C.Dananect with us

Kovinar

STIGLA OBAVIJEST Prilaz liftu za Pothodnik je blokiran jer je netko razbio staklena vrata

Samo nam je još to trebalo, ovakvo razbijačko nasrtanje na gradsku imovinu je potpuno besmisleno

Objavljeno

.Dana

I dalje ne znamo tko je na ulaz u lift za Pothodnik najprije nagurao drvenu paletu s potpornjem velikog drvenog kalema za kablove, ali sad su to ipak maknuli i istaknuli obavijest na kojoj je vidljivo da je ulaz blokiran zbog toga što je dizalo u kvaru: “Zbog razbijenih vanjskih vrata od strane korisnika stakleno krilo je poslano na popravak”.

Također, umjesto prethodne drvene skalamerije sad je tu ipak nešto elegantniji karton s nekoliko printanih obavijesti na A4 bijelim papirima, na jednom od njih čak je i tipfeler.

Naravno, i dalje nije jasno tko to zapravo komunicira s građanima, tko je najprije aranžirao drvenariju, a onda i kartonsku zapreku jer nigdje nema oznake institucije. No, u svakom slučaju, u središtu grada opet smo izgleda imali opako nasrtanje na gradsku imovinu. Razbijena su zaobljena ulazna vrata u dizalo koja sad treba popraviti, odnosno najvjerojatnije kupiti novo krilo vrata.

U gradu u zadnje vrijeme dokumentiramo sjajne investicijske iskorake u novu infrastrukturu (spajanje Promenade izmneđu Gornjeg i Donjeg grada), ali sve češće i ovakve divljačke ispade na postojećoj urbanoj opremi (lift i staklena konstrukcija željezničkog nathodnika, lift Pothodnika, košare za smeće u pješačkim zonama…). Osijek je definitivno postao grad krajnosti.

Foto: Komarilos

Kovinar

ADIO ŠEĆERANA Bageri ruše industrijsku baštinu nekadašnje tvornice na kraju Frankopanske

U blizini je ostala tek Tvornička ulica koja će podsjećati da je Osijek u 20. stoljeću bio pun tvornica

Objavljeno

.Dana

Objavio

Iako je rušenje pogona osječke Šećerane započelo još krajem prošle godine, ovih su se dana radovi intenzivirali. Nekada najveća od 23 tvornice šećera u Jugoslaviji, osječka je tvornica proizvodila čak 10% ukupne količine šećera bivšoj državi.

Od 1. ožujka 2021. kada je Šećerana službeno ugašena, a 202 radnika iz tvrtke otišla uz otpremninu na Zavod za zapošljavanje ili u mirovinu, do danas je ostala građevinska parcela s vrlo vrijednom industrijskom baštinom – prvoklasnim primjerom industrijske arhitekture u opeki koji ovih dana postaje prah i pepeo.

Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera osnovano je u Osijeku 1905. i već je iduće godine na periferiji Donjega grada započela proizvodnja s dnevnim kapacitetom obrade od 700 tona šećerne repe. Nakon II. svjetskog rata je nacionalizirana i nastavlja raditi kao Tvornica šećera Osijek. Ozbiljno je oštećena tijekom Domovinskog kada je s pogođena s 980 granata. Najveći dio njezinog sirovinskog područja bio je okupiran još sedam godina, sve do mirne reintegracije. Proizvodni kapacitet po kampanji bio je 560.000 tona šećera.

INDUSTRIJSKE RUINE Sad kad znamo što će biti na mjestu OLT-a, ljudi pitaju i za Šećeranu

U blizini ostaje tek Tvornička ulica koja će podsjećati da je Osijek u 20. stoljeću bio pun tvornica, a ovdje će vjerojatno sjevnuti neko novo stambeno naselje.

Foto: Borna Jakšić/Pixsell

Nastavi čitati

Kovinar

NOVI GRAFIT Idu blagdani, ako klinci požele psa odvedite ih u azil, pa udomite jednoga

Odrasli su najodgovorniji, oni obično kupe djeci psa a kad se ovi izdovolje onda psa izbace na ulicu

Objavljeno

.Dana

Objavio

Novi grafit na pročelju zgrade na Trgu slobode – „Udomi psa iz azila“ – jasna je poruka (da ne može biti jasnija). Prolaz koji vodi do Vijenca Paje Kolarića umjesto sivila sada žutom bojom i porukom poziva da, ako razmišljate o novom, dlakavom članu obitelji, prije oduke o kupnji radije odete u Azil za pse u Nemetinu.

– Dečki koji su radili grafit (Žolt Vačora i Domagoj Borbaš) došli su na ideju da baš na tom mjestu naprave grafit. Iskomunicirali su i sve dogovorili sa suvlasnicima zgrade i rezultat je najljepši grafit u gradu – kaže Ivana Crnoja, predsjednica udruge Pobjede. 

Ove je godine iz Azila udomljeno oko 200 pasa, što je istovremeno i puno i malo. Puno, jer svaki je život (pa bio on i pseći) vrijedan, a malo s obzirom na brojku izbačenih pasa na ulicu i veliki svakodnevni pritisak za preuzimanje pasa u azil.

– Malo je i s obzirom na to koliko ljudi još uvijek kupuju pse i to je najtužnija činjenica. Jer imamo toliko divnih pasa koji čekaju svoje vlasnike – dodaje, naglašavajući kako je kapacitet azila 180 pasa i toliko ih je u Nemetinu uvijek! Tek kada se jedan azilski kerovac udomi, drugi može doći na njegovo mjesto.

Udomljavanjem se zapravo spašavaju dva života – život onoga psa kojeg vodite sa sobom kući jer ste ga udomili i život onoga psa koji s ceste može doći u azil.

Uz pomoć volontera napuštene životinje koje se ne mogu smjestiti u azil završavaju često u domovima volontera koji se nesebično skrbe o njima dok se mjesto u azilu ne oslobodi.

– To nam je jako velika pomoć, ali nije trajno rješenje. Trajno rješenje nije niti proširivanje kapaciteta azila, jer ovo što mi radimo su vatrogasne mjere. Rješenje je preodgojiti ljude, prevencija, kastracije, popisivanje mikročipova da se točno zna tko je vlasnik psa, ali i kazne za one koji ne poštuju zakon – naglašava.

– Odrasle osobe moraju imati odgovornost. Ako uzmu psa djeci onda se ne može dogoditi da nakon što se djeca „izdovolje“ pas završi na ulici. Ljubimci nisu stvar, nisu poklon. Oni su obaveza za cijeli život – kaže Crnoja, dodajući kako su nam zima i minusi pred vratima. Pa onima koji razmišljaju o četveronožnim dlakavim ljubimcima poručuje da ih njih 180 čeka u azilu.

– Pogotovo apeliram na sve one koji bi udomili psa, da razmisle o udomljavanju starijih pasa i pruže im život kakav nikad nisu imali. A zauzvrat će dobiti  neizmjernu ljubav – ističe.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Kovinar

PSIHIJATRICA Danas svako drugo dijete ima odgodu upisa u 1. razred, često je razlog mobitel

DR. KATARINA DODIG ĆURKOVIĆ Dijete ispod 12. godine uz mobitel usporava kognitivno, motorički i komunikacijski

Objavljeno

.Dana

Objavio

Današnji život ne možemo zamisliti bez mobitela i ostalih gadgeta, a njih koriste i djeca. I to već od najmlađe dobi, iako je već svima jasno da prekomjerna upotreba mobitela od rane dobi izaziva ovisnost, te ostavlja brojne druge negativne posljedice na rast i razvoj djeteta. Koliko bi djeca uopće trebala vremena provoditi pred ekranima, u kojoj bi dobi trebala dobiti mobitel, te jesu li roditelji ili današnji “stil” života krivi što djeca praktički hodaju s mobitelima u ruci, pitali smo dr. Katarinu Dodig Ćurković, psihijatricu sa Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek.

* Mobitele/tablete ne možemo izbjeći, oni su dio nas – našeg posla, ali i slobodnog vremena. No, mi smo odrasli, pa je i nama ponekad teško “odlijepiti” se od ekrana. Kakva je situacija sa djecom? Sve je više djece u jasličkoj/vrtićkoj dobi koje na klupama dječjih igrališta sjede s mobitelom u ruci? Gdje smo pogriješili?

– Kao i mi, i djeca su na žalost sve više vremena udubljena u „mobitele“ i ostale gadgete s ciljem da slobodno, ali i školsko vrijeme provode upravo u svijetu nestvarnog ili „virtualnog“ života. Posebno me zabrinjava spoznaja što i djeca vrtićke dobi shvaćaju koliko toga njima zanimljivog ima u tom “virtualnom svijetu”. Zapravo je postalo sasvim uobičajno vidjeti djecu na igralištima da sjede na klupama i svatko je doslovno na svom mobitelu, nesvjestan da je do njega njegov prijatelj ili lega iz škole ili vrtića.
Na pitanje gdje smo pogriješili, možda je najjednostavniji odgovor – prestali smo se baviti djecom. Na žalost, pod utjecajem loših stvari koje općenito internet sa sobom donosi, dio svoje odgovornosti kao roditelji, učitelji, profesori i općenito kao društvo, odgojno smo prebacili na svijet interneta i virtualnih mreža. Isto tako, nismo jasno djeci objasnili što uopće znači “medijska pismenost” odnosno na koji način internet iskoristiti za dobro, a koje zamke su u tom dijelu, odnosno potpuno smo zakazali i preventivno.

* Jesu li djeci mobiteli potrebni? Koliko bi vremena oni dnevno trebali provoditi na uređajima/pred ekranima?

– Hm. Na žalost, u današnjem stilu života ispadne da djeca ne mogu bez mobitela. Često se u školi i drugim mjestima gdje su klinci angažirani, ali i sa samim roditeljima dio komunikacije odvija upravo kroz te mobitele. Koliko su im potrebni ili nisu je pitanje o kojemu bi mogli naširoko i nadugačko. Međutim, dati mobitel djetetu u dobi od tri godine i općenito ispod 12. godine je zapravo način kako dijete usporiti i kognitivno i motorički i komunikacijski i na sve druge načine. Rezultati su upravo takvi da danas svako drugo dijete ima odgodu upisa u 1. razred. A to je najbolji odgovor na vaše pitanje.
Gledajući vrijeme koje bi djeca trebala provoditi dnevno na mobitelima jest do 12 godine oko 45 minuta do maksimalno 60 minuta, međutim iskreno ne poznajem dijete s mobitelom koje se prema tome i ravna. Dakle, opet ističem da nam je zakazala prevencija i postepeno uvođenje djeteta u svijet internetskih sadržaja.

* Ekranizacija je postala suvremena bolest današnjice. Kakve posljedice ona ostavlja na djecu?

– Na žalost, to su prije svega slabije socijalne vještine, izostanak spontanosti u komunikaciji s vršnjacima, otuđivanje, povlačenje u virtualni svijet, agresivna ponašanja, samoozlijeđivanje, porast poremećaja prehrane pod pritiskom savršenog izgleda, nepredvidljivost u reakcijama, slaba tolerancija na frustracije, impulzivnost, izbjegavanje škole, odustajanje od škole, idealizacija krivih autoriteta pod prizmom kvazi influencera ili “gurua”, porast i to značajan porast samoozlijeđivanja i različitih oblika modernih ovisnosti poput ovisnosti o energetskim pićima, sintetskim drogama, ovisnosti o cyber klađenju, ovisnost o sextingu (distribicuja svojih golih slika), stupanje u odnose s interenetskim vrebačima, pedofilima, i slično, sukobi u obitelji, agresija prema roditeljima. Naravno, tu su motoričke nespretnosti, komunikacijske smetnje, pasivizacija, iskrivljen stav o životu općenito, porast anksiozne, depresivne, suicidalne, agresivne djece i prije svega usamljene djece.

* Koja je, po Vašem mišljenju, prikladna dob u kojoj bi dijete trebalo dobiti mobitel?

– Nema istog odgovora za svako dijete, jer svako je dijete drugačije i razvojno i psihički i emocionalno, pa je odluka u konačnici sigurno na roditelju, međutim iskreno prije desete godine najbolje bi bilo “ne”. Isto tako sam potpuno svjesna da je to nemoguće i zbog ranije navedenih potreba u smislu škole i kontakata s prijateljima i roditeljima, pa je zapravo prije svega nužan nadzor roditelja nad onim što dijete uopće radi na mobitelu i dobra prevencija odnosno edukacija djeteta prije nego dobije “moćni mobitel” u svoje ruke. I naravno jasno odrediti vrijeme za “biti na mobitelu”.

* Iako su roditelji često i nakon posla dostupni poslodavcu, dovršavaju na računalima i mobitelima nekakve zadatke, odgovaraju na mailove…, a djeca to promatraju i misle da je “normalno” biti vezan uz uređaje – kako ih “zabaviti” za to vrijeme? Mnogim je roditeljima to izazov, ne znaju kako umiriti dijete, osim ako mu ne daju neki uređaj. Kako doskočiti takvim situacijama, jer, djeci su roditelji primjer?

– Nije normalno biti nikome 24 sata dostupan, osim svojoj djeci ili svojim roditeljima, dakle realno nakon posla bi svi trebali biti “off” za taj radni dio, i zapravo umjesto po cijeli dan provoditi na Fejsu ili Instagramu treba imati vrijeme za svoje dijete. Međutim, tome dijete učite rano prije polaska u školu, jer kada uđe u pubertet i kada želi imati svoje prijatelje oko sebe, bitno ga je naučiti da ste vi osoba na koju može računati, razgovarati, koja će ga savjetovati i biti mu sigurna luka. Dakle, odnos s djetetom gradite nakon “djetetovog rođenja” i upravo radi toga što mu ranije date mobitel u ruke, veća je šansa da ga prije “udaljite od sebe”. Sigurno dok djetetu dajete savjet da je pušenje štetno, i pri tome držite cigaretu u ruci ili alkohol, niste nimalo uvjerljivi niti djetetu autoritet o onome što mu branite. Tako je i s mobitelom.
Dajte im da nešto rade, npr. da spremaju svoju sobu, počinju učiti osnove kuhanja, grabe vani lišće, šetaju s vama, igraju s vama neku igru, razgovarajte, pogledate film i dajte djetetu obaveze, da se uči da od malih nogu ima neku obavezu i smisao u radu, a ne da im je glavna rečenica “Dosadno mi je”. Isto tako ne bi vjerovali koliko roditelja u biti nema “živaca se baviti svojom djecom” ili im je to “dosadno” ili ih djeca “živciraju”. Roditeljstvo je zahtjevno, kada postanete roditelj sve se mijenja. Roditeljstvo znači i odricanje i manjak osobne slobode, kao i manjak vremena i stalni angažman.

* Koliko god nam je internet olakšao život toliko nas je udaljio od kontakta “face to face”. Dopisujemo se, odgovaramo emotikonima jer nam i oni olakšavaju komunikaciju. S druge strane iz godinu u godinu imamo sve više odgoda upisa u 1.razred, puno je djece koja prije propričaju engleski nego hrvatski jezik… Koliko je za djecu važno vrijeme provoditi u igri, druženju, razgovorima, čitanju priča, odnosno u igri i što više ih odmaknuti od ekrana?

– To je zapravo samo potvrda da su nam djeca “zapuštena”, dakle u eri naših “baba i djedova” nitko nije imao odgode upisa u školu, danas svako drugo dijete je ili jezično ili motorički nespretno. Zašto? Zato jer smo im sve oduzeli, pa i pravo da mogu pasti i udariti se, da je normalno spotaknuti se u igri, a da nije riječ o vršnjačkom nasilju. Dakle mi smo zapravo djeci uzeli pravo da budu djeca. Upravo zbog toga imamo epidemiju “nazovi mirne djece” koja u jednom trenutku samo “eksplodiraju” i dogodi se neka tragedija. Onog trenutka kada smo počeli “izmišljati toplu vodu i lišavati ih svake odgovornosti” zapravo smo im oduzeli pravo na zdravo i normalno odrastanje.
Danas kada se dijete popne na stablo, intervenira doslovno “socijalna služba” jer će netko roditelje prijaviti da zanemaruje svoje dijete. Prema tome, ono što me više plaši jest da će biti sve lošije i lošije.
Mi smo danas došli do toga da “roditelj doslovno moli da dijete krene ujutro u školu”, a da ne kažem da danas djeca mahom žele napustiti srednju školu jer im je “netko na interentu dao ideju kako lovu zaraditi i bez škole”.

* Kada je vrijeme potražiti pomoć? Na koji se način, ukoliko je ekranizacija već uzela maha, može pomoći djetetu?

– Pomoć je dobro uvijek potražiti kada shvatite da sami ne možete, nije sramota tražiti pomoć. Sramota je što često nemate gdje, jer dosta sela i gradova na žalost nema stručnjake koji se bave mentalnim zdravljem djece jer je broj stručnjaka prilično limitiran, a bojim se da će ih biti i sve manje, jer ljudi posustaju pod raznim pritiscima okoline i javnosti.
Individualnost je osnova u pristupu svakom djetetu, što ranije potražite pomoć, veća je mogućnost i da se nešto promijeni. Dakle, najveća pomoć vašem djetetu je da ste aktivno prisutni u njegovom životu, a ne da taj posao umjesto vas odrađuje mobitel, internet i virtualni svijet u kojemu ima najmanje onog što vaše dijete i vi zapravo trebate.

Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL

Nastavi čitati

Kovinar

USKE NJIVE Građani kažu da godinu dana nitko nije oprao cestu dok se gradi novi vrtić

Kamioni i radni strojevi sustavno nanose zemlju i blato po prometnici u Kutinskoj ulici

Objavljeno

.Dana

Objavio

Građevinske tvrtke dužne su čistiti i održavati javne prometnice kojima dolaze odnosno na koje izlaze s gradilišta svojim kamionima i radnim strojevima. Dužni su redovito prati javnu prometnicu na koju s gradilišta nanose prašinu, pijesak i blato. Neredovito održavanje je kažnjivo i u nadležnosti je gradske službe komunalnog redarstva.

Ipak, u Kutinskoj ulici na Uskim njivama to nije tako. Trenutno je tamo u izgradnji novi vrtić, ali građani redovito dokumentiraju stanje na cesti koja nije oprana ni jednom od kada su krenuli radovi.

Među prijavama građana izdvajamo jednu koja je obilato fotodokumentirana:

“Može li se nakon više od godinu dana oprati Kutinska ulica? Zadnjih par dana je totalni kaos, bliži se valjda neki politički važan datum, pa se požuruju radovi na izgradnji vrtića. Ljudi buše gume na čavle po cesti…”

Doista na fotografijama se vidi da je cesta u Kutinskoj ulici blatnjava i prljava gotovo cijelom dužinom. Zapravo, nikada nije bila u gorem stanju.

Doista, kako je moguće da se građevincima dopusti do te mjere zapackati cestu i umrljati inače uredno i čisto naselje – bez ikakve zadrške. Ozbiljni izvođači koji se javljaju na natječaje za ovu vrstu javnih radova trebaju imati svoje odjele za čišćenje i održavanje javne prometne infrastrukture tijekom cijelog razdoblja ovako velikih zahvata. Ako to ne čine onda ih je potrebno upozoravati i kažnjavati.

Onaj tko propušta kontrolirati blatnjavce mora biti svjestan da na taj način uznemirava građane jer prašinu vjetar raznosi po susjednim fasadama i kroz prozore ulazi u kuće. A čavli na cesti su poznati neprijatelji pneumatika na vozilima.

Foto: Građani Komarilosi

Nastavi čitati

Kovinar

Kad je svojedobno uređen nogostup u Vukovarskoj uz asfalt je ostala šuta, do danas je tamo

NEVJEROJATNO Višak građevinskog otpada nakon asfaltiranja staze jednostavno su ostavili i otišli

Objavljeno

.Dana

Objavio

Građevinska šuta nastala prilikom iskopa starog nogostupa i izrade posteljice za novi nogostup na Vukovarskoj kod stajališta autobusa Gajev trg (sjeverna strana) je nakon asfaltiranja novog nogostupa naprosto raspoređena uz stazu i tamo je ostala do danas. Tako da je zeleni pojas koji odvaja pješačku stazu od parkirališta, uz žardinijere i drvored breza, sada garniran i odlomljenim komadima starog betona, odbačenim kamenjem, komadima cigle u različitim veličinama, restlovima od drvene građe i pokojeg komada suhe grane.

Uz sve to, primjetno je da je u novije vrijeme asfalt pješačke staze na jednom mjestu naknadno prosječen (vjerojatno zbog spajanja nekih instalaciji) pa je iznova asfaltiran tako da se vidi razlika u boji asfalta, a stari asfalt je naprosto odbačen sastrane uz stazu i ondje i dalje stoji na povećoj hrpi.

To su naprosto nevjerojatni učinci. Dakle, najprije je netko tko je radio posao jednostavno višak šute rasporedio i ostavio u zelenom pojasu, onda je netko tko je to nadgledao opet jednostavno prihvatio tako završeni posao i od onda to tako stoji, građani prolaze i gledaju, a protekom vremena će se valjda sve to samo po sebi zatrpati, urediti ili nestati. I onda je, naravno, normalno da su i ovi koji su naknadno sjekli asfalt jednostavno raskomadani stari asfalt bacili odmah tu gdje su radili.

U profesionalnim radnim okolnostima dva majstora s lopatama i građevinskim kolicima mogli bi to ukloniti u najviše pola sata. Samo trebalo bi vidjeti čija je to obveza, jel. Koga nazvati?

Građani koji ondje čekaju autobus ne mogu se načuditi da je moguće da to kod nas tako funkcionira. A funkcionira.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Najlaćarnije