Nekadašnja osječka gimnazijalka, danas urednica dramskog programa Hrvatskoga radija, književnica Nives Madunić Barišić na Panonski festival knjige u Gradski vrt stiže promovirati novi roman za odrasle „Žene koje vrište u sebi“. Uz sve najave promocija njezinog zadnjeg djela uvijek stoji da je riječ o romanu za odrasle jer je ova uspješna dramaturginja prethodno pisala romane za djecu. A onda je odlučila okrenuti ploču i poslušati svoj unutarnji glas…

Hrabro i beskompromisno otvara prostor svima onima koji/koje imaju potrebu govoriti o tome kako se život mijenja kad se počneš zauzimati za sebe. Samo što to iz ženske perspektive uvijek znači da će se prije ili kasnije pojaviti ono ALI… Nives će na glavnoj pozornici biti u subotu, 24. svibnja u 18 sati.

* U romanu “Žene koje vrište u sebi” uronili ste duboko u problematiku pozicije žene u suvremenom hrvatskom društvu, pa se prvo pitanje nameće samo po sebi – zašto žene danas, ovdje i sada, zapravo vrište u sebi?

– DOMINANTNO PATRIJARHALNO DRUŠTVO U Hrvatskoj 51% mladih žena ima diplomu visokoga obrazovanja, a samo 33 % muškaraca no oni u velikom postatku radije ulaze u brak sa ženama koje imaju završeno srednjoškolsko obrazovanje. U isto vrijeme žene u Hrvatskoj još uvijek su slabije plaćene  od muškaraca (čak 14% manje).

U Hrvatskoj 34% starijih od 65 godina nalazi se u riziku od siromaštva, ali među njima je veći postotak žena što je logično ako i inače imaju manje prihode dok su zaposlene.

Svaka treća žena u Hrvatskoj od 15 godine života bila je izložena nekom obliku tjelesnog nasilja, a čak 60 posto žena smatra da je na poslu bilo izloženo neprimjerenim komentarima i nekom obilku rodno uvjetovanog nasilja.

U našem još uvijek dominantno patrijahalnom društvu većinom žene koriste ne samo rodiljni nego i roditeljski dopust, odlaze na bolovanje kada je dijete bolesno, preuzimaju brigu za obrazovanje djece, kućanstvo i ostarjele roditelje i zbog toga karijeru, ali i svoje osobne potrebe stavljaju na čekanje.

Vrijednost žene u nas se mjeri požrtvovnošću, samozatajnošću, žrtvovanjem za obitelj i druge – stereotipima koji su daleko od stvarnosti suvremenog života, ali i osnovnih ljudskih prava. Kada se odgoj i svakodnevica konačno nađu naspram zdrave logike i samosvjesti svaka žena počne vrištati, za početak u sebi, a nakon pedesete većinom i na glas.

* Ženski likovi u romanu su urbane žene – harfistica, psihologinja, socijalna radnica… – i ako one trebaju pronaći i prepoznati vlastiti glas, kako je onda ženama u provinciji? Postoji li razlika među tim kategorijama?

– PRISTANAK NA RAZLIČITE KOMPROMISE Pronalaženje vlastitoga glasa duboko je intimna stvar svake osobe pa i žene. Ja namjerno u romanu u fokus stavljam na tri visoko obrazovane urbane žene i tek jednu mladu, neobrazovanu koja k tome živi na rubu grada u primitivnoj sredini. Među njima nema razlike jedino u tome što ne uspijevaju vrištati na glas. Sve četiri žene u romanu polako, rekla bih korak po korak počinju shvaćati da su u nekom trenutku pristale na različite kompromise i uloge koje su im nametnute ili su ih one same sebi nametnule jer su mislile da će biti prihvaćenije, voljenije, bolje. Tragedija, po meni, leži upravo u tome što te žene, premda imaju odlične preduvijete da budu glasne i dominante, godinama održavaju stanje koje je posve neprihvatljivo, pristaju na samoutišavanje i, možda još gore, odgajaju i svoju djecu na isti način. Lorna, socijalna radnica, tijekom cijeloga romana dvoumi se oko toga hoće li konačno poslušati taj svoj unutarnji glas koji joj govori da život koji živi nije dobar, ne usrećuje ju, ne nudi joj izazove za kojima žudi, gura je u prikrajak i životarenje bez uzbuđenja, strasti, ljubavi. Premda osjeća, a i zna da je izbor na njoj, da samo ona sama može spasiti svoj život, kao da nema snage to i učiniti. A ona je situirana, obrazovana, urbana žena bez ikakvih egzistencijalnih problema. Ja sam zapravo cijeli roman i napisala kako bih rekla da nema opravdanja za vrištanje u sebi i odustajanje od sebe niti zbog nasilja, niti siromaštva, ksenofobije, mizoginije ali i oportunizma kojemu je sklono mnogo žena poput te Lorne.

* Što najčešće zanima publiku s kojom dolazite u kontakt tijekom književnih promocija? Što ih najviše potiče na eventualnu interakciju?

– POTREBA ZAJEDNIŠTVA I EMPATIJE Na jednom od nedavnih susreta susrela sam ženu, stariju od mene, potpuno ugaslih očiju, blago pogurenog tijela, a ipak vrlo lijepih crta lica koja mi je, dok sam joj potpisivala knjigu, prišapnula: Ja još uvijek vrištim samo u sebi. U njezinim riječima bilo je u isto vrijeme koliko tuge toliko i vapaja. Kupila je knjigu, vjerojatno, jer u njoj želi pronaći utjehu, možda snagu i recept kako si pomoći ili samo bijeg od svakodnevice. Na istom tom susretu jedna je žena s nama podijelila svoje iskustvo kako joj se život promijenio kada se zauzela za sebe i kako to sada izgleda. Ono što izađe na površinu svih susreta jest potreba zajedništva i empatije. U isto vrijeme i spoznaja da svi mi, a osobito žene, lako dajemo jedna drugoj savjete i uvijek znamo što ona druga treba učiniti, što treba reći, kako se postaviti, no kada se trebamo zauzeti same za sebe onda se uvijek prvo pojavi ono ALI… opravdanje zašto nešto ne možemo. Susreti su jako emotivni, a govorimo o zajedništvu na svim razinama, i o siromaštvu, i o predrasudama, i o ratu…  Interakcija se događa po pravilu, a ne slučajno i sporadično jer teme u knjizi potiču publiku na razgovor. Oni koji su već čitali i oni koji će tek čitati roman imaju potrebe govoriti, a ne samo slušati mene i moderatora.

* Što vas je potaknulo da nakon niza uspješnih knjiga za djecu zakoračite baš u ovako gadnu temu za odrasle, koja uključuje portretiranje svakodnevnog brutalnog fizičkog i psihičkog nasilja nad ženama?

– MOTOR KOJI ME POKREĆE Pisanje je dio mene otkako sam naučila slova i otkako sam naučila čitati. No, za pisanje je potrebna i velika hrabrost. Potrebno je i vrijeme, a potreban je i razlog za priču.  Stvarnost je razlog zbog kojega je nastao roman Žene koje vrište u sebi.  Premda naslov sugerira ženski roman, čitateljima vrlo brzo postane jasno da se radi o društvenom romanu u kojemu su glavne junakinje žene. 

Još na Akademiji profesor Ivan Kušan (u djetinjstvu moj najdraži književnik) rekao mi je da pišem samo o onome što poznajem i što mene emotivno dotiče. Možda to i nije recept za svako književno stvaralaštvo, ali za mene jest motor koji me pokreće. Unutrašnji svjetovi ljudi, njihovi snovi, strahovi, boli, strasti i djelovanja ono su što me je oduvijek motiviralo, ono je o čemu ja mogu pisati. Nasilje nad ženama je svakodnevno, u svakom trenutku i u najrazličitijim oblicima kojih često i nismo svjesni. Nije li nasilje nad ženama podjela obiteljskih obveza na ženske i muške poslove, (pri tome se za većinu muških poslova uzima i plaća majstor, ali ne i žena koja će spremati ili glačati). Nije li nasilje nad ženama da djevojčice u školu ne smiju doći u kratkim hlačama i majicama bez rukava, a dječaci smiju. Nije li nasilje nad ženama zvižduk i dobacivanje na ulici. Nije li nasilje nad ženama svaki vic o plavuši. Nije li nasilje nad ženama pitanje imate li djece, udajete li se i hoćete li biti trudni.

Od onih svakodnevnih neprepoznatih oblika nasilja pa sve do fizičkog, seksualnog, financijskog nasilja razloga za pisanje, govorenje i borbu zaista ne nedostaje. A na kraju, knjige za djecu sam pisala dok su moje dvije kćeri bile djeca, a sada pišem knjige i za te moje odrasle kćeri.

* Unutarnja snaga, krug prijatelja, zajednica i sustav su elementi jednadžbe u kojoj se krije rješenje o pobjedi dobra nad zlom – pronalaze li likovi iz vašeg romana i neke kvalitetnije prečice na putu do sreće?

– POČINJE PSOVKOM, A ZAVRŠAVA ZAGRLJAJEM Sposobnost da čuju svoj vlastiti unutarnji glas, odvažnost da pogledaju sebe u zrcalu sa svim slabostima, a da pri tome uoče i vlastitu ljepotu, suprotstave se svojim bližnjima unatoč ogromnom strahu, izađu iz zone komfora i uhvate se u koštac sa svime što ih sputava, urone u empatiju koja će ih razoružati, skinuti oklope i maske s njih i otvoriti ih zajedištvu to su stvari kroz koje moje junakinje moraju proći u ovom romanu. Ja često ističem kako roman počinje psovkom, a završava zagrljajem. Kao autorici bilo mi je jako važno da se dogodi taj mali, ali važan pomak. U ovom romanu nema nekih spektakularnih pobuna, nema potreba i rušenja, ali ipak stvari se pomiču, sve četiri junakinje donose neke odluke zbog kojih se pred njima otvara neki novi put kojim će u budućnosti kročiti. I kao žena i kao autorica znam da nje lako, ali je potrebno. A društvo u cjelini postaje bolje koliko su ljudi u njemu sretniji, i u to duboko vjerujem.

Foto: Marko Dimić