Connect with us

Poznati Osječani

DR. ŠIŠLJAGIĆ Poznati osječki kirurg i političar je u mirovini, već je bila i oproštajka

Unatoč svemu, najviše pamti poglede pacijenata i stisak ruke nakon uspješnih operacija

Objavljeno

.Dana

Imao je dugu i dinamičnu karijeru, a dobar dio svojih zrelih godina paralelno je obavljao zahtjevne kirurške operacije i surfao u našem kraju iznimno valovitim razdobljima profesionalne politike. Dr. Vladimir Šišljagić danas je u mirovini. Organizirao je veliku oproštajnu zabavu za radne kolege i prijatelje te, prema ocjeni mnogih koji su se te večeri došli pozdraviti – iz bolničkog kolektiva je otišao kao gospodin.

Zadnjih dana hrva se s prevelikim brojem obveza koje još treba obaviti kako bi zatvorio poglavlje. Ipak, živo i bistro prolazi kroz desetljeća u kojima je naš medijski prostor punio i kao akter političke pozornice. I konačno, kao tipični gradski šmekac naprosto ne pristaje na odjavu iz javnog života. Ovo je njegova priča.

* Široj javnosti ste najpoznatiji kao političar, no vaša je liječnička karijera puno dužeg staža od političke – hoće li vam nedostajati radni ritam u KBC-u Osijek?

– Naravno da će mi nedostajati. Kirurgija je bila i ostala moj život i strast, moj drugi dom, u bolnici sam proveo više vremena nego s obitelji u vlastitom domu. Nedostajat će mi naše operacijske dvorane, timski duh i zajedništvo operacijske ekipe koja daje sve od sebe kako bi pomogla pacijentu na operacijskom stolu, često u tišini noćnih dežurstava i težini operacijskih sala. Najviše će mi faliti moji suradnici s kojima sam radio i živio gotovo četiri desetljeća i poseban osjećaj povjerenja i empatije naših brojnih pacijenata.

Umirovljenje doživljavam kao prirodan korak, ali istodobno i jako emocionalan. Jer čovjek može otići iz bolnice, ali mislim da kirurgija i bolnica iz mene nikada neće otići. Veliki dio mene će zasigurno zauvijek ostati u bolničkim sobama, hodnicima, operacijskim dvoranama i uspomenama.

* Kako se, kroz godine, mijenjala osječka bolnica? Kako je bilo raditi kao kirurg na početku karijere i danas?

– Bolnica se kroz sve te godine itekako mijenjala, u svakom smislu. Od prostora i opreme, organizacije, stručno-znanstvenog statusa i načina rada. I osobno sam sudjelovao u otvaranju zgrade kirurgije, uvođenju koronorografije, novih dijagnostičkih i operacijskih metoda, ustroju osječke kardiokirurgije. Od opće preko kliničke bolnice prerasli smo u Kliničko bolnički centar. U mojim kirurškim počecima, medicina je bila znatno skromnija u tehnološkom smislu, ali smo se zato više oslanjali na kliničko znanje, vještinu i iskustvo starijih kolega koje su nam nesebično prenosili. I danas je slično, kirurško znanje i iskustvo se prenosi s generacije na generaciju, ali su nam danas dostupni uređaji i metode koje su nekad bile nezamislive. Ja sam generacija koja je prve kirurške korake učila od svojih kolega, iz objavljenih knjiga, skripti, na kongresima i simpozijima. Danas je kirurgija postala sofisticiranija, preciznija, brža, zahvaljujući internetu danas su nam u svakom trenutku dostupna najnovije postignuća u medicini, kirurgiji i znanosti.

No, ono što se nije promijenilo, i nadam se da nikad neće, jest ono ljudsko. Timski rad, posvećenost pacijentu i međusobno povjerenje. U početku kirurške karijere učio sam od sestara, od iskusnijih kolega, jer je to tada bilo prirodno, učiti kroz praksu. Danas mladi liječnici imaju više resursa, na žalost i daleko veća administrativna opterećenja. Osječka bolnica mi je uvijek bila puno više od radnog mjesta. Gledao sam je kako raste, mijenja se, izdržava reforme i krize i postiže uspjehe. I ponosan sam što sam imao prigodu biti dio nje kroz sva ta desetljeća.

S kraljem Charlesom III. u Kopačkom ritu u vrijeme kada je ovaj još bio prijestolonasljednik

* Bez obzira na politiku, činjenicu što ste bili i na mjestu župana, u bolnicu ste se uvijek vraćali. Možemo li reći da je liječnički poziv ipak veća ljubav od politike?

– U aktivnoj politici sam od 1995., član Poglavarstva Osječko-baranjske županije, vijećnik Skupštine Osječko-baranjske županije i Gradskog vijeća Grada Osijeka, zamjenik gradonačelnika Grada Osijeka, župan Osječko-baranjske županije, zastupnik u Hrvatskom saboru. I sve te dužnosti obnašao sam kako sam najbolje znao i umio, nadam se da sam bar većim dijelom opravdao povjerenje i očekivanja mojih sugrađana, birača i osoba koji su me predlagali na sve te dužnosti i koje i danas neizmjerno poštujem. I politika poput kirurgije zahtijeva timski rad, odgovornost i predanost poslu, cijelog čovjeka iako su često rezultati vidljivi tek godinama kasnije.

Kirurški poziv je nešto sasvim drugo, dublje, osobnije, neposrednije, emotivnije, konkretno, izravno i svakodnevno pomažete ljudima, odluke u liječenju moraju biti precizne i jasne, ne smije se pogriješiti, a rezultat je vidljiv u nekoliko sati iza operacijskog zahvata. Pogled pacijenta kojem ste pomogli, ruka koju ste stisnuli nakon uspješne operacije — to se ne može usporediti ni s jednim političkim mandatom. Bez obzira na sve funkcije koje sam obnašao, bolnicu nikada nisam napuštao. Politika je bila prolazna dužnost, ali kirurgija je bila i ostala moja konstanta i trajna ljubav.

* Budite ljubazni prisjetiti se samo jedne situacije iz svog liječničkog iskustva za koju možete reći da ćete ju pamtiti cijeli život?

– U kirurgiji je puno teških trenutaka i situacija i „krvi i znoja i suza“, još više radosti i neizmjernog zadovoljstva. Često ih se prisjetim i iznova izazovu i tužna i lijepa sjećanja i emocije, ali to je sastavni dio našeg poziva. Bilo je bezbroj takvih situacija, osobito u vrijeme Domovinskog rata, svakodnevnih stradanja i ranjavanja naših sugrađana, prijatelja, susjeda, poznanika, članova obitelji…

Nikada neću zaboraviti jednog šestogodišnjeg dječaka kojem je granata raznijela nogu, njegov nevin i bojažljiv pogled nakon amputacije i previjanja.

Takve i slične situacije trajno se urežu u pamćenje, ali mislim da ne bi bilo dobro da one utječu u toj mjeri da promijene život kirurga.

 * Izdvojite samo jednu situaciju u kojoj ste kao političar postigli nešto za što mislite da vam je pozitivno obilježilo političku karijeru?

– Vjerujem da i moji sugrađani pamte brojne situacije u vrijeme mog aktivnog političkog djelovanja: razlaz s HDZ-om 2005., raskid koalicije u Gradu Osijeku s pozicije vlasti krajem 2007. zbog Dvorane Gradski vrt, otpor pokušajima kriminalizacije Domovinskog rata i progona naših generala od strane Haškog tribunala, nepriznavanju presuda naših sudova i njihovih neprihvatljivih i nebuloznih obrazloženja koja su blago rečeno relativizirali časnu ulogu branitelja s početka Domovinskog rata, zaustavljanje ustavnih promjena u Hrvatskom saboru krajem 2013. Sugrađani se zasigurno sjećaju i mog sudskog postupka kada sam od „neovisnog“ USKOK-a optužen za lopovluk i korupciju i u narednih deset godina doveden u poziciju braniti svoju čast i ugled. Priznajem da je to za mene, koji korupciju i lopovluk mrzim iz dna duše, bilo poprilično teško razdoblje unatoč činjenici što su nadležni sudovi u više navrata sve te optužbe „neovisnog“ USKOK-a odbacivali i donosili oslobađajuće presude. I to je na žalost sastavni dio politike kada nekome smetaš.

Posebno sam zadovoljan učinkom i rezultatima ostvarenima u razdoblju od 2009. do 2017. u kojemu su mi moji sugrađani u dva mandata dali povjerenje obnašati dužnost župana. Unatoč globalnoj financijsko-ekonomskoj krizi koja se itekako osjetila i u Hrvatskoj, radilo se i gradilo u svim dijelovima Osječko-baranjske županije: izgradnja i dogradnja škola, nastavno-športskih dvorana, zdravstvenih ustanova, ljekarni, kilometri novih lokalnih i županijskih cesta, športskih terena i dječjih igrališta, društvenih i vatrogasnih domova…  Značajna financijska sredstva povlačili smo iz fondova Europske unije. U tom razdoblju bili smo prvi u proizvodnji mlijeka, voća i povrća u RH, imali smo i najbrži rast kontinentalnog turizma u Hrvatskoj, po prosječnoj stopi od 10% godišnje. I za sve to itekakve zasluge imaju moji sjajni suradnici i djelatnici Osječko-baranjske županije.

U svom aktivnom političkom životu zasigurno je bilo puno onih koji su imali ista ili slična politička stajališta, zasigurno i mojih sugrađana koji nisu na isti način promišljali moja politička stajališta. Koja se i danas s odmakom vremena nisu promijenila. Takav sam, kakav sam, promijeniti se neću i ne mogu. Ponosan sam na radno okruženje i motivaciju djelatnika Osječko-baranjske županije, na sveukupan rad i aktivnosti svih vijećnika u Skupštini Osječko-baranjske županije u oba mandata, na činjenicu da smo uspješno obnašali vlast u koaliciji i sa „desnim“ i „lijevim“ političkim strankama, da mi je bilo potpuno nevažno kojim hrvatskim strankama pripadaju jer sam ih znao i znam kao dobre ljude, poznanike i prijatelje koji vole i žele razvoj i napredak svog zavičaja i svoje Domovine.

Detalj s otvorenja jednog od Sajmova lova, ribolova i turizma na Pampasu

* Sad kad ste na kraju karijere – sad je pravo vrijeme da se osvrnete na svoj dosadašnji život i rad i kažete što biste u njemu promijenili?

– Savršen i bezgriješan zasigurno nisam bio. Poneke odluke u privatnom i političkom životu, izjave, nastupi u javnosti, zasigurno bi bile drugačije jer potpuna slika, informacija i saznanje o pojedinim događanjima, osobama i situacijama postaje vam u cijelosti dostupna tek godinama poslije.Vjerojatno bih malo usporio, više i češće odmarao u krugu obitelji, s prijateljima, na športskim terenima, živio zdravije, opuštenije i „normalnije“ i manje se opterećivao i brinuo o stvarima koje se ionako ne mogu kontrolirati.

I da se nekim čudom može krenuti iz početka, opet bih izabrao isti put i ništa bitno ne bih mijenjao. U svakom poslu s voljom i motivacijom sam davao sve od sebe, koliko sam u tom trenutku znao i mogao, živio punim srcem i pokušao ostati čovjek. I kad se prisjetim svih tih godina, događanja i situacija, svih ljudi koje sam susreo, liječio i pomogao, nekima možda i promijenio život, osjećam samo zadovoljstvo i zahvalnost. .

* Kao župan našli ste se u situaciji da intervenirate i kao liječnik. Poznato je da ste prilikom požara donjogradske RK Doma pružili prvu pomoć ozlijeđenom vatrogascu. Je li bilo još takvih situacija?

– Da, bilo je takvih i sličnih situacija, u prometu, na javnim okupljanjima. Ne često, ali kada se dogode, ne razmišljaš i reagiraš instinktivno. Jednom kad si liječnik, to ne prestaješ biti, bez obzira na funkciju, odijelo ili protokol. Taj poziv je duboko u tebi i ne traži titulu da bi djelovao.

Situacija u Donjem gradu urezala mi se u sjećanje jer se dogodila gotovo pred mojim očima, igrom slučaja bio je to moj prvi radni dan na funkciji župana, ali u trenutku kada vidiš ozlijeđenog čovjeka, liječnički instinkt i znanje potisnu sve ostalo.

* Bili ste i jedan od osnivača Centra za prevenciju i liječenje bolesti ovisnosti 2000. godine. Tada u gradu nije bilo udruga koje se brinu o ovisnicima, kao što ih ima danas.

– U to vrijeme bio sam član Poglavarstva Osječko-baranjske županije zadužen za zdravstvo i na toj funkciji preuzeo prostornu, kadrovsku i stručnu organizaciju Centra čiji je osnivač bila Županija, a ja njegov prvi volonterski predstojnik gotovo dvije godine na lokaciji Doma zdravlja u Retfali. Pored Zagreba i Zadra, to je bio treći takav utemeljeni Centar u Hrvatskoj koji je u kratkom vremenu ostvario kontinuiranu suradnju s prof. Sakomanom u Zagrebu, KBC Osijek, Zajednicom Susret koju je vodila sestra Bernardica Juretić, ali i drugim udrugama u Hrvatskoj i inozemstvu koji su skrbile o pacijentima u liječenju bolesti ovisnosti. Zahvaljujući izuzetnoj motiviranosti i znanju zaposlenih zdravstvenih djelatnika, Centar je u relativno kratkom vremenu dostigao zavidnu razinu stručne kvalitete u prevenciji i liječenju bolesti ovisnosti u ovom dijelu Hrvatske. Time je i moj posao glede ustroja i organizacije rada Centra bio završen, a stručni dio zdravstvene skrbi nastavili su moji kolege kojima je to struka i koji daleko više znaju o prevenciji i liječenju ovisnosti.  

* Što ste posebno istaknuli u svom odjavnom govoru pred kolegama na oproštajnoj zabavi na kraju karijere?

– Umirovljenje je bilo samo još jedan povod za okupljanje dragih ljudi, veselje i opuštenu zabavu. I ovaj put je bila sjajna atmosfera do ranih jutarnjih sati. I nije bio odjavni, bio je to tek pozdravni govor u kojem smo se prisjetili naših starijih kolega i suradnika, raznoraznih profesionalnih i osobnih događanja i situacija, početaka kirurškog poziva kada sam puno naučio ne samo od mojih iskusnijih kolega, već i medicinskih sestara, instrumentarki, gipsera… Nakon toliko godina zajedničkog rada, operacija, brige i skrbi o našim pacijentima i neprospavanih noći, nastaje neraskidivo zajedništvo i prijateljstvo koje ostaje trajno. Mislim da se čovjek nikada ne može „odjaviti“ od svojih sjećanja i uspomena na svoje drage kolege i prijatelje koji više nisu sa nama, a posebno od svojih aktivnih kirurga, traumatologa, ortopeda i suradnika s kojima sam dijelio dobro i zlo svih ovih godina. I koji su i danas vrh hrvatske kirurgije, ortopedije i traumatologije.

Kirurgija nije karijera, to je izuzetno zahtjevan i odgovoran poziv, zanat, vještina, disciplina, ali i čista emocija. Operirati može naučiti svatko s dovoljno volje, talenta i truda, ali postati liječnik u pravom smislu potrebito je puno znanja, ali još više srca i urođenog poštovanja i uvažavanja naših pacijenata, kolega, sestara, instrumentarki, pomoćnih djelatnika. Jer bolnica nije samo kirurgija ili dijagnoza — to je organizam u kojem svatko ima svoju važnu ulogu.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Poznati Osječani

ZDRAVKO TOMINAC Jedan od najboljih osječkih speedway vozača još sanja o povratku na šljaku

U Gradskom vrtu imali smo jednu od najkvalitetnijih europskih staza za tu vrstu utrka

Objavljeno

.Dana

Objavio

Nekad su motociklističke utrke bile iznimno popularne među Osječanima. Dugo su primat držale one cestovne jurnjave gradskim ulicama i trgovima. No, cestovna su natjecanja pala u zaborav kad se pojavio speedway, u kojem su neustrašivi vozači na mašinama bez kočnica privlačili sugrađane na 1953. otvorenu elipsastu crnom šljakom prekrivenu stazu u Gradskom vrtu.

Dakako, nekolicina zaljubljenika utrka gradskim ulicama preselila se u društvo spidvejaša koje je, inače, predvodio dobro zapamćeni Damjan Klasnetić. Od prvih utrka, broj posjetitelja brojao se u tisućama, pa je speedway postao jedan od najpopularnijih osječkih sportova. Tomu su umnogome pridonijeli i uspjesi osječkih motociklista, poslije Klasnetića neki „novi junaci“ među inima i braća Darko i Zdravko Tominac.

Braća Zdravko i Darko Tominac u vrijeme najveće popularnosti speedwaya u Osijeku

S potonjim smo razgovarali ovih dana. Priču je započeo s kraja:

– Taj omiljeni sport među Osječanima ugasio se neposredno prije Domovinskog rata, a ostale su brojne prelijepe uspomene, ne samo među nama vozačima nego i osječkim ljubiteljima tog atraktivnog spota koji su desetljećima hrlili pratiti utrke na jednoj od najkvalitetnijih europskih staza, onoj u Gradskom vrtu koju je s vremenom prekrila trava – kazao je Tominac s prepoznatljivim žalom.

Sjeća se i kako je klub i utrke pokušao obnoviti 2019., osnivajući SK Osijek, ali nije uspio.

– Svjestan sam da decibeli koje stvaraju spidvejaši i šljaka koja ostavlja traga u gledalištu nisu primjereni suvremenom dobu. Danas bi se naše utrke mogle održavati negdje izvan Osijeka, ali nekoliko kilometara udaljeno od dosadašnje, nezaboravne staze… Uporan sam i mislim da bi mi se velika želja o obnovi speedwaya mogla kad-tad ispuniti!

Zdravko danas na pozelenjeloj speedway stazi u Gradskom vrtu koja se više ne može koristiti

O povijesti speedwaya u Osijeku priča s mnogo emocija, prisjećajući se da je staza u Gradskom vrtu izgrađena 1953., da je prva utrka održana dvije godine kasnije i da je Damjan Klasnetić bio prvi vrsni spidvejaš Osijeka vozeći vrlo uspješno sve do 1968. A onda se šest godina kasnije reaktivirao i okupio oko sebe mlade Osječane sklone motociklima i brzinama, a prvo su to bili Damjanov sin Aco, te Zdravko i brat Darko Tominac. Zdravko se priključio 1975., potom i Vojo Korovljević, a 1977. priključio se i Zdravko Šmit.

– Godinama smo bili u vrhu speedwaya biše države. Darko i ja bili smo reprezentativci. U Italiji sam Darku i sebi 1975. naručio kombinezone koji su u jednom dijelu te opreme imali istaknutu šahovnicu na što sam uvijek ponosan. Nas smo dvojica u bivšoj Jugi tako vozili utrke, prvi u sportu bivše države, tek se kasnije sa šahovnicom na traci oko glave pojavio Goran Ivanišević! Imam pravo to naglašavati, jer sam na to ponosan. Često smo nas dvojica bili na pobjedničkom postolju na brojnim utrkama, a za sebe moram izdvojiti 4. mjesto na omladinskom prvenstvu Europe u bugarskom Targovištu i drugo na utrci u Šumenu, također u Bugarskoj. Na popisu uspješnih nastupa imam upisane dvije pobjede na utrkama prvenstva Jugoslavije, kao i nekoliko drugih i trećih mjesta…

Zdravko je bio jako ponosan na kvadratiće istaknute na natjecateljskom kombinezonu

Braća Tominac i danas žive u Osijeku, Darko se uopće ne pojavljuje u javnosti, a Zdravko se bavi turističkom djelatnošću.

– Tijekom sezone sam u Crikvenici, izdajem apartmane, a planiram uskoro pokrenuti seoski turizam u Lici, gdje sam i rođen – nastavlja Zdravko. – Opsesija mi je unuk koji je naslijedio moje sportske motive, a primarni sport mu je košarka, trenira u mlađim kategorijama VROS-a (2013.) na ponos mene i supruge, te dvije kćeri i dvojice zetova.

Zdravko Tominac, nekadašnji spidvejaški as nije mogao, a da ne istakne i ono što često možemo čuti u razgovorima s nekad istaknutim i popularnim osobama:

– Živio sam u vremenu kad su moji brojni sugrađani bili sretni kad bi se našli sa mnom u društvu, kad su se hvalili da me poznaju. Danas, kad sam umirovljenik, što nije samo moja sudbina, okreću glavu od mene. Valjda to tako mora biti?

Foto: Kristijan KRO

Nastavi čitati

Poznati Osječani

MATEJ KASAČ Nogometna legenda igrala je za Proleter, Slavoniju i NK Osijek, sve isti klub

Kao glavni trener 1977. je (nakon 21 godinu) vratio bijelo-plave u tadašnju Prvu ligu

Objavljeno

.Dana

Objavio

Budući da nismo nazočili ni jednom osječkom kvizu kojem je tematika bila povijest nogometa u Gradu na Dravi, ne možemo ni sa sigurnošću tvrditi je li (ili nije) jedno od pitanja kvizašima bilo ono kojem bi kolokvijalni naziv bio – pitanje za tisuću eura!? Odnosilo bi se to na nogometaše koji su igrali za Proleter, Slavoniju i NK Osijek. Riječ je o istom klubu, najboljem slavonsko-baranjskom nogometnom klubu osnovanom 1947. kao Proleter, koji je od 1962. bio dio osnovanog Sportskog društva Slavonija, a kao NK Osijek djeluje od 1967. Sumnjamo da u Osijeku ima mnogo znalaca, koji će se pohvaliti da će lako uzeti nagradu za točan odgovor – Matej Kasač i Boris Čulin.

I dok je Čulin, za čije je usluge u naponu njegove igračke snage pokazivao i Hajduk, u dresu NK Osijek (nakon afirmiranja kao prvotimac Proletera i Slavonije) proveo ipak samo dio karijere, nekadašnji kapetan Kasač jedini je osječki nogometaš koji je svo nogometno doba igrao odijevajući i crveno-plavi dres Proletera i Slavonije, kao i bijelo-plavi NK Osijek. Nevjericu izaziva većim dijelom i činjenica, da je riječ o podužem vremenskom razdoblju u kojem je jedan klub djelovao pod tri imena, ali je i nepobitno to da je Kasač ostavio nesvakidašnje dubok i dug trag koji zaslužuje izdvajanje upravo u trenutcima kad na Opus Areni već predugo ozračje baš i nije bilo ružičasto.

Plava momčad Proletera iz 1958. na jednom od gostovanja s trenerom Antunom Kasom, posve desno sportski djelatnik Nađ iz Omladinske komisije

Matej je stigao u Osijek stigao iz Bošnjaka kao 11-godišnjak i u početku živio kao podstanar u stančiću u Tvrđi. Kako mu se igralište „Kraj Drave“ nalazilo sasvim blizu, svakog bi dana sate provodio na šljaci tog nekadašnjeg okupljališta brojnih osječkih klubova i(li) rekreativaca. Učlanio se u Proleterovu pionirsku momčad gdje mu je trener bio nekad čuveni prvoligaški i sudac međunarodnih utakmica Fahrudin Taslidžić, nakon njega veliki entuzijast Aleksandar Rupnik, da bi ga u juniorima, s vršnjacima, preuzeo Franjo Majer-Fronc kojeg je naslijedio tada već bivša Proleterova polutka Antun Kasa.

Bilo je to vrijeme, kad je bilo uobičajeno da se, uoči seniorskih, igraju juniorske utakmice. Uoči jednog nastupa Franje Rupnika & comp. mlađahnom Kasaču je trener seniora Mijo Kiss poručio da ostane nakon juniorske da bi – odigrao cijelu seniorsku utakmicu! Standardno lijevo krilo Tihomir TićoDvornić, naime, bio je spriječen da nastupi, pa je njegovo mjesto povjereno – Kasaču! Taj debi Mata nikad nije zaboravio, jer je tog dana započela njegova doista bogata i uspješna karijera kad se našao u istom sastavu s Tretinjakom, Malčićem, Majerom, Feldom, Medićem, Pintarićem, Bestvinom, Kasom, Jovanovićem, R. Popovićem, i Rupnikom…, odreda igračima koji su u ljeto ’57. pod prilično sumnjivim okolnostima napustili prvoligaško društvo.

Trener Mladen Kašanin (sasvim lijevo) i tehniko Ernest Dubac s momčadi Slavonije

Narednih sezona Kasača su trenirali Ernest Puba Dubac, Mladen Kašanin, Franjo Pazmanj…, s tim što mu je u najljepšoj uspomeni ostao potonji. Priča junak naše priče da je Pazmanj davao najviše slobode u igri, posebice onima u srednjem redu, što je Mata znao itekako (is)koristiti razvijajući se u vrsnog kreatora u generaciji za koju su još igrali Čulin, Karapandža, Zejnilagić, Katić, Đorđić, Josip i Ivo Gutzmirtl. Talent „desetke s Drave“, pa iz Gradskog vrta gdje se osječki klub preselio rujna 1958. godine, brzo je zapažen i Kasač je pozivan u juniorsku (U-19) i mladu (U-21) reprezentaciju bivše države. Iz današnjeg kuta gledanja, samo po sebi se nameće pitanje „kako to da osječki klub primjerice šezdesetih nije postao prvoligaš“, kad će vam i Kasač, kao i mnogi njegovi suigrači i objektivni promatrači, bez ustezanja ustvrditi:

– Bar četiri puta bili smo glavni kandidati, ali smo ostali pred vratima jer nam politički „nisu dali“ da se vratimo među prvoligaše“…

Ipak, kad se povede razgovor o Prvoj saveznoj ligi – u prvi plan ipak dolazi Matej Kasač! Jer, uz završetak tada petogodišnje Učiteljske škole, diplomirao je i Kineziologiju, već 1963. stekao je status trenera prvog razreda, kasnije je diplomirao u klasi prof. Miloja Gabrijelića na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu (jedinoj koju je UEFA priznavala na ovim prostorima), da bi čak 13 godina proveo kao profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u Upravnoj školi u današnjoj Županijskoj ulici.

Napadački red proletera 1961.: Stokić, Jovanović, Rudić, Kasać i Birger (slijeva)

Zakoraknuo je u trenerskevode preuzevši momčadi osječkog Metalca, u tada Jedinstvenoj republičkoj ligi Hrvatske, potom je angažiran u svom NK Osijek i to je trenutak kad se Kasačevo ime opet vraća među legende nogometa u gradu na Dravi. Jer, 1977. je ostvaren san dug 21 godinu o povratku Osijeka na prvoligašku jugoslavensku mapu kad je Kasač kao glavni trener za pomoćnike angažirao Andriju Vekića pa i Šabana Jasenicu. Pritom se Mato sjeća i dolaska Zagrepčanina Domagoja Kapetanovića na mjesto sportskog direktora „bijelo-plavih“. Jednom je, spreman za provjetravanje svlačionice, taj nekad uglađeni purger rekao mladom kolegi:

– Mato, sve ostavi ili sve potjeraj, novac nije problem!

Kasač ga je poslušao, ostavio, vjerovao i radio s domaćim snagama i dečkima od kojih su mnogi već bili otpisani, ali s kojima je – ostvario ulazak u Prvu ligu.

NK Osijek 68/69: Lj. Petrović, Čakalo, I. Petrović, Majer, Zejnilagić, Dragun i Kasač (slijeva),
Lončar, Iličin, Jasenica, Rajh i Ćirić

S kolegom trenerom Krivošejom iz hrasničkog FAMOS-a vodio je reprezentaciju tada Druge savezne lige “zapad”, potom je bio i u stručnom stožeru olimpijske reprezentacije čiji je izbornik tada bio čuveni Aleksandar Tirnanić. U trenerskoj karijeri Mate Kasača zapisano je i da je, kao pomoćnik u Gradskom vrtu radio  sedamdesetih godina s Vladimirom Bearom, Miljenkom Mihićem i Božidarom Kostićem. No, kad ga danas dirnete u nezaboravne uspomene iz vremena igranja i treniranja u Gradskom vrtu, ne može a da ne istakne Gabrijela VincekaGabru (djeda donedavnog oružara Gorana na Opus Areni ) za kojeg je govorio da je “samo donosio i stvarao za klub”, a najboljim klupskim operativcem tijekom svog trenerskog staža smatra tajnika i tehničkog direktora Miloša Jovanovića, koji je onima koji su ga poznavali ostao u pamćenju kao – istinski gospodin u nekim drugim vremenima. 

Prva utakmica 1977. u Gradskom vrtu nakon povratka u Prvu ligu: Majer, Miljković, Dumančić, Lukačević, Obilinović, Ivković i Kasač (stoje, slijeva), Čordaš, Rodić, Lj. Petrović,
Grnja i Huljić

Matej Kasač, sa suprugom Adelom, u dugom i skladnom stvorio je golemo obiteljsko stablo u kojem još uvijek dominira – nogomet. Sinovi Zoran (liječnik) i Dalibor (novinar) bili su nogometaši. Zoran ima dva sina, Stjepka i Filipa, koji su obojica igrali nogomet, a sad su obojica treneri mlađih nogometnih kategorija. Filip, uz to, još i paralelno igra za Tomislav iz Livane; Dalibor ima sina Matka koji je trenutno brani boje ŠNK Baranja Belje iz Belog Manastira. Svi, dakle, sinovi, unučad, kao i praunuk Luka, prošli su školu nogometa u NK Osijek. 

Ukratko, Matej i Adela, ponosni su na potomstvo svojih sinova, jer imaju sveukupno šestoro unučadi i već troje praunučadi. Naravno, jedan od njih, Luka je također već u nogometnom svijetu. A kako i ne bi?

Foto: Privatna arhiva

Nastavi čitati

Poznati Osječani

NOGOMETNA LEGENDA Ernest Dubac igrao je za osječki Hajduk, Građanski, Slaviju i Proleter

Poznati stomatolog u Osijeku se amaterski bavio i motociklizmom, a u Zagrebu igrao za Građanski i za Dinamo

Objavljeno

.Dana

Objavio

Dio čuvenog terceta sjajnih osječkih nogometaša iz jednog sasvim drugog vremena, zapamćen kao britki nogometni branič, prvotimac osječkog i zagrebačkog Građanskog, reprezentativac prije i u vrijeme najvećeg rata 20. stoljeća, nekadašnji član osječkih Hajduka, Građanskog i Slavije, kraće igrač i trener tek osnovanog osječkog Proletera, svojedobno je bio i uvaženi stomatolog koji se amaterski bavio i motociklizmom na nekad popularnim utrkama ulica Osijeka.

Svi uvaženi kroničari sportske povijesti Osijeka, kad opisuju vrhunski nogomet Grada na Dravi iz davnog razdoblja u prošlom stoljeću, neizostavno će kao neponovljivi tercet igrača u razdoblju uoči, u vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, isticati vratara Franju Glasera, braniča Ernesta Dupca i pomagača (halfa) Gustava Lechnera. Njihova kvaliteta ostala je trajno zabilježena i u povijesti izvan osječkih terena, dosezala je do reprezentativne razine, a ponašanje izvan igrališta oni koji su ih poznavali (za)uvijek su opisivali kao – legende.

NK Proleter 1947., stoji, drugi zdesna

Dubac je rođen u Osijeku 15. veljače 1914. godine, a preminuo je 27. veljače 1985. Osim što je ostavio trag u osječkom nogometu kao jedan od nedvojbeno najboljih, Dubac je među stari(ji)m Esekerima bio poznat kao vrstan stomatolog, čija je privatna ordinacija godinama bila na usluzi sugrađanima nedaleko sadašnjeg kina Urania (nekad Papuk), a ono, što ga izdvaja od svih osječkih nogometaša, Ernest se kao amater bavio i motociklizmom, jureći gradom na nekad cestovnim priredbama!

Ernest Dubac rođeni je Eseker, a nogometnu karijeru počeo je, i okončao, u rodnom gradu izgradivši pritom impresivnu karijeru u svom dobu.

Popularni Puba prvi dodir s magičnom loptom imao je u dresu osječkog Hajduka, nastavio u tada najboljem gradskom klubu Slaviji (1932. – 1936.) i konkurentu Građanskom, pa u BSK-u iz Beograda (’36/’37 – ’39/’41) s kojim je ’37/’38 postao prvak Kraljevine Jugoslavije, da bi od 1941. do 1945. bio stožerni član obrane zagrebačkog Građanskog, u čijem je sastavu, kao standardni reprezentativni branič, ’39/’43 bio i prvak NDH. Najjači sastav zagrebačkih«građana» u tom nemirnom vremenu bio je: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković i Kokotović. Dakle, s uvodno spomenutom trojicom Esekera – Glaser-Dubac-Lechner.

NK Građanski Osijek, treći zdesna

Kroničari s ovih prostora, sada već davnih godina, uz Dupčevu stasitu i istodobno igrački elegantnu pojavu na nogometnim terenima, u pravilu su vezivali vrhunske atribute koji se mogu svesti pod nazivnik neprelaznog braniča, jednog od najboljih u nogometnoj povijesti. Statističarima je zanimljivo napisati da je za Kraljevinu Jugoslaviju odigrao je utakmica, a za NDH je nastupio u svih 15 susreta u razdoblju ’41/’44. Suvremenici su ga opisali kao«oštrog igrača, brzog, eksplozivnog u startu, sa sjajnim skokom i perfektnom igrom glavom, sa savršenim pregledom igre»… u najkraćem neprelazni branič, načinom igre ispred svog vremena, nedvojbeno jedan od najboljih u nogometnoj povijesti na našim prostorima.

Dakako, jenjavanjem ratnih strahota, Dubac se (nakon kraćeg zadržavanja u novom Dinamu) vratio u rodni Osijek i 1947. godine završio karijeru u dresu tek osnovanog Proletera, kluba u kojem je prvi put sjeo i na trenersku klupu (do listopada 1950). Dupčevo ime nalazi se i u zapisniku prve utakmice novoosnovanog Proletera, odigrane 16. ožujka 1947. „Kraj Drave“ protiv osječke Mladosti (5:0), kad su nastupili: Nikolnikov, Nađsombat, Dubac, Lechner, Tikas, Kiš, Drača, A. Kockar, Petrović, J. Kockar i Vekić. Trenerski ga je put odveo i na klupu Čelika (Zenica) i Trešnjevke (Zagreb).

Dubac je, inače, rođen u tipičnoj essekerskoj obitelji, gdje je od malih nogu odgajan u multikulturalnom ozračju. Osim materinjeg hrvatskog, govorio je  njemački i mađarski jezik.

NK Građanski Zagreb, peti, slijeva

Ernest Dubac bio je, i ostao, jedna od najznačajnijih ikona osječkog nogometa, čiji je lik trajno zapamćen iako ga već dugo nema među nama, a vječni je spokoj našao na Aninom groblju, gdje je pokopana i njegova supruga Kamila. No, za trajne uspomene brine njegovo razgranato obiteljsko stablo, sin Danko, snaha Danijela, unuke Lorna i Ernesta sa svojim potomcima.

Itekako je zanimljiva Pubina sudbinska poveznica s obje unuke. Jer, prof. Lorna Dubac Nemet radi kao viši predavač na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo, gdje predaje medicinski engleski studentima dentalne medicine, dok je djedova imenjakinja Ernesta – već desetak godina nacionalna odbojkaška sutkinja. No, i to nije sve! Lornin sin Ingo krenuo je pradjedovim stopama igrajući nogomet za kadete i juniore donjogradske Olimpije, a Nina se bavi latinoameričkim plesom.

Dubac, k tomu, u Zagrebu ima kći iz prvog braka Helgu, među Purgerima poznatu i kao suprugu pok. Ivice Krajača, nekadašnjeg lidera kvarteta 4M, u HNK u Osijeku jednom i redatelja, te libretista nezaboravnog musicala „Gubec-beg“, praizvedenog 1975., za koji je skladbu pisao Karlo Metikoš, a to hrvatsko glazbeno remek-djelo aranžirao je Miljenko Prohaska.

Foto: Privatna arhiva

Nastavi čitati

Analit

DAN GRADA Javna priznanja “Grb grada Osijeka” uručena Žarku Plevniku i prof. Antunu Tucaku

Svečanom sjednicom u Dvorani Franjo Krežma proslavljen 239. rođendan Osijeka

Objavljeno

.Dana

Objavio

Svečanom sjednicom Gradskoga vijeća obilježen je Dan Grada Osijeka, odnosno njegov 239. rođendan. Dana 2. prosinca 1786. ujedinile su se tri gradske cjeline – Gornji grad, Donji grad i Tvrđa, te je tada nastao Osijek kakvog danas poznajemo.

Okupljenim uzvanicima u Dvorani Franjo Krežma obratio se gradonačelnik Ivan Radić, naglasivši kako smo u ovogodišnji Dan grada ušli s izglasanim rekordnim proračunom Grada od 227 milijuna eura za 2026. godinu.

– S ponosom možemo reći da je to najveći proračun Osijeka ikada! Današnju smo proslavu, prije svečane sjednice, započeli velikim projektom koji se u gradu čeka dugi niz godina. Projekt izgradnje 206 stanova poticane stanogradnje za mlade obitelji koji će se realizirati u narednih 18 mjeseci – naglasio je Radić.

Ponosan je i što je doneseni proračun za 2026. razvojan. Brojke pokazuju kako Osijek bilježi najveći investicijski zamah u novijoj hrvatskoj povijesti.

– Brojni su kapitalni projekti ispred nas, od 227 milijuna eura čak 45 milijuna eura su sredstva iz fondova EU. Grad je unazad četiri godine konstantno u izboru top tri grada koji je povukao najviše sredstava iz fondova EU – rekao je gradonačelnik, spomenuvši kapitalne projekte koji će se realizirati iduće godine.

– To je naše kupalište Copacabana, dovršetak Gradskih bazena, nova gradska Tržnica i gradska Knjižnica, park Zrinjevac i dvorana Zrinjevac. Tu je i ulaganje u predškolski odgoj i osnovnoškolsko obrazovanje. Ono što je donedavno bio san, sada više nije, jer svako osječko dijete sa dva zaposlena roditelja je upisano u vrtić, nemamo više liste čekanja. Gradimo potpuno novu osnovnu školu, dograđujemo pet postojećih i 13 školsko-sportskih dvorana, čime stvaramo preduvjete za cjelodnevnu školu. Tu je i izgradnja Centralne kuhinje, koja će opskrbljivati sve vrtiće i škole – dodao je.

Dotaknuo se i projekata koji se realiziraju s državnim tvrtkama, poput Strossmayerove ulice, odnosno realizacije Zelene avenije. Projekt je to procijenjene vrijednosti 40 milijuna eura, uskoro kreće javna nabava, pa se očekuje da će se s ovim projektom, odnosno radovima krenuti iduće godine. Ovo će posebno razveseliti stanovnike Retfale i Višnjevca, budući da će se krenuti s radovima na vodovodu, kanalizaciji, tramvajskoj pruzi i pješačko-biciklističkoj stazi, te sadnji drvoreda. Paralelno se kreće i s projektom koji Grad radi s Hrvatskim vodama, a to je Promenada do Višnjevca.

Uz postojećih 10, gradonačelnik je najavio i dolazak još 10 novih niskopodnih tramvaja, te 19 električnih autobusa.

Na sjednici su dodijeljena i Javna priznanja Grada Osijeka. Zlatnu plaketu „Grb Grada Osijeka“ za životno djelo dobio je prof. emeritus Antun Tucak za osobita ostvarenja u području zdravstva i razvoja društvenih odnosa, dok je Zlatna plaketa „Grb Grada Osijeka“ uručena Žarku Plevniku za osobit doprinos novinarstvu, promidžbi grada Osijeka i Republike Hrvatske te očuvanju istine o Domovinskom ratu.

(Na glavnoj fotografiji: Gradonačelnik Ivan Radić, Žarko Plevnik, prof. Antun Tucak i predsjednik Gradskog vijeća Tihomir Florijančić)

Foto: David Jerković/PIXSELL

Nastavi čitati

Poznati Osječani

PAVO MAJER Jedan od najboljih nogometnih golmana koje je Osijek imao, evo gdje je i kako je

Zanimljivo je od legende čuti o Čarliki Čordašu, Luksu, Grnji, Ljupku, pa i o Šukeru

Objavljeno

.Dana

Objavio

Nekad su međusobne obiteljske posjete bile sasvim uobičajena navika, ne samo Osječana, a prisjetili smo ih se kad nas je prije nekoliko dana ugostio Pavo Majer (1947.), jedan od neprijeporno najboljih osječkih nogometnih golmana svih vremena. I da se razumijemo, Pavo je bio golman, jer u njegovo su vrijeme vratari čuvali samo kuće, stanove ili tvornice.

Uglavnom, prilikom takvih susreta zasigurno se probude i neke emocije i uspomene jer okupljeni ljudi dobro pamte. Kod Pave u Tenji okupilo se društvo s kojim se često nađe na partijama belota. Svi su nekad igrali nogomet, pa kako je vrijeme odmicalo sadržaj razgovora bio je sve raznovrsniji, zanimljiviji, s povremenim suprotstavljanjem „stavova“.

Naravno, i NK Osijek je, tijekom tog dvosatnog druženja, bio jedna od tema, nanizale su se tada priče i podsjećanja na imena Pavinih suigrača, na važne utakmice, na karijeru dostojnu istinskog respekta i uvažavanja. Zato najradije priča o onom što je proživio. Nižući svoje najljepše uspomene iz nezaboravne karijere, zbog koje je trajno ostao iznimno cijenjen među sugrađanima.

Mijo, Pavo i Zvone

– Čarlika (Stjepan Čordaš) je, mislim, bio naš najbolji igrač, žao mi je što nije postigao više od onoga što je ostvario – reći će Pavo energično i dodati kako taj današnji nogometni umirovljenik sa sinom Darkom vodi Školu nogometa u Samoboru.

– Luksa (Ivan  Lukačević) nažalost više nema. Ica (Grnja) najviše vremena provodi sa suprugom i prijateljem Miroslavom Kosom u Bizovcu, a Ljupko (Petrović) poslije teškog moždanog udara na svom vojvođanskom salašu životari koliko može.

Za one koji ne znaju, Pavo Majer rođen je u Piškorevcima, a mrežu NK Osijek čuvao je više od 500 puta u vremenu od 1968. do 1985., poslije čega se kao trener nije ustručavao prenositi znanje u klubovima Đakova, Našica, Semeljaca i Bizovca.

Pavina fotografija kao ilustracija u Nogometnom leksikonu

Te podatke pronašli smo i u trećem izdanju „Nogometnog leksikona“, impozantnom izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koje je u 53.610 redaka (na više od 700 stranica) objedinilo 2.736 natuknica svjetskog i domaćeg nogometa sa zaključnim podacima iz 2004. Na 307. stranici gdje je, ispod fotografije mladića u elegantnoj golmanskoj intervenciji u Gradskom vrtu, možete pronaći osnovne podatke o našem domaćinu – o Pavi Majeru. Kuriozitet je, naravno i zbog abecednog reda, da se Pavo nalazi odmah do legendarnog njemačkog golmana Seppa (Josefa) Maiera, zapamćenog u svijetu najčešće u dresu minhenskog Bayerna.

Gospođa Marija nutkat će nas da ne bismo napustili lijepo uređenu tenjsku kuću Majerovih a da nešto ne kušamo, pa se uz ponuđeno uhvatismo i posla fotografiranja. Tih trenutaka su nam osim Pave, iza kojeg su nedavni komplicirani liječnički pregledi u KBC Osijek zbog čega ne skriva zabrinutost, „pozirali“ i Zvone (Zvonimir Runje), Tica (Mijo Glavaš) i Boro (Borislav Mandić), od kojih se s nogometnih terena ne sjećamo samo potonjeg, inače nekad korektnog i stručnog suca (ne nogometnog!), pa su središnje bile nogometne teme iz raznih razdoblja, uglavnom onih osječkih, kad su svi bili mlađi.

Pavo će, tako, ispričati i niz detalja vezanih uz igrače iz brojnih generacija čiji je bio dio, pa će se, primjerice, sjećati strogoće i pedantnosti neponovljivog trenera Andrije Vekića. Zatim, boltovske brzine Ilije Katića kojem je na jednoj utakmici s Partizanom suparnički stoper Rašović bespomoćno (po)kidao dres dok mu je ovaj već izmakao pozornosti.

Sjeća se Pavo i kako je očinski usmjeravao Davora (Šukera) kad je tek zakoraknuo u nogometni svijet (iako su dječaku s VBK u početku neke kolege osporavale nogo-potencijal jer je, rekoše, „jak kao otac“, bacač kugle). A nisu izostale i neke zauvijek skrivene tajne iz doživljaja sa suigračima izvan nogometnih travnjaka.

Sve to u razgovoru koji je obogaćivan i s nekoliko fotografija, koje je ponio na susret i Zvone, inače, nekad prvotimac Metalca, dok će Tica na trenutke skrenuti tijek razgovora prema LIO-u i njegovom treneru Franju Tembela – Tambu iako se ne može pohvaliti da mu je da(va)o mnogo prilike za dokazivanje na terenu „Kraj Lanare“.

Začudo, NK Osijek nije zauzeo mnogo vremena, a kao zamjerka „na tapetu“ se nalazio odabir lokacije Opus Arene do koje je vrlo teško doći, a još teže izići. Dok južnije od južne obilaznice, složit će se ekipa, zjapi (i tko zna dokle će) prostor na kojem bi stadion okruživalo komforno, nužno veliko parkiralište.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Najlaćarnije