Čerednjičenko bili kraće i nisu na mene ostavili dublji trag, ali sam zato dobio literaturu sa sportskog sveučilišta u Moskvi. Prijatelj Rašić javio mi se iz Australije, gdje mu je sin postao reprezentativac na 100 m i kao 16-godišnjak istrčao odličnih 10,80. Put ih je doveo do Charlija Francisa, osobnog trenera Bena Johnsona, pa je svježa literatura stigla i iz Kanade.
Tako se Zoran Tadić usavršavao iz dana u dan, iz godine u godinu što se pročulo među osječkim klubovima i sportašima, koji su poželjeli njegovu suradnju, ustvari pomoć.
– Trenirajući atletičare paralelno sam pomagao i drugim klubovima kao i pojedincima, a najviše nogometašima budući da su godinama bili najbliži atletskoj stazi u Gradskom vrtu, te sam službeno 1997. angažiran u NK Osijek kao kondicijski trener u vrijeme Milana Đuričića, te surađivao i s pokojnim dr. Krunoslavom Krstićem koji je kontrolirao zdravlje nogometaša i pozitivno ocijenio moj osobni rad prepoznavši vidljiv napredak i dobar rezultat kroz obavljena testiranja. Uska suradnja s nogometašima nastavljena je i kad su treneri u NK Osijek bili Zdenko Kurtović, Davor Rupnik, Dino Skender, Ivica Kulešević, Tihomir Rudež i Vlado Bilić. Bio sam suradnik i sa sportašima koji su danas u sportu kao treneri: Hrvoje Kurtović, Dražen Vidović, Goran Ljubojević, Stjepan Vranješ, Mario Mijatović, Igor Budiša, Petar Krpan, Marko Babić, Ronald Grnja, Karlo Primorac…
O Tadićevoj svestranosti i nevjerojatnoj volonterskoj aktivnosti pohvale će izreći i treneri raznih klubova i sportova, kao što su Damir Voloder (KK Vrijednosnice Darda), Vanja Jakšetić (ŽOK Osijek), Vedran Ćurak (ŽRK Osijek), Marin Smoje (MNK Osijek Kelme), Zvonimir Kolak (ŽNK Osijek), Matej Matković (BK Osijek), te treneri u Plivačkom klubu Osijek-Žito i Osijek Cannons.
Zanimljivo je, međutim, najnovija Zoranova epizoda u NK Osijek:
– Na poziv Marina Skendera ušao sam u Školu nogometa NK Osijek i u Gradskom vrtu pomagao u radu s najmlađima, ali ta naša suradnja nije dugo trajala. Nakon šest mjeseci, djelomice iz obveza prema obitelji, a još više zbog spoznaje da se moja vizija razvoja mlađih kategorija bitno razlikuje od uhodane vizije kluba! Ostalo je, potom, vremena za pomoć Kreši Tomasu i Andreju Becku u MRK Osijek gdje sam pomagao u pripremama za novu sezonu 2021., a onda sam se odazvao pozivu Ivana Kosa da 2022. sudjelujem kao trener-savjetnik u razvoju rezultata paraatletičara Marina Županovića u disciplini bacanja koplja (600 grama). U radu je značajno pomogao i trener Krešimir Dumančić koji ga prati gotovo na svako natjecanje.
Oni koji pozorno prate osječku sportsku scenu, nedvojbeno, zamijetili su da najbolji osječki paraatletičar sustavno napreduje u bacanju koplja, u čemu, razvidno, značajnu ulogu imaju spomenuti trener Dumančić i Tadić.
– Kao osoba Marin je vrlo marljiv, inteligentan, duhovit , nasmijan i susretljiv i zadovoljstvo je raditi s njim – u dahu će Zoran. – Čak šest puta je 2023. rušio državni rekord a ove godine, uz činjenicu da je potvrdio prvo mjesto u državi, zauzeo je šesto mjesto na paraatletskom SP-u u japanskom Kobeu. Njegovi dobri rezultati plod su njegova discipliniranog i iznimno motivirana rada, s tim što najveće zasluge za to što je Marin tako dobar bacač idu supruzi Snježani Županović, koja je uvijek uz njega i brine se o njegovom zdravlju. Za one koji to ne znaju, Marin ima kategoriju klasifikacije sportaša u paraatletici F54, odnosno kategoriju 51-57 što pokrivaju sportaši u kolicima s različitim stupnjevima oštećenja kralježnice i amputacije. Za 2025. planiramo rezultat oko 25 metara što bi za njega i sve nas oko njega bila kruna dosadašnje uspješne suradnje i njegova vrhunskog sportskog ponašanja.
Zoranu su se često obraćali sportaši u vrijeme rehabilitacije, poslije teških ozljeda i kirurških zahvata, pa ih je Leptirić znanjem i angažiranjem vraćao u život. Niže, u tom kontekstu, imena Pavličića, Šorše, Ljubojevića, Krpana… I još samo ovo:
– Dolazili su mi često i studenti kineziologije, kako bih im pomogao uoči ispita u tehničkim atletskim disciplinama.
Zoran Tadić je, dakle, iznad svega osoba spremna i sposobna pomoći svima koji su u potrebi!
PIŠTOLJ MI NIJE TREBAO! Na testiranju za odlazak u Peking, Zoran je u Zagrebu apsolvirao sve osim pištolja u ATJ Lučko, gdje je boravio i pripremao se s djelatnicima specijalne policije. Iznenadili su se da kao vojnik ne zna pucati iz pištolja. Tadić im je tom prilikom odgovorio:
– Ma, pucao sam iz nečeg drugog, RPG7, osa, zolja, PM 34, PM55, PM84, AP M70, pa mi pištolj nije ni trebao!
Dakako Zoran je aludirao na aktivnost u Domovinskom ratu, poslije čega su mu uz odobrenje ministra Ivana Jarnjaka nabavili i pištolj i streljivo za treninge u Osijeku gdje je na Pampasu upoznao i danas dobrog prijatelja Vjekoslava Vučemilovića.
Za pripreme u plivanju tada je morao odlaziti u Bizovačke toplice koje onda nisu imale kupalište Aquapolis nego samo lječilišne bazene.
– Padao je snijeg, napolju -18 Celzijevih, a od sumpora u bizovačkom bazenu me boljela glava pa sam prešao na Dravu. Dobio sam i odijelo.
Foto: Privatna arhiva
Analit
REIHL-KIR Ubijeni šef osječke policije dobiva spomen-kamen u Parku pravednika u Milanu
Status Pravednika među narodima za Josipa Reihl-Kira izborili su Splićani jer ga smatraju prešućenim herojem
Ime Josipa Reihl-Kira, ratnog načelnika osječke policije koji je ubijen 1. srpnja 1991. stajat će u Vrtu pravednika svijeta u Milanu i to zahvaljujući naporima Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA). Ova splitska udruga ostvarila je kontakte sa Zakladom Gariwo, koja je zajedno s Unijom talijanskih židovskih zajednica i Gradom Milanom osnovala Udrugu za vrt pravednika.
– Ostvarili smo suradnju, jer smo željeli na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno konkretno negdje u Hrvatskoj, otvoriti jedan park pravednika. U sklopu suradnje iz Zaklade su nam rekli da predložimo nekoga iz Hrvatske tko bi se nalazio u milanskom parku pravednika. Razmišljali smo i jednostavno Josip Reihl-Kir nam se pokazao kao najpodesnija osoba. Jer on je činio sve da u tom kaosu nacionalizma, raspirivanja međuetničke mržnje, rata na etničkoj osnovi i agresije s druge strane, u tim međuetničkim sukobima, problem rješava mirnim putem. I u tom smislu je izgubio život od strane hrvatskih nacionalista – naglašava tajnik udruge VeDRA Zoran Radman.
– Za nas je to veliko postignuće, da se ime Reihl-Kira nađe u vrtu pravednika svijeta – dodao je, naglasivši kako će se svečanost proglašenja Reihl-Kira Pravednikom i postavljanje ploče s njegovim imenom u Vrtu pravednika svijeta u Milanu održati 11. ožujka 2025., najaviviši i nadu da će kroz suradnju sa Zakladom Gariwo i u Hrvatskoj biti utemeljen Park pravednika.
Radman smatra da je Reih-Kir zapravo prešućeni heroj mira čije ime treba afirmirati:
– Njegovo nastojanje da se izbjegne rat je najhumanije političko djelovanje. Jer, mir je najveća vrijednost, kada nema mira onda su sve vrijednosti ugrožene.
Vrt pravednika svijeta u Milanu je spomenik onima koji su se suprotstavili genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Inspiriran je vrtom i muzejom Yad Vashem u Jeruzalemu. Milanski vrt otvoren je 2003. U njemu se svakoj osobi koja dobije status pravednika među narodima posvećuje granitni kamen i sadi stablo trešnje. U parku je do sada posađeno 80-ak stabala u čast ljudima koji su se borili za mir.
O Josipu Reihlu-Kiru se ne uči u školama. Osim jedne ulice u Osijeku, njegovo ime ne nose spomenici, trgovi ili institucije u Hrvatskoj. Ali će zato njegovo ime ponosno stajati u Milanu, uz imena ostalih pravednika diljem svijeta.
(Na fotografiji je detalj nadgrobne ploče groba Josipa Reihl-Kira na groblju u Đakovu)
Foto: Davor Javorović/PIXSELL
Analit
OPET PROMJENA NA ČELU GPP-a Direktor Pajnić se naglo povukao, novi direktor je Darijan Rudan
Treći direktor u tri godine, atmosfera u tvrtki kuha, promet je paraliziran zbog radova, prvi novi tramvaj samo što nije stigao
Iz kratkog priopćenja koje je Gradski prijevoz putnika danas nešto prije 11,00 sati poslao u medijski eter vidljivo je tek da je dosadašnji član uprave – direktor Goran Pajnić odstupio još jučer temeljem osobnog zahtjeva te da je Nadzorni odbor već danas u 9,00 sati održao sjednicu na kojoj ga je i službeno razriješio i odmah imenovao novog direktora Darijana Rudana.
Ovo je već treći direktor trenutno najvažnijeg gradskog poduzeća u zadnje tri godine, odnosno u mandatu administracije gradonačelnika Ivana Radića. Naime, GPP provodi trenutno najvažniji gradski projekt, bolje rečeno megaprojekt Modernizacije javnog gradskog prijevoza, a kako stvari stoje očigledno dosadašnja rukovodstva nisu uspijevala stvari držati pod kontrolom.
Nakon izbora i promjene gradonačelnika 2021. (otišao je Ivan Vrkić i došao Ivan Radić) tada nova gradska vlast dopustila je da do kraja istekne mandat tadašnjem direktoru Mariju Šapini, koji je do tada u potpunosti tehnički pripremio megaprojekt i već dočekao isporuku prvih 12 autobusa.
Nadzorni odbor na čelo tvrtke je u listopadu 2021. postavio Dejana Rusmirovića koji je u narednih godinu i pol dana značajno kadrovski promijenio odnose u poduzeću, zakuhao se snažan poremećaj u međuljudskim odnosima, a s nekima od otpuštenih radnika tvrtka je i do danas u sudskim sporovima. U tom je razdoblju, negdje krajem 2022., uslijedio problem s izvođačima radova na modernizaciji tramvajske infrastrukture pa su radovi na neko vrijeme čak i zaustavljeni jer su izvođači povukli mehanizaciju i radnike s gradilišta. I onda je konačno osvanuo novi Cjenik GPP-ovih usluga sa značajno povećanim cijenama prijevoznih karata koji je trebao u primjenu od početka 2023. To je naročito potreslo kategoriju umirovljenika, a nakon velikog negodovanja u javnosti Cjenik je konačno suspendiran i jednom dijelu kupaca karata čak su vraćani i novci. Zbog toga je u drugoj polovici travnja konačno promijenjen direktor i Rusmirovića je zamijenio Goran Pajnić.
On je u narednih opet godinu i pol dana uspio pohvatati konce, postići dogovore s izvođačima radova i ponovo pokrenuti radove na megaprojektu modernizacije. Pajnić je jedan dio prethodne karijere odradio na menadžerskim pozicijama u velikim privatnim gospodarskim sustavima i u GPP-u je pokušavao uvesti specifičnu poslovnu politiku. No, bio je uspješan u segmentu financijskog vođenja megaprojekta i poslovnosti ureda uprave, ali se za poslove organizacije glavne djelatnosti tvrtke (gradskog prijevoza) znatno oslanjao na okoštale strukture neke vrste sindikalnog podzemlja tvrtke s kojima se nije uspijevao izboriti ni njegov prethodnik. To ga je u konačnici dovelo u situaciju da je prije nešto više od mjesec dana prilog o iznimno narušenim međuljudskim odnosima u tvrtki izašao u emisiji Provjereno na Novoj TV. Direktor je prepustio unutrašnjim sustavima da kroz sheme različitih zapisnika i manipulacije internim propisima kažnjavaju odabrane djelatnike od kojih su neki dobivali i otkaze, a on je za te poteze javno preuzeo odgovornost jer, kazao je, vjeruje svojim službama.
Kad se tomu pridoda kontinuirano kašnjenje u izvođenju radova koje je započelo zbog zastoja još krajem 2022. i stalni problem s kolabiranim gradskim prometom zbog raskopanih ulica – istovremeno je protiv sebe imao i javnost i značajan dio zaposlenika. Onda je krajem rujna objavljeno da je nakon upravo završenih radova na postavljanju nove tramvajske pruge u Županijskoj te dijelovima Radićeve i Strossmayerove ulice primijećeno kako nije kvalitetno uređen sustav odvodnje, pa su izvođači upućeni ponovo obaviti radove o vlastitom trošku. Oni su to i prihvatili, ali je, primjerice, Županijska ponovo raskopana samo par tjedana nakon što je puštena u promet i to je dodatno iritiralo javnost.
Nadalje, praktički dan ili dva prije ostavke, Prometna policija i inspektori Ministarstva prometa su u nadzoru linijskog prijevoza školske djece utvrdili kako jedan dio autobusa kojima je GPP prevozio djecu nisu tehnički ispravni te su isključeni iz prometa, a protiv vozača i tvrtke slijede odgovarajuće prijave.
I konačno, u srijedu, 16. listopada, policija je tijekom poslijepodneva kod Našičkog Markovca zaustavila vozača koji je nešto ranije kod Bizovca skrivio prometnu nesreću i udaljio se s mjesta događaja. Izmjerili su mu 2,45 promila alkohola u krvi i smjestili ga u policijsku prostoriju za triježnjenje gdje je proveo narednih gotovo 12 sati. Jutros je Jutarnji list objavio kako je taj vozač sada već bivši direktor GPP-a koji je nesreću skrivio službenim automobilom tvrtke, pa je na taj način otpetljana priča o njegovom odstupanju s mjesta direktora temeljem osobnog zahjeva.
Darijan Rudan koji je jutros imenovan na mjesto člana uprave, odnosno direktora GPP tako je treći HDZ-ov čovjek na toj funkciji u zadnje tri godine. Rudan je godinama radio u Zavodu za stanovanje, bio je tamo direktor, a onda više od deset godina i zamjenik direktora. Zadnjih nekoliko mjeseci uspješno je vodio tvrtku Vodovod Montaža. U GPP dolazi kao “treća sreća” gradonačelnika Ivana Radića u najneugodnijoj mogućoj situaciji za tvrtku, za njezine zaposlenike, za megaprojekt modernizacije, za organizaciju linijskog prijevoza školske djece (tu su osim Grada Osijeka u pitanju i ugovori s okolnim općinama) i u konačnici za sve građane Osijeka koji više nemaju strpljenja za velike radove koji kasne i paraliziraju promet u gradu.
Bivši kolege iz Zavoda za stanovanje pričaju kako je riječ o osobi koja slojevito poznaje problematiku održavanja zgrada i općenito zajedničkog stanovanja te da je verziran brzo i efektno razgovarati i pregovarati s različitim strukama izvođača radova i donositi brze odluke, bez stvaranja loše krvi među zaposlenicima. Izvori iz Vodovod Montaže uglavnom unisono iznose kako je u kratkom vremenu iznova dobro organizirao procese u poduzeću, značajno utjecao na bolju naplatu potraživanja i u smirenoj atmosferi odlijepio poslovanje od trendova strmoglavljivanja koji su prethodili.
No, Rudan sad dolazi u veliki uskuhali kotao u kojemu su već prokuhana dva njegova ambiciozna prethodnika. Međuljudski odnosi u tvrtki su na razvalinama i ako je suditi po kuloarima, zapravo nikada nisu bili gori. Veliki europski projekt modernizacije javnog gradskog prijevoza je u fazi izvedbe upao u zamku redovite poluprofesionalnosti svih izvođača radova na tržištu, pa očekivano kasni. Prvi novi tramvaj bit će isporučen već u prvom kvartalu iduće godine. Iza ugla čekaju ga problemi s trajnim nedostatkom vozačke radne snage koji su već snažno smlavili javna gradska prijevozna poduzeća u Rijeci i Puli, a još smo praktički i na pragu lokalnih izbora… Rudan, naravno, nema čarobni štapić. Ali je, kao i u svakom drugom slučaju, u biti potrebno posao započeti rješavanjem jednog temeljnog problema koji može omogućiti da sve krene u dobrom smjeru. Ako su taj problem bili njegovi prethodnici, onda je to sad riješeno. Ali ako nisu, a vjerojatno nisu, onda će trebati dublje kopati.
Foto: Komarilos
-
Kovinar1 dan od objave
ADIO ŠEĆERANA Bageri ruše industrijsku baštinu nekadašnje tvornice na kraju Frankopanske
-
Klopa2 dana od objave
IZBOR Kiseli kupus u glavicama je 2 eura za kilu, a svježi za kiseliti je 25 eura za 25 kg
-
Šećerana20 sati od objave
Jedino u Osijeku, kod kina Europa, lokalni kestenjari peku kestene na drvenom ugljenu
-
SPEEDWAY2 dana od objave
NAPETICA U NEDJELJU Osijek gostuje na Rujevici protiv do sada neporaženih Riječana
-
Pija raport22 sata od objave
ŠTA KAŽETE? Kila jesenskog grožđa na osječkoj piji stoji 4 eura, postalo je luksuzna roba
-
SPEEDWAY1 dan od objave
POBIJEDILE SU Osječke rukometašice očekivano su se iz Dugog Sela vratile s bodovima
-
Mobilia2 sata od objave
ŽUPANIJSKA OTVORENA Ispuštanjem vode iz cisterni testirali novi sustav oborinske odvodnje
-
Svilana2 dana od objave
NE PROPUŠTAJTE Sviraju djela Bacha, Brahmsa, Beethowena, Ravela, Krežme i Dore Pejačević
-
SPEEDWAY3 sata od objave
SPAS U ZADNJI ČAS Naši su na Rujevici uspjeli izjednačiti u posljednjim sekundama susreta
-
Svilana6 minuta od objave
ORAŠAR Kasnila online prodaja, najbolja sjedišta nisu slobodna, šokirala i cijena od 30 eura