Uzvratnim kvalifikacijskim utakmicama za plasman u Prvu županijsku ligu osječko-baranjsku, proteklog vikenda i službeno je u našoj županiji završena natjecateljska sezona 2025./2026. Najuvjerljiviji su bili nogometaši osječke Elektre, prvaci Druge županijske lige Osijek, koji su u dvjema utakmicama s nogometašima Zelčina, koji su osvojili prvo mjesto u valpovačkoj drugoj županijskoj ligi, pokazali da su prerasli dosadašnji stupanj natjecanja.

Naime, „crveno-crni“ pod vodstvom Valentina Babića-Tinte, nakon nesvakidašnje dominacije u Ligi gdje su do naslova došli s 51 bodom, odnosno deset više od drugoplasiranog gradskog rivala Murse (od koje su proljetos doživjeli jedini poraz, 1:2 na „Mačkamami“!) doslovce su „pomeli“ zelčinsku momčad. Naime, prije tjedan dana, Elektra je u Zelčinu pobijedila s 3:0, a u subotnjem uzvratu „Kraj Drave“ s nevjerojatnih – 12:0! Golgeter Lige Zvonimir Lendić „zabio“ je četiri, Radovanović 3, Šimek 2, te Parlov, Čočaj i Fabijan Babić, još su od početka igrali Vladetić, Vida, Vratović, Čolić, Jurjević, Omerović i Korman, a s klupe za pričuve u 49. minuti ušli su i Tomoković, Kerovec, Šimić, Babić i Fabijan Babić. Utakmicu je bez zamjerki odsudio Renato Furlić iz Uglješa.

Za kroničare dodajemo i podatke da su članovi Prve županijske osječko-baranjske lige postali i Mladost (Črnkovci) i HOŠK (Gašinci), koji su u kvalifikacijama nadmašili Croatiju (Velimirovci) odnosno HNK Bilje. Oba uzvrata pamtit će se po dramatičnosti, ali iz posve suprotnih razloga. U Črnkovcima je, naime, susret kasnio zbog leda, a isti je razlog bio kraći prekid tijekom utakmice koja je ipak privedena kraju. Na lijevoj obali Drave, u Bilju, istoimenoj domaćoj momčadi gosti iz Gašinaca ponovili su neriješen rezultat iz prve utakmice (1:1), a odluka je pala tek poslije naknadnih dramatičnih jedanaesteraca kad su s(p)retniji igrači HOŠK-a i pobijedili s – 9:8!

Foto: Lucija Trampus/za NK Elektra

Posve mladi članovi Centra borilačkih sportova Hus nastupili su na međunarodnom karate turniru u Ivankovu, nedaleko Vinkovaca. Daroviti Jan Haramija (na slici, u sredini, između svojih protivnika) opet je potvrdio da se s pravom od njega mnogo očekuje, jer je, s dvije pobjede prekidom, u kategoriji U-10 osvojio prvo mjesto i zlatnu medalju.

Medalju, ali brončana sjaja, prigrlio je Lovro ilišević u uzrasnoj skupini U-12 u težinskoj kategoriji -44 kg.

A Lovro Ilišević poražen je za ulazak u finale od predstavnika Bosne te osvojio 3.mjesto -44 kg u kategoriji U-12. U pratnji na tom međunarodnom natjecanju bili su treneri Zvonko Borbaš, Ivica Haramija i Lora Gavrić.
Istodobno, Ivano Đevlan, sjajni član Centra za borilačke sportove „Hus“ iz Osijeka, u pratnji svog trenera Alena Borbaša, nalazi se u Jastrebarskom. Juniorski prvak Europe, naime, priprema se u kickboxing kampu reprezentacije Hrvatske, koja će u rujnu nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Italiji gdje će braniti poje Lijepe naše u kategoriji K1 – 86 kg.

Foto: Arhiva kluba

NK Olimpija u subotu je po 23. put organizirao Memorijalni turnir mlađih pionira „Marko Svrtan“ u spomen na svog mladog igrača, koji je 2003. vraćajući se s treninga tragično izgubio život od posljedica zalutalog metka na Zelenom polju, u blizini tramvajskog okretišta. Nedaleko od mjesta gdje je stradao nesretni Marko, neposredno uoči subotnjeg turnira, svečano je otvoreno dječje igralište koje će nositi njegovo ime.

Kako su u pozivu za dolazak na Olimpijino igralište istaknuli organizatori, turnir se održava s ciljem očuvanja uspomene na Marka, ali i promicanja sporta, prijateljstva i fair-playa među mladim nogometašima.

Ove godine na turniru je nastupilo osam momčadi sastavljenih od dječaka rođenih 2013. godine i mlađih, a utakmice su, nakon što je sudionike na otvaranju pozdravio Tihomir Florijančić, izaslanik gradonačelnika Ivana Radića i ujedno predsjednik NK Olimpija, igrane po jednostrukom bod sustavu na oba travnata terena „ljubičastih“ na Zelenom polju.

U skupini „A“ prednjačio je NK Osijek sa 7 bodova, ispred HNK Vukovar 1991 (5), Stampeda (4) i NK Čepin (0), dok je Hajduk u skupini „B“ nanizao sve tri pobjede (9), a iza mladih Splićana plasirali su se: Grafičar Vodovod (6), Đakovo Croatia (3) i Olimpija (0).

Po dvije prvoplasirane momčadi potom su razigravale za konačan poredak, a po deveti put naslov prvaka osvojio je NK Osijek. Naime, u finalu, protiv mlađih pionira Hajduka, rezultat je bio 1:1, pa je o tituli odlučivalo izvođenje dodatnih jedanaesteraca i tom prilikom učenici Dražena Vidovića bili su s(p)retniji i pobijedili s 3:2. Na treće mjesto, susretom drugoplasiranih sastava iz skupina, plasirali su se mladi Vukovarci, koji su svladali Grafičar Vodovod s 3:1.

Konačan poredak turnira: 1. NK Osijek, 2. Hajduk (Split), 3. HNK Vukovar 1991, 4. Grafičar Vodovod, od 5. do 8. mjesta: Stampedo (Osijek), Đakovo Croatia (Đakovo), NK Čepin i Olimpija. Završne utakmice sudili su Teo Zeba, Nico Jukić i Lovro Krolo.

NAJBOLJI Na svečanoj dodjeli nagrada, proglašeni su i nagrađeni i najbolji pojedinci: najbolji igrač bio je Bruno Mikulić (NK Osijek), najbolji strijelac Toni Batošić (Hajduk), najbolji vratar Matej Brozičević (NK Osijek), dok je trofej za fair play pripao Grafičar Vodovodu. Za prvaka turnira, osim Mikulića (5), pogotke su postizavali  i Nikola Sebić (3), Matej Perović (2), Toni Sušec (2), te Luka Malivuk, Luka Lozančić i David Šimara po 1.

Na prethodnim su turnirima pobjednici bili Dinamo (2004.), Hajduk (2005. i 2006.), NK Osijek (2007., 2017.–2019., 2022.–2025.), NK Solin (2008. i 2009.), HNK Vukovar 1991 (2010., 2012., 2015.),Olimpija (2011. i 2014.), Grafičar Vodovod (2013. i 2016.), NK Čepin (2020.) i Hypo Limač (2021.). 

Foto: Arhiva kluba

Organizatori brojnih polumaratonskih utrka, od kojih mnoge imaju humanitarno značenje, već su navikli da se među prijavljenima redovito nađe ime neumornog Ive Bilandžije bez obzira što na cilju neće biti među pobjednicima i(li) osvajačima prigodnih nagrada. No, trčanje je odavno preraslo u njegov način življenja, u svakodnevnu aktivnost kojom osnažuje organizam, a nastupi na utrkama provjera su onoga što je tijekom svakodnevnih treninga akumulirao.

Njegova sveukupna životna priča pokazatelj je daje Ivo jedan od primjera onih za koje se kolokvijalno kaže da za trčanje živi, a ne od njega… 

Bilandžije su pristigle iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju, točnije u Dalj, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća a s njima i Ivo, rođen u srednjobosanskom Majdanu potkraj siječnja ’61. Priznat će, što ćete rijetko čuti od ljudi, da je u osnovnoj školi bio loš učenik, ali kad je shvatio da se mora drastično promijeniti – prigrlio je knjigu i u srednjoj se školi sve stubokom promijenilo – nabolje. Štoviše, njegov će kasniji put pokazati da su ga dječački daljski dani sasvim promijenili, a neporeciva prirodna inteligencija došla do punog izražaja.

– Shvatio sam da je bijeg iz siromaštine obitelji u kojoj sam ponikao moguć isključivo učenjem i školovanjem – bez ustručavanja priča Ivo, čija preobrazba se itekako odrazila na sveukupni životni put. 

Jer, iako je do Domovinskog rata živio u Dalju, našao je svoj put i već kao osrednji učenik osnovne, s lakoćom je završio prva dva razreda Ekonomske škole. Štoviše, kao najbolji učenik u razredu, prebacio se u Elektrometalski školski centar gdje nije imao nikakvih poteškoća tijekom preostala dva razreda srednje škole, pa je Ivo potom apsolvirao i Ekonomski fakultet na kojem je svladao i poslijediplomski studij, da bi, kao mr.sc. diplomirani ekonomist, najduži dio radnog vijeka proveo u Saponiji gdje je početkom ove godine i umirovljen. Posljednjih tridesetak godina živi u Donjem gradu, oženjen je i otac troje djece (dvije kćeri i sin). 

Naravno, konkretnog dokaza, o znatnom utjecaju posvećivanja sportu i trčanju, nema ni on kao ni njemu slične osobe, ali – uvjereni smo da je onom siromašnom dječaku iz Majdana i Dalja baš takav način življenja usmjerio cijelu sudbinu. No, pogriješit će oni, koji će pomisliti da se Ivo našao u sve brojnijoj obitelji (polu)maratonaca nastavljajući atletsku karijeru.

– Nikad se nisam bavio atletikom, moj sport bio je nogomet, posljednji klub za koji sam igrao bio je LIO (od ’92 do ’94) u vremenu dok je još bio trećeligaša, a kad sam prestao posvetio sam se trčanju – s neskrivenim žarom opisuje Ivo trkačke početke. – U početku je to bilo onako radi sebe, jer sam i kao nogometaš mnogo trčao, pa da ne dođe do naglo opuštanja počeo sam sam učestalim trčanjem do ZOO vrta i natrag u Donji grad, dakle po desetak kilometara. No, posljednjih 15-20 godina postao sam sve ozbiljniji trkač na duge pruge, tijekom “hladnog razdoblja” trčao bih po dva-tri puta tjedno po desetak kilometara, s tim što bih uoči svakog natjecanja povećavao kilometražu tako da sada istrčim 50-60 kilometara tjedno.

Ivina je trkačka karijera usko povezana s rađanjem Osječkog polumaratona (21,5 km), 2005. godine i priznaje da mu je to bila i dosad najteža utrka:

– Bio sam potpuno nepripremljen, mislio sam da ću moći, ali shvatio sam da sam nespreman iako sam prošao kroz cilj – prisjeća se. – U međuvremenu, iza mene je ostalo tridesetak polumaratona, s tim što sam najbolji rezultat postigao 2017. na osječkoj tradicionalnoj utrci, sat i 32:02 minute. Naš mi je polumaraton i najdraži iako trčim i Baranjski polumaraton te, u posljednje vrijeme, idem i u Vinkovce i Vukovar, a od humanitarnih utrka sudjelujem u trčanju “za mentalno zdravlje”, kad trčim zaista sasvim opušteno i bez rezultatskog imperativa. Bitno je istaknuti da nisam nikad bio sveukupni pobjednik što se nije ni moglo očekivati od mene koji sam prekasno krenuo u društvo trkača na duge staze. No, kako se na svakom polumaratonu nagrađuju i najbolji u starosnim kategorijama, od tridesetak istrčanih na njih sedamdesetak posto završavao bih na pobjedničkom postolju.

Hvala Bogu što mi danas trčanje, isto kao nekad i nogomet, pričinjava neopisivo zadovoljstvo, a vjerojatno i pridonosi zdravlju, jer nikad nisam osjećao nikakve poteškoće. 

I što drugo reći, nego da i za skromnog Ivu Bilandžiju vrijedi deviza da „snaga duha čini osobu nepobjedivom“. Za nadati se zato i da će vjerojatno istu sudbinu proći i nasljednik, njegov sin Domagoj koji je prošao nogometnu školu i igrao za Olimpiju, a sada je član Tomislava iz Livane. Trčanje? Možda, tko zna, i on, nakon nogometne, krene trkačkom karijerom. Vrijeme će pokazati.

Foto: Privatna arhiva

Nakon nedavnih uspješnih nastupa kadetskih sastava Škole nogometa osječkog prvoligaša, njihovim su koracima krenuli i najmlađi, dječaci-početnici sastava U-10, rođeni 2016. godine koje trenira i vodi Toni Kačunić. On je odveo svoje učenike u Vukovinu, mjesto nedaleko Velike Gorice, na turnir „Trofej ban Jelačić“ otkud su se vratili s pokalom namijenjenim – prvaku tog natjecanja!

Igrajući u skupini, početnici NK Osijek deklasirali su prvo vršnjake iz NK Varaždin s 8:0 (strijelci Brdarić i Cvitković po 2, Pivić, Kajtazi, Abramović i Imeri po 1), pa momčad Samobor Kobre s 9:0 (Pivić 4, Jerković 2, Abramović, Lazar i Bencek po 1), a nakon remija protiv HAŠK-a (0:0) pobijeđen je i Jarun s 5:0 (Lazar 2, Pivić, Brdarić i Juzbašić po 1), da bi ta serija bila nastavljena trijumfom nad početnicima državnog prvaka Dinama čak s 5:0 (Lazar 2, Pivić, Brdarić i Juzbašić po 1) i potom završena pobjedom nad Jarunom od 2:1(Pivić i Lazar).

Kao prvaci skupine, u finalu za naslov prvaka turnira, taj sastav NK Osijek pobijedio je odgovarajuću momčad HNK Rijeka s 1:0 pogotkom Jerkovića.   

Osječki klub na tom su turniru zastupali ovi dječaci: Kurtović, Greganić, Perak, Juzbašić, Abramović, Jerković, Brdarić, Cvitković, Lazar, Kajtazi, Pivić, Brahaj, Bencek, Imeri i Smoje. U sveukupno najbolju momčad izabrani su Šimun Kurtović, Mateo Perak i Leo Cvitković.

Foto: NK Osijek