Poznati hrvatski istraživački novinar, Osječanin Drago Hedl podijelio je s čitateljima najtragičniji i najtužniji period svoga života. U izdanju Telegrama krajem prošle godine objavljena je knjiga “Matija” u kojoj Hedl precizno i potpuno otvoreno ispisuje najmučnije stranice iskustvom roditelja koji je ostao bez djeteta. Kako na koricama knjige piše Miljenko Jergović, riječ je o “olovno teškom rukopisu” koji je Hedl napisao s nadom: “… da bi njegovo tragično iskustvo moglo pridonijeti detabuiziranju suicida i pomoći obiteljima koje su kroz to prošle”. Autor knjige kroz ovaj razgovor krhko rekonstruira različite slojeve emocija i namjera koje su upravljale njegovom voljom da to kolosalno djelo o iskustvu tuge dovrši i podijeli s drugima.

* Najgora noćna mora svakog roditelja je da njegovo dijete “ode” prije njega. Vama se to dogodilo. Kako ste preživjeli?

– Nema veće tragedije od gubitka djeteta. Sve ono što se dogodilo prije toga i izgledalo strašno, bolno, sve nedaće i tragedije, malo je, nebitno, nevažno, prema onome kad izgubite dijete. Tek tada osjetite pravu težinu riječi tragedija. Nema te vode, nema tog vremena koje može isprati, otupjeti, ublažiti bol. Ostaje samo milijun neodgovorenih pitanja. Nikada neću saznati odgovore, ali siguran sam u jedno: meni seu životu, ma koliko god trajao i kakve god me nevolje zadesile, više ne može dogoditi ništa strašnije.

* Je li knjiga “Matija” završetak Vašeg procesa tugovanja?

– Knjiga ”Matija”, uz to što je dnevnik 37 dana roditeljske patnje, od trenutka njegova odlaska, do onog posljednjeg oproštaja kad dodirnete urnu, govori i o ukradenom vremenu žalovanja, toliko potrebnog mira, samoće i tišine, preispitivanja i razmišljanja koje mi – na žalost – nismo imali. Matijina mati i ja, umjesto da žalujemo, sabrani u svojim mislima, sjećanjima na sina kojeg više nema, borili smo se s američkom birokracijom, kojekakvim protokolima, pravilima u kojima je propisano sve, ali lišeno trunka empatije. Borili smo se 37 dana kako da njegove posmrtne ostatke iz SAD-a vratimo u Hrvatsku.

Knjiga ”Matija” nije kraj tugovanja, tuga ne prestaje ako ste je iznijeli javno, podijelili s drugima. Ona ostaje.

* Kako ste se odlučili za pisanje knjige o osobnoj tragediji, odnosno kako ste to pisanje uopće preživjeli?

– Pišući ”Matiju” bio sam potpuno iskren, ništa nisam skrivao. Posve sam se razgolitio, propitkivao, istraživao i pretresao vlastitu dušu, njene najdublje kutke; naš odnos, odnos oca i sina i uspoređivao ga s odnosom kakav sam imao s mojim ocem. Gubitak djeteta na način kako je otišao Matija, obično se pretvara u obiteljsku tajnu, nešto o čemu se ne govori, nešto što se ne dijeli s drugima. Mučio sam se pišući tu knjigu. I odustajao nekoliko puta. Osobito je bilo teško kad sam je završio. Ali to je samo djelić mog duga prema Matiji. A ostao sam mu toliko toga dužan. Dužan, bez mogućnosti da ikada vratim dug.

* Može li Vaša knjiga pomoći onima koji su prošli kroz slične tragedije?

– Teško da knjiga ”Matija” može umanjiti ili ublažiti nečiju tugu, tugu onih koje je zadesila takva opaka sudbina. Knjiga jedino može pomoći da lakše, bar malo lakše, shvate kako se takve stvari događaju, da postoje i drugi koji kroz to prolaze i koje muče ista pitanja na koje i oni traže odgovore. Moja knjiga ”Matija” te odgovore ne nudi, jer kada bi ih znao, podijelio bih taj melem s drugima. U nas je samo, koliko znam, Igor Mandić, taj književni gigant, djelomično s javnošću podijelio osjećaje o gubitku svoje kćeri.

* Matija je dugo živio u SAD-u, bio je umjetnik i znanstvenik. Bili ste, kako u knjizi navodite, u izvrsnim odnosima. Jeste li do sada uspjeli dokučiti što ga je nagnalo na takav čin?

– Matija je više od polovine svoga života, proveo u SAD-u, a otišao je zakoračivši u 44. Ondje ja završio zadnji razred srednje škole, studij biokemija na Iowa Stateu, doktorat na Sveučilištu Purdue u West Lafayettu, postdoktorat na University of Chicago i potom otišao na jedno od najprestžnijih sveučilišta, Yale, gdje je radio 11 godina. Bio je uspješan znanstvenik, Google će vam reći koliki je njegov doprinos znanosti, osobito u istraživanju Chronove bolesti. Matija i ja imali smo odličan odnos, dopisivali se, razgovarali telefonski i prije Whats Appa, Vibera, Face Timea…, družili se i provodili vrijeme zajedno kad bi se, jednom godišnje nakratko vraćao u Hrvatsku. Breme koje je nosio na svojim leđima očito je bilo preteško za njega, onako visokog, snažnog, a u duši nježnog, lomljivog i krhkog. Ne znam razloge zašto nije mogao dalje. Mogu naslućivati, nagađati, ali razumijem njegovu potrebu za mirom i samoćom.

Volio bih da je miran i spokojan, ondje kamo je otišao.

* Kontaktiraju li Vas, nakon što je knjiga izdana, roditelji koji su prošli gubitak djeteta? Pronalaze li nakon čitanja možda nekakvu utjehu?

– Tek je nekoliko tjedana otkako je knjiga ”Matija” izašla, a nešto kraće je u knjižarama. Ipak, javilo se podosta ljudi; kažu trebalo je imati snage i hrabrosti napisati je. Knjigu ”Matija” nije lako čitati, ali ima i vedrih stranica iz Matijinog života, toplih, nježnih sjećanja na njegovo djetinjstvo, školovanje, koje je na žalost prekinuo rat pa je ostao uskraćen za možda najljepše doba života, prvu mladost, prve ljubavi, prva čvrsta prijateljstva. Sve je to razdrobio rat. U Ameriku je otišao rano, bilo mu je tek 17 godina. Sve to ispreplićem u knjizi: jedan sjajan život s tragičnim krajem.

* Je li Vam nakon izdavanja knjige lakše nositi se sa svojom boli?

– Knjiga će ostati, ja ću otići. Želio sam zabilježiti jedan izniman, ali prekratak život. Više ljudi mi je reklo da je ”Matija” spomenik jednom životu, najveći kojeg roditelj može podići svom djetetu. Volio bih da taj spomenik, ako knjiga ”Matija” to jest, nisam morao podići. Da sada, dok razgovaramo, provjerim je li stigao njegov sms ili mail, da ćaskamo kako smo on i ja to znali, ogovaramo hrvatsku i američku vlast; volio bih otići po njega na aerodrom u Zagreb, Budimpeštu, Beograd, kamo je slijetao, zagrliti ga, onako visokog, za glavu višeg od mene, ili mahnuti na rastanku kad bi odlazio, pa na Flight radaru pratio kako plovi njegov avion iznad Atlantika, sve dok ne sleti u New York.

* U jednom ste intervjuu rekli kako je Matija jako cijenio Vaš rad. Što bi rekao na knjigu “Matija”?

– Matija je bio prvi čitatelj mojih romana, prvi kritičar još dok su rukopisi nastajali. Ne znam što bi rekao za ovu knjigu. Kad sam pisao ”Donjodravsku obalu”, rekao je da mu se knjiga jako sviđa, ali da bi on kraj nekako drugačije napisao. Da priča završi sretno ili da bude bar malo manje tužna. A ja bih volio da je knjiga ”Matija” takva. Da tako završi, onako kako je Matija zamišljao ”Donjodravsku”.

Volio bih da knjiga ”Matija” uopće nema kraj, kad već nije mogao biti sretan, da kraja uopće ne bude.

* Možemo li uskoro očekivati osječku promociju knjige?

– Negdje potkraj siječnja knjiga ”Matija” bit će promovirana u Zagrebu. Izdavač Telegram svoja izdanja predstavlja u Laubi pa će tako biti i s ”Matijom”. Poslije toga planiramo i osječko predstavljanje, u Matijinom i mom rodnom gradu.

Foto: Osobna arhiva

Točno u ponoć, 1. siječnja rođen je maleni Noa Zečević, prva beba rođena u Kliničkom bolničkom centru Osijek i prva hrvatska beba u 2025. godini. Težak je 3820 grama i dugačak 52 centimetra, porod je prošao uredno, a Nou i majku Emu danas je posjetio i osječki gradonačelnik Ivan Radić, poželjevši im puno zdravlja, sreće i uspjeha u 2025. godini.

– Sretni smo što smo dobili prvu bebu ne samo u gradu Osijeku nego i u Hrvatskoj. Grad u 2025. godinu ulazi s povećanom naknadom za novorođeno dijete. Ona je do sada iznosila 350 eura, a od danas 700 eura, za što smo u proračunu za 2025. osigurali 150.000 eura – istaknuo je Radić.

U osječkoj je bolnici u novogodišnjoj noći osim Noe rođena još jedna beba, dok je na Silvestrovo rođeno 10.

Foto: Borna Jakšić/PIXSELL

Za tada 21-godišnjeg Elvira Rakipovića agresija na Hrvatsku bila je poziv na priključivanje obrani tek stečenu neovisnosti domovine. A onda mu se 9. studenoga  1991. dogodilo duboko tramatično iskustvo koje nosi duboko u grudima dok godinama sudjeluje u utrkama maratonaca.

– Kao pripadnik 3. GBR Kune sudjelovao sam u neuspjelom proboju za Vukovar i od tog dana nosim najveće traume iz Domovinskog rata. Nikada nisam zaboravio pogibiju suboraca u mojoj neposrednoj blizini, a bili su mlađi od mene, toga se sjetim svakog dana i nije se lako s tim nositi, evo, već 33 godine nakon toga. Traume iz rata vodile su me kasnije da (is)trčim i čuveni rujanski ultramaraton Kustošija – Ovčara, dužine 344,1 kilometara podijeljen u pet dionica. U svakom mi je kilometru bila utkana bolna uspomena na dane pogibije mlađih suboraca kod Nuštra. Da ta utrka nije posvećena upravo vukovarskoj žrtvi, pitanje je da li bih uopće trčao, ponekad i usprkos ozljedama – priča Elvir, naš sugrađanin s Juga 2.

U svakom razgovoru Elvir najčešće spominje baš memorijalnu utrku u čijim je organizacijama često i sam sudjelovao, za što je primio i zahvalnicu zagrebačkog HOS-a:

– Ultramaraton „Putevi dragovoljaca HOS-a i bojovnika Domovinskog rata“ održava se od 2002., a ja sam ga u periodu od 2004. do  2014. istrčao deset puta s tim što sam u devet navrata bio kod Ovčare na pobjedničkom postolju. Ove se godine 23. ultramaraton trčao samo u dvije dionice (na 51 km Zagreb – Ivanić Grad i 47,6 km Osijek – Vukovar – Ovčara) i nastupio sam nakon devet godina u toj skraćenoj verziji, te od 12 finišera bio sam jedanaesti i ponosan što sam ga uspio istrčati. Naime, od 23 ta dosad održana ultramaratona Zagreb – Vukovar, jedini sam ga istrčao u 11 navrata i imam najviše, devet osvojenih postolja! Neopisivo sam ponosan na sve to i, ujedno, žao mi je što su me ozljede spriječile da te brojke bude još impresivnije.

U svakom istrčanom kilometru nosim u sebi traumu iz 1991.

No, u Rakipovićevoj atletskoj karijeri, taj memorijalni ultramaraton samo je jedan, ali zbog emotivnog motiva možda i presudan dio, motivator na startu svakog trkačkog izazova, kao i želje za prenošenjem bogatog iskustva i znanja na svoje nasljednike i učenike.

– Trčim od svoje šesnaeste godine i od listopada 1986. imam zapisan svaki trening trčanja, te sam pretrčao nešto više od 120.000 kilometara! U mladosti sam se, pak, bavio i nogometom, rukometom, odbojkom, streljaštvom, šahom… trenirao sam karate i kungfu, vozio bicikl, ali se nisam natjecateljski bavio ni biciklizmom ni atletikom. No, na srednjoškolskim sam utrkama uvijek bio među trojicom prvoplasiranih trkača, da bih kao član mog prvog kluba AK Žumberak iz Sošica krajem devedesetih godina ostvario solidne uspjehe u maratonu i polumaratonu.  Prethodno sam svoj prvi  polumaraton (bila je nešto kraća staza) istrčao kao maturant srednje škole u Đurđenovcu 1988., što je bila poznata utrka koja je okupljala najbolje trkače bivše države. Nastupio je 1988. i čuveni olimpijac Franjo Mihalić, obišao me u zadnjem kilometru i usput dao savjet kako da rasporedim snagu jer je vidio da mi je već jako teško! Prvi maraton, pak, istrčao sam 1995. u Zagrebu kao polaznik časničke škole, vidio sam najavu za maraton, prijavio se i istrčao ga za tri sata i 12 minuta, a prvi ultramaraton (od 100 km) apsolvirao sam 1999. u švicarskom Bielu kao član izborne vrste Hrvatske vojske. Na startu je tada bilo nevjerojatnih 4.000 trkača(!) također na „stotku“,  a moje je vrijeme bilo 9:49:57, da bi me HV i 2001. poslala u  Biel, kad sam maraton istrčao za  2:55:55.

Nedugo nakon opisanih izazova, Elvir je par godina bio član MK Hrvatskog sokola u Osijeku, potom nastavio trčati kao individualac bez klupske pripadnosti, a onda je došla za njega u sportskom smislu presudna 2004. i ultramaraton Zagreb – Vukovar. Ukratko, postao je neporecivo najistaknutiji sudionik priredbe koja je, više od bilo kakva natjecateljskog smisla, duboko u temeljima njegovih uspomena. Baš zato, najznačajniji je dio Rakipovićeva života.

– Udruga Dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga Grada Zagreba (HOS) glavni je organizator svih dosadašnjih ultramaratona i koliko god čovjek bio spreman nije lako istrčati ni maraton (42,195 km), a pogotovo takav, etapni ultramaraton u kojem su dvije dionice više nego dvostruko duže od maratona. Za svaki nastup pripremao sam se namjenski cijelu godinu, rijetko sam tada imao drugih utrka, jer mi je taj ultramaraton bio glavni cilj što mi je i donijelo spomenute rezultatske dosege. Motiv mi je bio Domovinski rat. Priznajem da sam često tijekom tih utrka bio iscrpljen, pa mogu misliti kako je bilo supruzi koja me pratila na svim utrkama dok me promatrala iscrpljenog, jer sam, primjerice, dvaput završavao dionicu Slavonski Brod – Osijek (85 km) čak osam kilograma lakši, a da ne pričam o posljedicama na stopalima… Redovito sam nakon tog ultramaratona ostajao bez noktiju na nogama. Poslije rata obolio sam i liječio se od PTSP-a, bio na bolničkom i stacionarnom liječenju, te koristio prepisane lijekove koji su mi najviše pomogli da se mogu koncentrirati pri završetku Ekonomskog fakulteta. Ipak, svoju najbolju terapiju pronašao sam u trčanju pa su mi, dok sam bio zdrav, dnevni treninzi bili između 20 i 30 kilometara. Nisam bio opterećen tempom, samo mi je bilo bitno izići i trčati, nasipom iza ZOO ili prema Kopačevu. Povremeno bih predahnuo i sjeo na nasip da se opustim. No, slike rata su mi svaki dan u glavi, u svakom treningu ili utrci. U tim trenucima  jave se emocije, pustim i suze, kratko ostanem bez zraka, ali to dugo ne traje. Nakon toga nastavim trčati i osjećam se puno bolje i smirenije.

Elvir je već spomenuo svoju evidenciju treninga trčanja od rane mladosti, pa sve do danas, ali ipak nije izbrojao koliko ima dosad istrčanih maratona, kaže „mogao bi“, ali razvidno je da je u trčanju našao nešto mnogo važnije od rezultata, brojki, uspjeha…

– Nisam opterećen statistikom, ali mislim da još nisam istrčao stotinu klasičnih maratona, a bio sam u Zagrebu, Ateni, Berlinu, Plitvicama, Fužinama, New Yorku, Parizu, Moskvi, Bratislavi, Rimu, Veneciji, Barceloni, Madridu, Valenciji, Marrakechu, Amsterdamu, Krakowu, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Novom Sadu, Istanbulu, Dubaiju, Ljubljani, Splitu…

Naravno, u životu svemu dođe kraj, pa tako i Elvirovim fantastičnim trkačkim ostvarenjima:

– Dok me nisu snašle teške ozljede trčao bih 5 do 6 puta tjedno, no nakon operacije lijevog skočnog zgloba (2022.) sveo sam to na minimum. Formu održavam vozeći cestovni trkači bicikl s kojim sam do sredine studenoga prešao ove godine 12.500 km. Dok vozim bicikl nemam bolova i sve su moje vožnja sa 90-95 % snage, a to mi je omogućilo da ove godine istrčim maratone u Krakowu, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Ateni. Nakon svake utrke tri dana hodam s teškim bolovima u stopalu, ali nije mi žao.

Mnogo mi je psihički teže gledati članove moje Udruge Zdravo trčanje, kad idemo organizirano na maratone, kako oni trče, a ja gledam sa strane.

ERNESTINOVO Stradao sam u Ernestinovu 21.11.1991. od tenkovske granate koja je ispaljena u kuću u kojoj sam tražio zaštitu. Nisam dobio prostrijelne rane, ali me detonacija snažno odbacila na zid i od tada imam pomak grudnog koša i cijele jedne strane tijela. Od tada, a imao sam 21 godinu, ne mogu raditi sklekove, a da su mi dlanovi paralelni. Pravac između dlanova kad radim sklekove je oko pola dlana. Tijelo mi više nije u „vinklu“, što se s vremenom odrazilo i na dosta ozljeda koje sam imao. Najviše u saniranju tih ozljeda mi je nesebično pomogao čuveni fizioterapeut Stevo Kuric, a neizostavna je bila i podrška supruge Andreje koja me redovito pratila i na ultramaratonima i vodila brigu o mom zdravlju.

ZDRAVO TRČANJE Istoimenu udrugu i školu trčanja u Osijeku pokrenuo sam 2012. Prvobitni cilj te škole trčanja bio mi je da polaznike naučim osnovama trčanja i uvjerim ih kako to pozitivno može djelovati na njihovo zdravlje, a ovisno o njihovim željama da ih u periodu od oko šest mjeseci pripremim da (is)trče  prve utrke na pet ili deseti kilometara ili polumaraton, objašnjava i postavlja si sam pitanje: -. Što se meni dogodilo? Nakon što su ti prvi polaznici istrčali svoje prve utrke ostali su i dalje, pa više nisam primao nove članove, a netko novi bi se priključio po usmenoj preporuci. Nakon toga došao sam na ideju da te polaznike pripremim za prvi maraton i tako sam kroz ove godine došao do brojke od 110 osoba koje su istrčale prvi maraton pod mojim vodstvom. U svemu mi kao treneru najviše imponira je činjenica da su baš svi istrčali svoj prvi maraton, da nitko nije odustao!

Ne volim nikoga pretjerano forsirati ili opteretiti nerealnim rezultatskim vremenom, ali svakom dam informaciju i savjete kako da trče i koje bi vrijeme mogli istrčati.

SREĆA Sretan sam i što je i supruga Andreja počela trčati, uskoro će zaokružiti 20 maratona, što je kćerka Dora s 18 godina istrčala svoj prvi maraton (u Ateni), pa sada povremeno trči kraće utrke i polumaraton, kao i što je sin Luka ( isto s 18 godina) istrčao svoj prvi maraton, i to u Istanbulu. Inače, Luka je kao 12-godišnjak trčao  prvi polumaraton u Beogradu u majici s natpisom Hrvatska na leđima i ne samo da tamo nije imao problema već su ga domaći trkači tako mladog bodrili tijekom utrke i pazili na njega!

TRENER Javljaju mi se trkači iz Hrvatske i bližeg okruženja, ali i iz Njemačke i Amerike, i to ne samo rekreativci nego i državni prvaci. Kao diplomirani viši sportski trener rekreacije trenirao sam i treniram i osobe školovanije od mene. Ponosam sam što sam za maratone trenirao i profesora tjelesnog odgoja, kao i poznate kondicijske i fitness trenere, kao i organizatore utrka iz naše regije. Ponosan sam što mi svi oni ukazuju povjerenje, a kasnije ostvare odlične rezultate.

Foto: Privatna arhiva

Europska komisija svake godine dodjeljuje najistaknutijim projektima i pojedincima posvećenima promociji sporta BeActivAwards, a po tom uzoru Ministarstvo turizma i sporta Hrvatske u sklopu Europskog tjedna sporta dodjeljuje posebne nagrade na nacionalnoj razini. Tom se nagradom želi istaknuti uspješne i inspirativne projekte i pojedince, koji pridonose promociji sporta i tjelesne aktivnosti.

Nagrada se dodjeljuje u četiri kategorije, „Lokalni heroj“, „Obrazovanje“, „Radno mjesto“, te „Međugeneracijska uključenost“, a uručene su nedavno u zagrebačkom hotelu Westin. Taj bi događaj vjerojatno prošao u Slavoniji i Baranji  ispod radara,  da se među laureatima, i to u kategoriji „Obrazovanje“, nije našla i Osnovna škola Šećerana iz istoimenog prigradskog naselja Belog Manastira.

– Na poziv Ministarstva turizma i sporta prijavili smo projekt kako bismo prezentirali našu školu koja učenicima pruža sportske aktivnosti u cilju poboljšavanja njihova zdravlja, građenja samopouzdanje i poticanja zdravih životnih navika, pa im, osim redovnih izvannastavnih projekata, omogućavamo i sudjelovanje na raznim lokalnim utrkama – pojasnila je učiteljica razredne nastave Silvija Kozari Golob, na čiji poticaj se OŠ Šećerana kandidirala za tu prestižnu nagradu.

– Sretni smo, zadovoljni i zahvalni na nagradi, koja će nam biti poticaj za daljnje projekte i aktivnosti na području promocije sporta i redovite tjelesne aktivnosti naših učenika i djelatnika – ističu ravnateljica Đurđica Petrović i pedagoginja Nina Eman, koje naglašavaju u cjelini značajnu ulogu učiteljice Kozari Golob. – Naša se škola već niz godina uključuje u aktivnu promociju sporta i redovite tjelesne aktivnosti, a jedan od oblika je uključivanje u aktivnosti preko Europskog tjedna sporta, koji svake godine predvodi promociju tjelesne aktivnosti, podrške klubovima, pojedincima i sportu općenito.

U obrazloženju nagrade stoji da „učenici te baranjske škole žive u ruralnom području i nije im dostupno mnogo sportskih aktivnosti, ali se zato na inicijativu učiteljice razredne nastave organiziraju razne sportske aktivnosti. Učenici iz siromašnijih sredina često su suočeni s izazovima koji utječu na njihovo mentalno i fizičko zdravlje, a OŠ Šećerana im pruža sportske sadržaje s konačnim ciljem poboljšanja njihova zdravlja i poticanja zdravih životnih navika”.

Tu školu pohađa više od 260 dječaka i djevojčica, a u program ih se uključilo njih oko 150, i to iz razreda čije su se učiteljice priključile tim izvannastavnim aktivnostima judom, plesom, fitnessom i aerobicom.

Inače, na poziv Ministarstva turizma i sporta Hrvatske ove godine stiglo je 50 prijava, a OŠ Šećerana plasirala se, u svojoj kategoriji, među tri finalista, zajedno sosnovnim školama „Anž Frankopan” iz Kosinja i “Ivan Ranger” iz Kamenice (Lepoglava), kojima je pripalo drugo i treće mjesto. Nagrade je, inače, uručivao državni tajnik Josip Pavić, bivši istaknuti hrvatski vaterpolist, sjajni vratar i kapetan reprezentacije Hrvatske.

Foto: Arhiva škole

Ženski nogometni klub Osijek, usprkos svim nemirima koji su ga potresli u posljednje vrijeme, nastavio je putem koji su zacrtali i njegovi utemeljitelji prije točno 33 godine. Naime, nastavak skrbi o potrazi i odabiru darovitih djevojčica od kojih se u budućnosti mogu očekivati nove kvalitetne nogometašice označio je i prošlotjedni turnir klinki uzrasta do 12 godina, čime je u Gradskom vrtu obilježen i Dan grada Osijeka.

Osim četiri sastava ŽNK Osijek, na turniru „LegOSice Cup“ na terenu s umjetnom travom, južno od glavnog travnjaka stadiona, predstavile su se i odgovarajuće ekipe Bizovca, Mikanovaca, Višnjevca i Frankopana iz Rokovaca/Andrijaševaca, pa se, tako, nadmetalo oko 150 djevojčica zaljubljenih u nogomet.

U prvom krugu igralo se u dvije skupine po četiri sastava, da bi uslijedilo doigravanje za konačan poredak. Naslov prvaka osvojila je ekipa Legosica, koje trenira i vodi Lorena Balić, aktivna igračica organizatora turnira i najbolja strijelkinja Prve ženske hrvatske lige.

U finalu je pobijeđena ekipa Višnjevca s 4:1, a pa je konačni poredak tog nadasve simpatičnog turnira:

• „Legosice“
• ŽNK Višnjevac
• „Gradski vrt“
• „Bizovac“
• Frankopan
• „Mikanovci“
• ŽNK Osijek
• „Dvije boje – jedan grad“

Domaćin i organizator osigurao je pokale i medalje za sve sudionike, kao i prigodne slatke poklone djevojčicama, a turnir su pratili njihovi roditelji i ostali znatiželjnici, a Robert Špehar, trener seniorski ŽNK Osijek nije skrivao zadovoljstvo prikazanim nogometom:

– Baš mi je drago da su curice pokazale ne samo volju i energiju, nego i da dosta njih već sada navješćuje neprijeporan igrački talent. Znam da se u našem klubu oduvijek dobro radi s mlađim kategorijama i siguran sam da će najbolje od ovih klinki daleko dogurati i među seniorkama, naravno kad za to dođe vrijeme.

Pokale, medalje i poklone na kraju turnira uručivali su otac i sin Robert i Dino Špehar, te Goran Ljubojević, sva trojica nekad istaknuti igrači prvoligaša NK Osijek, te Dražen Dogan, u ime Zajednice osječkog sporta (ZOS). Zanimljivo je, i pohvalno, to što su potporu svim ekipa došli pružiti i članovi osječkih prvoligaških sastava rukometaša, odbojkašica i odbojkaša.

Foto: ŽNK Osijek