Danas je sugrađanin Zvonimir Boras ugledni osječki poduzetnik koji vodi nekoliko uspješnih poslova s pristojnim brojem zaposlenih. A 2008. je zajedno sa skupinom istomišljenika odlučio izaći na prijevremene lokalne izbore za gradonačelnika i Gradsko vijeće s nezavisnom listom. Bilo je to, kaže, iskustvo koje bi svih ovih godina najradije zaboravio. Stoga je njegova priča, u večeri neposredno prije početka predizborne šutnje istovremeno edukativna, zabavna, ali i jako važna poruka svim epizodistima koji misle da je samo njihova pojavnost dovoljna kako bi oko sebe okupili potporu građana.

SUKOB OKO GRADNJE DVORANE Na prijevremene lokalne izbore te su godine Osječani izlazili godinu dana prije isteka aktualnoga mandata jer se zbog sukoba oko gradnje dvorane Gradski vrt raspala vladajuća koalicija. Za mjesta u Gradskom vijeću natjecalo se čak 9 različitih lista, a neke od njih nosila su tada i sada značajna politička imena – Vladimir Šišljagić, Biljana Borzan, Ante Đapić, Miroslav Škoro, Ivan Vrdoljak…

Borasova lista tada je dobila točno 505 glasova (i pri tome nije bila najlošije plasirana jer je HSLS dobio 385, a stranka Hrvatska ravnica tek 181 glas) i nisu dobili nijednog vijećnika u Gradskom vijeću. Gradonačelnik je ostao Anto Đapić, a Borasova sjećanja su danas poput priručnika o političkom djelovanju za one koji bespotrebno gube vrijeme i energiju dok bez novca i stranačke infrastrukture pokušavaju podići građane na noge i motivirati ih za glasanje tijekom samo dva tjedna službene predizborne kampanje.

– Mi smo zapravo bili neformalna udruga građana. Smetalo nas je kad bismo što preko medija, a što privatnim kanalima dobivali informacije o cijenama koje je Grad plaćao za određene usluge. Smatrali smo da se mnogo toga preplaćivalo, pa su nas smetale kojekakve inforacije o ugovorima gdje su neke gradske vrijednosti prepuštane na upotrebu na 30 godina i tako. U početku smo mislili na vodeće mjesto istaknuti jednog starijeg i politički iskusnijeg sugrađanina, ali se dogodila smiješna situacija da je čovjek zaspao i nije došao potpisati listu, pa smo se oko 23,00 sati tog zadnjeg dana dogovorili da bih ja mogao biti nositelj, između ostaloga i zbog toga što sam se znao precizno izraziti po pitanju naših opredjeljenja. Uglavnom, pristao sam. Bilo je to prije 17 godina i osjećao sam da bih mogao utjecati na procese – sjeća se danas Zvonimir.

Listu su, kaže, predali praktički “pet do 12” i odlučili su se za slogan: “Za Grad Osijek”.

– Doista smo osjećali kako grad nazaduje, kako gubi tu neku urbanu dimenziju i kako će biti dovoljno prema građanima iskomunicirati te činjenice i viziju aktivnosti kojima bismo taj trend mogli preokrenuti. No, za razliku od političkih stranaka koje su iza svojih kandidata stajale logistički, operativno i s novcima, mi smo svoje troškove plaćali sami ili su nam neke usluge donirali prijatlji. Primjerice, jedan od nas je platio tiskanje plakata, mene je jedan prijatelj besplatno fotografirao za plakat, jedan je donirao prostor za smještaj izbornog stožera, čak smo uspjeli skupiti i nešto novca pa smo na centralni skup pozvali pop pjevačicu Lanu Jurčević. Sjećam se kako sam tada ljudima koji su nas došli podržati zahvalio jer su došli svojom voljom – priča Zvonimir.

MISLIO DA SU VAŽNE IDEJE Sjeća se i kako su ozbiljne stranke na svoje skupove glasače dovozili kombijima i autobusima, te pripremali zakuske.

– Mi smo smatrali da to nije potrebno, da su važne ideje. Iskoristio sam mogućnost sučeljavanja s vizijama ostalih kandidata koja su nam tada omogućili Glas Slavonije, Slavonska televizija i Slavonski radio. Poznavao sam ostale političke takmace i među njima se isticao idejama da grad treba pripremati za razvoj na lijevoj obali te da bi trebalo porazmisliti o promjeni matrice upravljanja i da bi tu možda trebalo omogućiti i afirmaciju nekih menadžerskih znanja kako bismo sve kvalitetnije posložili. Često se tu i otvoreno govorilo o tome kako možemo dobiti više ako optimalnije koristimo sredstva iz gradskog proračuna – sjeća se.

Iznenadilo ga je što nije dobio poziv za sučeljavanje u jednu od emisija HTV-a. To je doživio vrlo nekorektnim, pa je iskoristio neka poznanstva u Zagrebu i domogao se telefonskog kontakta danas pokojnog novinara Mislava Bage koji je vodio tu emisiju.

– Nazvao sam ga i upitao zašto nije pozvao i mene. Pamtim kako mi je autoritativno odgovorio da je to njegova osobna procjena i odluka na koju kao urednik i voditelj emisije ima pravo. I to je bilo to. Kasnije sam kalkulirao da bih možda dobio više glasova da sam mogao iskoristiti i tu govornicu, ali to nije bilo moguće.

S BRKOVIMA NA PLAKATIMA Tijekom kampanje uspjeli su izlijepiti plakate na sve stupove koje su planirali zauzeti. A onda je jednog jutra na mnogim plakatima osvanuo s docrtanim brkovima.

– Da, neki su mi crtali brkove, neke poznanice su se fotografirale pokraj plakata i slale mi s porukama “Volimo te”, “Samo naprijed” i tako, ali znali su se događati i nenajavljeni telefonski pozivi u kojima su mi neki neidentificirani ljudi poručivali: “Mucavac jedan, mrš”. Za to se doista treba pripremiti i sve to izdržati.

Na ulicama je, kaže, susretao ljude s kojima je komentirao svoje javne istupe i činilo mu se da je sve to što je on govorio zapravo netko gledao i čitao. No, s vremenom je shvatio da mu mnogi koje je susretao zapravo prilaze s figom u džepu.

– Ljudi bi mi govorili da će mi se javiti ako pobijedim jer im, primjerice, kći nema posao, pa očekuju da bih ja tu mogao pomoći. Mislim da sam već tada shvatio da mi žele reći kako ću im trebati ako budem bitan. Tako sam već u završnoj fazi kampanje koji puta došao u situaciju da sam se znao upitati što je to meni uopće trebalo? Konačno, dobili smo 505 glasova građana. Nismo imali promatrače na biračkim mjestima. Čak smo dobili informacije da je na dva biračka mjesta pred zatvaranje, oko 18,45 sati naglo nestalo struje. Ne znam, u tom trenutku čak smo i mislili da je i tu moglo doći do manipulacije rezultatima, ali to danas više nije bitno.

VELIKI OSOBNI NEUSPJEH Uglavnom, tijekom izborne večeri kad je čuo konačne izborne rezultate doživio je to kao veliki osobni neuspjeh.

– Kad jednom krenete u kampanju, ako nemate stranačku infrastrukturu i jasan sustav donacija onda vrlo brzo osjetite kako ste na sceni zapravo sami. Uz sve to što nisam imao, danas znam da sam u utrku ušao potpuno nepripremljen i s nedovoljno intelektualne sposobnosti da se politički oblikujem. Kad su stigli rezultati, ljudi s kojima sam bio u stožeru su rekli da idu kući. No, mislio sam da to nema smisla, pa sam iskoristio poziv da se te večeri pojavim pred novinarima sa svim ostalim kandidatima. Osjetio sam to bljeskanje fotoaparata. Čestitao sam pobjednicima, rekao kako mi je to bila škola i da se time više neću baviti te da sam u situaciji da se vjerojatno i osobno mogu zahvaliti svakom od 505 birača koji su zaokružili moje ime – zapamtio je Zvonimir.

Danas mu je, kaže, jasno da se za političko natjecanje treba pripremati godinama. Treba stvarati kadrovsku infrastrukturu i ulagati sredstva u vidljivost svojih ideja i rješanja koja zagovaraš.

– Bez obzira što te možda i poznaju, birači osjećaju da nemaš mehanizam za provedbu stvari o kojima pričaš i onda smatraju da je besmisleno za tebe glasati. Ljudi koji se natječu za političke funkcije mogu biti čak i poznate osobe, uostalom i Škoro je to pokušao u Osijeku, ali ako nemaš infrastrukturu i ako nemaš dovoljno medijskoga prostora i znanja kako ćeš uvjeriti ljude da to što govoriš doista i možeš provesti, onda nemaš šanse. U Zagrebu je možda drukčije, u Splitu su skloni promjenama, ali u Osijeku nema revolucije. Zato sam rekao: “Nikad više”.

Foto: Privatna arhiva