Svečanom sjednicom Gradskoga vijeća obilježen je Dan Grada Osijeka, odnosno njegov 239. rođendan. Dana 2. prosinca 1786. ujedinile su se tri gradske cjeline – Gornji grad, Donji grad i Tvrđa, te je tada nastao Osijek kakvog danas poznajemo.

Okupljenim uzvanicima u Dvorani Franjo Krežma obratio se gradonačelnik Ivan Radić, naglasivši kako smo u ovogodišnji Dan grada ušli s izglasanim rekordnim proračunom Grada od 227 milijuna eura za 2026. godinu.

– S ponosom možemo reći da je to najveći proračun Osijeka ikada! Današnju smo proslavu, prije svečane sjednice, započeli velikim projektom koji se u gradu čeka dugi niz godina. Projekt izgradnje 206 stanova poticane stanogradnje za mlade obitelji koji će se realizirati u narednih 18 mjeseci – naglasio je Radić.

Ponosan je i što je doneseni proračun za 2026. razvojan. Brojke pokazuju kako Osijek bilježi najveći investicijski zamah u novijoj hrvatskoj povijesti.

– Brojni su kapitalni projekti ispred nas, od 227 milijuna eura čak 45 milijuna eura su sredstva iz fondova EU. Grad je unazad četiri godine konstantno u izboru top tri grada koji je povukao najviše sredstava iz fondova EU – rekao je gradonačelnik, spomenuvši kapitalne projekte koji će se realizirati iduće godine.

– To je naše kupalište Copacabana, dovršetak Gradskih bazena, nova gradska Tržnica i gradska Knjižnica, park Zrinjevac i dvorana Zrinjevac. Tu je i ulaganje u predškolski odgoj i osnovnoškolsko obrazovanje. Ono što je donedavno bio san, sada više nije, jer svako osječko dijete sa dva zaposlena roditelja je upisano u vrtić, nemamo više liste čekanja. Gradimo potpuno novu osnovnu školu, dograđujemo pet postojećih i 13 školsko-sportskih dvorana, čime stvaramo preduvjete za cjelodnevnu školu. Tu je i izgradnja Centralne kuhinje, koja će opskrbljivati sve vrtiće i škole – dodao je.

Dotaknuo se i projekata koji se realiziraju s državnim tvrtkama, poput Strossmayerove ulice, odnosno realizacije Zelene avenije. Projekt je to procijenjene vrijednosti 40 milijuna eura, uskoro kreće javna nabava, pa se očekuje da će se s ovim projektom, odnosno radovima krenuti iduće godine. Ovo će posebno razveseliti stanovnike Retfale i Višnjevca, budući da će se krenuti s radovima na vodovodu, kanalizaciji, tramvajskoj pruzi i pješačko-biciklističkoj stazi, te sadnji drvoreda. Paralelno se kreće i s projektom koji Grad radi s Hrvatskim vodama, a to je Promenada do Višnjevca.

Uz postojećih 10, gradonačelnik je najavio i dolazak još 10 novih niskopodnih tramvaja, te 19 električnih autobusa.

Na sjednici su dodijeljena i Javna priznanja Grada Osijeka. Zlatnu plaketu „Grb Grada Osijeka“ za životno djelo dobio je prof. emeritus Antun Tucak za osobita ostvarenja u području zdravstva i razvoja društvenih odnosa, dok je Zlatna plaketa „Grb Grada Osijeka“ uručena Žarku Plevniku za osobit doprinos novinarstvu, promidžbi grada Osijeka i Republike Hrvatske te očuvanju istine o Domovinskom ratu.

(Na glavnoj fotografiji: Gradonačelnik Ivan Radić, Žarko Plevnik, prof. Antun Tucak i predsjednik Gradskog vijeća Tihomir Florijančić)

Foto: David Jerković/PIXSELL

Nekad su međusobne obiteljske posjete bile sasvim uobičajena navika, ne samo Osječana, a prisjetili smo ih se kad nas je prije nekoliko dana ugostio Pavo Majer (1947.), jedan od neprijeporno najboljih osječkih nogometnih golmana svih vremena. I da se razumijemo, Pavo je bio golman, jer u njegovo su vrijeme vratari čuvali samo kuće, stanove ili tvornice.

Uglavnom, prilikom takvih susreta zasigurno se probude i neke emocije i uspomene jer okupljeni ljudi dobro pamte. Kod Pave u Tenji okupilo se društvo s kojim se često nađe na partijama belota. Svi su nekad igrali nogomet, pa kako je vrijeme odmicalo sadržaj razgovora bio je sve raznovrsniji, zanimljiviji, s povremenim suprotstavljanjem „stavova“.

Naravno, i NK Osijek je, tijekom tog dvosatnog druženja, bio jedna od tema, nanizale su se tada priče i podsjećanja na imena Pavinih suigrača, na važne utakmice, na karijeru dostojnu istinskog respekta i uvažavanja. Zato najradije priča o onom što je proživio. Nižući svoje najljepše uspomene iz nezaboravne karijere, zbog koje je trajno ostao iznimno cijenjen među sugrađanima.

– Čarlika (Stjepan Čordaš) je, mislim, bio naš najbolji igrač, žao mi je što nije postigao više od onoga što je ostvario – reći će Pavo energično i dodati kako taj današnji nogometni umirovljenik sa sinom Darkom vodi Školu nogometa u Samoboru.

– Luksa (Ivan  Lukačević) nažalost više nema. Ica (Grnja) najviše vremena provodi sa suprugom i prijateljem Miroslavom Kosom u Bizovcu, a Ljupko (Petrović) poslije teškog moždanog udara na svom vojvođanskom salašu životari koliko može.

Za one koji ne znaju, Pavo Majer rođen je u Piškorevcima, a mrežu NK Osijek čuvao je više od 500 puta u vremenu od 1968. do 1985., poslije čega se kao trener nije ustručavao prenositi znanje u klubovima Đakova, Našica, Semeljaca i Bizovca.

Te podatke pronašli smo i u trećem izdanju „Nogometnog leksikona“, impozantnom izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koje je u 53.610 redaka (na više od 700 stranica) objedinilo 2.736 natuknica svjetskog i domaćeg nogometa sa zaključnim podacima iz 2004. Na 307. stranici gdje je, ispod fotografije mladića u elegantnoj golmanskoj intervenciji u Gradskom vrtu, možete pronaći osnovne podatke o našem domaćinu – o Pavi Majeru. Kuriozitet je, naravno i zbog abecednog reda, da se Pavo nalazi odmah do legendarnog njemačkog golmana Seppa (Josefa) Maiera, zapamćenog u svijetu najčešće u dresu minhenskog Bayerna.

Gospođa Marija nutkat će nas da ne bismo napustili lijepo uređenu tenjsku kuću Majerovih a da nešto ne kušamo, pa se uz ponuđeno uhvatismo i posla fotografiranja. Tih trenutaka su nam osim Pave, iza kojeg su nedavni komplicirani liječnički pregledi u KBC Osijek zbog čega ne skriva zabrinutost, „pozirali“ i Zvone (Zvonimir Runje), Tica (Mijo Glavaš) i Boro (Borislav Mandić), od kojih se s nogometnih terena ne sjećamo samo potonjeg, inače nekad korektnog i stručnog suca (ne nogometnog!), pa su središnje bile nogometne teme iz raznih razdoblja, uglavnom onih osječkih, kad su svi bili mlađi.

Pavo će, tako, ispričati i niz detalja vezanih uz igrače iz brojnih generacija čiji je bio dio, pa će se, primjerice, sjećati strogoće i pedantnosti neponovljivog trenera Andrije Vekića. Zatim, boltovske brzine Ilije Katića kojem je na jednoj utakmici s Partizanom suparnički stoper Rašović bespomoćno (po)kidao dres dok mu je ovaj već izmakao pozornosti.

Sjeća se Pavo i kako je očinski usmjeravao Davora (Šukera) kad je tek zakoraknuo u nogometni svijet (iako su dječaku s VBK u početku neke kolege osporavale nogo-potencijal jer je, rekoše, „jak kao otac“, bacač kugle). A nisu izostale i neke zauvijek skrivene tajne iz doživljaja sa suigračima izvan nogometnih travnjaka.

Sve to u razgovoru koji je obogaćivan i s nekoliko fotografija, koje je ponio na susret i Zvone, inače, nekad prvotimac Metalca, dok će Tica na trenutke skrenuti tijek razgovora prema LIO-u i njegovom treneru Franju Tembela – Tambu iako se ne može pohvaliti da mu je da(va)o mnogo prilike za dokazivanje na terenu „Kraj Lanare“.

Začudo, NK Osijek nije zauzeo mnogo vremena, a kao zamjerka „na tapetu“ se nalazio odabir lokacije Opus Arene do koje je vrlo teško doći, a još teže izići. Dok južnije od južne obilaznice, složit će se ekipa, zjapi (i tko zna dokle će) prostor na kojem bi stadion okruživalo komforno, nužno veliko parkiralište.

Foto: Komarilos

U utorak prijepodne gradom se proširila tužna vijest o smrti Branka Karapandže (Osijek, studeni, 1941.), svojevremeno jednog od najboljih osječkih nogometaša, vrhunskog trenera s najmlađima u osječkim klubovima, kao i dugogodišnjeg nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture među osječkim osnovnoškolcima, čovjeka blage naravi s vrhunskim pedagoškim standardima u radu, čije ga je sveukupno djelovanje svrstalo među legende grada.

Karoša pamte ljubitelji nogometa kao neumornog i lucidnog veznjaka Proletera, Slavonije i NK Osijek (kako su u Gradskom vrtu mijenjali klupsko ime) iz šezdesetih godina, koji je karijeru okončao 1972. u dresu tada  jugo-drugoligaša Metalca. Igrački talent, međutim, došao je do izražaja već potkraj pedesetih, kad je ponio i kapetansku traku juniorske reprezentacije bivše države.

Usporedo s nogometom, posvetio se i školovanju, na Pedagoškoj akademiji u Osijeku stekao zvanje nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture i svoja bogata iskustva prenosio, kao vrhunski pedagog, na Jugu II, najduže dječacima i djevojčicama u OŠ Tina Ujevića. Dakako, ljubav prema nogometu nije mogla iščeznuti, kratko je bio i sudac, a kao trener dvadesetogodišnje karijere prve je korake napravio ’82 tek što je čuveni Andrija Vekić u suradnji s Matejom Kasačem osnovao Školu nogometa NK Osijek.

Karapandža je najviše pohvala dobio zbog neponovljivog strpljenja u prenošenju znanja i svog iskustva među najmlađe sugrađane, nakon osječkog prvoligaša, pjetlićima i početnicima Grafičar Vodovoda, te Akademije Krpan&Babić, današnjeg Stampeda. Uz mural njegova lika utisnutog na zidu bivšeg igrališta „Kraj Lanare“, upisano je ono, što, možda najbolje, oslikava ukupni životni put Branka Karapandže:

“Neki ljudi ostave trag koji se nikad ne briše. Trener Branko Karapandža bio je jedan od njih – bio je tu kad smo tek učili hodati, vjerovao u naš put i dao dio sebe u temelje našeg kluba. Na zidu imamo njegov lik, a u srcima i mislima zauvijek njegovo ime i djela.”

Za sve što je Karoš za iznimno sadržajnog života učinio, primio je brojne nagrade od kojih izdvajamo „Trofej podmlatka HNS“ (2008.), Nagradu za životno djelo OBŽ 2010., „Uzor-trofej Matija Ljubek“ 2002. i „Nagradu Sokol“ 1998. (posljednje dvije dodijelio je „Glas Slavonije“), te plaketu „Uzor-učitelj tjelesne i zdravstvene kulture 2006./2007.“ Školskog sportskog saveza Osijeka. 

Rođen je, inače, 26. studenoga 1941. u Osijeku, kćer Vanja i unuka Vedrana bile su
odlične odbojkašica, Vanja se ugledala na oca i još i danas je uvažena odbojkaška trenerica, a ovih dana neizmjernu tugu u srcima osjećaju i supruga Marija, sin Boris i brat Boro.

Osim njih, sigurni smo, da će, na posljednji ispraćaj Branka Karapandže u vječnost, doći i  njegovi brojni prijatelji i štovatelji, a sprovod je zakazan za četvrtak, 2. listopada u 11,50 na Groblju Svete Ane.

Foto: Osobna arhiva

Mario Lovaković aka DJ Umbo Osječanima je dobro poznat kao povremeni resident DJ zadnjih urbanih oaza (ili možda ishodišta novih glazbenih rasadnika) u kafićima Valentino i Barcelona Pub, duboko utkanima u naslage gradskosti koje brani scena u Stepinčevoj ulici. Za veću publiku svira u klubu Oxygene, a na čestim ljetnim In da Sofa eventima u gradskim parkovima među posjetitelje uporno ušpricava ritam koji nas povezuje s osvježavajućim trendovima velikih europskih prijestolnica.

Umbo je tijekom svibnja i lipnja izdao tri singl ploče s editima starih pjesama koje je grupno promovirao početkom kolovoza u prodavonici ploča Vinyl Mania. To je bio povod da malo porazgovaramo o glazbi, sceni, publici, uzorima i perspektivama. Naravno, ne nužno tim redoslijedom.

• NOVA IZDANJA
• Soul Flip (UK) – 21.05.2025.
• Breakbeat Paradise records (Denmark) – 29.05.2025.
• Resense (Austija/Njemačka) – 10.06.2025.

* Kako je bilo na promociji u Vinyl Maniji?

– Prošlo je super. Došlo je dosta ljudi i prijatelja, čak je upao jedan funk DJ iz Londona koji je bio na proputovanju sasvim slučajno, pa je kupio sve primjerke duplo jer to je čest slučaj kod Funk i Hip Hop DJ-a. Ploča za prodaju više nema jer smo sve prodali, ali biti će uskoro novih.

* Otkud ideja da u vremenu posvemašnje digitalizacije izdaješ glazbu na vinilima?

– Nije riječ o ideji već o cilju. Danas izlazi jako puno glazbe digitalno, i sam izdajem dosta toga na digitalu. Vrlo je jednostavno jer zapravo nema nekog ulaganja, odradi se mastering i napravi cover i to je to, a kod ploče se mora napraviti fizički medij pa ima i troška, tako da se za ploču odabire, ajmo reći nešto što se malo izdvaja iz mase. Ove ploče uglavnom najčešće kupuju i koriste DJ-i, pa je tako i meni cilj imati svoje ploče na svirkama, jer nema ništa bolje od toga kad staviš svoju ploču i rasplešeš ljude.

* Kako je publika reagirala na vinilna izdanja?

– Ha, ne znam kako je publika regirala, to bi trebalo njih pitati. Rekao bih da je zapravo došlo do nekog step up-a, ulazak u malo ozbiljniju ligu producenata iz tog svijeta glazbe. Potpisivanje za nove izdavačke kuće je zapravo način da više ljudi čuje za tebe i tvoj rad. Neki dan sam dogovorio sa još jednim izdavačem iz Italije još dvije ploče, a ima i novih projekata za ove s kojima sada radim. Tako da se stalno nešto novo događa, a u međuvremenu izlazi dosta digitalnih izdanja jer se na njih ne čeka kao za ploče, ponekad i po 8 do 10 mjeseci.

* O kakvoj je glazbi riječ? Na što se furaš? Koji su uzori i kamo će te to odvesti?

– Funk je baza, a oko njega se vrti sve ostalo. Važi i za produkciju i za DJ-ing. Oko njega plešu svi ostali podžanrovi kao što su Disco Funk, Afro Funk, Jazz Funk, Latin Jazz,  Funky Breaks, NU Disco, pa čak i Disco i Funky House, ovisi gdje nastupam ili koja mi pjesma zapadne za uho i za koju mislim da joj treba mali poguranac da bi bila bolja na plesnom podiju. Nekad je sporo, nekad brzo, nekad je veselo, a nekad melankolično, nemam pravila. Uzori? Ima ih previše… Uglavom njuške iz 60′ i 70′ godina. A gdje će me odvesti nemam pojma, uživam u putovanju…

* Postoji li u Osijeku scena s publikom koja prati tu vrstu glazbenog izričaja? Gdje se to može čuti?

– Pa, scene u Osijeku baš nema, ali bih rekao da ipak ima dosta ljudi koji vole čuti nešto više i drugačije od onoga što im se servira u medijima. Uglavnom sami organiziramo u nekim barovima, poput Barcelona Puba i Valentina, a ako je malo veće onda Oxygene. Dosta često na In da Sofa i tako nekim ljetnim eventima po gradu.

DJ Umbo – više na njegovom kanalu na Soundcloudu

Foto: Osobna arhiva

Nakon 25-godišnje karijere, ovih je dana Tihomir Pejin odlučio završiti karijeru nogometnog suca, s tim što će i dalje ostati u hrvatskoj sudačkoj obitelji kao dio arbitara zaduženih za odluke u VAR sobi. Jedan od razloga nedvojbeno je novo radno mjesto, jer je, kao magistar ekonomije, potkraj svibnja imenovan direktorom osječkog aerodroma, točnije postao je glavni menadžer Zračne luke Osijek. Mnoge je iznenadila Pejinova odluka, jer je, prema propisima HNS-a, mogao suditi još tri godine budući da će 45. rođendan obilježiti tek u listopadu.

– Pamtit ću sudačku karijeru samo po dobrom iako sam na travnjacima proživio različita iskustva, no sigurno puno više onog pozitivnog jer se u pravilu, u konačnici, i pamte samo lijepi trenutci, a oni drugi što prije nastoje zaboraviti – kaže Pejin.

OBITELJSKA TRADICIJA Rođen je u Našicama, ali ga manje-više svi znaju kao Miholjčanina. Također, i otac Stjepan bio je nogometni sudac.

– Da, rođen sam u Našicama, ali sam Miholjčanin koji skoro dva desetljeća živi u Osijeku. Naravno, i dan-danas sam ponosni član nogometne obitelji Donjeg Miholjca, odnosno dio njegova nogometnog središta. Nogomet sam zavolio kao sedmogodišnjak, u dresu početnika miholjačkog Jedinstva za koji sam igrao u svim uzrasnim kategorijama, sve do seniora. Međutim, rujna 2000. godine, zajedno s nekolicinom prijatelja iz kluba (braća Lacović, Horvat, Blažević…), položio sam ispit za zvanje nogometnog suca kad nam je početnih godina mentor bio legenda miholjačkog suđenja Stipe Mijić. Uslijedilo je četverogodišnje razdoblje usporednog igranja i suđenja, da bih se, potom, definitivno posvetio vođenju utakmica što se pokazalo kao ispravna odluka – priča Pejin.

Stasavao je istovremeno radeći, sudeći i studirajući.

– Radio sam, sudio i studirao! Prijepodne sam radio, poslijepodne učio, a predvečer trenirao, s tim što sam u Osijek dolazio na ispit(e) kad sam bio spreman, vikendom su me čekale utakmice i – to je trajalo nove četiri godine.  Gledajući taj životni period iz današnje perspektive, sigurno da mi nije bilo lako, ali brzo sam shvatio da bez škole nema ni ozbiljne sudačko-nogometne karijere, bio sam uporan pa mi ništa nije bilo teško. Znao sam svoj cilj i na tom sam putu ustrajao. Značajnim u ovoj priči moram istaći polaganje posljednjeg ispita na Ekonomskom fakultetu, u ožujku 2008., nakon čega sam se, vrlo brzo, zaposlio  u struci u Konzumu d.o.o., koncerna Agrokora (Plodovi Fructus d.o.o.).

PRECIZNA STATISTIKA Tihomir je vodio pedantnu statistiku o sudačkoj karijeri, koja dovodi do zaključka da je, ustvari, bio i predodređen za nogometnog suca, a u toj evidenciji na prvom je mjestu njegova sudačka premijera: 3. rujna 2000. sudio je utakmicu NK Beničanci – Osvit (D. Miholjac), s tim što je, pokazalo se, posljednji put u ulozi glavnog suca bio 16. svibnja ove godine u Puli, na Supersport HNL utakmice Istra 1961 – HNK Šibenik. Impresivno je, dakle, vremensko razdoblje između tih arbitraža: gotovo punih 25 godina!

– Kao sudac, glavni i(li) pomoćni, četvrti, dodatni i(li) posljednjih pet godina VAR/AVAR, „upisao“ sam skoro 1.500 utakmica, s tim što sam od 2009. godine bio dio našeg prvoligaškog nogometnog društva (16 sezona), među inima i gotovo 200 suđenih utakmica HNL, uključivši i nekoliko povjerenja za dijeljenje pravde na našem najvećem derbiju Dinamo – Hajduk.

Posebna je zanimljivost da je Pejin i prvu i posljednju prvoligašku utakmicu sudio u Puli!

– Na Verudi su krajem rujna 2010. igrali Istra 1961 – RNK Split, a proljetos su Puljani ugostili Šibenčane na Aldo Drosini.

FIFA OD 2014. O kakvom je nogometnom sucu riječ svjedoči da je od 2014. ponosno nosio FIFA znak, te da je bio dio sudačke obitelji na Europskom prvenstvu U-17, održanom 2018. u Engleskoj.

– Ne znam, možda sam mogao imati i bogatiju međunarodnu karijeru da su neke okolnosti bile drukčije, kao npr. danas za mlade suce, ali sve u svemu sad sam na kraju u cjelini zadovoljan. Jer, tijekom životnog usavršavanja i napredovanja u sudačkoj karijeri, ipak je najveći izazov bio sve svoje obveze uskladiti s onim obiteljskim, a baš mi je obitelj bila glavni oslonac da u svemu uspijem kako sam planirao – priča Pejin hvaleći posebice potporu supruge Lucije i djece.

Nije se ustručavao odgovoriti ni na dosta nezgodno, a čitateljima itekako zanimljivom pitanju o rangiranju dosad najboljih slavonsko-baranjskih sudaca, među koje se, nije teško zaključiti, i on uvrstio:

– Željko Širić, Ante Vučemilović-Šimunović, Domagoj Ljubičić i Damir Batinić! Trudio sam se svojim suđenjem dokazati da i suci iz manjih sredina mogu uspjeti, što su spomenuti dosegnuli, ali ipak moraju raditi više od onih drugih.

ZRELA ODLUKA Vratili smo se, potom, i odluci o prestanku suđenja, što je dio nogometne javnosti protumačio na razne načine, uz ostalo i zlobne, s namjerom diskreditiranja jedne čiste karijere.

– Možda je ta odluka za neke bila iznenađenje, ali ne i za mene. Znate, sve ima svoj početak i kraj pa sam donio ovakvu odluku iako sam po svemu, pa i tjelesno još spreman za vođenje utakmica, ali sve ostale okolnosti išle su u smjeru moje spoznaje da je sazrio trenutak da „objesim zviždaljku o klin“! Pri tomu sam spoznao kako ću imati više vremena za svoju obitelj, ali i potpuno se posvetiti obvezama u Zračnoj luci Osijek.

Rekosmo već, da će Tihomir Pejin i dalje biti dio hrvatske nogometno-sudačke obitelji, ubuduće pri donošenju ne baš jednostavnih odluka u VAR sobi.

– I u novoj ću ulozi također nastojati ostvariti uspješnu karijeru, jer je preda mnom desetljeće u kojem ću moći i pomagati mladim sucima kroz arbitriranje kroz VAR sobu.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL (glavna) i Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL (u crnom dresu s FIFA amblemom)