Te veljače osječka su se djeca veselila, a gradske komunalne službe imale dosta glavobolja zbog snijega. Gledalište i pozornica zgrade HNK podvrgnuti su temeljitoj obnovi i sve je bilo okrenuto naopaku, pa je za gledatelja na tzv. hinterbini (danas sve češće čujemo backstage i(li) zapozorje) improvizirano dvadesetak redaka stolica, ali je sve to zajedno zasjenilo nešto sasvim drugo – premijera izvedena 11. veljače 1980. Komediju Hrvoja Hitreca (autora i čuvenih „Smogovaca“) pod nazivom „Let iznad nogometnog gnijezda“, naime, izveo je ansambl djelatnika Tehničke službe HNK! Štoviše, tih dana klasična hit-predstava prikazana je još 22 puta, osim na scenama u Osijeku, još i u Valpovu, Slatini, Dalju i Vukovaru, s tim što su gledališta u pravilu bila dupkom puna.

Dakako, jedan je od razloga bio vrhunski duhovit Hitrecov tekst, ali još više činjenica da „nikom pametnom“ u to vrijeme ne bi palo napamet da ponudi tekst na izvedbu kulissenschiberima (kulisnšiberi ili radnici na pozornici) – stolarima, krojačima, električarima… iz Tehničke službe. A baš se to dogodilo, jer su kazališni glumci, na povratku s jednoga gostovanja u Županji u autobusu pomalo posprdno komentirali kako im „tehnika nije ni potrebna, jer glumci mogu bez njih, a oni bez glumaca ne mogu“ što je izazvalo revolt tehnike i na povratku kući dogovoreno je da se nadmenim glumcima dokaže – suprotno!

Kako bi sve bilo i službeno, osnovan je tzv. Dramski studio „Mušica“, za predstavu je odabran spomenuti „Let…“ (zaprepaštenom je autoru u jednom osječkom restoranu isplaćen i simbolični autorski honorar!), redateljske se palice prihvatio Nenad Inđić, tada jedan od najtalentiranijih osječkih dramskih glumaca (godinama već živi u SAD-u), pa su svake večeri, nakon redovnih kazališnih predstava, uvježbavane uloge u tzv. „sobi 41“ u sjevernom dijelu zgrade, tada namijenjenoj za čitaće probe pravih glumaca.

Dan po dan i – 11. veljače kad je rođendan jednog od nositelja glavnih uloga, Antuna Burila, izvedena je premijera za koju su unaprijed sve ulaznice bile rasprodane pa je intendant Branko Mešeg petnaestak minuta prije 20,00 sati morao zatvoriti sve ulaze u zgradu! Ukratko, sve je prošlo na najbolji mogući način, svi su se, i glumci i publika dobro zabavljali, a u foyeru na prvom katu potom su izvođači nagrađeni brojnim buketima cvijeća kojeg je bilo toliko da je Buki (već spomenuti Burilo) pogodio unaprijed tvrdeći, da će ga „biti više nego na groblju za Sve svete!“. Na ponos Bukiju, Dragi, Tuni, Maci, Marici, Anđi, Zdenku, Iliji, Zoliki, Garmenu, Pižonu, Sambiki i – Vrcu-Tarzanu. I njihovom neponovljivom redatelju Neši te scenograf-maheru Đuki. Čiju su izvedbu u Dječjem kazalištu, vjerovali ili ne, promatrali i nogometaši splitskog Hajduka uoči susreta s NK Osijek, a na gostovanju u Valpovu – general Slobodan Praljak…

Uostalom, Hitrecov je tekst sam po sebi obećavao pravu zabavu koji treba ukratko prepričati. Pokušaj ravnateljstva umobolnice i psihijatara da osnutkom umobolničke nogometne momčadi i odigravanjem utakmica pridonesu bržem oporavku pacijenata, nakon niza duhovitih događaja i dijaloga, dakako, doživljava krah. Pa se, na kraju, više ne zna tko je psihijatar, a tko bolesnik ili, pak, folirant!

Na stupcima dnevnih novina par dana kasnije osvanuo je tekst prave, pravcate kritike novinara Dražena Bađuna, koji je uz ostalo za glavne glumce napisao „da su oni, svaki na svoj način, dali specifičnu kreaciju svog lika, a uz to su pokazali i da imaju talent za komiku…“. Štoviše, o osječkoj hit-predstavi pročulo se i u drugim gradovima, pa su osvrti o „Letu…“ osvanuli i u nekim časopisima u Zagrebu pa i Sarajevu…

Od tada, eto, prohujala su četiri i pol desetljeća, a uspomene svih danas još uvijek živih glumaca i mnogih gledatelja iz tog vremena, često se prepričavaju. Uz žal što je prokockana prilika da se prihvati ponuda pok. Matije Gregića, tada direktora dvorane Zrinjevac, da predstava bude snimljena na VHS vrpcu i tako trajno sačuvana kao dokaz šarmantno uspješnog pothvata kakvih više sigurno neće biti. Ako, možda, ne kao vrhunski kazališni doživljaj, ali svakako kao događaj za mjesto na imaginarnom vrhuncu jedne neponovljive osječke – top liste nadrealista!

Foto: Privatna arhiva

Posljednji petak u siječnju obilježava se Noć muzeja. Danas (petak, 31. siječnja) po jubilarni, 20. put. Kroz protekla je dva desetljeća ova manifestacija u cijeloj zemlji poprimila karakteristike nezaobilaznog kulturnog događaja s vrlo važnim ciljem – prepoznavanje muzeja kao dinamičnih institucija koje potiču istraživanje, inovativnost i kreativnost.

Noć muzeja je idealni događaj kojim se promovira baština i njezin utjecaj na suvremene tendencije, promiče se važnost interakcije muzeja s okruženjem, a stvara se i nova publika. Možemo to nazvati i održivim razvojem muzeja i zajednice.

Jubilarna 20. Tako se danas, ako niste već do sada, možete priključiti Noći muzeja, jer je ulaz u svaki od tri u gradu, kao i dvije galerije – besplatan.

U Osijeku su programe pripremili Arheološki muzej, Muzej Slavonije, Muzej likovnih umjetnosti i Galerija Kazamat.

Arheološki muzej ovoga će puta spojiti arheologiju, speleologiju, povijest i umjetnost.

Održat će se tri predavanja, prvo u 18 i posljednje u 20 sati, a organiziran je i glazbeni program.  Duo Maestro od 19 do 23 sata posjetiteljima će izvoditi čarobne aranžmane filmske glazbe.

Muzej likovnih umjetnosti (koji se trenutno obnavlja) Noć muzeja će obilježiti na tri lokacije – privremenom izlagačkom prostoru u Kapucinskoj 36, Kulturnom centru (Trpimirova 27a) i Galeriji Waldinger (Fakultetska 7, Tvrđa). U Kapucinskoj će se od 18 do 20 sati održati Dječja noć muzeja, gdje će osječki glumci Hana Schnfeld i Grgur Grgić dočekati najmlađe posjetitelje te im približiti portretirane povijesne ličnosti, muzejski fundus i suvremenu umjetnost. Ovdje će biti postavljen i Photobooth, pa će posjetitelji sa sobom ponijeti i foto uspomenu s jubilarne Noći.

U Kulturnom centru od 19 sati plesnim programom i jedinstvenom izvedbom predstavit će se Plesni studio Shine s tri izvedbe.

U Muzeju Slavonije posjetitelji će razgledati dvije aktualne izložbe – „Funkcija, estetika, strast“ i „Tekući prostori“, a za dobru atmosferu pobrinut će se bend sastavljen od vrhunskih jazz i blues glazbenika. Samo u Noći muzeja muzejske publikacije moći ćete kupiti po promotivnim cijenama od -50%

Galerija Kazamat pripremila je izložbu „Bure baruta XIV“ koja se može razgledati od 19.30 do 23 sata.  Riječ je o 14. u nizu izložba mladih autora u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istok i Galerije Kazamat, koja promiče suvremenu umjetnost i pruža platformu za predstavljanje novih generacija stvaratelja. Ovoga se puta predstavljaju Filip Anić, Katarina Kovčalija i Stela Brkanić.

U Galeriji Waldinger možete pogledati izložbu 29. Slavonski biennale: Institut nevidljivog – prostori percepcije.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Muzej osobnih priča od 2020., otkada je otvoren u Staroj pekari u Tvrđi, skupio je ukupno 89 osobnih priča građana Osijeka, pripadnika nekih od 22 nacionalne manjine. Vrata je otvorio pričama Roma, potom Židova, a nakon toga i pričama tekstilnih radnica koje su od 1993. mahom ostajale bez posla uslijed propasti tekstilne industrije u gradu.

Četvrti postav, otvoren 21. siječnja ove godine, posvećen je osječkim Srbima kroz 18 različitih osobnih priča. Neki su pripovjedači preživjeli Drugi svjetski rat, mnogi su odrasli i živjeli u Jugoslaviji, dio dolazi iz nacionalno mješovitih brakova, dio njih rođen je u vrijeme raspada Jugoslavije i poslije, u samostalnoj Hrvatskoj. Neki su, u potrazi za poslom, otišli iz Osijeka, dok su neki izabrali Osijek kao grad u kojem žele graditi život i osnovati obitelj.

Muzej osobnih priča umjetničko je društveni projekt udruge Fade In iz Zagreba, a otvoren je s ciljem prikupljanja osobnih priča nacionalnih manjina, marginaliziranih i ranjivih skupina iz Osijeka te Slavonije i Baranje. Nakon otvorenja četvrtog postava ima ukupno 89 priča. Svaka od njih je u zasebnoj kutiji. U svakoj kutiji je fotografija osobe, siže njezine priče i osobni predmet koji potkrjepljuje ono što je osoba ispričala. Osim kutija, koje posjetitelji mogu izabrati metodom slučajnog odabira, pogledati sadržaj i pročitati priču, tu su i videi koji se mogu pogledati na tabletima i televizorima.

Postav o osječkim Srbima stvaran je dvije godine. Sve se svodilo na intervjue i razgovore s ljudima, a obavljeno ih je osamdesetak. Nakon toga je postignut dogovor da se životne priče njih 18 uvrste u muzejsku zbirku svjedočanstava.

– Pripreme za ovaj postav dosta su teško išle. Sama zajednica Srba u Osijeku je jako mala, govorimo o oko 4.000 ljudi koji se danas tako izjašnjavaju. Na putu smo osjećali da postoji nekakva autocenzura, odnosno ljudi se ne žele izlagati. Ne žele da taj identitet etničkog pripadanja bude dominantan u odnosu na ostale identitete poput zanimanja. To nam je bilo zanimljivo. Obuhvatili smo ljude koji su mlađi, koji puno labavije doživljavaju tu etničku pripadnost, ali i starije koji su više vezani za zajednicu – ističe Martina Globočnik, koautorica postava Priče Srba i Muzeja osobnih priča.

Od Domovinskoga rata prošlo više od 30 godina, ali i dalje je teško iznositi svjedočanstva iz tog razdoblja.

– Osječki Srbi su bili civili koji su živjeli u Osijeku, a Osijek su napadali Srbi iz okolice. To je jedna dvostruka pozicija, dodatna stigmatizacija. Bilo je dosta nasilja u to vrijeme prema Srbima, oduzimanja stanova, smrti, to je dosta kompleksno. Mi nismo našli puno ljudi s tim negativnim iskustvima, više onih s pozitivnim. Primjer je operni pjevač Slobodan Cvetičanin koji je 1988. došao u Osijek i održao rad opere u osječkom HNK. Zahvaljujući njemu, Osijek ima HNK, a ne gradsko kazalište, jer je nakon gašenja baleta u vrijeme rata, za taj status osim drame bilo neophodno imati i operu. To je priča, čovjek koji nije iz grada ostaje u njemu, unatoč ratu, jer njemu je to bilo bitno – ističe Globočnik, dodajući kako svaka od 18 priča nadilazi etničke okvire.

– Nama sam etnicitet nije zanimljiv. Kada smo pričali sa Židovima, nama nije holokaust u fokusu, osim ako ga osoba nije doživjela. Tako i kod Srba, mi smo gledali ono što je zanimljivo, nama najvažnije kod svih, osobno iskustvo, neka nedaća, situacija koju je čovjek prevazišao i kako se nosi sa izazovima. Imamo priču Đorđa Balića, doajena planinarstva u Osijeku koji je dugo godina bio sudski vještak za građevinu. On govori “Ja sam Osječanin”. Njemu dio identiteta “Ja sam Srbin” nije napet. Zanimljiva je priča mladog liječnika koji je napisao knjigu o povijesti srpskih kulturnih društava u Osijeku. I njegov se otac bavio poviješću pa je došao do podatka kako je njegova obitelj u gradu od 16. stoljeća!  – dodaje, naglašavajući kako su uz Srbe, posebice na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Osijek izgradile i druge nacionalne manjine, posebice Nijemci, Mađari i Židovi.

Već je više od stotinu učenika i studenata, otkako je novi postav otvoren, posjetilo Muzej. Postav je interaktivan, pa je mladim generacijama dosta blizak.

– Oni k nama dođu s nekim očekivanjima, kao i svi drugi ljudi često imaju neke svoje stavove, možda i predrasude. Znali su reći “Mi smo mislili da su Romi prljavi, neuredni…”, a kada uzmu kutiju, otvore ju, pročitaju i vide, onda shvate da su to mahom zanimljivi ljudi s istim problemima kao što ih imamo i mi – naglašava koautorica postava, dodajući kako je svatko od tih 89 ljudi potpuno otvoreno ispričao svoju priču, iskreno, osobno. I to je najjača točka, priče su univerzalne.

Do sada su Muzej osobnih priča posjetili ljudi iz cijeloga svijeta. Puno je među njima učenika i studenata – više od 3.000 njih bilo je u Muzeju koji će, u budućnosti, čuvati priče Osječana u 700 kutija. Do sada je ispunjeno njih 89, a ostale će se kroz godine koje slijede ispunjavati. Koncept Muzeja je takav da nema posebno označenog kuta za neku priču, manjinu. Na kutijama su samo imena, one su “izmiješane”, a na posjetiteljima je da ih uzmu, otvore i čitaju.

Muzej je za posjetitelje otvoren utorkom i četvrtkom od 10,00 do 18,00 sati uz raniju najavu.

Foto: Muzej osobnih priča

U Dječje kazalište Branka Mihaljevića u veljači stiže hit predstava „Baby Lasagna: mačke i spačke“ Petit teatra, koja je nastala po motivima slikovnice pjevača Baby Lasagne, a prema tekstu Kristine Kegljen i u režiji Sare Stanić Blažević.

U osječkom će kazalištu biti izvedena u dva termina 9. veljače, u 17,00 i 18,30 sati, a ulaznice po cijeni od 8 eura možete kupiti na blagajni kazališta (od ponedjeljka do četvrtka od 8 do 15 sati, te petkom od 8 do 18 sati). Zbog očekivano velikog interesa, rezervacije ulaznica nisu moguće.

Predstava govori o strelovitom uspjehu Marka Purišića, alias Baby Lasagne, odnosno njegovom putu prema zvijezdama, ispričanom kroz oči njegovih vjernih mačaka – Stipe, Branke i Gertrude. Likove famoznog Stipe, kojeg nažalost više nema, sramežljive Branke i prpošne principesse Gertrude, utjelovili su glumci Andrija Nazlić, Antonija Marijanović te Anamarija Jurišić Osmeričić.

Foto: Arhiva Dječjeg kazališta

U Galeriji Kazamat do 22. siječnja možete pogledati međunarodnu grupnu izložbu INTERRACOTTA 2024. na kojoj su predstavljeni radovi studenata i profesora Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, te Akademije umjetnosti Novi Sad i Fakulteta za umjetnost i dizajn u Temišvaru.

Izložene skulpture nastale su tijekom svibnja 2024. u okviru radionice Studentskog kiparsko-edukativnog kampa Centra za likovnu i primijenjenu umjetnost Terra u Kikindi koja posjeduje najveću svjetsku kolekciju suvremenih skulptura od terakote.

Prvo predstavljanje skulptura bilo je na izložbi u Galeriji Akademije umjetnosti u Novom Sadu u studenom 2024., sada su radovi izloženi u osječkom Kazamatu, a  tijekom ožujka 2025. biti će izloženi i u galeriji Mansarda u Temišvaru. Time se dodatno razvija regionalna suradnja koja već postoji među ovim institucijama i promovira se terakota kao materijal koji zaslužuje važno mjesto u suvremenoj umjetničkoj praksi.

Autori skulptura su Haiduc Maria, Bongiu Alexandra, Ulici Rebeca, Gloria Grati, Moldovan Nicolae, Ana Beronja, Anđela Milutinović, Marina Ilić, Marija Kiš, Dragutin Rajković, Milica Čongradac, Nevena Stefanović, Laura Iličić, Slavko Živanović, Mirjana Blagojev, Igor Smiljanić, Jovan Blat, Petra Marjanović, Tin Krupilnicki, Margareta Lekić i Josipa Stojanović.

Foto: AUKOS