Kad je 2007. dobio otkaz na radnom mjestu, Osječanin Vladimir Šplajt krenuo je svake godine na daleka putovanja koja organizira sam. Putovao je automobilom, skuterom i motocikom, a u grad se uvijek vraćao pun najrazličitijih dojmova i doživljaja iz najegzotičnijih svjetskih destinacija.

Već godinama planira i put oko svijeta, ali se u međuvemenu zadovoljava, kako kaže, utješnim putovanjima među kojima je i ovo najnovije koje je nazvao Rally Osijek – Dakar. Otišao je jučer. Naprosto je zajahao motocikl i nestao. Namjerava se vratiti za oko mjesec dana. Kratko smo razgovarali prije nego što je krenuo.

* Gdje ste sve do sada putovali?

– Putujem uglavnom sam. 2007. sam automobilom išao u Iran gdje sam tjedan dana proveo s nomadima koji se nazivaju Qashqai, a po kojima je moj tadašnji automobil dobio ime… Tamo mi se jako svidjelo pa sam 2008. sam automobilom otišao malo dalje, do Indije… 22.500 km u 66 dana od kojih su oni u Pakistanu bili nezaboravni zbog cesta u Balučistanu gdje sam znao voziti čitav dan a prijeći ni 200 km. U povratku sam u hotelu u Quetti doživio pravi pravcati potres od 8 stupnjeva nečega. 2009. sam uspio nagovoriti i suprugu pa smo s mlađom kćeri automobilom bili do predivnog Damaska dok još nije bilo rata. 2010. sam dva puta bio u Africi po mjesec dana. U prvom naletu sam iznajmio malu Nissan Micru s kojom sam obišao sve nacionalne parkove koje gledamo na TV. Drugi put je bilo mjesec dana autobusom, gdje sam malo “zapeo” u Burundiju.

Po povratku iz Afrike sam odmah novim Piaggio Carnaby skuterom od 300 kubika s pok. Radanom Kovačem (na tada najboljem BMW 1200 GS Adventure) bio do Nordkappa u Norveškoj što je europska bikerska velika matura. Malu maturu sam položio godinu dana kasnije 2011. u Rumunjskoj na Transfagarašanu. A 2012. sam istim skuterom bio do nekadašnjeg Staljingrada (današnji Volgograd).

Nakon toga su uslijedile ture do Turske, Andore, Portugala… Zatim, 2017. sam 60. rođendan skuterom preko prijevoja Stelvio otišao proslaviti u Stonehenge gdje se baš na moj rođendan dočekuje izlazak sunca. Onda 2018. opet skuterom malo do Ukrajine, Moldavije i Bjelorusije. 2019. sam kupio prvi pravi motor, BMW 650 GS, jednocilindraš koji je ipak bio pomak u odnosu na skuter. Krstio sam ga odlaskom sa Osječaninom kojeg generacija ’62 pamti po nadimku Smiljak do savezničkih plaža u Normandiji, pa smo se preko Bretanje spustili do Biaritza, Pamplone, Marseillea, Monte Carla…

2022. supruga na leasing kupuje ozbiljniji novi BMW F 750 GS jer je moj račun tada bio blokiran, pa sam se šlepao sa njenim punomoćima. Nakon toga novom makinom opet sam do Gruzije i Armenije, a Azerbajdžan je otpao zbog puškaranja koje je počelo u međuvremenu. 2023. sam imao ozbiljnu namjeru otići u Irak, ali me kurdska administracija na turskoj granici pustila samo u Kurdistan. 2024. sam obišao čitav Maroko i zapeo u pijesku Sahare jer je ovaj motor pretežak za pijesak. 2025. sam planirao do Saudijske Arabije ali nisam nikako uspio naći brod koji bi mene i motor prevezao do Egipta. Tako da sam prošle godine sa Smiljkom otišao na utješno kraće putovanje samo do Škotske i Walesa ne bi li vidjeli najpoznatije čudovište.

* Što vas motivira za takva putovanja? Zašto si ne platite aranžman u turističkoj agenciji kao i mnogi drugi?

– Svijet je zapravo prekrasno mjesto sa uglavnom isto tako divnim ljudima pa ga treba što više upoznati. Ja se samo trudim da ga i što više upoznam. Putovanje preko turističkih agencija mi je preskupo i ne daje mi slobodu koju imam kada sam sve organiziram. Tako da i putovanja avionom na Daleki Istok (sa ili bez supruge) organiziram sam jer smještaj i hrana bez vodiča tamo mogu biti vrlo povoljni. Iza svakog putovanja ostaje najmanje jedno novo prijateljstvo.

* Otkud ideja za ovo najnovije putovanje? Kakva su očekivanja?

– I ovo putovanje je zapravo utješno putovanje u odnosu na planirani put oko svijeta. Kako već desetak godina nema više klasičnog relija Pariz – Dakar, odlučio sam se ovo putovanje nazvati Rally Osijek – Dakar. Nadam se da me vlasnici licence pravog relija neće tužiti za krađu ideje.

Namjeravam brodom od Genove do Tangera u Maroku, pa do Zagore na rubu Sahare posjetiti prijatelja Belaida Laalilija i malo pratiti Rally du Moroc. Vrlo zanimljiv lik, nekadašnji marokanski specijalac i padobranac, vlasnik hostela “Prends ton temps” kojeg sam 2024. fotografirao na mom motoru i ta uramljena fotografija sa bijelim šalom oko glave od 8 m se može vidjeti u Slavonskom Brodu u AC Vuko koji mi je pripremio motor za put.

Onda obalom kroz Zapadnu Saharu i Mauritaniju do Dakra u Senegalu. Vjerojatno i dan-dva do Gambije, a ovisno o cijeni avio karte i do Zelenortskih otoka da možda upoznam onog golmana koji je ljetos u Americi onako fenomenalno branio. U povratku planiram uhvatiti brod koji kreće za Genovu 20. listopada pa bi put mogao potrajati mjesec dana.

* Od svih priča koje ste do sada s putovanja donijeli u Osijek, koja je najčudnija?

– Najčešće prepričavam anegdotu kako sam 2010. zbog fotografiranja katedrale u Bujumburi, glavnom gradu Burundija završio tjedan dana u zatvoru. Mislili su da sam terorist koji u toj siromašnoj katoličkoj državi snima potencijalne mete za teroriste iz Somalije. O tome su tada pisali mnogi naši i afrički mediji što se može pronaći na internetu, a i ovim putem izražavam veliku zahvalnost gospođi Ružici Ivanković iz našeg Veleposlanstva u Pretoriji koja je pomogla u mom puštanju i protjerivanju iz Burundija preko Ruande u Ugandu.

* Što biste savjetovali drugima koji eventualno razmišljaju ili bi se upuštali u slične pothvate?

– Koliko će me ovo putovanje koštati znat ću kad se vratim. Generalno, puno je jeftinije nego putovanje po Europi. Čitam da je benzin u Zapadnoj Sahari ispod jednog eura, a u Mauritaniji oko jednog eura. Cestarina nema, hrana je jeftina, spavam po hostelima koji također nisu skupi. U Dakru se npr. hotel na plaži sa doručkom (a ne hostel) može naći i između 150 i 200 eura. Ako netko ima dilema a želi ići u te dijelove svijeta neka mi se slobodno obrati pa ću pokušati pomoći ako sam bio u toj zemlji.

Foto: Privatna arhiva

U tijeku je Međunarodni tjedan osoba s oštećenjem sluha koji će biti zaključen u nedjelju, 27. rujna kad će u Osijeku biti održana i prigodna dobrotvorna utrka pod nazivom „Znak zdravlja“. Organiziraju je Osječki sportski savez gluhih, Studentska sekcija za imunologiju i fiziologiju (FIZIOS), Studentska sekcija za znanost KIFOS i Hrvatska liga za hipertenziju.

Organizatori su, za razliku od brojnih sličnih prijašnjih sportsko-rekreacijskih utrka, odabrali zanimljivu lokaciju na krajnjem zapadu grada. Start će, naime, biti kod osječke streljane, okretište za trkač(ic)e kod Opus Arene, a cilj na povratku do mjesta starta trčeći oko pet kilometara nasipom (esekeri će reći bentom), sve na Pampasu, dakle u prostoru koji je, zajedno s hipodromom, najveći osječki sportsko-rekreacijski prostor. Najmanja kotizacija sudionika je deset eura, a prikupljena sredstva bit će usmjerena na obnovu prostorija i rad udruga osoba s oštećenjem sluha, a utrka će početi u 11 sati s tim što će sat ranije biti upotpunjena prigodnim stručnim programom.

Ilustracija: Komarilos/Magnific AI

Udruga računovođa i financijskih djelatnika Osijek ove subote (26. rujna) organizira jubilarnu 25. Rifijadu, sportsko-rekreativni susret udruga računovođa i financijskih djelatnika Slavonije i Baranje.

Igre se održavaju na Srednjiki, a sportski dan započinje u 10 sati postrojavanjem i otvorenjem. Igre traju do 17 sati kad se proglašavaju pobjednici u 18 disciplina – od ljudskog stolnog nogometa, odbojke i basketa, preko graničara, boćanja, pikada, viseće kuglane, trčanja, skoka u dalj, obaranja ruku, belota i streljaštva, do stolnog tenisa, skakanja u vrećama, bacanja potkove, potezanja užeta i igre iznenađenja.

Večer se nastavlja kvizom, večerom, druženjem i plesom u Studentskom centru od 18 sati. U slučaju nepovoljnih vremenskih prilika discipline će se prilagoditi, a natjecanje preseliti u Elektrotehničku i prometnu školu Osijek.

Foto: Udruga računovođa i financijskih djelatnika Osijek

U Osijeku je otvoren Muzej pčela, potpuno novi edukacijsko-prezentacijski centar posvećen pčelama, oprašivačima i njihovoj ulozi u prirodi. Prvi je muzej čiji je fokus na samoj pčeli — raznolikosti vrsta i biologiji pčela.

Uz medonosnu pčelu, muzej ističe manje poznate solitarne pčele — vrste koje ne žive u košnici i ne proizvode med, nego žive kao samostalne jedinke i iznimno su važne za oprašivanje. Umjesto živih pčela, posjetitelje dočekuje interaktivan postav: izložbeni paneli, košnice, pčelarski pribor, mikroskopi, tableti i VR sadržaji.

Postav je podijeljen u dvije tematske cjeline – pčela — čudo prirode, obuhvaća povijest pčela, njihov način života i građu, medonosno bilje, pčelarstvo, pčelinje proizvode te odnos pčele i tehnologije i oprašivači — temelj ekosustava, prikazuje ulogu oprašivača u prirodi i poljoprivredi, njihovu bioraznolikost, uzroke i posljedice njihova nestanka te načine na koje svatko od nas može pomoći njihovoj zaštiti.

Prostor Muzeja pčela prilagođen je školama, vrtićima i udrugama, kroz vođene edukacije i interaktivne sadržaje. Više informacija možete dobiti putem maila: info@muzejpcela.com.

Foto: Muzej pčela

Prije dva tjedna 32-godišnji Matej Jukić u Bakuu (Azerbajdžan) pobijedio je na triatlonskoj utrci Half Ironman 70.3. No to je bila samo uvertira za Ironman 140.6 u talijanskoj Cerviji koji je održan 18. rujna i na kojoj je Matej osvojio drugo mjesto.

– Distanca koju sam prošao proteklog petka zove se Ironman distanca i sastoji se od 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42 km trčanja, dok je u Azarbajdžanu bio half  Ironman 70.3, odnosno kada se zbroje sve distance to je konačan broj u miljama. Ili da pojednostavim, 1,9 km plivanja, 90 km bicikliranja i 21 km trčanja – pojašnjava Matej, inače liječnik zaposlen kao specijalizant medicine rada i sporta u osječkom Domu zdravlja.

Nevjerojatnim uspjehom u samo dva tjedna – prvim mjestom na half Ironmanu i drugim na Ironmanu Matej je više nego zadovoljan, jer na prethodnim natjecanjima nikad do sada nije bio tako dobro kvalificiran. Kaže kako su to sve amaterska natjecanja i u troatlonskom miljeu označavaju ih „aged grupama“, odnosno grupama po starosti  (M 20, M 25, M 30…). Iako je u konačnici bio drugi, u svojoj je skupini M 30 bio prvi.

Na upit je li mu bilo prenaporno u samo dva tjedna sudjelovati na dva velika natjecanja, Matej kaže kako je s trenerom Andrejom Višticom dogovorio nakon utrke u lipnju u Varšavi, da će cijelo ljeto trenirati full, pa je u Azarbejdžan išao s punog treninga.

– Nakon te utrke dva tjedna sam imao lagane treninge kako bi tijelo nadošlo i kako bih bio spreman za ovu utrku u Italiji. Utrka u Bakuu je bila vrlo bitna, ali je zapravo  bila trening trka, uvertira za Cerviju – priča Matej, dodajući kako je dva dana prije utrke bio na putu, pazio je na prehranu, odnosno unos dovoljnog broja kalorija, posebice ugljikohidrata. Dan prije utrke odrade se sve tri discipline, po malo, kratko, s nekoliko ubrzanja.

Triatlonom se Matej bavi 10 godina, prisjeća se i prvog natjecanja na kojem je zauzeo posljednje mjesto, no to ga nije poljuljalo. Trenira svakodnevno, uglavnom rano ujutro prije posla, te nakon posla.

– Bicikliranje ostavljam za vikend. Uglavnom subotom imam dugu vožnju u trajanju od pet sati, kilometri ovise o tome jesam li na ravnom ili u brdima. Bicikl i trčanje mjere se uvijek u minutama, jedino plivanje u kilometrima – pojašnjava, dodajući kako zbog specijalizacije gravitira na relaciji Osijek – Zagreb, pa ako je u Osijeku vikendom često autom ode do Našica jer je tamo brdovito podneblje, pa vozi na relaciji Našice – Kutjevo – Orahovica.

– Inače sam iz Tenja, pa su mi već pomalo dojadile naše relacije za bicikliranje, prema Vinkovcima ili po Baranji. Znam svaku rutu napamet, pa više volim otići u brda. Kada se vikendom zateknem u Zagrebu, s tim nemam problema – ističe.

Za mjesec dana Matej će u Poreču sudjelovati na novom half Ironmanu i to će mu biti zadnja utrka ove sezone. Za iduću već ima planove – primarni cilj mu je Ironman u Klagenfurtu i half Ironman na Mallorci.

Foto: Privatna arhiva