Talentirani borac osječkog Husa, Ivano Đevlan nastupio je na Europskom prvenstvu u tajlandskom boksu održanom u Parizu. U pratnji svog trenera Alena Borbaša natjecao se u kategoriji do 86 kilograma i osvojio brončanu medalju, što nije zadovoljilo ni Ivana ni njegova trenera.

– Moram prokomentirati polufinalnu borbu u kojoj je Ivano drastično oštećen, da ne upotrijebim jednu još grublju riječ – rekao je nakon povratka u domovinu Borbaš. – Po svemu, naime, Đevlan je bio spreman za značajniji uspjeh iako mu čestitamo i na osvojenoj „bronci“, Naime, u polufinalu mu se suprotstavio mađarski vršnjak Mate Szabo, kojeg je Ivano nadmašio u prve dvije runde i stekao prednost u bodovima, dvaput po 10:9, pa je s ukupnih 20:18 u bodovima mirno priveo kraju borbu u trećoj rundi u kojoj je, treba priznati, Szabo bio nešto aktivniji. No, nakon petominutnog savjetovanja sudaca poslije borbe, pobjeda je dodijeljena mađarskom reprezentativcu, s tim što nije nevažno istaknuti da je kontrolor suđenja u tom ringu bio Mađar.

Borbaš nam je, uz podatak da je Szabo, pobijedivši u finalu, postao europski prvak, ispričao i zanimljiv detalj:

– Prigodom dodjele medalja mladi mađarski borac priznao je da je Ivano u polufinalu zaslužio pobjedu, pa mu je, čak, ponudio osvojeno „zlato“!

Borbaš, inače, zbog onoga što je njegov učenik doživio u Parizu, već sada s nestrpljenjem očekuje nadolazeće Svjetsko juniorsko prvenstvo, jer vjeruje da će Đevlan tada dobiti priliku pokazati da su ga suci u francuskoj metropoli drastično oštetili! Dokaz nećemo dugo čekati!

Foto: Arhiva kluba

Sve veći broj osoba koje se Udruzi za borbu protiv ovisnosti Ne-ovisnost obraćaju zbog problema povezanih s konzumacijom marihuane, kokaina i amfetamina upozorava na potrebu snažnijeg i koordiniranijeg djelovanja u Osijeku. Predsjednik udruge i gradski vijećnik, Tomislav Mišetić smatra važnim upozoriti na iskustva iz savjetovališta, koja upućuju na zabrinjavajuću dostupnost droga i posljedice koje njihova konzumacija ostavlja na pojedince, obitelji i zajednicu.

* Do kakvih infomacija i spoznaja dolazite kroz razgovore s korisnicima savjetovališta?

– Iz izravnih razgovora s osobama koje traže pomoć i njihovim obiteljima dobivamo upozorenja da su marihuana, kokain i amfetamin izuzetno dostupni na osječkom području. Korisnici nam govore o prodaji droge u gotovo svakom kvartu, a pojedini navode da nekoliko preprodavača u njihovoj okolini djeluje već dulje vrijeme. Riječ je o iskazima korisnika koje treba ozbiljno shvatiti, dok su provjera konkretnih saznanja i postupanje u nadležnosti policije.

* Znači li to da je u Osijeku droga dostupna jednako kao što je dostupan i kruh?

– Upozoravanje na problem nije razlog za stigmatiziranje Osijeka i njegovih stanovnika. Nemamo razloga naš grad prikazivati kao gori od drugih većih hrvatskih gradova. Međutim, nepovoljan trend koji primjećujemo u radu s korisnicima ne smijemo zanemarivati. Iza svakog dolaska u savjetovalište stoji osoba, a često i cijela obitelj koja se nosi sa zdravstvenim teškoćama, narušenim odnosima, dugovima, problemima sa zakonom i neizvjesnošću.

* Tko su korisnici savjetovališta?

– Često nam se javljaju zabrinuti roditelji maloljetnika koji su doznali da njihovo dijete konzumira neku od droga, a najčešće marihuanu. Dolaze u strahu, nerijetko ne znajući kako razgovarati s djetetom, gdje postaviti granice i komu se obratiti. Takvim obiteljima potrebni su razumijevanje, stručna podrška i konkretne smjernice. Važno je da pomoć bude dostupna i djetetu i roditeljima te da se problem prepozna i počne rješavati što ranije.

Konzumacija marihuane nije nimalo bezazlena, posebno kada govorimo o djeci i mladima čiji je mozak još u razvoju. Istraživanja upozoravaju na poteškoće s pažnjom, pamćenjem i učenjem, mogućnost razvoja ovisnosti te povezanost uporabe s povećanim rizikom od psihotičnih poremećaja.

Posebno zabrinjavaju rani početak te učestala i dugoročna konzumacija.

* Možemo li govoriti o razlikama između droga koje su na tržištu bile ranije i ovih koje su u ponudi sada?

– Današnji proizvodi kanabisa ne mogu se nekritički uspoređivati s onima od prije petnaestak godina. Europski podaci pokazuju kontinuirani rast prosječne jačine kanabisa. Prema izvješću EUDA-e (Agencija Europske unije za droge) za 2026., prosječan udio THC-a, glavnog psihoaktivnog sastojka, u zaplijenjenom biljnom kanabisu u Europskoj uniji 2024. iznosio je 12 posto. To je rast od 19 posto u odnosu na 2014. godinu. Da bi se povećao psihoaktivni učinak, biljke se nerijetko dodatno tretiraju kemikalijama – potentnim sintetskim kanabinoidima, čije djelovanje na ljudski mozak nije u potpunosti istraženo.

* Kakav je vaš stav o inicijativama za legalizaciju marihuane?

– Poruka da je riječ samo o bezopasnoj biljci zanemaruje zdravstvene i sve druge rizike. Roditelji i mladi trebaju dobiti točne informacije, bez zastrašivanja, ali i bez uljepšavanja posljedica, o kojima se vrlo malo govori. Posebno zabrinjava kada se legalizacija marihuane za nemedicinsku uporabu predstavlja kao jednostavno rješenje, bez ozbiljne rasprave o mogućim društvenim i javnozdravstvenim komplikacijama. Smatramo da bi povećana dostupnost i normalizacija konzumacije mogle dodatno otežati zaštitu mladih. Svaki takav prijedlog zahtijeva temeljitu procjenu posljedica, kapaciteta liječenja i načina zaštite maloljetnika. Zdravlje mladih mora biti u središtu te rasprave. Ako objektivno sagledamo prednosti i nedostatke legalizacije marihuane, smatram da argumenti još uvijek pretežu u korist konzervativnijeg pristupa tom pitanju.

Veliku odgovornost u oblikovanju javnog mnijenja imaju i mediji. Smatram da se u dijelu medijskog prostora o konzumaciji marihuane govori nedovoljno kritički, dok zdravstvene posljedice, osobito za mlade, ostaju u drugom planu. Mediji imaju pravo otvoriti raspravu o zakonskim rješenjima, ali imaju i odgovornost javnosti predstaviti rizike te dati prostor stručnjacima koji se s posljedicama susreću u svakodnevnom radu da realno i znanstveno utemeljeno progovore o tome.

* Postoji li neki učinkoviti model onemogućavanja ulične prodaje?

– Uz velike zapljene i otkrivanje organiziranih lanaca distribucije potrebno je dodatno pojačati policijsko djelovanje usmjereno na smanjenje ulične preprodaje. Velike zapljene važne su za smanjenje ponude droga, ali građanima je jednako važno što se događa u njihovoj neposrednoj okolini.

Potrebno je kontinuirano suzbijati uličnu prodaju i poticati građane da konkretna saznanja dostavljaju policiji.

Suzbijanje prodaje mora pratiti trajno ulaganje u prevenciju, rano prepoznavanje problema i dostupno liječenje. Tu važnu ulogu imaju Nastavni zavod za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije i Udruga Ne-ovisnost koju predvodim, a koja već 23 godine djeluje na osječkom području i jedan je od nositelja pomoći osobama s problemom ovisnosti. Moramo kontinuirano raditi s djecom i mladima, pružati podršku roditeljima i osigurati pomoć onima koji već imaju posljedice uzimanja droga. Osoba koja nam se obrati treba dobiti jasan put prema savjetovanju, liječenju, rehabilitaciji i resocijalizaciji.

– Imate li konkretnih ideja kako se organizirati i javno postaviti spram problema povećane količine droge na ulicama?

– U ime Udruge Ne-ovisnost, ali i kao gradski vijećnik, predlažem zajednički radni sastanak predstavnika MUP-a, pravosuđa, županijskog Zavoda za javno zdravstvo, Crvenog križa, Grada Osijeka, Osječko-baranjske županije i zainteresiranih udruga. Cilj sastanka treba biti razmjena aktualnih podataka i iskustava te dogovor o konkretnim mjerama, odgovornostima i rokovima. Potrebno je utvrditi gdje postoje prepreke te na koji način smanjiti ponudu i potražnju ilegalnih psihoaktivnih tvari na području našeg grada.

Policija i pravosuđe moraju dati odlučan odgovor na prodaju droga. Mi ostali trebamo, svatko u svojem području odgovornosti, jačati prevenciju, liječenje, rehabilitaciju i resocijalizaciju. Zajednički cilj mora biti manja dostupnost droga i dostupnija pomoć. Osobe koje imaju problem i njihove obitelji pozivam da nam se jave što ranije, bez straha od osude.

Foto: Osobna arhiva

Poznati osječki pedijatar i intelektualni influencer, s ozbiljnim utjecajem kod publika na društvenim mrežama, nedavno je objavio osobnu informaciju da je u godinu i pol dana izgubio gotovo 30 kilograma! Dr. Igor Berecki inače je izravan i otvoren prilikom redovitih analiza svakodnevice u digitalnom eteru, pa nam se učinilo jako korisnim omogućiti mu da svoju priču o gubitku kilograma ispriča kroz razgovor koji bi definirao novi fokus svima onima što trenutno vode bitke s vlastitim kilogramima.

Vedro i nenametljivo, a zapravo s dubokim poštovanjem prema problemu koji naročito mladim ljudima može poremetiti perspektive, dr. Berecki otvara potpuno nova vrata i pojednostavljuje pristup životu u stalnoj borbi s viškom kilograma. Brojke, iskustvo, zaključci i konačni učinak nečega što možemo nazvati njegovom metodom, zapravo redefiniraju ciljeve mršavljenja i upućuju manje gledati u vagu, a više u vlastitu budućnost.

Nakon ovako ispričanog, zapravo insajderskog, izvještaja o godinu i pol dana rada na sebi – jedino što preostaje je njegovo iskustvo preporučiti drugima.

* Najveći problem mnogih ljudi koji žele smršavjeti jest to što često započinju dijetu, ali brzo odustaju. Koja je vaša priča?

– Zapravo, nema tu neke posebne priče. Ili, bolje rečeno, svatko ima svoju. Ne postoji čarobna formula za skidanje kilograma koja jednako dobro odgovara svima. Kao što imamo različite ukuse kada biramo hranu, tako postoje i različiti putovi kada se tih suvišnih kilograma želimo riješiti.

Netko voli meso, netko povrće, netko je izbirljiv, a neki od nas vole sve i još traže repete. I na kraju se, bez obzira na različite ukuse, nekako uspijemo naći na istome mjestu – s previše kilograma.

Zato ne nudim univerzalan recept. Mogu ispričati što je pomoglo meni, a možda će netko u tome pronaći ideju za vlastiti pokušaj. Usput, ne volim baš ni riječ „mršavljenje”. Zvuči mi kao da čovjek kopni i nestaje. A ja nisam želio nestati, nego se riješiti viška koji mi nije trebao.

* Možete li nam svoj uspjeh opisati brojkama? Koliko kilograma, konfekcijskih brojeva, loših dana, uspona i podrške?

– Prvoga studenoga bit će točno godinu i pol dana otkako sam krenuo sa 118,5 kilograma. Danas, dvadesetak dana prije te obljetnice, imam 89,5 kilograma. Dakle, 29 kilograma manje, a nadam se da će do tada biti punih trideset. Lijepa okrugla brojka, pogotovo kada se čovjek sam prestane osjećati okruglo.

Na početku sam se osjećao loše i fizički i psihički. Bio sam samome sebi pretežak, ne samo u kilogramima nego i u samopoštovanju, jer sam znao da sam predugo zanemarivao zdravlje. Konfekcijski broj pao mi je s 58 na 54, katkad čak i 52, ovisno o proizvođaču. Srećom, nisu mi se baš sve stvari smanjile. Neke su ostale jednako velike kao i prije. Mislim, naravno, na stopala. Broj cipela ostao mi je isti.

Teških dana bilo je manje nego što biste očekivali. Kilogrami su postupno odlazili, a rezultati su me motivirali. Nisam sve podredio dijeti niti dopustio da mi ona postane smisao života. A podrška prijatelja? Svi su me voljeli debelog, a sad imam dojam da me neki gotovo manje vole mršavog! Dok sam imao skoro 120 kilograma, rijetko me tko pitao je li sa zdravljem sve u redu. Sada me često zabrinuto pitaju jesam li bolestan jer sam toliko smršavio. To dosta govori o našem tradicionalnom shvaćanju da je punašan čovjek zdrav, a mršavljenje sumnjiva pojava.

* Koji su bili najteži, možda prijelomni trenuci i kako ste ih prebrodili?

– U životu sam već jednom dobio sličnu bitku. Gotovo 25 godina bio sam žestok pušač, u najgorim razdobljima gotovo tri kutije dnevno. Prije otprilike 25 godina ugasio sam posljednju cigaretu i otad nisam zapalio ni jednu.

Prije toga više sam puta pokušavao postupno smanjivati broj cigareta, ali uvijek bih se vratio. Uspio sam tek kada sam odlučio potpuno prestati. Rekao sam sebi: „Neće valjda cigareta biti jača od mene! Ljudi koji ne puše normalno žive, pa neću ni ja umrijeti zato što ne pušim.” Prvih tjedan dana, doduše, bio sam uvjeren da ipak hoću! Ali izdržao sam.

S hranom sam prepoznao sličnu borbu s navikama, premda hrana, naravno, nije cigareta – bez nje ne možemo. Kod skidanja kilograma dugoročno treba unositi manje energije nego što je trošimo. Jednostavna računica, ali nije uvijek jednostavna provedba.

Govorio sam sebi: „Lega moj, pa ne moraš toliko jesti! Drugi jedu manje od tebe i sasvim su živi i zdravi.” Naučio sam da ne moram na svaki poriv odgovoriti još jednim punim tanjurom. U početku je trebalo tvrdoglavosti, poslije je postalo navika. To je ono što je psihološki funkcioniralo kod mene, ne tvrdim da će jednako funkcionirati kod svih.

* Koja je bila kap koja je prelila čašu? Što vas je potaknulo da promijenite navike?

– Ne znam je li postojala jedna kap. Prije bih rekao da sam shvatio kako je čaša već odavno prepuna. Imam 65 godina, spremam se u mirovinu i ne želim u te godine ponijeti tridesetak suvišnih kilograma kao dodatnu prtljagu koju nitko neće nositi umjesto mene.

Kralježnica nosi svaki taj kilogram, koljena sve glasnije prosvjeduju, a mišići s godinama gube snagu. Nisam želio da mi mirovinu obilježavaju teško saginjanje, ustajanje i hodanje.

Kad sam kolegama rekao da nakon 37 godina rada želim barem još toliko uživati u mirovini, nasmijali su se: „Pa ti planiraš živjeti do 102. ili 103. godine?” Odgovorio sam sasvim ozbiljno: „Pa da. U čemu je problem? Zašto ne?”

Jer, ne mogu znati koliko ću živjeti. Ali mogu pokušati da mi godine koje dolaze budu zdravije, pokretljivije i kvalitetnije.

Nije mi cilj samo dodati godine životu, nego život godinama.

* Sad kad ste pobijedili, koje su vam se nove perspektive otvorile?

– Rekao bih da sam ponajprije pobijedio samoga sebe. A kad čovjek nadvlada vlastite navike i prizna si da neke stvari godinama nije radio dobro, to je prilično velika pobjeda.

Što se novih perspektiva tiče, već ozbiljno razmišljam o manekenskoj karijeri. Vidim se na svjetskim pistama kao model za kolekcije vrhunskih kreatora namijenjene muškarcima treće životne dobi. Modna industrija još ne zna što je čeka!

Naravno, šalim se. Stvarna je dobit mnogo važnija: sa znatno manje kilograma dao sam sebi priliku za bolje zdravlje i manji teret na kralježnici i zglobovima, a pokazao sam si i da se novi ciljevi mogu ostvarivati u sedmom desetljeću života.

Radni vijek proveo sam na pedijatrijskoj intenzivnoj skrbi, u fizički i mentalno zahtjevnom poslu. Puno sam želja i planova ostavljao za ono „jednoga dana, kad budem imao vremena”. E, pa taj dan dolazi. Nisam od onih koji se pitaju što će raditi u mirovini. Više me brine hoću li imati vremena za sve što želim. Vjerujem da će mi ovih gotovo trideset kilograma manje itekako pomoći.

* Što biste poručili svima koji imaju višak kilograma i ne znaju odakle početi?

– Ponovit ću: ovo nije univerzalan recept. Ja imam sreću da nemam dijabetes ni ozbiljne endokrinološke poremećaje koji bi mi dodatno otežavali posao. Nekima je potrebna stručna pomoć, a katkad i lijekovi. Nisam ih koristio, ali bih ih razmotrio da nisam uspijevao. Motivacija je važna, ali biologija nije prema svakome jednako velikodušna.

Meni je odgovaralo postupno skidanje, oko dva kilograma mjesečno. Najvažnije je bilo smanjiti porcije. Umjesto punog tanjura zagrabio bih polovicu, a katkad ni to ne bih pojeo. Ustao bih, popio vode, prošetao i pričekao 15–20 minuta da se osjećaj sitosti razvije. Često mi poslije toga više nije trebalo ništa. Ostatak bi otišao u hladnjak za sutra.

Uvelike sam smanjio zaslađena pića, slatkiše i bijeli kruh. Kad netko kaže: „Ne mogu jesti bez kruha”, dođe mi da odgovorim: „Onda nemojte jesti!” Šalim se, naravno. Kruh nije obvezan prilog svakom jelu, a bolje je češće birati cjelovite žitarice, zob, heljdu i mahunarke. Ali nisam živio asketski: povremeno se pojede pizza, sladoled ili kolač. Važne su dugoročne navike, ne savršenstvo svakog dana.

Važem se svako jutro. Nekome to ne odgovara, meni pomaže pratiti trend, uz razumijevanje da vaga oscilira i zbog vode. Kad sam pao ispod 110 kilograma, rekao sam: „Nikad više 110!” Pa „nikad više 105”, „nikad više 100”. Sada je parola „nikad više 90”, a možda jednom stignem i do 80.

Od fizičke aktivnosti praktički sam samo hodao. Sa 118 kilograma koljena baš ne mole za trčanje! Svaki dan barem pola sata, makar u dvije šetnje po petnaest minuta, a jednom ili dvaput tjedno 45–60 minuta, odnosno pet do šest kilometara. Sada planiram dodati i vježbe snage, jer u starijoj dobi treba čuvati mišiće i spriječiti sarkopeniju.

Sviđa mi se ona izreka: „Svakoga dana prošeći psa pola sata, čak i ako nemaš psa.” U mojem se slučaju sve svelo na više kretanja i manje grabljenja iz lonca u tanjur. Cilj nije samo manje kilograma na vagi, nego više života u godinama koje dolaze.

Foto: Privatna arhiva

Među najpoznatiji bračni par osječkih sportaš(ic)a svakako spada i onaj atletski, Danijele i Damira Černića. Zaljubljeni u trkačke discipline na dugim prugama, što im je odavno postao smisao življenja, bez ustručavanja priznaju da bez atletike više ne mogu iako se Danijela na stadionu Gradski vrt u početku bavila – bacanjem koplja. Baš zato, priča o bračnom paru Černića nije baš sasvim slična nekim drugim sportskim parovima.

– Kao trener srednjih i dugih pruga u AK Slavonija, uvijek sam promatrao sve one koji trče ne bih li prepoznao talente za te naše discipline – prisjeća se Damir Černić (1960.). – I jednom sam prilikom uočio na stadionu djevojku koja je trenirala bacanje koplja, ali je pri tom na treninzima dodatno trčala znatno više od ostalih, a uz to bila je zgodna i simpatična. Nakon mog kratkog nagovaranja promijenila je disciplinu, priključila se našoj skupini što se ubrzo pokazalo kao pun pogodak u svakom smislu. Bila je to Danijela, s kojom sam se počeo intenzivnije družiti a ona se uklopila među klupske trkače tog doba Damira Liovića, Krešu Barića, Andreja Stipetića… nositelje srednjih i dugih pruga u našem klubu.

Na kasniju sudbinu Danijele Šaban (1977.) i Damira Černića odigrao je klupski običaj da ponajbolji atletičari AK Slavonija odrađuju zimske pripreme u Opatiji, gdje su se  njih dvoje sasvim zbližili, zaljubili i do danas su zajedno. Vrlo brzo su se zaručili, a zanimljivo je i mjesto gdje su trajno spojili svoje živote.

– Učinili smo to na Bečkom maratonu! Dakako, čin zaruka nije prošao nezapaženo u austrijskoj metropoli, čiji su mediji ovjekovječili taj događa. U to smo se uvjerili i desetak godina kasnije kad nam je prijatelj, atletičar Milan Eror iz Beča poslao isječak iz njihovih novina posvećen našim zarukama. Osim toga, kako bi sve dobilo atletsko obilježje, na povratku iz Beča dogovorili smo da nam kum bude Darko Vargić, naravno sjajni maratonac i dugogodišnji prijatelj.

Većina uzvanika u svatovima bili su klupske atletičarke i atletičari, ali i natjecatelji iz nekih drugih klubova, s tim što je čak i bend na svadbi bio vezan uz atletiku – Bend Borisa Badovinca-Badovinija. Od tada, Damir u braku ima svo vrijeme maksimalnu potporu supruge Danijele, aktivne trkačice koja je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu položila sve ispite za voditeljicu „Kids Athletics“, pa je radeći kao trenerica deset godina u matičnom klubu odškolovala više stotina osječke djece zaljubljene u atletiku. 

– Najviše me veseli kad vidim da su neki od njih danas nositelji kvalitete u raznim sportovima, a ne samo u atletici – iskreno će Danijela koja se poslije rada u toj atletskoj školi zaposlila u Dječjem vrtiću, gdje i danas radi.

Rođenje sina Filipa nije promijenilo njihovu svakodnevicu. Oboje su i dalje trenirali, samo što su se prilagodili novim uvjetima.

– Prvo bi Danijela odradila svoj trening u parku kod Iktusa, a ja sam čuvao Filipa, pa bismo se onda zamijenili – opisuje Damir prve godine roditeljske obveze. – Tako je to funkcioniralo, a s obzirom da sam u to vrijeme bio trener atletske vojne izborne vrste imali smo priliku i nekoliko puta godišnje ići na pripreme.U međuvremenu je tada i Filip počeo trenirati atletiku kod trenerice Marijane Sabo, imao je nedvojbeno bolje predispozicije od nas oboje jer je počeo pobjeđivati na svim natjecanjima na kojima je sudjelovao, ali kako se to često događa klupska je politika odlučila maknuti trenericu i sa scene je nestala po meni najbolja generacija mladih atletičarki i atletičara tog vremena, pa s njima i naš Filip. Sve drugo ni do danas se nije značajnije promijenilo, ja sam i dalje trener, Danijela još trči, istina nije to više natjecateljski, ali je redovita.

Ipak, za Černiće, posebice za Damira, novost je bilo realiziranje dugotrajnog nastojanja osnutka kluba za dugoprugaško trčanje rađanjem Maraton kluba Hrvatski sokol 2003. iako je to želio učiniti još 1991. kad se vratio izAustralije želeći osnovati klub pod imenom Maraton klub Hrvatska sokolska Župa Strossmayer, što nije zaživjelo zbog ratnih događanja. Damir je, ipak, uporno nastojao realizirati davnašnju želju.

– Krajem Domovinskog rata u Osijeku nije bilo razumijevanja za našu ideju pa sam s istomišljenicima osnovao AK Žumberak u Sošicama gdje smo doveli sve osječke dugoprugaše i uz nekoliko trkača iz Zagreba postali najjači klub izvanstadionske atletike. Procijenivši tada da je u gradu konačno sazrelo vrijeme za nas, 2003. u suradnji s Miroslavom Čakalićem, poglavarom povijesne Počasne sokolske garde osnovali smo današnji Maraton klub Hrvatski sokol u koji su se vratili gotovo svi osječki trkači na duge staze i sad smo ponovo među najuspješnijim klubovima izvanstadionske atletike u Hrvatskoj – hvali se entuzijast kojeg ste sigurno često viđali tijekom sada već brojnih osječkih travanjskih polumaratona.

I ne samo tada, jer je Damir u raznim razdobljima, dakako uz puno Danijelino razumijevanje i potporu, priređivao i druga trkačka natjecanja, ali tradicionalni Osječki polumaraton njegovo je životno djelo i dobro pamti njegov osnutak.

– U početku nije bilo lako, ali polumaraton je u potpunosti uspio. Nastupili su najbolji hrvatski trkači predvođeni hrvatskim rekorderom Dragom Paripovićem. Kasnije, iz godine u godinu, naš polumaraton raste, počeli su se javljati i sponzori i sad imamo Osječki Ferivi polumaraton na koji, držim, možemo svi u Osijeku biti ponosni.

Sjeća se Damir kako je s Danijelom poslije prvog polumaratona čistio središnji trg.

– Danas sam ponosan što imamo stabilan i kvalitetan organizacijski odbor, kojem stižu i pozivi na konferencije organizatora brojnih svjetskih cestovnih utrka što nas dodatno ohrabruje, pa sve dok sam na nogama i dok imam ovakvu sjajnu ekipu oko sebe i potporu moje supruge nastojat ću skrbiti o opstanku dvadesetak raznih dugoprugaških utrka iako to nije lako, ali kad se radi nešto što se voli nije teško!

Danijela i dalje nadograđuje svoju trkačku karijeru tijekom koje nastupa u raznim disciplinama i to podjednako uspješno. U riznici ima jedanaest seniorskih medalja s državnih prvenstava: na 3.000 metara u dvorani, na 10.000 metara, u polumaratonu, maratonu i planinskom trčanju u kojem je ostvarila najbolje rezultate.

– Nastup za reprezentaciju je san svakog sportaša, pa tako i njen, ostvarila ga je osam puta na po četiri EP i SP u planinskom trčanju, a uz to postavila je i desetak rekorda staze od kojih jedan još uvijek nije nadmašen – priča Damir.

Četiri godine zaredom Danijela je osvajala naslov najbolje hrvatske planinske trkačice što smatra svojim najvećim uspjehom.

Sve to postigli su zahvaljujući sretnom braku u koji ih je spojila – atletika!

Foto: Privatna arhiva

Najbolju pljeskavicu na Prvoj Retfalačkoj roštiljadi napravila je ekipa Majstora i za taj su podvig osvojili 300 eura u gotovini. Naime, od 14 deseteročlanih timova stručnjaka za roštilj čak ih se devet odlučilo natjecati u disciplini najbolje pljeskavice, a njihove su radove ocjenjivala dvojica kuhara – Nebojša Rajković i Atila Varga, kojima se priključio i organizator roštiljade, gradski vijećnik Tomislav Mišetić.

Nagradu za najuređeniji roštiljski kutak osvojila je ekipa Kumova i kući su odnijeli LCD televizor s dijagonalom ekrana od 80 cm, a najboljim timskim imenom ocijenjena je Pivska rešetka i oni su pokupili mikrovalnu pećnicu.

Na igralištu naselja u Ulici Ljudevita Posavskoga od 10 do 14 sati kontinuirano je bilo više stotina građana okupljenih uz roštiljske delicije, mnogi su odlazili nakon degustacija, a mnogi novi su dolazili. Među posjetiteljima se pojavio i osječki gadonačelnik Ivan Radić koji je u društvu organizatora obišao pojedine natjecateljske timove, a potom je okupljenima najavio da će najvjerojatnije do kraja ove godine krenuti i 50 milijuna eura vrijedni radovi totalne rekonstrukcije Strossmayerove ulice te će kroz tu Zelenu aveniju Retfalom početi voziti i novi niskopodni tramvaji.

Okupljeni građani na svakom su koraku isticali oduševljenje manifestacijom i svi se nadaju da bi se mogla pretvoriti u tradicionalni jesenski događaj koji će se s vremenom povećavati i okupljati sve više stanovnika četvrti. U tom kontekstu, organizator Tomislav Mišetić je rekao kako je ove godine bilo 14 deseteročlanih ekipa roštilj-majstora, ali da se nakon objave datuma roštiljade javilo još tridesetak ekipa željnih nastupa, no sve su ih morali odgoditi za iduću godinu. Dakle, rodila se nova tradicija, a iduće godine pod dimom mirisa roštilja na istom mjestu možemo očekivati nešto manje od 500 natjecatelja. Pun pogodak.

Foto: Komarilos i Jasenko Drinić/za organizatora