Connect with us

Lege

SANDRA LONČARIĆ Kazalište još uvijek može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju

Ususret premijeri predstave “Kolumne zaboravljene djece”

Objavljeno

.Dana

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.

Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.

* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.

Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.

Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.

Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.

Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?

– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.

Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?

– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?

– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?

– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?

– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku

Lege

JUG 2 Počela prva faza uređenja Bajera, bit će ovo rekreacijsko središte cijeloga grada

Radovi će se izvoditi u četiri faze, a vrijedni su 1,4 milijuna eura

Objavljeno

.Dana

Objavio

Počela je prva faza uređenja jugovskog jezera – Bajera čišćenjem i izravnavanjem terena. Potom slijedi uređenje plaže, koju će urediti Hrvatske vode, a zatim će se krenuti i da uređenjem pješačkih i trim staza te izgradnjoma parkirališta s 52 parkirna mjesta.

– Uredit će se i dječja i sportska igrališta, opremiti prostor roštiljima tako da će Bajer postati sportsko-rekreacijsko središte ne samo Juga II, nego i cijeloga grada – naglasio je gradonačelnik Ivan Radić koji je danas obišao radove.

Radnici Unikoma krenuli su s čišćenjem terena, a direktor Igor Pandžić najavio je kako će na jesen započeti druga faza uređenja Bajera u koji će napraviti sportska igrališta, dok će se u trećoj fazi graditi spojna cesta na dva ulaza, budući da će Bajer u budućnosti biti ograđen. U četvrtoj fazi radit će se trim staza i šetnica oko jezera.

Željko Kovačević, direktor Hrvatskih voda, VGO Osijek rekao je kako će se s izmuljenjem malog bajera krenuti krajem kolovoza ili početkom rujna ove godine.

Radovi na uređenju Bajera, odnosno sve četiri faze uređenja koštat će oko 1,4 milijuna eura.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Nastavi čitati

Lege

BRAVO! Veronika Lemishenko prvu nagradu na svjetskom natjecanju harfista donijela u Osijek

Ukrajinka Lemishenko prva je harfistica HNK-a u Osijeku

Objavljeno

.Dana

Objavio

Nakon dva dana polufinalnih nastupa i velike završnice s troje finalista, u nizozemskom je gradu Utrechtu završeno 9. svjetsko natjecanje harfista, a prvu je nagradu u Osijek donijela naša harfistica Veronika Lemishenko.

Lemišenkin program Riječi, zvukovi, misli istražuje teme psihološkog pritiska, ograničavanja prava, ponovnog povezivanja čovjeka s prirodom, utjecaja karantene, stvarnosti rata i dubokih promišljanja o ljubavi, smrti i vječnosti. Prva nagrada uključuje 5000 eura i kontinuiranu podršku personaliziranog programa skrbi, treniranja i razvoja karijere, uključujući sesije s karijernim trenerom i mogućnosti nastupa između natjecanja 2026. i sljedećeg izdanja natjecanja 2028.

Lemishenko je umjetnička direktorica natjecanja i festivala Glowing Harpu rodnoj Ukrajini, prva harfistica HNK-a u Osijeku i međunarodna gostujuća mentorica na Kraljevskom konzervatoriju u Birminghamu (Engleska).

Ova sjajna glazbenica i dobitnica nagrada na međunarodnim harfističkim natjecanjima u Europi i Aziji, nastupa kao solistica, komorna glazbenica i orkestralna sviračica diljem Europe, Azije i SAD-a. Promiče ukrajinsku kulturu diljem svijeta i podržava mlade ukrajinske harfiste putem svoje dobrotvorne zaklade.

Foto: HNK u Osijeku

Nastavi čitati

Lege

BRANIMIR JUKIĆ Međunarodni šahovski majstor iz Osijeka odnedavno vodi Savez s 220 klubova

Prvi Osječanin na mjestu šefa hrvatskih šahista

Objavljeno

.Dana

Objavio

Hrvatski šahovski savez dobio je početkom ožujka ove godine novog predsjednika. Naime, dosadašnji dopredsjednik Branimir Jukić, šahovski međunarodni majstor promoviran je u čelnog čovjeka Saveza koji u 220 klubova skrbi s oko 5.500 registriranih članova.

Važno mjesto u Jukićevom životopisu, uz šahovsku, zauzima uspješna poslovna karijera, jer je iza njega, kao diplomiranog ekonomista, dugogodišnja karijera u bankarskom sektoru na rukovodećim pozicijama.

– Cijeli život vezan sam uz Osijek, ovdje sam ostvario poslovnu i šahovsku karijeru. Šahom sam se aktivno bavio cijelu svoju mladost do okončanja fakulteta kad sam profesionalnu karijeru pretpostavio aktivnom igranju šaha. Blizu 30 godina radim u bankarskom sustavu i u tom periodu obnašao sam više menadžerskih funkcija u instituciji u kojoj radim gotovo cijelu svoju karijeru. Unatoč činjenici da je posao koji obavljam zahtjevan, uvijek sam nalazio vremena za šah, pa sam u nemogućnosti aktivnog nastupanja na turnirima, bio prisutan i kroz angažman u vođenju kluba i u Hrvatskom šahovskom savezu. Na Izbornoj skupštini Hrvatskog šahovskog saveza, 8. ožujka jednoglasno sam izabran sam za predsjednika.

* Nikome iz Osijeka to do sada nije uspjelo, kakav je osjećaj?

– Biti predsjednikom nacionalnog sportskog saveza je, prije svega, izuzetna čast,
kruna moje šahovske karijere izvan ploče. To je, ujedno, i velika odgovornost jer je Hrvatski šahovski savez osnovan još prije 114 godina i član je Hrvatskog olimpijskog odbora. Savez je prije nešto više od godinu dana preuzeo Tomislav Ćorić, sada potpredsjednik Vlade RH i ministar financija i to u izuzetno teškoj situaciji, kad je HOO ukinuo financiranje zbog nezakonitog poslovanja, kad je  njegov prethodnik ostavio velike financijske dugove pa je gašenje Saveza bilo samo pitanje vremena. No, u kratkom roku Savez je počeo redovno funkcionirati, dugovi su gotovo u cijelosti sanirani, pa sam svjestan očekivanja koje hrvatska šahovska javnost u novom mandatu ima od mene i aktualnog Izvršnog odbora. Da, prvi sam Osječanin koji je na čelu krovne šahovske organizacije u Hrvatskoj i jedan od samo nekoliko sugrađana koji su dobili mandat predsjednika nekog nacionalnog sportskog saveza.

* Koliko dugo igrate šah?

– Igram od svoje devete godine, u karijeri sam nastupao za osječke klubove Metalac, Mursa i FERIT, zagrebački PTT te za SK Solingen u njemačkoj 1. i 2. Bundesligi. S 22 godine osvojio sam titulu međunarodnog majstora, a od najvažnijih uspjeha izdvajam drugo i treće na kadetskom prvenstvu bivše države, više kadetskih i juniorskih titula na prvenstvima Hrvatske, kao i tri titule momčadskog prvaka Hrvatske kao član naših klubova Mursa i FERIT, najbolji pojedinačni rezultat u nastupu za Mursu u polufinalu Europskog kupa. Nije mi žao što, zbog poslovne karijere, nisam uspio dostići najviše šahovsko zvanje, titulu velemajstora. Šah mi je dao puno toga, ispunjava me i dalje i zaista nema razloga žaliti za propuštenim zadovoljan sam zvanjem međunarodnog majstora.

* Kakav je Vaš status u osječkom šahu?

– Trenutno sam predsjednika Šahovskog kluba FERIT – Osijek i član Izvršnog odbora Gradskog šahovskog saveza. Pritom moram naglasiti da stanje u osječkom šahu nije bajno, ali ima zaista dugu tradiciju i možemo se ponositi svim dosadašnjim uspjesima. Najjači osječki šahist nesumnjivo je bio velemajstor Krunoslav Hulak, a drugi Osječani koji su se okitili najvišim zvanjem su Nenad Šulava, Dražen Sermek i Ivan Leventić. Nažalost, Hulak i Šulava su nas prerano napustili, ali njihov doprinos razvoju i popularizaciji osječkog i hrvatskog šaha ostaje trajan.

* Možete li ocijeniti aktualni trenutak osječkog šaha?

– Podrška lokalne samouprave nije nam dovoljna za realizaciju svih projekata i kao posljedicu imamo izostanak značajnijih pojedinačnih i momčadskih rezultata posljednjih godina. Na osječkoj šahovskoj sceni trenutno nema pojedinaca koje bi mogli izdvojiti po ostvarenim rezultatima. Najuspješniji klub i nositelj kvalitete je FERIT – Osijek, a vrijedi izdvojiti i aktivnosti klubova Damin gambit i Višnjevac u domeni šahovskih škola s najmlađim šahisti(ca)ma.

* Kako promišljate ulogu šaha u stvarnosti i u doživljaju novih generacija?
– U teoriji se šah definira kao spoj više disciplina, o njemu se govori kao o znanosti, umjetnosti, sportu, odnosno simbiozi svega navedenog. Osobno me fascinira činjenica kako zaokuplja ljudski um stoljećima i, unatoč tome što je na neki način ograničen brojem figura i poljima, i dalje predstavlja neiscrpan izvor ljudskoj inspiraciji! Ono u što sam siguran, i što je znanstveno dokazano, šah je sredstvo koje pomaže mladima u razvoju kognitivnih sposobnosti, oblikovanju karaktera, strukturiranom razmišljanju, donošenju odluka u različitim okruženjima.

Foto: Arhiva kluba

Nastavi čitati

Analit

POKLON Osijek daruje ukrajinskom Žitomiru dva stara tramvaja, a donirat će ih još četiri

Tramvaji su u voznom stanju i na ulicama ratom zahvaćenog grada vozit će još dugi niz godina

Objavljeno

.Dana

Objavio

U ožujku prošle godine, nakon više od 40 godina u Osijek su stigli prvi niskopodni tramvaji. Veći, sigurniji, udobniji i prilagođeni osobama s invaliditetom, 10 ih je već na ulicama, dok će od veljače iduće godine početi stizati još 10 novih. Tako će cijela tramvajska flota biti obnovljena s ukupno 20 vozila.

Paralelno s 10 novih tramvaja ulicama voze i stari tramvaji, a Grad Osijek je odlučio dva takva tramvaja ’68 i ’72 godište, koji su 2005. prošli potpuni remont i u voznom su stanju, donirati ukrajinskom gradu Žitomiru.

– Uz posredstvo hrvatskog veleposlanstva u Ukrajini odlučili smo rashodovati te tramvaje i donirati ih Žitomiru. Tramvaji u potpunosti zadovoljavaju potrebe ukrajinskog grada koji, na žalost, trpi velike ljudske i materijalne gubitke. Ovim  činom želimo pokazati da Osijek nije zaboravio humanu i svaku drugi pomoć koju smo dobivao za vrijeme Domovinskog rata. Želimo pokazati građanima Žitomira da nisu sami, želimo ih poslati poruku snage i ohrabrenja – rekao je gradonačelnik Ivan Radić.

Tramvaji su rashodovani, ali će na ulicama Žitomira voziti još dugi niz godina. Kako su rashodovani, Grad nema nikakve financijske obaveze, ne plaća PDV, samo trošak transporta od 10.000 eura.

Kada u Grad počne stizati novih 10 niskopodnih tramvaja, Osijek će Žitomiru donirati još četiri stara tramvaja, dok će dva do tri stara vozila ostati u Gradu za uspomenu.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Analit

GADNO SMRDI Šetači kod bajera na Jugu 2 primjećuju da uz obalu ima uginule ribe

Iz ŠRK “Jug 2” kažu kako je riječ o ostacima od poribljavanja te da se ne radi o pomoru ribe

Objavljeno

.Dana

Objavio

Rijetki ribiči na obalama bajera na Jugu 2 škrto progovaraju kako su uginule ribe uz obalu bajera možda rezultat toga što je “voda loša, pa im nešto smeta”. A neki od njih misle kako su to “ove što se nisu dobro prilagodile nakon poribljavanja”.

U svakom slučaju šetači, od kojih neki guraju i kolica s malom djecom, kažu da na mjestima gdje se nakupljaju lešine uginulih riba gadno smrdi, a i da sve skupa jako ružno izgleda. Doista, ako prošetate stazama koje su bliže obali, na mjestima gdje se na površini vode mogu vidjeti uginuli primjerci težine između pola kilograma i jednog kilograma – doista teško možete proći, a da vas za nos ne štipa opaki smrad raspadajućeg ribljeg mesa.

Športsko-ribolovni klub „Jug 2“ brine o poribljavanju bajera, a godišnje se jezero poribljava s dvijhe tone ribe, uglavnom šarana i amura. Tomislav Gerovac, predsjednik kluba kaže kako su uginule ribe uz obalu ostaci ranijeg poribljavanja.

– Nije to puno ribe, to je možda 20-ak komada, a nešto smo već izvadili. Ne znam kakav je to problem?! Sve što dođe blizu obale mi povadimo, to je uobičajeno nakon poribljavanja. Voda je inače puna arsena i željeza i to jednostavno ne možemo izbjeći. Nema ni govora o pomoru ribe –rekao je Gerovac.

Foto: Građani Komarilosi i Komarilos

Nastavi čitati

Najlaćarnije