U ožujku prošle godine, nakon više od 40 godina u Osijek su stigli prvi niskopodni tramvaji. Veći, sigurniji, udobniji i prilagođeni osobama s invaliditetom, 10 ih je već na ulicama, dok će od veljače iduće godine početi stizati još 10 novih. Tako će cijela tramvajska flota biti obnovljena s ukupno 20 vozila.

Paralelno s 10 novih tramvaja ulicama voze i stari tramvaji, a Grad Osijek je odlučio dva takva tramvaja ’68 i ’72 godište, koji su 2005. prošli potpuni remont i u voznom su stanju, donirati ukrajinskom gradu Žitomiru.

– Uz posredstvo hrvatskog veleposlanstva u Ukrajini odlučili smo rashodovati te tramvaje i donirati ih Žitomiru. Tramvaji u potpunosti zadovoljavaju potrebe ukrajinskog grada koji, na žalost, trpi velike ljudske i materijalne gubitke. Ovim  činom želimo pokazati da Osijek nije zaboravio humanu i svaku drugi pomoć koju smo dobivao za vrijeme Domovinskog rata. Želimo pokazati građanima Žitomira da nisu sami, želimo ih poslati poruku snage i ohrabrenja – rekao je gradonačelnik Ivan Radić.

Tramvaji su rashodovani, ali će na ulicama Žitomira voziti još dugi niz godina. Kako su rashodovani, Grad nema nikakve financijske obaveze, ne plaća PDV, samo trošak transporta od 10.000 eura.

Kada u Grad počne stizati novih 10 niskopodnih tramvaja, Osijek će Žitomiru donirati još četiri stara tramvaja, dok će dva do tri stara vozila ostati u Gradu za uspomenu.

Foto: Komarilos

Rijetki ribiči na obalama bajera na Jugu 2 škrto progovaraju kako su uginule ribe uz obalu bajera možda rezultat toga što je “voda loša, pa im nešto smeta”. A neki od njih misle kako su to “ove što se nisu dobro prilagodile nakon poribljavanja”.

U svakom slučaju šetači, od kojih neki guraju i kolica s malom djecom, kažu da na mjestima gdje se nakupljaju lešine uginulih riba gadno smrdi, a i da sve skupa jako ružno izgleda. Doista, ako prošetate stazama koje su bliže obali, na mjestima gdje se na površini vode mogu vidjeti uginuli primjerci težine između pola kilograma i jednog kilograma – doista teško možete proći, a da vas za nos ne štipa opaki smrad raspadajućeg ribljeg mesa.

Športsko-ribolovni klub „Jug 2“ brine o poribljavanju bajera, a godišnje se jezero poribljava s dvijhe tone ribe, uglavnom šarana i amura. Tomislav Gerovac, predsjednik kluba kaže kako su uginule ribe uz obalu ostaci ranijeg poribljavanja.

– Nije to puno ribe, to je možda 20-ak komada, a nešto smo već izvadili. Ne znam kakav je to problem?! Sve što dođe blizu obale mi povadimo, to je uobičajeno nakon poribljavanja. Voda je inače puna arsena i željeza i to jednostavno ne možemo izbjeći. Nema ni govora o pomoru ribe –rekao je Gerovac.

Foto: Građani Komarilosi i Komarilos

Oko 400 boksač(ic)a iz pedesetak zemalja sudjelovat će na Svjetskom kupu u Brazilu koji će se sve do kraja travnja održavati u gradu Foz do Iguacu. Taj grad, inače, poznat je po veličanstvenim slapovima, drugim po veličini u svijetu uvrštenima među sedam svjetskih čuda.

Hrvatsku će na tom velikom natjecanju, u konkurenciji najboljih na planeti, olimpijskih i svjetskih prvaka i osvajača medalja, zastupati Sara Beram (do 65 kg), Gabrijel Veočić (do 80) i Luka Pratljačić (+90 kg) i imati priliku uz odličja i bodove za mjesta na rang-listama World Boxinga, te olimpijske kvalifikacije za OI u Los Angelesu 2028.

S tim tercetom, u Brazil su odletjeli i izbornik državne reprezentacije Paro Veočić i njihovi treneri Matej Matković i Damir Stručić.

Sara (Petar Zrinski, Zagreb), Gabrijel (Brod, Slavonski Brod) i Luka (BK Osijek) najbolji su naši predstavnici „plemenite vještine“ i jedini imaju sve uvjete i zadovoljavaju najviše kriterije za nastup na Svjetskom kupu.

Kao što je poznato, Sara Beram osvajačica je brončane medalje na EP 2022. godine a na SP je konkurirala za medalju i vratit će se u Brazilu u ringu poslije dužeg izbivanja izazvanog ozljedom i oporavkom. Veočić je dvostruki prvak Europe i osvajač medalje na lanjskom SP u Liverpoolu, petoplasirani na OI u Parizu 2024., trenutno četvrtoplasirani na rang-listi World Boxinga u poluteškoj kategoriji (do 80). A korpuldentni Osječanin Luka Pratljačić, sedmi na rang-listi najboljih svjetskih superteškaša , osvajač „bronce“ na EP 2024 i petoplasirani na lanjskom SP.

Foto: HBS

Osijek je na ovogodišnjoj 26. međunarodnoj turističkoj burzi PUT, održanoj od 15. do 17. travnja u Cresu, osvojio nagradu Simply the Best za najbolju turističku destinaciju Hrvatske u kategoriji gradska destinacija kontinenta! Ovo priznanje za Osijek ima posebnu težinu jer potvrđuje da grad na Dravi postaje sve snažnije prepoznat kao poželjna kontinentalna destinacija, grad ugodne atmosfere, bogate baštine i topline koju posjetitelji vrlo lako prepoznaju.

Nagradu dodjeljuju Udruga hrvatskih putničkih agencija i turistička burza PUT, a Osijek je među najboljima prepoznat zahvaljujući kvaliteti i raznolikosti svoje turističke ponude, razvoju novih sadržaja, unaprjeđenju postojećih atrakcija, uređenosti javnih prostora i turističkoj infrastrukturi. Dodatnu vrijednost ovom uspjehu daje i činjenica da je priznanje uručeno u sklopu najstarijeg hrvatskog B2B turističkog susreta, koji je ove godine okupio rekordnih 220 sudionika i 136 poslovnih subjekata iz turističkog sektora.

Ovo je priznanje i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da Osijek bude grad u koji se rado dolazi i kojem se posjetitelji vraćaju – svima koji svojim radom, gostoljubivošću, idejama i ljubavlju prema gradu sudjeluju u stvaranju njegove prepoznatljivosti.

– Nagrada Simply the Best veliko je priznanje Osijeku i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da naš grad bude prepoznat kao mjesto doživljaja, susreta i istinskog gostoprimstva. Ovo je nagrada svima koji vole Osijek i koji ga svakodnevno predstavljaju s ponosom. Posebno nas veseli najava da će Turistička zajednica grada Osijeka iduće godine biti domaćin, što doživljavamo kao veliko priznanje, ali i kao priliku da još jednom pokažemo širinu osječkog gostoprimstva, organizacijsku snagu i turistički potencijal grada – poručili su iz Turističke zajednice.

Vrijednost ovogodišnje dodjele dodatno naglašava i uspjeh drugih predstavnika istoka Hrvatske. Među nagrađenima su i Udruga Šokačka grana, Čarda kod Baranjca, Restoran Darócz iz Vardarca te Winter W&W Baranja, što još jednom potvrđuje kako Slavonija i Baranja zajedno grade snažnu, autentičnu i sve vidljiviju turističku priču.

Foto: TZ grada Osijeka

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.

Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.

* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.

Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.

Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.

Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.

Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?

– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.

Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?

– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?

– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?

– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?

– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku