Sredinom je studenoga, što je prošlo gotovo sasvim nezapaženo, preminula Lucija Močnik, čije ime i prezime njenim brojnim sugrađanima nisu privukli veću pozornost. Pogotovo jer je u mladosti ta vižljasta Osječanka bila aktivna sportašica s djevojačkim prezimenom Mikačić, a igrala je rukomet, i to u Grafičaru, rukometnom klubu koji je odavno iščeznuoo s popisa osječkih sportskih kolektiva. Štoviše, budući da joj, nakon što je davne 1956., kao jedna od najmlađih učenica Stanislava Šuperine, dala svoj doprinos plasmanu „grafičarki“ u nekadašnju Prvu saveznu ligu, karijera joj nije još dugo potrajala.

Stoga su je kao rukometašicu, ponajprije, zapamtile suigračice i ono malo još živih navijača nekad okupljanih oko retfalačke šljake, a prezime pod kojim je preminula, zapamćenije je po njenom pok. suprugu Antunu – Braci, od kojeg su desetljećima Osječani (do 2021. kad nas je zauvijek napustio) dugo trebali usluge kao vrsnog majstora brusača noževa i škara.

Lucin odlazak u vječnost potaknuo nas je da se prisjetimo rukometašica nekadašnjeg Grafičara, u čijim je juniorskim redovima, pod nadzorom čuvenog Stanislava Šuperine, omalena Luca učila abecedu sporta koji je prvi u povijesti donio osječkom ženskom sportu prvoligaški status. Štoviše, nakon desetljeća postojanja u svoje je vitrine smjestio i pokal Kupa Jugoslavije, tada već u znatno promijenjenom sastavu i s trenerom Ljubomirom Savinom za kormilom. Povratak u to doba, dakako, ne bi bio potpun da se, prilažući i neke sačuvane fotografije, ne bismo prisjetili Lucinih suigračica, te prve generacije onih djevojaka koje su nešto kasnije svoj trag ostavile duboko urezan u niz uspjeha izgrađujući pritom temelje današnjeg ŽRK Osijek tako preimenovanog davne 1968.

Svjesni smo, pritom, da za mnoge od njih naši suvremenici nisu ni čuli, ili oni stariji s ponosom pričaju samo o igračicama koje su, u sada već 70-godišnjoj tradiciji osječkog ženskog rukometa, dosegnule i europske vrhunce.

Najlošije je kvalitete fotka iz 1955., kad je popularni Šupe (do teške ozljede vrsni nogometaš) vodio juniorski sastav Grafičara, a Lucija Mikačić stoji prva zdesna, s vrpcom u kosi. Samo godinu kasnije, u prvoligaškom debiju s Branikom iz Maribora, kad su „grafičarkama“ nabavljene lijepe majice s bijelim i plavim prugama (sličnim današnjim s Pampasa), pozirale su i nove igračice, stojeći slijeva, Ranogajac, Lončarić, Bartovski, Ivezić, Horvat i Šuperina, te Malošević i Cvjetičanin u čučečem položaju.

Standardne prvoligašice, pak, u prvoj polovici šezdesetih godina već su i rukometašice zauvijek zapamćene i po imenima i(li) nadimcima: Kaja (Ileš), Hermina (dj. Rončević, pa Stojanović i Milošević), Blaža (Lončarić), Nada (Šprem), Mira (Grbić), Janja (Milković), Zdena i Bisa (sestre Kuzma), Višnja (Bartovski), Lela (Dvoržak), Milka (Zec), Mara (Domokoš), Nada (Braz), Seka (Balen), Slava (Magdić), Marija (Gado), Jelena (Virag), Pajče (Pajčić) od kojih neke i nisu na trećoj fotki, a pripadaju naraštaju koji je svibnja 1966. donio golemi Kup pokal dotad neviđen u osječkom klupskom sportu.

Uspomene su, eto, prohujale, no neke su ipak zapamćene, pa ih treba pokoji put ponoviti, pa makar i uz neki tužan trenutak kao što je jedan vječni rastanak. Pogotovo kad pregledavanjem fotografija iz prošlih vremena shvatimo da je mnogo onih koji su negdje gore ovih dana dočekali Luciju Mikačić-Močnik. Uz ostale i njihovi učitelji Šupe i Ljubo.

Foto: Privatna arhiva

Možda se nedavno, prolazeći pokraj Gradske i sveučilišne knjižnice u središtu grada, netko od naših najstarijih sugrađana našao u čudu pročitavši najavu izložbe „Izumrla industrijska baština Osijeka“ čiji bi ga i naziv, a još više ime i prezime autora, mogli odvesti u neka druga vremena. Jer, izložbu je postavio poznati osječki kolekcionar Stjepan Kadović, sin nekada isto tako čuvenog nogometnog golmana, istog imena i prezimena!

Rijetka poveznica dviju epoha grada na Dravi, nedvojbeno, zaslužuje prostor zanimljiv bivšim, ali još više  današnjem naraštaju Osječana.

Prednost, naravno, ima Stjepan stariji, čije ime je ostalo duboko zapisano u osječku nogometnu povijest, jer je u dva vremenska navrata čuvao mrežu najboljeg slavonsko-baranjskog kluba, a o čijim vratarskim kvalitetama najbolje svjedoči podatak da je Kadović st. na vrhuncu karijere proveo i u Maksimiru, u Dinamu, a zatim i u subotičkom Spartaku.

Tretinjak, Popović, Nikolnikov, Kezdi, Bogdanić, Stojanović, Kadović, Hajrović, Divjački, Mak, Kratil, Sl. Špehar, Trajić, Jergović, Molnar i Ovčina. To je popis svih golmana koji su branili prva dva desetljeća za Proleter i Slavoniju, od osnutka pa do 1967. kad je najbolji slavonsko-baranjski klub „kršten“ u današnji NK Osijek. Tek su tada stigli Majer, Krsmanović, Dugalić i drugi…

Za izbor najboljega od onih iz početnih dvadesetak godina ne bi se mogao odlučiti ni najstandardniji posjetitelji utakmica na igralištu „Kraj Drave“ i tek izgrađenom Gradskom vrtu, ali ne sumnjamo da bi se u najužem krugu kandidata našao baš spomenuti Kadović stariji. Oni koji su tog rođenog Đakovčanina gledali uživo, najčešće s ushićenjem opisuju njegove munjevita istrčavanja s gol-crte i neustrašive padove – u noge suparničkim napadačima.

I, eto, nakon mnogo, mnogo godina u javnom životu Osijeka opet se pojavio još jedan Stjepan Kadović! No, ne u sportu, nego u osječkom kulturnom životu, diplomirani ekonomist i pasionirani kolekcionar, čije izložbe su posljednjih godina s razlogom privlačile pozornost u prostoru Gradske i sveučilišne knjižnice u Europskoj aveniji. Ove jeseni, predstavio je priču o gradu s bogatom industrijskom baštinom, ispričanu na stručan kolekcionarski način, s misijom, da se „naša bogata industrijska gradska baština ne smije nikad zaboraviti…“

Što je to Kadovića ml. zaintrigiralo da sugrađanima ponudi na razgledavanje razne sačuvane uspomene na osječku prošlost, gdje je i kako prikupljao brojne eksponate za ovu, kao i za sve izložbe koje su već iza, ali i – pred njim? Odgovore smo potražili kroz razgovor.

Budući da niste mogli gledati svog oca kako brani, što su Vam drugi pričali ili ste od njega čuli?

– Na žalost svog oca nisam mogao gledati u prvoligaškim utakmicama tadašnje Prve savezne lige, jer kada je objesio kopačke o klin, već kao 28-godišnjak zbog teže ozljede, još se nisam rodio. No, često me vodio  Maksimir, na utakmice tadašnje državne reprezentacije Jugoslavije. Puno puta je znao reći da ne može zaboraviti lijepa vremena provedena u Zagrebu, te da se uprava Dinama prema njemu ponašala korektno, sve su mu dali i pružili, a u prvom redu poštivanje. Znao je reći, da su ljudi koji vode Dinamo prava gospoda, a suigrači odlični ljudi i pravi prijatelji, spremni na pomoć na terenu i izvan terena u što sam se osobno uvjerio mnogo godina poslije. Kupio sam 2004. turistički sportski aranžman za EP u Portugalu, no kako mi turistička agencija nije mogla osigurati sve utakmice Hrvatske (Švicarska, Francuska i Engleska) aranžman bi mi propao da moj otac nije nazvao svog prijatelja iz igračkih dana, Dražana Jerkovića koji je pronašao ulaznice i za mene i prijatelje Matu i Jozu! Osim toga, kad bi Dinamo dolazio u Osijek, otac se sastajao s g. Barišićem i uz kavu (po)pričao, a kad mi je otac 2009. preminuo, na njegovu sahranu su došle delegacije Dinama, NK Osijeka i Spartaka. Svake godine kada Dinamo gostuje u blizini Đakova, klupsko izaslanstvo dolazi na grob s velikim vijencem.

Jedan od najboljih osječkih nogometnih golmana rođen je 1936. u Đakovu, a kako mu se otac (također Stjepan!) uspješno bavio nogometom nije čudno što su sva trojica sinova (Ivan, Josip i Stjepan) krenuli njegovim stopama. Najviše je postigao očev imenjak i već kao 15-godišnjak branio za seniore lokalne Slobode, a kad se u Osijeku upisao u gimnaziju postao je član Proletera.

– Stjecajem okolnosti, kad je Popović morao na vojnu vježbu, uoči prvoligaškog susreta Proleter – Dinamo (na starom igralištu „Kraj Drave“) na vrata „crveno-plavih“ trener Bernard Huegl-Benda uvrstio je 17-godišnjeg Kadovića. I tada je sve počelo, proveo je tri prvoligaške sezone na vratima osječkog kluba. Inače, otac nije bio sklon samohvali, a oni koji su ga gledali zapamtili su njegove golmanske parade kada su mu donji dijelovi nogu bili daleko iznad glave i ruku o čemu i danas svjedoči nekoliko fotki iz novinskih isječaka tog vremena. Na grobnici sam mu zato dao usklesati njega u prepoznatljivoj golmanskoj paradi, jer je obožavao nogomet, bez obzira na artritis, koji je od njega „zaradio.“

Ispadanje Proletera 1956. iz Prve savezne lige usmjerilo je karijeru talentiranog vratara, nakon Hueglove izjave da „može najozbiljnije ugroziti velikog Vladimira Bearu“, prema zagrebačkom Dinamu, ali kako je istodobno iz mostarskog Veleža u Maksimir stigao i iskusniji Gordan Irović, s kojim je Stjepan, isto kao i već spomenutim golgeterom Jerkovićem (naj-strijelac 1962. na SP u Čileu), sklopio čvrsto prijateljstvo. No, 1957. je Kadović branio jednu utakmicu na južnoameričkoj turneji za državnog prvaka predstavljanog kao reprezentacijom, „europskim Brazilom“ u konkurenciji brazilskih velikana Sao Pulom, Corinthiansom, Flamengom i kombiniranim  sastavom Santosa i Vasco de Game, te Belenensesa, Lazia i Seville, iz Europe. Bilo je to godinu prije SP-a u Švedskoj, gdje se proslavio legendarni Pele, koji je debitirao za seniore na tom turniru u Morumbi. U tri utakmice, inače, Pele je tada „zabio“ pet pogodaka.

– Tata je branio na prvoj utakmici, protiv Flamenga, te obranio kazneni udarac čuvenom Zagalu! I danas čuvam hvalospjehe brazilskih novinara za „mladog vratara iz Zagreba“. Štoviše, u brazilskom tisku pola stoljeća kasnije napisano je: „U  velikoj pobjedi Flamenga nad jugoslavenskim prvakom (danas hrvatskim prvakom), postignuta su samo dva gola jer su ostali bili autogolovi. Zanimljivo je, da je golman Dinama Kadović tada obranio penal čuvenom Zagalu, a svojim majstorskim obranama spriječio veću pobjedu Flamenga“.

– Na spomenutoj turneji u Brazilu, zbog nekih problema na avionu dinamovci su stali su Dakru i bili smješteni u luksuznom hotelu. Na večeri im je pripremljena riba, a na stolu je svaki igrač imao zdjelicu s vodom i limunom. Neki su razumjeli da je to neki način konzumacije hrane, te su vodu popili, a limun za kraj isisali. I tako dok im konobar nije šapnuo da voda služi za pranje ruku. Nakon ribe poslužen je jastog koji mnogi nisu znali kako jesti, pa su grizli tvrde dijelove pa ih je opet konobar morao upozoriti da se ti tvrdi dijelovi ne jedu, te pokazao način rezanja s posebnim škarama. Nakon obilne večere, pak, poslužene su im banane i još neko tropsko voće. Također, mnogi su voće jeli zajedno s korom! Bila je to 1957. kad u Jugi nije bilo konzumacije tropskog voća, a nije ni bilo nekih vrhunskih hotela, u kojima bi se konzumiralo jelo na primjeren način.

Nakon Dinama, Kadović st. prešao je u subotički Spartak (osječka Slavonija, u to doba je drugoligaš), u kojem je bio neprikosnoven na vratima, te doživio svoje najveće sportske trenutke. Ipak, 1961. vratio se u Osijek i tri godine kasnije završio karijeru u dresu Slavonije.

– Uvijek se smatrao Osječaninom, volio je Osijek, njegove ljude, posebno Dravu, na kojoj je uživao u pecanju, te u plovidbi čiklom i gliserom, koji su tada imali samo on, dr. Zorić i Đakovčanin Tošo, poznat po prvom disco baru u Slavoniji, Viktoriji. Ljubav prema Dinamu, NK Osijeku, gradu Osijeku, Dravi, kao i povijesti grada prenio je na mene. Inače, zaposlio se kao službenik u JŽ i rado se odazivao na utakmice željezničarske reprezentacije Jugoslavije. Sjećam se da smo zbog toga imali pogodnosti jeftinijih karti za vlak, pa smo često kao obitelj putovali po Europi, a posebnu pažnju obraćali smo nogometnim stadionima u Londonu, Parizu, Bruxellesu, Rimu, Milanu, Torinu. Na HŽ-u je radio i u vrijeme Domovinskog rata, te po njegovu završetku dočekao mirovinu. Mnoge prijatelje je izgubio u ratu, te se nije snalazio u novim društvenim i etičkim promjenama, te se povukao u osamu na kuću u Đakovo, na imanju koje je naslijedio od svoje bake, gdje je vrijeme kratio vrtlarenjem, uzgojem kunića, kartanjem u obližnjem Vatrogasnom domu sa svojim prijateljima iz djetinjstva, koje nikada nije zaboravio, pa i kada je bio najpopularniji. Posebno je  uživao u društvu unučadi, s kojima je igrao nogomet i rado odlazio na pecanje na obližnja đakovačka jezera. Posebno se angažirao vikendom u kulinarstvu, kada se radovao druženju s djecom i unucima, te pripremao njegov čuveni „Iločki ćevap“, koji mi jako nedostaje, jer ga je jedino on znao tako pripraviti. Godinama sam poslije pokušao pojesti u Iloku taj specijalitet, no ni jedan nije bio pripravljen kao očev. Očev je bio i ostao najbolji! Umro je nakon što mu u osječkoj bolnici nisu na vrijeme dijagnosticirali blaži srčani udar, te je uskoro dobio sepsu, te nas napustio gotovo u tri dana, nakon što je s unucima još igrao nogomet. Iza sebe je ostavio i danas živu suprugu Viktoriju, kćerke, stariju Lidiju (umirovljeni je građevinski inženjer), Jadranku (sudac u Starigradu na Hvaru, gdje živi i radi a Osječanima je u uspomeni kao vrsna odbojkašica prvoligaša Željezničara), mene, te unuke Gorana, Marinu, Marka, Tonija i Krunu. I kao kuriozitet svoje vrste: Kruni je kršteno ime Stjepan!

Drugi dio priče neizbježno je posvetiti Stjepanu Kadoviću, kolekcionaru čije su nas ime i prezime – vratili u povijest.

– Kao rođeni Osječanin, veći dio života proveo sam u Donjem gradu, gdje sam završio OŠ  „Bratstvo i jedinstvo“ (danas „Jagoda Truhelka“) i završio Gimnaziju „Braća Ribar“ u Tvrđi – priča nam, ustvari, Stjepan Kadović III. s još jednom zanimljivošću a to je da mu je kemiju predavala prof. Nevenka Matanovac, isto kao i na Gimnaziji njegovom ocu! – Diplomski i postdipmomski studij završio sam na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i kao odličan student na preporuku prof. Mellera, odmah po diplomiranju dobio prvi posao, u „Mobiliji – Ivo Marinković“ na mjestu samostalnog referenta uvoza.

O tijeku brzog napredovanja u struci, Stjepan će vam pričati ilustrirajući ga mnogim za današnje prilike nezamislivim detaljima naglašavajući one koji se odnose na (ne)zamislivost neplaćanja računa bilo kakve vrste i u bilo kojim okolnostima.

– To su bila vremena, kada je ljudska riječ nešto vrijedila, i nije trebala niti gotovina niti kreditna bankarska kartica. Još u Mobiliji zavolio sam povijest, dizajn, starine, te proučavao tradiciju zasnovanu na „Povischillu“. Davne 1991. radio sam na novom idejnom brendiranom rješenju, koje je prihvaćeno od strane javnosti i gospodarstvenika. Kao ambiciozan mlad poslovni čovjek, pri kraju Domovinskog rata, shvatio sam u kojem smjeru ide budućnost tvrtke sa stoljetnom tradicijom, pa sam se zaposlio u Brodomerkuru d.d. Split, koja je tada bila jedna od najvećih trgovačkih tvrtki u novoosnovanoj državi. Bio sam šef predstavništva tvrtke (u kojoj su svi bili hajdukovci) u Osijeku na području elektromaterijala. Nakon nekoliko godina osjetio sam da je perspektiva Hrvatske u graditeljstvu, pa sam se zaposlio u austrijskoj tvrtki „Baumit“, u kojoj sam napredovao do pomoćnika voditelja prodaje za Hrvatsku. Osobito sam ponosan na činjenicu što sam vlasnike tvrtke uvjerio da svoju donaciju, koju su planirali dati Hrvatskoj, usmjere konkretno na obnovu franjevačkog samostana Sv. Ante u Osijeku. To je važan događaj jer je jedna austrijska tvrtka donirala materijal i novac za radove saniranja zvonika crkve Sv. Antuna, čime je praktički započela obnova osječke Tvrđe. To mi je bio posebno drag potez, jer sam time pomogao svojem gradu. U saniranju mnogih zgrada osječke Tvrđe u kasnijim godinama su ugrađeni najkvalitetniji materijali za saniranje, a čiji postupak sam osobno vodio, jer mi je uvijek bio cilj konačno potaknuti gradsku vlast i Ministarstvo kulture RH na obnovu stare zaštićene gradske jezgre.

Želeći samostalan rad, potom je Kadović otvorio vlastitu tvrtku „Bekament“, koja je godinama bila jedna od najuspješnijih u Hrvatskoj. No, kako nikakvi instrumenti osiguravanja plaćanja u novom društvu nisu bili dovoljni da se zaštiti prodavatelj robe, umoran od graditeljstva i teškog razdoblja poslovanja, razišao se sa partnerom i počeo se baviti onim što je oduvijek želio, uređivanjem interijera.

– Otvorio sam poznati Studio za uređenje interijera, Design „Zebra“, u Ul. Republike (preko puta bivšeg „Bonusa“), koji je donio prvih godina uspjeh. No, ubrzo recesija zahvaća i ovo područje te se okrećem antikvarijatu i mojem dosadašnjem hobiju, a da mi istovremeno donosi prihode. Budući da se od antikvarijata ne može živjeti, barem u Osijeku, kao i drugi antikvarijati i moj je uskoro bio – zatvoren.

Razgovor se, potom, neizbježno usmjerio prema nogometu, Stjepan se sjeća „Gaučosa“ s malonogometnih turnira „Tri kornera-penal“, pa aktivnosti s vršnjacima na ulici „od jutra do večeri“, da bi kao gimnazijalac vrlo dobro igrao rukomet i košarku.

– „Pravi“, veliki nogomet sam igrao u juniorima Željezničara na „Mačkamami“, sve do upisa na fakultet, kada su me obuzele neke druge obveze.

Ne propušta utakmice klubova za koje je branio, NK Osijek i Dinama u Ligi prvaka, kao i reprezentacije Hrvatske. I pritom se često sjeća očeva predviđanja pri debiju Luke Modrića za Dinamo:

– Taj mali daleko će dogurati, bit će top klasa“! Žao mi je, što tata nije dočekao uspjehe „vatrenih“ kad je Luka to i postao. Inače, znao je o Peleu pričati s golemim poštovanjem, možda i zato što ga je osobno upoznao. Također je s poštovanjem pričao o Zagalu, doslovce je volio je Dražana Jerkovića, a u Osijeku je prijateljevao s Vernerom, Kasačem, Čulinom.

Naravno, i ono najvažnije pitanje: otkud sklonost prema kolekcionarstvu, kad je to počelo, gdje ste sve skupljali predmete, a posebno značajno: koliko ste dosad imali izložbi?

– Ljubav prema starinama me potaknula da s pokojnim Šimurdom pokrenemo ideju o sajmu antikviteta u Osijeku davne 2005. u Bastionu u Tvrđi, ubrzo je sajam preseljen na Glavni trg u Tvrđi, te je do danas postao turistički i kulturni brend grada. I dan-danas se na sajmu antikviteta pojavljujem kao izlagač, jer kao kolekcionar imam misiju: da je dužnost kolekcionara predstaviti javnosti, građanima, svoje kolekcije, da i oni uživaju u predmetima iz kolekcije, a ne samo kolekcionar. Iz tog razloga priređujem tematske izložbe posljednjih 15 godina u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek. Svake godine pripremim 1-2  tematske izložbe, koje pripremim iz svoje obilne kolekcije pod određenom temom, a na osnovu višemjesečnog kolekcionarskog i povijesnog istraživanja predmeta iz vlastite kolekcije.

O posljednjoj, uvodno spomenutoj, napisano je:

„Autor je simbolički industrijsku baštinu Osijeka usporedio sa dinosaurusima, bićima koja su davno “izumrla”, i jedini njihovi materijalni dokazi: kosturi i kosti se čuvaju u mnogim arheološkim muzejima širom svijeta. Stoga je u naslovu izložbe naziv “Izumrla industrijska baština”. Tako autor na ovoj izložbi predstavlja eksponate, iz vlastite kolekcije koji su jedini materijalni dokazi tvrtki, koje više ne postoje, a mnogima se ne zna ni lokacija. To su tzv. “kosti osječke izumrle industrijske baštine”. Također, će se nastaviti priča stolarskog radnika Marka.“.

U pripremi je za 2025, iz „Kadovićeve radionice“ za one koje to zanima dakako, izložba pod nazivom: Osamdesete su bile godine!

Foto: Obiteljska arhiva

Iako je rušenje pogona osječke Šećerane započelo još krajem prošle godine, ovih su se dana radovi intenzivirali. Nekada najveća od 23 tvornice šećera u Jugoslaviji, osječka je tvornica proizvodila čak 10% ukupne količine šećera bivšoj državi.

Od 1. ožujka 2021. kada je Šećerana službeno ugašena, a 202 radnika iz tvrtke otišla uz otpremninu na Zavod za zapošljavanje ili u mirovinu, do danas je ostala građevinska parcela s vrlo vrijednom industrijskom baštinom – prvoklasnim primjerom industrijske arhitekture u opeki koji ovih dana postaje prah i pepeo.

Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera osnovano je u Osijeku 1905. i već je iduće godine na periferiji Donjega grada započela proizvodnja s dnevnim kapacitetom obrade od 700 tona šećerne repe. Nakon II. svjetskog rata je nacionalizirana i nastavlja raditi kao Tvornica šećera Osijek. Ozbiljno je oštećena tijekom Domovinskog kada je s pogođena s 980 granata. Najveći dio njezinog sirovinskog područja bio je okupiran još sedam godina, sve do mirne reintegracije. Proizvodni kapacitet po kampanji bio je 560.000 tona šećera.

INDUSTRIJSKE RUINE Sad kad znamo što će biti na mjestu OLT-a, ljudi pitaju i za Šećeranu

U blizini ostaje tek Tvornička ulica koja će podsjećati da je Osijek u 20. stoljeću bio pun tvornica, a ovdje će vjerojatno sjevnuti neko novo stambeno naselje.

Foto: Borna Jakšić/Pixsell

Kroz program Interreg Central Europe 2021.-2027., Grad Osijek planira urediti dvorišta koja se nalaze u nizu secesijskih vila najatraktivnije osječke ulice – Europske avenije, koja ima devet secesijskih i historicističkih vila, od kojih je tu svaka pod najvišim stupnjem zaštićene kulturne baštine.

Prvo u nizu bit će dvorište uz Kinematografe Osijek, koje ima pristup sa Šetališta kardinala Franje Šepera. Sjeverno od njega nalazi se velika, otvorena zelena površina na kojoj je Pejačevićev zdenac, zatim šetnica i rijeka Drava. Drugo dvorište, u koje se ulazi kroz prvo (sa sjeverne strane), te sa zapadne i južne strane kroz dvorište Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek (iz Europske avenije), kao i prvo trenutno je u zapuštenom stanju, a iako prolaznici vide zelenilo, ono je samoniklo.

Dvorišta trenutno nemaju nikakvu funkciju, zatvorena su za javnost, ne koriste se, odnosno vrlo rijetko su se koristila povremeno za neka kulturna događanja.

Kroz program će se izraditi glavni projekti za oba dvorišta. Manje dvorište će se kroz ovaj projekt obnoviti kao pilot aktivnost, te tako postati nova zelena površina u gradu otvorena za javnost, zeleni prostor za manja kulturna događanja poput koncerata i promocija knjiga, te za programe Knjižnice na otvorenom.

Vrijednost projekta je 1.173.894,91 eura, a 80% bit će financirano kroz projekt. To znači da će Grad za 149.840,29 eura dobiti novi, javni, urbani, zeleni kutak u centru grada. Projekt bi trebao biti gotov do siječnja 2027., do kada bi se trebala obaviti sva konzervatorska istraživanja, te napraviti rekonstrukcija i sanacija dvorišta.

Foto: Komarilos

Znate li da je Osijek osamdesetih godina prošlog stoljeća imao svoju pravu nudističku plažu? Zapravo, ne samo plažu nego cijeli otok! Nudizam je tada bio u ekspanziji. Društvo u kojemu smo tada živjeli bilo je poznato po otvorenosti spram nudističkog pokreta. I čak su nas u svjetskom turističkom tisku tadašnjega vremena isticali kao primjer napredne zemlje u tom kontekstu. Sve je to, naravno bilo vezano za more, za Istru i Dalmaciju. Ali ni Osijek nije zaostajao u trendovima. Dravska kupališta su bila nadaleko poznata. Ali Otok ljubavi… e, to je bilo kultno mjesto. Službeno se kao zvao Otok mladosti, a to ime gotovo nitko nije izgovarao, nego upravo ovo, osječanima poznatije – Otok ljubavi.

Negdje prekoputa današnje crpne stanice na Pampasu, odnosno poslije zapadne linije Zoo vrta postojao je mali riječni otok. Dovoljno odvojen od grada, ali opet dovoljno blizu da se na njega moglo i preplivati. I svi Osječani, ali i njihovi gosti znali su da je taj otok rezerviran za nudiste. I nisu, naravno, otočić posjećivali samo tamo neki nudisti stranci, nego su i mnogi naši tadašnji viđeni građani i građanke bili redoviti na tamošnjim sunčalištima kao od majke rođeni.

Bilo je to vrijeme kad su se praktički preko noći ispredale najrazličitije legende o događanjima na Otoku ljubavi. No, nitko tamo nikada nije intervenirao kako bi eventualno spriječavao ljude da se kupaju i sunčaju goli. Bila je to netaknuta oaza nudista.

Otok je, nažalost, s vremenom nestao. Nije to more koje stoji. Rijeka nosi i nanosi. Pijesak, mulj, stabla, granje…

Prvi udarac zadalo mu je uređenje vodozahvata na Pampasu. Izgrađen je kameni sprud radi zaštite vodocrpilišta, ali i lijeve obale od poplava i tako se pijesak počeo taložiti na obalama sve dok prvo nije prirodno zatrpan prolaz između obale i Otoka ljubavi, a zatim je i cijeli otok naprosto odnijela riječna matica. Prirodni su to procesi, ali ovaj put ipak potpomognuti ljudskom intervencijom. Nije tada namjera bila razrušiti otok, ali je to naprosto bila posljedica.

A onda, 2011. su Hrvatske vode došle na ideju da opet stvore preduvjete za nastanak otoka. Intervencijom u korito rijeke razrušio bi se postojeći kameni sprud, za kojim više nema potrebe jer su nasipi u međuvremenu ojačani i nema više opasnosti od poplava na lijevoj obali, nasuo bi se pijesak, a rijeka bi napravila ostalo. Nastao bi otok. Da li bi ponovo postao Otok ljubavi, nikada nećemo doznati jer vidimo da se te 2011. nije dogodilo ništa.

Naravno, nije realno očekivati da bi nudisti ponovo okupirali otok, čak i da je eksperiment uspio pa da se taj dio kopna opet odvojio. Prošla su ta vremena. Osijek je danas potpuno drukčiji grad. I vjerojatno bi se našao netko tko bi to područje proglasio Sodomom i Gomorom. Nažalost.

Foto: Freepik