Najbolja hrvatska tenisačica, 28-godišnja Osječanka donosi u rodni grad srebrnu medalju s olimpijskih igara u Parizu. U subotu poslijepodne, na Centralnom terenu Roland Garrosa, naime, u finalu je bolja od nje bila Kineskinja Qinwen Zheng sa 6:2, 6:3, poslije 105 minuta igre.
No, sigurni smo da je i Donna svjesna da će u domovinu i voljeni Osijek donijeti srebro zlatnog sjaja, jer će zauvijek ostati zapamćene njene četiri pobjede koje su je dovele do finala, posebice blistave eliminacije Ukrajinke Kostjuk i Amerikanke Gauff. Zato su, i poslije subotnjeg finala, nakon dodjele medalja, svim hrvatskim ljubiteljima sporta zacijelo zaigrala srca vidjevši na legendarnom Roland Garrosu hrvatsku trobojnicu na jarbolu uz kineske i poljske zastave. A taj veličanstven trenutak zaradila je – Donna Vekić.
Nakon što je u polufinalu porazila najbolju svjetsku igračicu Igu Swiatek, koja se morala zadovoljiti „broncom“ na OI, 21-godišnja Kineskinja od prve minute finala s Donnom dala je naslutiti da joj je cilj vrlo jasan – zlato. Koristeći poglavito svoj sjajan forhend, koji je vrlo često bio (pre)ubitačan i za njenu subotnju suparnicu, odmah je preotela Donni servis, povela s 3:0, sustavno gradila poene i gemove koristeći pritom i donekle rezerviranu i nekako ambijentom i značajem susreta impresioniranu sedam godina stariju Hrvaticu, te uvjerljivo riješila prvi set sa 6:2. Pritom je, kod 4:2, Donna zaprijetila s 0:30, ali joj Kineskinja nije dopustila preokret i mirno privela prvi set kraju nakon 48 minuta igre.
A kad je i početak drugog seta bio sličan onom prvom, jer je Zheng povela s 2:0 oduzevši Donni opet servis, činilo se da će i to razdoblje završiti (pre)brzo. No, Vekić je podsjetila na svoje prethodne partija za pariškoj zemlji, izjednačila na 2:2, pomislismo da ćeto izazvati nervozu kod naizgled sasvim hladnokrvne Zheng, ali je konačan rasplet pokazao da smo bili u zabludi. Naša tenisačica u subotu nije bila na očekivanoj razini, umjesto da povede s 4:3 napravila je dvije greške, od kojih je jedna bila pravi kiks pa joj je idealni break otišao u vjetar što je Zheng dovelo na prag prvog seta – Osječanka je iz očaja ljutito bacila reket…

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Zbog sjajnog rezultata koji je postigla na Grand Slam turniru Wimbledon, u prostorijama Osječko-baranjske županije održan je prijem za Donnu Vekić. Obnašatelj dužnosti župana Mato Lukić i zamjenica osječkog gradonačelnika Jasenka Crnković primili su Donnu i zahvalili joj na odličnoj suradnju i svemu što čini za grad Osijek i popularizaciju tenisa.

– Ponosna sam i uvijek volim naglašavati da sam iz Osijeka. Trudim se svoj grad i županiju pokazati u najboljem svjetlu. Hvala Gradu i Županiji što podržavaju moje inicijative. U Osijeku već imamo tri terena, a u cilju mi je napraviti još jedan. Još mi je draže što su tereni stalno popunjeni. Nadam se da će s mojim rezultatima još više djece biti potaknuto da se bave tenisom – naglasila je Donna, zahvalivši se svojim sugrađanima na podršci koju je dobivala proteklih nekoliko tjedana.

Donna je prije dva mjeseca u Perivoju kralja Tomislava otvorila, uz pomoć Grada i Županije, još jedan teniski javni teren, koji građani mogu koristiti besplatno. To je treći teren (jedan je u Industrijskoj četvrti, a drugi na Jugu 2), a najavljeno je i otvaranje četvrtog, svaki s podlogama na kojima se igraju Grand Slam turniri.

Tereni u Industrijskoj četvrti i na Jugu 2 su  s travnatom i zemljanom podlogom, nalik Wimbledonu i Roland Garrosu, dok onaj u perivoju ima tvrdu, betonsku podlogu poput one na US Openu. Četvrti bi trebao imati podlogu sličnu onoj na Australian Openu.

Foto: Osječko-baranjska županija

Pitanje svih pitanja je: znate li koji je Osječanin tijekom karijere igrao u momčadima s Lukom Modrićem, Kevinom De Bruyneom i Robertom Špeharom?! Dakako, jasno vam je da je taj nogometaš sigurno bio i internacionalac, isto kao što je razvidno karijeru započeo u rodnom gradu, kao i da sa spomenutim nadaleko poznatim i cijenjenim asovima nije mogao igrati istodobno.

Riječ je o Goranu Ljubojeviću, 41-godišnjaku kojem je već duže vrijeme jedina sportska aktivnost ona u rekreacijskom tenisu, s tim što istodobno pozorno prati i usmjerava razvoj sina koji na Opus Areni svladava nogometnu abecedu s nadom da će jednoga dana dostići slavu tate Gorana.

Kao mladić Goran je svoje golgeterske sposobnosti počeo ispoljavati još kao polaznik Škole nogometa u Gradskom vrtu, a u državnom prvenstvu  2001./2002. upisao je prvih šest prvoligaških nastupa kad je debitirao kao 16-godišnjak! Golgeterska mu je karijera postajala sve zapaženija i već prvenstvo 2003./2004. donosi mu status  drugog strijelca matičnog kluba (16), iza već spomenutog matadora Špehara (18), što je Gorana usmjerilo prema Maksimiru.

Upravo u tom razdoblju svoj neslućeni potencijal počinje dokazivati i maestro Modrić, čija je proigravanja u Dinamovom dresu 190 cm visoki Goran često znalački pretvarao u pogotke na veselje navijača najboljeg hrvatskog kluba. Uslijedio je odlazak u Švicarsku i Belgiju (St. Gallen, pa Genk), s tim što ga na klupsku vezu s dosadašnjim dirigentom Manchester Cityja podsjećaju i sačuvane fotografije iz tog vremena, a onda je Ljubojević dograđivao karijeru, sve do njena završetka 2017., u Švedskoj, Švicarskoj, Rumunjskoj, Iranu, pa čak i Indoneziji i Singapuru, da bi u smiraj igranja nogometa, tada već s poluprofesionalnim statusom, oblačio i dresove naših Vinogradara i Trnja kad je završavao fakultet (Sport management) i već se počeo posvećivati samostalnom poduzetništvu.

Arhiviravši, u međuvremenu, činjenice da je nastupao i bio kapetan za sve mlađe izborne vrste Hrvatske zaključno s onom U-21. S tim što je trajno zapamćen pothvat naših mladića na Otoku protiv Engleske. Goran se prisjeća:

– Postigao sam dva, a asistirao Danijelu Pranjiću za naših 3:0  kao da se srami prisjeća se Goran nadodajući da mu je, osim terceta čuvenih iz uvoda, svojedobno suigrač bio i Curtois…

Logično je bilo pitanje kako da se (i) kao kapetan mladih nikad nije nametnuo u „A“ reprezentaciju?

– Činjenica je da sam se igrama na travnjaku i nametnuo, ali se počelo događati baš svašta, što nema veze s nogometom, pa sam izvisio…

Vrlo je konkretan i u rezimiranju onog internacionalnog dijela igračke karijere:

– Nedvojbeno, najljepše mi je bilo u Belgiji, gdje su me prihvatili fantastično ali i gdje sam ostavio najdublji trag. Suprotno tomu, najteže sam se snalazio u Iranu (šerijatski zakon…)

Već je prošlo mnogo vremena otkako je „objesio kopačke o klin“(2017.) ali mu nije teško s nekoliko riječi opisati kakve uspomene nosi u sebi:

– Mislim da nisam ostvario sve što sam, sa svojim potencijalom, objektivno i trebao i morao! Osim brojnih ozljeda, mnogo se tu nakupilo nesportskih stvari, koje su se slamale preko mojih leđa…

Kao da je tako nešto i predosjećao, pa se Goran blagovremeno pobrinuo za školovanje. U Danskoj je stekao diplomu sportskog menadžera (Sport menagement), već ima trenersku „A“ licencu i upravo polaže i posljednje ispite za UEFA Pro licencu. Bilo je jasno da ni nakon nekoliko godina nogometne anonimnosti neće moći bez sporta u kojem je stekao zavidan ugled. Skoro sasvim neočekivano, čak i za njegove sugrađane, u ljeto 2022. uoči novog državnog prvenstva, osvanuo je kao trener nogometašica višestrukog hrvatskog prvaka ŽNK Osijek. Činilo se da je, kao menadžer i trener, na početku posve nove karijere, kao prirodni nastavak one igračke. Međutim, u svijetu nogometašica zadržao se 14 mjeseci kad ga je naslijedio Saša Korman i nedavno Goran Nikić iz Crvene zvezde, ali je neprijeporno da je Ljubojević svojim stručnim radom dao doprinos naslovu prvakinja 2023., kao i djelomice za nedavnu 25. titulu osječkih nogometašica.

– Bio mi je to izazov jer su posljednjih sezona Splićanke postale vidljiv kompleks našim nogometašicama. Odlučio sam implementirati svoje ideje na treninzima i na utakmicama, osvojili smo titulu, pritom oba puta porazili Splićanke, koje su se ove sezone „raspale“ i više nam nisu bile dostojne suparnice što znači da smo doslovce razbili i taj kompleks. O razlazu s klubom ne bih trošio riječi, jer je bio kompleksan – kaže Goran.

I kao što je nenadano postao trener nogometašica, isto se tako Goran aktivirao u Hrvatskom sportskom savezu gluhih, gdje je postao koordinator istočne Hrvatske za mlade pri HSSG. Angažirao ga je kum Ivan Kos, član Izvršnog odbora HSSG-a kojem je priliku, pak, dao predsjednik Oliver Lušić, ujedno i kapetan najuspješnije hrvatske selekcije, one rukometne čiji je posljednji, ovoproljetni podvig, naslov prvaka Europe u Njemačkoj (kojem je svjedočio i Ljubojević) prošao nekako „ispod medijskog radara“.

– Zadužen sam za pomoć u svim aspektima, poglavito za pronalaženje mladih u Slavoniji i Baranji spremnih za uključivanje u redovne klupske sportske programe, gdje oni mogu, uz socijalizaciju i zdravlje, ostvarivati sportske rezultate dostojne zastupanja Hrvatske na međunarodnim natjecanjima za gluhe. Zaista sam presretan što mogu raditi posao koji mi je struka i koji me moralno ispunjava, jer su sve to predivni ljudi kojima samo treba pružiti ruku i šansu, a oni će vam to peterostruko uzvratiti!

Za kraj, nekako se ideja nametnula sama po sebi: prezime Ljubojević moglo bi vrlo brzo opet biti u središtu pozornosti osječke nogometne javnosti. Naime, Goranov sin Lukas krenuo je tatinim putem, kao 15-godišnjak igra za starije pionire na Opus Areni, a potporu mu, osim oca, daje i trogodišnja sestra Luna.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL i osobna arhiva

Među kafiće u koji su brojni Osječani vrlo rado svraćali krećući se ili sa središnjeg gradskog trga prema Retfali, ili odlazeći u najstrože središte grada, desetljećima je na početku Strossmayerove ulice bio Marjan. No, kako svako vrijeme nosi svoje priče, tako i ova, posvećena tom ugostiteljskom objektu Lišnićevih, završila je potkraj prošle godine, kad su staklena ulazna vrata –  zauvijek zaključana.

– Nisam to učinio ni naprasno, ni „preko noći“ – objašnjava Josip Lišnić, 67-godišnji umirovljeni vlasnik popularnog objekta u Štrosiki. – Sve je počelo s fatalnom koronom, kasnije se preuređivao dio naše ulice pa više nije bilo dovoljno parkirališnih mjesta, a kako u okolici ima dvadesetak kafića koji su nam preuzeli klijentelu, jednostavno više nismo imali dovoljno gostiju, nije se više isplatilo poslovati, pa smo stavili lokot.

Pridodat će Josip kako mu nije bilo lako donijeti takvu odluku, pa se mjesecima s nostalgijom prisjećao duge tradicije i vremena dok je još kao mladić počeo pomagati ocu Grgi, nakon otvaranja Marjana davne 1971., kad se s obitelji doselio u Osijek nastavljajući svoj ugostiteljski životni put započet u Vrbanji. Štoviše, i danas, u sada zatvorenom osječkom kafiću, kao uspomenu na početke ugostiteljskog puta Lišnićevih, možete vidjeti sačuvanu ploču s natpisom „Gostionica Lovac“, koju je pokojni Grgo Lišnić donio skrasivši se u Osijeku.

Iz Josipove priče prepoznajete i golemu privrženost sudbini njegova oca, fetivog  Dalmatinca koji je u Slavoniju stigao „Vlakom bez voznog reda“ tek pošto je izbjegao smaknuće u koloni smrti prema Bleiburgu i skrasivši se prvo u Vrbanji. Zato mu je Josip još kao dječak svakodnevno pomagao, pritom i sam izrastao u vrsnog ugostitelja, pa je samostalno nastavio raditi u Marjanu i poslije očeve smrti, 1984.

Kako je vrijeme odmicalo, mijenjao se i Marjan pa tako i obitelj Lišnićevih, koju su prvo povećali Josipovi sinovi Ivan (43) i Marko (39), a neopisivo veselje didi Josipu su kasnije donijele i unučice Iva, Petra, Lara i Marta. Kad su, pak, u kafiću postavljeni stolovi za biljar, kojih je jedno vrijeme bilo čak devet(!), stalni su gosti sve češće posta(ja)li ljubitelji tog mnogima privlačnog sporta.

Mnogo godina kasnije Lišnićevi su shvatili, da bi im posao mogao donositi više prihoda osposobljavanjem soba i njihovim iznajmljivanjem gostima, najčešće pravim turistima ili djelatnicima nakratko zaposlenim u osječkim tvrtkama. Upravo to, pokazalo se u posljednje vrijeme, posebice otkako je kafić zatvoren, bio je mudar poslovni potez, jer je Marjan sada samo svratište s jednim jedinim biljarskim stolom koji najčešće koristi Marko, otprije poznat javnosti kao višestruki prvak i reprezentativac Hrvatske. Uz ostalo, neizbrisive su ostale uspomene iz nastupa na Svjetskom prvenstvu u Kini… Stariji brat Ivan, pak, izgradio je uspješnu nogometnu karijeru, koja je mogla biti još izraženija da su u NK Osijek (gdje je kao klinac počeo igrati u mlađim uzrastima) imali malo više strpljenja s naizgled krhkim, ali zato rasnim strijelcem koji je „zabijao“ po tridesetak pogodaka tijekom sezone u dresu osječkih klubova Olimpija i Grafičar, ali i veličkog Kamen Ingrada u vrijeme njegovih europskih iskoraka i utakmica s bundesligašem Schalkeom.

U usporedbi sa sinovima, Josipova sportska karijera zapravo je minijaturna, ali se ljubitelji osječkog amaterskog nogometa itekako sjećaju sjajne klape momčadi Zanatlije, koju je osamdesetih uspješno vodio pokojni Darko Ružić. Bili su, i ostali, primjer kako sport trajno poveže ljude.

Sada je u Strossmayerovoj 15 klasično prenoćište ili pansion, kako hoćete, iako mu je službeni naziv Sobe Lišnić, a onaj jedini preostali zeleni stol redovno koriste za treninge članovi BK Marjan. Lijepo uređenih devet soba, pet s tri zvjezdice i tri s četiri, najčešće su sasvim popunjene. Kao i ovih dana, o čemu Josip priča:

– Imamo već i stalne goste, koji su odlazili zadovoljni urednošću i poslugom, pa se vraćaju. Evo, ovih dana gosti su nam strijelci i(li) logistika reprezentacija čiji članovi sudjeluju na Europskom prvenstvu u streljaštvu 2024. Tako na svoj skroman način i mi u „Marjanu“ pridonosimo turističkoj promidžbi našeg Osijeka.

Za kraj uzeli smo slobodu i najaviti – rađanje dviju novih sportskih karijera obitelji Lišnić! Za nogometni talent male Marte, naime, komplimente sipaju svi koji su vidjeli finte te 9-godišnje učenice Lorene Balić u ŽNK Osijek, a o Ivinoj nam je perspektivi jednom već puno pričala čuvena trenerica Kluba ritmičko-sportske gimnastike „Rondo“, Branka Stojković! A na obje bi, sigurno, vrlo ponosan bio i njihov pradjed Grgo.

Foto: Obiteljska arhiva i Komarilos

Kad je davno, također u Perivoju kralja Tomislava, davala svoj prvi pravi intervju, Donna Vekić je još bila djevojčica, koja je, u međuvremenu, izrasla u damu postavši i dio svjetskog celebrityja. I sad je opet tu među nama, s roditeljima, bratom i bakom…

– Kako se ne bih sjećala onog razgovora s osječkim novinarima, tu u prostorijama TK Osijek, kad sam u svojim mladalačkim planovima ispalila da želim jednom biti prva na WTA listi – priča Donna na suncem obasjanom Perivoju kralja Tomislava. – Da me to sada pitate, najviše bih u karijeri željela osvojiti bilo koji Grand slam!

Sljedeći je već pred njom, uskoro će Rolland Garos, na crvenoj pariškoj zemlji…

– Prije se, od nje, može očekivati da pobijedi u Wimbledonu – „uskočit“ će Donnin otac Igor, što će osječka sportska diva potvrditi klimanjem glavom.

Zanimao nas je hoće li nastupiti na Olimpijskim igrama u Parizu?

– Da, zna se da sam izborila status olimpijke…

Tako smo odgonetnuli ono što je danima bilo bez mjerodavnog odgovora, jer su, kao i u drugim sportovima, o teniskim sudionicima najvećeg planetarnog sportskog događaja odlučivali razni kriteriji. Jedan su bili nastupi u državnoj reprezentaciji, a drugi, što je ustvari najvažnije, aktualni ranking. Donna Vekić najbolja je hrvatska tenisačica, u ovom trenutku na  37. mjestu WTA liste najboljih svjetskih tenisačica, na kojoj je najbliža Hrvatica Petra Martić, na 81. mjestu.

Dolazak Donne Vekić u Osijek ovog vikenda, međutim, nije bio nimalo slučajan. U Perivoju kralja Tomislava otvorila je, uz pomoć Grada i Županije, treći teniski javni teren, koji građani mogu koristiti besplatno. Maštovita je i Donnina ideja, da rodnom gradu pokloni četiri javna terena s podlogama na kojima se igraju Grand slam turniri! U Industrijskoj četvrti i na Jugu 2, naime, već postoje istovjetni tereni s travnatom i zemljanom podlogom, nalik Wimbledonu i Roland Garrosu, a upravo otvoreni u najvećem gradskom perivoju ima tvrdu, betonsku, nalik onoj na US Openu. Nalazi se na prostoru gdje se, inače, davnih prošlih godina igralo i rukomet i mali nogomet. U planu je još i četvrti, s podlogom sličnoj onoj na Australian Openu, pa će lucidna i ujedno velikodušna želja jedne od najboljih osječkih sportašica u povijesti – biti potpuno ispunjena. Što poglavito mogu razumjeti oni njeni sugrađani, koji u njoj prepoznaju istinsku Esekerku, istinski izdanak prave osječke obitelji.

Za one koji to ne znaju, Donnin pradjed bio je Vladimir Aubrecht, jedan od prvih Osječana s diplomom profesora tjelesnog odgoja, svojedobno trener veslača i nogometaša; baka Lidija Vekić odavno je priznata kao vrhunska nastavnica TZK u OŠ Vijenac (prije VBK) zapamćena kao žena koja je prva odvela Davora Šukera u Gradski vrt; djed Branimir bavio se streljaštvom pucajući revolverom VK; mama Brankica (djevojački Špiranović) bila je vrsna atletičarka, a tata Igor bavio se nogometom…

Donna Vekić, inače, iskoristila je vikend da prigodom otvaranja novog terena u Perivoju kralja Tomislava organizira i trodnevni DNNA Ladies Tennis Tournament namijenjen rekreativkama, poslovnim ženama Hrvatske.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL