C.Dananect with us

Bilo jednom...

KADOVIĆI Saga o Peleu, Zagalu, Povischilu, vrsnom golmanu i kolekcionaru iz Osijeka

Otac i sin istog imena i prezimena, Stjepan Kadović, povezuju dvije osječke epohe

Objavljeno

1 godina od objave

.Dana

Možda se nedavno, prolazeći pokraj Gradske i sveučilišne knjižnice u središtu grada, netko od naših najstarijih sugrađana našao u čudu pročitavši najavu izložbe „Izumrla industrijska baština Osijeka“ čiji bi ga i naziv, a još više ime i prezime autora, mogli odvesti u neka druga vremena. Jer, izložbu je postavio poznati osječki kolekcionar Stjepan Kadović, sin nekada isto tako čuvenog nogometnog golmana, istog imena i prezimena!

Rijetka poveznica dviju epoha grada na Dravi, nedvojbeno, zaslužuje prostor zanimljiv bivšim, ali još više  današnjem naraštaju Osječana.

Prednost, naravno, ima Stjepan stariji, čije ime je ostalo duboko zapisano u osječku nogometnu povijest, jer je u dva vremenska navrata čuvao mrežu najboljeg slavonsko-baranjskog kluba, a o čijim vratarskim kvalitetama najbolje svjedoči podatak da je Kadović st. na vrhuncu karijere proveo i u Maksimiru, u Dinamu, a zatim i u subotičkom Spartaku.

Kadović je sasvim desno

Tretinjak, Popović, Nikolnikov, Kezdi, Bogdanić, Stojanović, Kadović, Hajrović, Divjački, Mak, Kratil, Sl. Špehar, Trajić, Jergović, Molnar i Ovčina. To je popis svih golmana koji su branili prva dva desetljeća za Proleter i Slavoniju, od osnutka pa do 1967. kad je najbolji slavonsko-baranjski klub „kršten“ u današnji NK Osijek. Tek su tada stigli Majer, Krsmanović, Dugalić i drugi…

Za izbor najboljega od onih iz početnih dvadesetak godina ne bi se mogao odlučiti ni najstandardniji posjetitelji utakmica na igralištu „Kraj Drave“ i tek izgrađenom Gradskom vrtu, ali ne sumnjamo da bi se u najužem krugu kandidata našao baš spomenuti Kadović stariji. Oni koji su tog rođenog Đakovčanina gledali uživo, najčešće s ushićenjem opisuju njegove munjevita istrčavanja s gol-crte i neustrašive padove – u noge suparničkim napadačima.

I, eto, nakon mnogo, mnogo godina u javnom životu Osijeka opet se pojavio još jedan Stjepan Kadović! No, ne u sportu, nego u osječkom kulturnom životu, diplomirani ekonomist i pasionirani kolekcionar, čije izložbe su posljednjih godina s razlogom privlačile pozornost u prostoru Gradske i sveučilišne knjižnice u Europskoj aveniji. Ove jeseni, predstavio je priču o gradu s bogatom industrijskom baštinom, ispričanu na stručan kolekcionarski način, s misijom, da se „naša bogata industrijska gradska baština ne smije nikad zaboraviti…“

Što je to Kadovića ml. zaintrigiralo da sugrađanima ponudi na razgledavanje razne sačuvane uspomene na osječku prošlost, gdje je i kako prikupljao brojne eksponate za ovu, kao i za sve izložbe koje su već iza, ali i – pred njim? Odgovore smo potražili kroz razgovor.

Budući da niste mogli gledati svog oca kako brani, što su Vam drugi pričali ili ste od njega čuli?

– Na žalost svog oca nisam mogao gledati u prvoligaškim utakmicama tadašnje Prve savezne lige, jer kada je objesio kopačke o klin, već kao 28-godišnjak zbog teže ozljede, još se nisam rodio. No, često me vodio  Maksimir, na utakmice tadašnje državne reprezentacije Jugoslavije. Puno puta je znao reći da ne može zaboraviti lijepa vremena provedena u Zagrebu, te da se uprava Dinama prema njemu ponašala korektno, sve su mu dali i pružili, a u prvom redu poštivanje. Znao je reći, da su ljudi koji vode Dinamo prava gospoda, a suigrači odlični ljudi i pravi prijatelji, spremni na pomoć na terenu i izvan terena u što sam se osobno uvjerio mnogo godina poslije. Kupio sam 2004. turistički sportski aranžman za EP u Portugalu, no kako mi turistička agencija nije mogla osigurati sve utakmice Hrvatske (Švicarska, Francuska i Engleska) aranžman bi mi propao da moj otac nije nazvao svog prijatelja iz igračkih dana, Dražana Jerkovića koji je pronašao ulaznice i za mene i prijatelje Matu i Jozu! Osim toga, kad bi Dinamo dolazio u Osijek, otac se sastajao s g. Barišićem i uz kavu (po)pričao, a kad mi je otac 2009. preminuo, na njegovu sahranu su došle delegacije Dinama, NK Osijeka i Spartaka. Svake godine kada Dinamo gostuje u blizini Đakova, klupsko izaslanstvo dolazi na grob s velikim vijencem.

Jedan od najboljih osječkih nogometnih golmana rođen je 1936. u Đakovu, a kako mu se otac (također Stjepan!) uspješno bavio nogometom nije čudno što su sva trojica sinova (Ivan, Josip i Stjepan) krenuli njegovim stopama. Najviše je postigao očev imenjak i već kao 15-godišnjak branio za seniore lokalne Slobode, a kad se u Osijeku upisao u gimnaziju postao je član Proletera.

– Stjecajem okolnosti, kad je Popović morao na vojnu vježbu, uoči prvoligaškog susreta Proleter – Dinamo (na starom igralištu „Kraj Drave“) na vrata „crveno-plavih“ trener Bernard Huegl-Benda uvrstio je 17-godišnjeg Kadovića. I tada je sve počelo, proveo je tri prvoligaške sezone na vratima osječkog kluba. Inače, otac nije bio sklon samohvali, a oni koji su ga gledali zapamtili su njegove golmanske parade kada su mu donji dijelovi nogu bili daleko iznad glave i ruku o čemu i danas svjedoči nekoliko fotki iz novinskih isječaka tog vremena. Na grobnici sam mu zato dao usklesati njega u prepoznatljivoj golmanskoj paradi, jer je obožavao nogomet, bez obzira na artritis, koji je od njega „zaradio.“

Ispadanje Proletera 1956. iz Prve savezne lige usmjerilo je karijeru talentiranog vratara, nakon Hueglove izjave da „može najozbiljnije ugroziti velikog Vladimira Bearu“, prema zagrebačkom Dinamu, ali kako je istodobno iz mostarskog Veleža u Maksimir stigao i iskusniji Gordan Irović, s kojim je Stjepan, isto kao i već spomenutim golgeterom Jerkovićem (naj-strijelac 1962. na SP u Čileu), sklopio čvrsto prijateljstvo. No, 1957. je Kadović branio jednu utakmicu na južnoameričkoj turneji za državnog prvaka predstavljanog kao reprezentacijom, „europskim Brazilom“ u konkurenciji brazilskih velikana Sao Pulom, Corinthiansom, Flamengom i kombiniranim  sastavom Santosa i Vasco de Game, te Belenensesa, Lazia i Seville, iz Europe. Bilo je to godinu prije SP-a u Švedskoj, gdje se proslavio legendarni Pele, koji je debitirao za seniore na tom turniru u Morumbi. U tri utakmice, inače, Pele je tada „zabio“ pet pogodaka.

Brazilski tisak iz 1957., tekst posvećen Kadoviću

– Tata je branio na prvoj utakmici, protiv Flamenga, te obranio kazneni udarac čuvenom Zagalu! I danas čuvam hvalospjehe brazilskih novinara za „mladog vratara iz Zagreba“. Štoviše, u brazilskom tisku pola stoljeća kasnije napisano je: „U  velikoj pobjedi Flamenga nad jugoslavenskim prvakom (danas hrvatskim prvakom), postignuta su samo dva gola jer su ostali bili autogolovi. Zanimljivo je, da je golman Dinama Kadović tada obranio penal čuvenom Zagalu, a svojim majstorskim obranama spriječio veću pobjedu Flamenga“.

– Na spomenutoj turneji u Brazilu, zbog nekih problema na avionu dinamovci su stali su Dakru i bili smješteni u luksuznom hotelu. Na večeri im je pripremljena riba, a na stolu je svaki igrač imao zdjelicu s vodom i limunom. Neki su razumjeli da je to neki način konzumacije hrane, te su vodu popili, a limun za kraj isisali. I tako dok im konobar nije šapnuo da voda služi za pranje ruku. Nakon ribe poslužen je jastog koji mnogi nisu znali kako jesti, pa su grizli tvrde dijelove pa ih je opet konobar morao upozoriti da se ti tvrdi dijelovi ne jedu, te pokazao način rezanja s posebnim škarama. Nakon obilne večere, pak, poslužene su im banane i još neko tropsko voće. Također, mnogi su voće jeli zajedno s korom! Bila je to 1957. kad u Jugi nije bilo konzumacije tropskog voća, a nije ni bilo nekih vrhunskih hotela, u kojima bi se konzumiralo jelo na primjeren način.

Golman Kadović, 1956.

Nakon Dinama, Kadović st. prešao je u subotički Spartak (osječka Slavonija, u to doba je drugoligaš), u kojem je bio neprikosnoven na vratima, te doživio svoje najveće sportske trenutke. Ipak, 1961. vratio se u Osijek i tri godine kasnije završio karijeru u dresu Slavonije.

– Uvijek se smatrao Osječaninom, volio je Osijek, njegove ljude, posebno Dravu, na kojoj je uživao u pecanju, te u plovidbi čiklom i gliserom, koji su tada imali samo on, dr. Zorić i Đakovčanin Tošo, poznat po prvom disco baru u Slavoniji, Viktoriji. Ljubav prema Dinamu, NK Osijeku, gradu Osijeku, Dravi, kao i povijesti grada prenio je na mene. Inače, zaposlio se kao službenik u JŽ i rado se odazivao na utakmice željezničarske reprezentacije Jugoslavije. Sjećam se da smo zbog toga imali pogodnosti jeftinijih karti za vlak, pa smo često kao obitelj putovali po Europi, a posebnu pažnju obraćali smo nogometnim stadionima u Londonu, Parizu, Bruxellesu, Rimu, Milanu, Torinu. Na HŽ-u je radio i u vrijeme Domovinskog rata, te po njegovu završetku dočekao mirovinu. Mnoge prijatelje je izgubio u ratu, te se nije snalazio u novim društvenim i etičkim promjenama, te se povukao u osamu na kuću u Đakovo, na imanju koje je naslijedio od svoje bake, gdje je vrijeme kratio vrtlarenjem, uzgojem kunića, kartanjem u obližnjem Vatrogasnom domu sa svojim prijateljima iz djetinjstva, koje nikada nije zaboravio, pa i kada je bio najpopularniji. Posebno je  uživao u društvu unučadi, s kojima je igrao nogomet i rado odlazio na pecanje na obližnja đakovačka jezera. Posebno se angažirao vikendom u kulinarstvu, kada se radovao druženju s djecom i unucima, te pripremao njegov čuveni „Iločki ćevap“, koji mi jako nedostaje, jer ga je jedino on znao tako pripraviti. Godinama sam poslije pokušao pojesti u Iloku taj specijalitet, no ni jedan nije bio pripravljen kao očev. Očev je bio i ostao najbolji! Umro je nakon što mu u osječkoj bolnici nisu na vrijeme dijagnosticirali blaži srčani udar, te je uskoro dobio sepsu, te nas napustio gotovo u tri dana, nakon što je s unucima još igrao nogomet. Iza sebe je ostavio i danas živu suprugu Viktoriju, kćerke, stariju Lidiju (umirovljeni je građevinski inženjer), Jadranku (sudac u Starigradu na Hvaru, gdje živi i radi a Osječanima je u uspomeni kao vrsna odbojkašica prvoligaša Željezničara), mene, te unuke Gorana, Marinu, Marka, Tonija i Krunu. I kao kuriozitet svoje vrste: Kruni je kršteno ime Stjepan!

Tri generacije

Drugi dio priče neizbježno je posvetiti Stjepanu Kadoviću, kolekcionaru čije su nas ime i prezime – vratili u povijest.

– Kao rođeni Osječanin, veći dio života proveo sam u Donjem gradu, gdje sam završio OŠ  „Bratstvo i jedinstvo“ (danas „Jagoda Truhelka“) i završio Gimnaziju „Braća Ribar“ u Tvrđi – priča nam, ustvari, Stjepan Kadović III. s još jednom zanimljivošću a to je da mu je kemiju predavala prof. Nevenka Matanovac, isto kao i na Gimnaziji njegovom ocu! – Diplomski i postdipmomski studij završio sam na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i kao odličan student na preporuku prof. Mellera, odmah po diplomiranju dobio prvi posao, u „Mobiliji – Ivo Marinković“ na mjestu samostalnog referenta uvoza.

O tijeku brzog napredovanja u struci, Stjepan će vam pričati ilustrirajući ga mnogim za današnje prilike nezamislivim detaljima naglašavajući one koji se odnose na (ne)zamislivost neplaćanja računa bilo kakve vrste i u bilo kojim okolnostima.

– To su bila vremena, kada je ljudska riječ nešto vrijedila, i nije trebala niti gotovina niti kreditna bankarska kartica. Još u Mobiliji zavolio sam povijest, dizajn, starine, te proučavao tradiciju zasnovanu na „Povischillu“. Davne 1991. radio sam na novom idejnom brendiranom rješenju, koje je prihvaćeno od strane javnosti i gospodarstvenika. Kao ambiciozan mlad poslovni čovjek, pri kraju Domovinskog rata, shvatio sam u kojem smjeru ide budućnost tvrtke sa stoljetnom tradicijom, pa sam se zaposlio u Brodomerkuru d.d. Split, koja je tada bila jedna od najvećih trgovačkih tvrtki u novoosnovanoj državi. Bio sam šef predstavništva tvrtke (u kojoj su svi bili hajdukovci) u Osijeku na području elektromaterijala. Nakon nekoliko godina osjetio sam da je perspektiva Hrvatske u graditeljstvu, pa sam se zaposlio u austrijskoj tvrtki „Baumit“, u kojoj sam napredovao do pomoćnika voditelja prodaje za Hrvatsku. Osobito sam ponosan na činjenicu što sam vlasnike tvrtke uvjerio da svoju donaciju, koju su planirali dati Hrvatskoj, usmjere konkretno na obnovu franjevačkog samostana Sv. Ante u Osijeku. To je važan događaj jer je jedna austrijska tvrtka donirala materijal i novac za radove saniranja zvonika crkve Sv. Antuna, čime je praktički započela obnova osječke Tvrđe. To mi je bio posebno drag potez, jer sam time pomogao svojem gradu. U saniranju mnogih zgrada osječke Tvrđe u kasnijim godinama su ugrađeni najkvalitetniji materijali za saniranje, a čiji postupak sam osobno vodio, jer mi je uvijek bio cilj konačno potaknuti gradsku vlast i Ministarstvo kulture RH na obnovu stare zaštićene gradske jezgre.

Želeći samostalan rad, potom je Kadović otvorio vlastitu tvrtku „Bekament“, koja je godinama bila jedna od najuspješnijih u Hrvatskoj. No, kako nikakvi instrumenti osiguravanja plaćanja u novom društvu nisu bili dovoljni da se zaštiti prodavatelj robe, umoran od graditeljstva i teškog razdoblja poslovanja, razišao se sa partnerom i počeo se baviti onim što je oduvijek želio, uređivanjem interijera.

– Otvorio sam poznati Studio za uređenje interijera, Design „Zebra“, u Ul. Republike (preko puta bivšeg „Bonusa“), koji je donio prvih godina uspjeh. No, ubrzo recesija zahvaća i ovo područje te se okrećem antikvarijatu i mojem dosadašnjem hobiju, a da mi istovremeno donosi prihode. Budući da se od antikvarijata ne može živjeti, barem u Osijeku, kao i drugi antikvarijati i moj je uskoro bio – zatvoren.

Razgovor se, potom, neizbježno usmjerio prema nogometu, Stjepan se sjeća „Gaučosa“ s malonogometnih turnira „Tri kornera-penal“, pa aktivnosti s vršnjacima na ulici „od jutra do večeri“, da bi kao gimnazijalac vrlo dobro igrao rukomet i košarku.

– „Pravi“, veliki nogomet sam igrao u juniorima Željezničara na „Mačkamami“, sve do upisa na fakultet, kada su me obuzele neke druge obveze.

Ne propušta utakmice klubova za koje je branio, NK Osijek i Dinama u Ligi prvaka, kao i reprezentacije Hrvatske. I pritom se često sjeća očeva predviđanja pri debiju Luke Modrića za Dinamo:

– Taj mali daleko će dogurati, bit će top klasa“! Žao mi je, što tata nije dočekao uspjehe „vatrenih“ kad je Luka to i postao. Inače, znao je o Peleu pričati s golemim poštovanjem, možda i zato što ga je osobno upoznao. Također je s poštovanjem pričao o Zagalu, doslovce je volio je Dražana Jerkovića, a u Osijeku je prijateljevao s Vernerom, Kasačem, Čulinom.

Naravno, i ono najvažnije pitanje: otkud sklonost prema kolekcionarstvu, kad je to počelo, gdje ste sve skupljali predmete, a posebno značajno: koliko ste dosad imali izložbi?

– Ljubav prema starinama me potaknula da s pokojnim Šimurdom pokrenemo ideju o sajmu antikviteta u Osijeku davne 2005. u Bastionu u Tvrđi, ubrzo je sajam preseljen na Glavni trg u Tvrđi, te je do danas postao turistički i kulturni brend grada. I dan-danas se na sajmu antikviteta pojavljujem kao izlagač, jer kao kolekcionar imam misiju: da je dužnost kolekcionara predstaviti javnosti, građanima, svoje kolekcije, da i oni uživaju u predmetima iz kolekcije, a ne samo kolekcionar. Iz tog razloga priređujem tematske izložbe posljednjih 15 godina u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek. Svake godine pripremim 1-2  tematske izložbe, koje pripremim iz svoje obilne kolekcije pod određenom temom, a na osnovu višemjesečnog kolekcionarskog i povijesnog istraživanja predmeta iz vlastite kolekcije.

O posljednjoj, uvodno spomenutoj, napisano je:

„Autor je simbolički industrijsku baštinu Osijeka usporedio sa dinosaurusima, bićima koja su davno “izumrla”, i jedini njihovi materijalni dokazi: kosturi i kosti se čuvaju u mnogim arheološkim muzejima širom svijeta. Stoga je u naslovu izložbe naziv “Izumrla industrijska baština”. Tako autor na ovoj izložbi predstavlja eksponate, iz vlastite kolekcije koji su jedini materijalni dokazi tvrtki, koje više ne postoje, a mnogima se ne zna ni lokacija. To su tzv. “kosti osječke izumrle industrijske baštine”. Također, će se nastaviti priča stolarskog radnika Marka.“.

U pripremi je za 2025, iz „Kadovićeve radionice“ za one koje to zanima dakako, izložba pod nazivom: Osamdesete su bile godine!

Foto: Obiteljska arhiva

Bilo jednom...

STARE OSJEČKE KAPIJE Mogli bismo imati turističke ture samo za razgledanje ulaza u kuće

Neke su originalne ali trule, neke uništene nestručnom obnovom, a mnogo je potpuno zamijenjenih lošijim verzijama

Objavljeno

3 mjeseca od objave

.Dana

03.09.2025

Objavio

Nevjerojatan potencijal. Stare kapije koje se i danas mogu vidjeti u ulicama na području Donjega grada, zatim u Strossmayerovoj ulici, u Tvrđi te na starijim stambenim zgradama i kućama u središtu grada zapravo skrivaju nekadašnju urbanu ljepotu.

Mnoge od njih danas su zapravo u užasnom stanju jer restauracijski radovi kojima bi ih bilo moguće vratiti u originalno stanje vjerojatno stoje cijelo bogatstvo. Rad na obnovi i zamjeni nekih drvenih dijelova ili gradnji cijelih novih kapija te rad na obnovi mehanizama za zaključavanje – moguće je da više ni nema kvalitetnih majstora koji bi se mogli prihvatiti takvoga posla.

Zatim, mnoge od tih kapija zapravo skrivaju dvorišta u kojima je više različitih stambenih jedinica ili su zgrade podijeljene etažnim vlasništvom različitih stanara. Sve su to razlozi zbog kojih je teško dogovoriti obnovu i planirati, odnosno skupljati novac za restauraciju kapija.

Među ljepoticama koje je ozbiljno nagrizao zub vremena danas je moguće prepoznati nekoliko stanja. One kapije koje su gotovo originalne, ali su većim dijelom potpuno dotrajale, mjestimice znatno istrunule i u očitom raspadu. Zatim, postoje kapije koje su tijekom godina nestručno obnavljane, pa su danas zapravo većim dijelom uništene neodgovarajućim intervencijama, pokvarenih brava i stotinama puta krpane. I konačno, one kapije koje je netko s vremenom zbog dotrajalosti odlučio trajno zamijeniti, ali kako je restauracija bila preskupa, projektirali su i pravili nova rješenja od jeftinijeg drva i bez reljefnih posebitosti po kojima su bili poznati originali – te su kapije danas nepovratno izgubljene, a njihove su zamjene također već ozbiljno nagrižene i uništene.

Ipak, u različitim dijelovima Osijeka danas je dovoljno starih kapija da bi njihovo razgledanje bilo moguće sistematizirati u nekoliko logičnih povijesnih cjelina. Ambiciozniji turistički i kulturni djelatnici oko njih bi mogli ispredati priče o gradu i građanima u različitim povjesnim razdobljima. A svi oni građani koji kraj takvih autentičnih dijelova povijesti prolaze svakodnevno, a da ih uopće ne primjećuju, vjerojatno bi se debelo iznenadili kad bi samo na trenutak zastali i, gledajući ih, uronili u priče skrivene njihovim debelim vratnicama. To je, naime, još jedan grad u gradu.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Bilo jednom...

KONTROLNI TORANJ Nekada je moćni glas Željka Čulika Jabuke preko razglasa odzvanjao Kopikom

Legendarni dobri duh najvećeg gradskog kupališta neumorno je brinuo o sigurnosti kupača

Objavljeno

5 mjeseci od objave

.Dana

19.07.2025

Objavio

Zanimljivo bi bilo ovih vrelih srpanjskih dana, među Osječanima koji osvježenje traže na kupalištu Coapacabana, provesti anketu s jednim, jedinim pitanjem: Znate li zašto kontrolni toranj nosi naziv Jabuka? Nešto stariji sugrađani sigurno bi dali točan odgovor, a mladići i djevojke koji nemaju dug staž posjećivanja Kopike možda bi pomislili da na tom mjestu raste ili je raslo stablo neke posebne jabuke. No, Jabuka je zapravo nadimak Željka Čulika – Jabuke, vjerojatno najpoznatijeg djelatnika Copacabane svih vremena.

On je od izgradnje rekreacijskog kompleksa svakoga ljeta svakodnevno s kontrolnog tornja nadzirao sve bazene i preko razglasa neumorno objavljivao upute da prije ulaska u bazene treba koristiti nogopere, da je zabranjeno skakanje u bazene, o pravilima za upotrebu tuševa i toaleta unutar kompleksa, o dostupnosti pitke vode, zatim informacije o radnom vremenu i dubini pojedinih bazena, procedurama za parkiranje bicikala, o pravilima korištenja sunčališta, o mjestima za odlaganje otpada, o korištenju drugih rekreacijskih i sportskih igrališta i kapaciteta, o ponudi u ugostiteljskim kioscima i naročito je bio učinkovit kad bi mu dolazila djeca koja su se izgubila, pa bi njihove roditelje pozivao da se jave pokupiti uplakanu djecu kod kontrolnog tornja, primjerice: “S nama je uplakana Ivana, ima šest godina i mole se roditelji Petar i Ana da se hitno jave kod kontrolnog tornja”.

Zanimljivo, upravo zbog njegovog izvrsnog snalaženja kod upotrebe razglasa putem kojega je upravljao ponašanjem ogromnog broja posjetitelja – obitelji su brzo prihvaćale taj način rada, pa su djecu uvijek učili da im je najbolje, u slučaju da se izgube u svjetini, pomoć potražiti kod kontrolnog tornja. I to je jako dobro funkcioniralo. Jabuka je bio kombinacija vrhunskog autoriteta, informatora, ali i najodgovornija osoba za sve što se na kupalištu događalo. Naravno, većina posjetitelja poznavala ga je samo po glasu, i to je bilo dovoljno da bi ga poštovali.

Jabuka s legama

Za vrijeme Domovinskoga rata, Jabuka i legendarni nogometaš Ivan Lukačević – Luks

Između njegovih čestih uključivanja preko razglasa bi puštao popularnu glazbu, a pjesme je često prekidao važnim obavijestima. Jabukin glas je tijekom ljeta bio popularniji i prepoznatljiviji od bilo kojeg tada aktualnog lokalnog radijskog voditelja. Uvijek fokusiran na sigurnost kupača, glasan, moćan, često zapravo zapovjednog tona – Jabuka i njegov glas bili su nezaobilazni elementi ukupnog doživljaja ljeta na Kopiki.

Željko Čulik tako je s godinama izrastao u gradsku ikonu. Bio je odličan rukometaš, bezgranično zaljubljen i u ribolov, pa biste ga, u društvu prijatelja-pecaroša mogli zateći i na ušću Drave u Dunava kod Aljmaša. Tijekom šezdesetih godina, još dok su u Osijeku djelovali rukometni klubovi Elektra, Grafičar i Metalac, robusni pivotmen branio je boje „crno-bijelih“ (na slici, s devetkom na dresu) za što je bio i predodređen jer je, kao električar po zanimanju, bio zaposlen u nekad velikom OLT-u stekavši svojim nastupima ugled jednog od najboljih rukometaša u gradu. Omiljen u kompletnoj osječkoj sportskoj obitelji, a u Domovinskom ratu ostavio je snažan dojam kao hrvatski branitelj, na što podsjeća i jedna od fotki u društvu druge osječke legende Ivana Lukačevića-Luksa.

Iz razdoblja rukometne karijere, Jabuka je devetka

Jabuka na kontrolnom tornju kupališta Copacabana osamdesetih godina

Nažalost, Čulik je iznenada preminuo 2009., a da nije obilježio ni 63. rođendan, ostavivši iza sebe, osim brojnih prijatelja, neutješne suprugu Julijanu i kćeri Željku (Celinščak) i Anu (Mehičić), brata Branka (u međuvremenu, on i supruga su također preminuli) a da nije dočekao rađanje nijednog od petoro unučadi, kojima bi, sigurno, na svoj način osvojio srce. I možda je baš, zbog preranog odlaska u vječnost, odluka o (pre)imenovanju tornja na Copacabani najprikladniji način za trajno (o)čuvanje uspomene na tu istinsku gradsku ikonu.

Foto: Komarilos i osobna arhiva

Nastavi čitati

Bilo jednom...

NEKAD I SAD Kako je Korzo preselilo na Promenadu, a plivus se iz luke prebacio na Kopiku

U romantičnoj povijesti Osijeka šetališta su uvijek bila mediji za susrete mladih i za stvaranje simpatija

Objavljeno

5 mjeseci od objave

.Dana

03.07.2025

Objavio

Nedavna prva ovogodišnja „Osječka ljetna noć“ pokazala je nešto starijim sugrađanima koliko je, zapravo, Grad na Dravi promijenio vizuru, a njegovi stanovnici svoju svakodnevicu. Naime, desetljećima emotivno doživljavane, ili tek prepričavane, večernje šetnje užarenim asfaltom u središnjoj (gornjo)gradskoj ulici, jednostavno su preselile na promenadu s kojom se, osobito nakon njena povezivanja dva glavna dijela grada, s razlogom ponosimo. Traženje svježeg zraka, prirodno, sada odvodi Osječane na samu obalu rijeke koja je tako i bukvalno prerasla u gradsku žilu-kucavicu, gdje šetnja svake večeri pruža priliku za istinski predah nakon svih dnevnih aktivnosti.

LEPTIRIĆI No, nestalo je, na taj način, i onih dražesnih dogodovština u kojima je korzo, osim stalnog sklanjanja od opasnosti tramvajskog prolaska, bilo mjesto i vrijeme nepisanih dogovorenih sastanaka mladih, gdje su se mnogima prvi put pojavili oni čuveni leptirići simpatija mladića i(li) djevojaka koji se prethodno uopće nisu poznavali. A to i nije bilo teško doživljavati, jer se, po nepisanim pravilima, koje mjesto „pripada“ kojem sloju, mladića i(li) djevojaka pa bi se lako pronalazile i prve simpatije, od kojih su mnoge postupno prerastale u mladenačke ljubavi, a neke završavale i trajnim, životnim vezama.

Korzo, sada, više nije mjesto okupljanja te vrste, tramvaji istina i dalje ometaju prolaznike, namjernici ulaze u brojne trgovine, pa se i tako povremeno stvaraju međusobni susreti, ali – draž tog lokaliteta (kakav su imali i Donjograđani na svom središnjem trgu, sadašnjem Trgu bana Jelačića) jednostavno je – nestala. A za stvaranje novih navika morat će proteći još dosta vode rijekom Dravom.

Detalj s nekadašnjeg Korza, kod legendarnog IPK ćoška

NOVA TRADICIJA Ono što se, također, sasvim promijenilo, je nekad uobičajen silazak s korza do dravske obale, gdje su se, ili nastavljali, ili već utvrđivali pogledi simpatija začeti negdje između tramvajskih tračnica. Dakako, budući da su te beskonačne kolone sada smještene sasvim uz obalu (gdje su se nekad davno nastavljale te na korzu stvaranje prve simpatije) sve je isto kao nekada, ali sadašnja osječka mladež tek je na putu rađanja neke nove tradicije, slične onoj otprije koje desetljeće, gore na korzu. No, sigurno će se promijeniti način rađanja tih leptirića, jer sada pogledi najčešće stižu iz nekog od mnogih kafića, koji su i na spomenutoj „Osječkoj ljetnoj noći“ bili krcati našim domaćim galebovima. Onima koji će, možda, nadolazećim naraštajima opisivati novu naviku emotivno kao roditelji.

TRENINZI KOD FLOSA No, ta nova priča imat će i jedan sasvim drukčiji dio svog sadržaja, jer su u Zimskoj luci danas parkirani brojni čamci, u kojima Osječani tijekom praznika odlaze na obiteljske izlete, bilo na Karašicu, bilo do Aljmaša, svejedno. Na prostor koji su neke prijašnje generacije mladih Osječana koristili s bezgraničnim entuzijazmom za plivanje i vaterpolo, iako je sadržaj njihova improviziranog plivališta, sličnog tada jedinom službenom gradskom kupalištu podno Tvrđe (Garnizon), djelovao sasvim skromno, sasvim je zaboravljen. A baš su članovi PVK Omladinac bili posebna atrakcija sugrađanima, koji su se ljeti s korza spuštali do obale rijeke. U vodi omeđenoj „flosom“ (daskama pričvršćenim za brojne prazne bačve) odvijali su se večernji treninzi plivača i vaterpolista privlačeći pritom pozornost slučajnih i(li) namjernih prolaznika.

JUNACI PLIVALIŠTA Činilo nam se, međutim, da bi uvečer taj skroman ambijent prerastao u ljupki bazen dostojan vrhunskih plivačkih i(li) vaterpolskih natjecanja. Divili smo se našim junacima, njihovim sjajnim plivačkim dostignućima (Murovi, Podlavicki, Kopilovićeva, Brumec, Pavleković, Rafajac, Čepčik…), a atraktivne vaterpolske utakmice igrane pod svjetlošću škiljave svjetlosti žarulja obješenih na običnu žicu iznad plivališta, sigurno i danas pamte preostali rijetki Osječani koji su se bar jednom, često nakon večernje šetnje omiljenim korzom, znatiželjno spuštali k betonskim, još vrućim stepenicama gledališta nama omiljenog «plivusa».

A tamo su nas oduševljavali tarzanovski povici, gotovo krici, članova vrsne i omiljene vaterpolske momčadi Omladinca. Kirbike, Krnje, Bruleta, Mjeseca, Legre, Toze, Dorića, Vogre, Njuce… kasnije Gloca.

GLUMICE PLIVAČICE Podsjetit će nas uvaženi kolega, nenadmašni kazališni kroničar Lj. St., da su aktivno i vrsno plivale i kasnije poznate glumice Inge Appelt i Ljerka Draženović, a među najdarovitijima plivačkim asovima tog vremena svakako je bio Tomislav Copkov. Najtalentiraniji dio obitelji iz Strossmayerove 7 blizu središnjega gradskog trg, tijekom jednog od posjeta rodnom gradu, s nostalgijom se prisjećao brojnih divnih dana i večeri provedenih u Zimskoj luci. Slažući trajno u memoriju i događaje iz svoje burne sudbine proživljene širom Europe i Kanade. Jednom se pohvalio i fotografijom kako bi otklonio nevjericu u dio pustolovnog života, na kojoj se lako prepoznavalo čuvenog francuskog glumca Jean Paula Belmonda, kojem je jedno vrijeme bio tjelesni čuvar!

ROMANTIČNA ROPOTARNICA I sve to ostalo je samo dio one osječke prošlosti, koja je zauvijek završila u ropotarnici jedne romantične povijesti. Jer, sve se promijenilo, pa je, tako, korzo preselilo na promenadu, a plivus na nadaleko čuvenu Kopiku. Gdje danas izrastaju neki novi talentirani plivači(ce) i vaterpolisti(ce) koji možda nikad nisu ni čuli o plivusu u Zimskoj luci, ali se, zato, nadaju i oni novoj „selidbi“ – u natkriveni olimpijski bazen koji je Osijek odavno zaslužio.

(Na naslovnoj fotografiji: Zimska luka iz vremena kad su se u njoj odvijali plivački treninzi)

Foto: Preslike iz albuma Josipa Klobučara

Nastavi čitati

Bilo jednom...

27. LIPNJA 1991. Dan kad je tenk pregazio fiću probudio je Osijek, znali smo što slijedi

Kratka rekonstrukcija događaja koji je započeo u 19,30 sati i zauvijek promijenio povijest grada

Objavljeno

5 mjeseci od objave

.Dana

27.06.2025

Objavio

Na današnji dan prije 34 godine, 27. lipnja 1991. na raskrižju tadašnje Klajnove (danas Trpimirove) i Vukovarske ulice tenk JNA pregazio je crvenog fiću. Iako prethodnih gotovo dva mjeseca već snažno kuhaju sukobi u selima u okolici grada i širom Slavonije i Baranje, iako se noću blokiraju prilazi nekim srpskim selima u koje JNA organizirano doprema oružje, u koje pristižu dobrovoljci iz Srbije koji aktivno pritišću i organiziraju lokalno stanovništvo protiv novouspostavljene hrvatske države – ovakve scene u Osijeku su u tom trenutku ipak bile nezamislive.

Zapovjedni kadar JNA iz tadašnje Bijele kasarne (pravo ime bilo joj je Kasarna Milana Stanivukovića) uputio je na osječke ulice kolonu tenkova i oklopnih vozila vjerojatno kako bi proširili paniku među građanima točno dva dana nakon što je Sabor izglasao i formalno odcjepljenje Hrvatske od tadašnje Jugoslavije i proglasio nezavisnost. Bilo je oko 19,30 sati, bilo je vruće, mnogi su se vraćali s kupanja s Kopike kad je vreli ljetni zrak na raskrižju zaparala buka snažnih borbenih strojeva.

Zasigurno u početku nesvjesni opasnosti, građani su stajali u nevjerici i gledali kako tenkovi jure ulicom i teškim gusjenicama žderu asfalt. A onda su počeli reagirati i uz glasne povike oklopnjake su počeli gađati kamenjem, bocama, kantama, čak i obućom, zapravo svime što su mogli dohvatiti ili što su na brzinu ponijeli iz stanova kad su nešto ranije primijetili što se događa.

Ukupno su borbena vozila oštetila četiri osobna automobila i nekoliko gradskih autobusa koji su se u tim trenucima našli na cesti. No, svima je u pamćenju ostao trenutak kada se u cijelom tom kaosu, ispred autobusne stanice kod tadašnjeg Studentskog centra na Vukovarskoj (danas je tu Eurodom i stanica je na gotovo istoj poziciji) iznenada na sredini ceste praktički nekoliko desetaka metara ispred tenka koji je jureći prilazio s istoka – zaustavio crveni fićo. Automobil je vozač parkirao popreko na cesti, zatim je brzo i elegantno izašao iz vozila i nonšalantno se, onako u kratkim hlačama odmaknuo, a nekoliko sekundi kasnije tenk je u snažnom naletu pokupio fiću i gotovo trenutno ga samljeo kad je njime u prolazu udario u zaustavljeni gradski autobus. Bio je to trenutak potpunog kaosa, ali i potpunog otrežnjenja za sve one građane koji su eventualno očekivali kako se sukobi iz okolice nikada neće preseliti na osječke ulice. Dodatno, ovaj događaj je još jednom deklarirao kako JNA (vojska koja je u Jugoslaviji bila jamac stabilnosti i međunacionalne povezanosti) neće svoj autoritet iskoristiti da bi smirivala sukobe, eventualno ih prekidala i razdvajala strane, nego da se jasno stavila u funkciju agresije na samostalnu Hrvatsku.

Vozač crvenog fiće bio je Branko Breškić iz Višnjevca. Odmah nakon ovog događaja prijavio se u Hrvatsku vojsku i rat je proveo u 3. gardijskoj brigadi. Njegovo ime i danas je upisano na tabli kod spomenika koji na raskrižju simbolično predstavlja taj događaj na način da fićo dominira tenkom T-55.

Kasnije iste večeri iz Bijele kasarne (smještene između Vukovarske i Ulice cara Hadrijana, nasuprot bolnice) otvorena je vatra na osobna vozila koja su prometovala cestom, pa je toga dana zabilježeno ukupno dvadesetak ozlijeđenih građana civila.

Nekoliko dana kasnije iz Bijele kasarne je pobjegao vojni ročnik koji je bio prisiljen upravljati tenkom i predao se hrvatskim snagama. Radilo se o Josipu Iliću iz županjskog kraja koji je objasnio da su svi vojnici u kasarni prethodnih nekoliko mjeseci bili unutar svojevrsne informativne blokade, nisu znali što se događa i oficiri su ih neprestano plašili kako se priprema napad na kasarnu. Također, vojnici iz svih dijelova bivše Jugoslavije (koji su tada ovdje služili vojni rok) su u sve većem broju bježali iz kasarne iako im je bilo jasno da bi mogli biti ubijeni u slučaju da ih uhvate u bijegu. Ilić je objasnio i kako su vojnici prethodno obučeni voziti i vatreno djelovati iz tenkova odavno bili upućeni u akcije negdje na širem području Slavonije i Baranje. Stoga su njih onda u kasarni u kratkom roku od nekoliko dana nabrzinu uputili kako pokrenuti i upravljati teškim vozilima, a potom su ih pod izravnom prijetnjom oružjem (iza njih su tijekom djelovanja na osječkim ulicama bili oficiri s otkočenim osobnim naoružanjem nabijenim bojevim streljivom) uputili u grad. Nakon toga još je veći broj vojnika krenuo bježati iz kasarne, pa je tako pobjegao i on. Odmah se prijavio u Hrvatsku vojsku.

Slučaj je htio da su i Breškić i Ilić služili u 3. gardijskoj brigadi. Obojica su preživjeli rat. Branko je poginuo u prometnoj nesreći 2001. u 41. godini, a Josip je umro 2010. u 38. godini života.

Autor video snimke koja je obišla svijet je osječki televizijski novinar Žarko Plevnik, a fotografiju koja dokumentira sekundu kada tenk melje fiću, koja je svih ovih godina dominirala novinskim izvještajima i također je objavljivana u svijetu, snimio je Jozo Petrić, tadašnji fotoreporter osječkog dopisnišva Večernjeg lista.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Bilo jednom...

FIĆO GAZI TENK Spomen instalacija na uglu Vukovarske i Trpimirove ima novouređeni okoliš

Povećan je i programski plato, obavljeno je nasipanje bijelim kamenom, a tu su i dvije nove klupe za odmor

Objavljeno

7 mjeseci od objave

.Dana

19.05.2025

Objavio

Ugradnjom opločnjaka dovršeno je uređenje nove staze oko spomen instalacije fiće koji gazi tenk na ugu Vukovarske i Trpimirove ulice. Osim toga, na potezu prema raskrižju uređen je i značajno veći opločani plato namijenjen programskim aktivnostima koje se uz spomen obilježje odvijaju u danima sjećanja kako su tenkovi iz nekadašnje Bijele vojarne JNA 27. lipnja 1991. izletjeli na Vukovarsku, gdje je jedan od njih samljeo crvenog fiću.

Tenk je danas prednjim dijelom ukopan u zemlju kako bi instalacija dodatno sugerirala građansku nadmoć i otpor personificiran neuništivim malim automobilom što dominira nad teškim borbenim oruđem. Neposredni okoliš dodatno je uređen nasipavanjem bijelog kamenja kako bi simbol otpora bio uočljiviji. Uz instalaciju su postavljene i dvije nove klupe za odmor.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Najlaćarnije