Lege
FOLKLOR Mladi ovdje nauče da u svatovima ne plešu Užičko kolo kad im zasviraju Kukunješće
Ivana i Bruno iz KUD-a „Osijek 1862.“ objašnjavaju kako je folklor danas važan trend, čak za TikTok i Instagram
U tijeku su pokazni treninzi folkloraša KUDa-a „Osijek 1862.“ koji u Šećeranski dom tijekom tri ponedjeljka u rujnu (16., 23. i 30. rujna) pozivaju mlade da dođu vidjeti kako izgledaju druženja i plesne probe koje im u trenu mogu promijeniti živote.
Ivana Klarić i Bruno Andrijanić već deset godina tri puta tjedno vježbaju u Šećeranskom domu, redovito nastupaju na pozornicama u zemlji i inozemstvu, putuju, plešu, pjevaju, povremeno se pojavljuju na televiziji i omiljeni su gosti na svadbama kad uz neformalnu publiku povuku atmosferu u sasvim drugom smjeru od uobičajenih zabava uz cajke. To su ljudi vedra duha i potpuno ispunjenih života kojima je folklor u nekom trenutku iz hobija izrastao u ključni životni sadržaj oko kojega se okruću prijateljstva, duhovna osvježenja, vrhunska zabava, fizička kondicija, svjetska putovanja pa i ljubavi.
Iz njihovih je naizmjeničnih priča moguće zaokružiti istinski sjaj onih vrijednosti koje pomalo nestaju uslijed pritiska obvezne popularnosti i samopromocije koju su donijele društvene mreže. Ili u konačnici, reći će pomalo nelagodno ali samouvjereno kako je folklor za mlade ljude prava aktivnost jer ovdje mogu naučiti da u svatovima ne plešu Užičko kolo kad im tamburaši zasviraju Kukunješće. Da se ne sramote, barem to.

* Što folklor danas može ponuditi, a da bi to bilo zanimljivije provođenje vremena nego, recimo, proučavanje tuđih života na Instagramu, uživanje u čarolijama video klipova na TikToku ili dramatično ispunjavanje zadataka u video igricama i osjećaj slasti kad konačno prijeđeš na viši nivo?
IVANA: Folklor je najbolja odluka koju sam donijela u životu i nikada se nisam pokajala. Na folkloru dijeliš znoj i muku s ljudima koji ti nerijetko postanu najbolji prijatelji za cijeli život. Ples nudi druženje uživo, fizičku aktivnost i mogućnost upoznavanja novih ljudi. Uz pravilnu organizaciju vremena moguće je uskladiti sve obveze i imati vremena i za Instagram, TikTok ili video igre. Ili Još konkretnije, kada se baviš folklorom dio si svijeta i ekipa ljudi koji su vrijedni, zabavni, društveni, otvoreni i jako glasni. Upoznaješ puno novih ljudi koji će ti biti prijatelji za cijeli život i odrastaš na najljepši mogući način, okružen ljudima, plesom i pjesmom.
BRUNO: S ljudima koje upoznaš na folkloru možeš pjevati iz sveg glasa, plesati sve dok noge ne zabole i dijeliti s njima ljubav prema tradiciji i onome što su nam ostavili naši preci. Folklor može skrivati osobu kojom ćeš jednoga dana postati najbolji prijatelj, kum ili supružnik. Zapravo, folklor danas može ponuditi iznenađujuće bogato i dinamično iskustvo, koje se itekako može nositi s modernim digitalnim oblicima zabave poput društvenih mreža ili videoigara. Druženje s prijateljima i obavljanje neke vrste fizičke aktivnosti, sve je to bolje od boravka na društvenim mrežama i bavljenja tuđim životima.

Susret s kraljem Charlesom kad je još bio princ, putovanja u Tursku i Poljsku, presvlačenja, pripreme za koncert, stajanje satima u nošnji… Čisti užitak. (IVANA)
* Pamtite li neke posebne dogodovštine s treninga ili putovanja za koje mislite kako bi bilo lijepo da ih dožive i drugi ili su barem vrijedni dijeljenja u javnosti samo zbog toga što su zabavni, smiješni, korisni…?
IVANA: Za mene su uvjerljivo najljepše uspomene turneje, nastupi i situacije u kojima nam je bilo teško, neizvjesno, bojali smo se da ćemo nešto zeznuti, a na kraju je sve ispalo puno bolje od očekivanog. Neprocjenjivi su to trenuci i uspomene koje se ne mogu opisati riječima, ta energija može se samo osjetiti. Svako putovanje nosi svoje avanture a često su to mjesta koje možda u privatnom životu ni ne bi posjetili. Svaka proba nosi puno smjeha i zabave, a tek onda putovanje.
BRUNO: Svako druženje u autobusu ili poslije probe ostavlja posebna sjećanja. Svakim druženjem smo bliskiji i povezaniji. Svaka turneja je poseban doživljaj. Upoznajete novu zemlju, nove ljude i prijatelje, te novu kulturu. Na turnejama se također međusobno upoznajemo još bolje jer za to vrijeme živimo kao obitelj, stvarajući uspomene za cijeli život. Ima onih koji krenu na folklor tijekom studiranja iako s tim nikada prije nisu imali iskustva, i kako probe prolaze ljubav je sve jača, pa im studentski život nikad nije dosadan.

Kad dugo plešeš nemoguće je izdvojiti jedan trenutak da prikažeš što radiš. Iskusit ćeš pravo prijateljstvo, najbolje tulume i zabave na svijetu. (BRUNO)
* Kako se u vašim privatnim životima ljudi odnose spram informacije da plešete u folkloru, da redovito trenirate, putujete i nastupate? Postavljaju li vam kakva pitanja? Što eventualno žele znati?
IVANA: Ljudi često ne očekuju da se folklorom još uvijek netko aktivno bavi, pogotovo netko mlađi. Najčešće im je nejasno zašto imamo minimalno tri puta tjedno probe i što mi to vježbamo na svakoj. Također, zainteresirani su kako to izgledaju naša putovanja, gdje smo sve putovali i kako izgledaju naša druženja s obzirom na to čime se bavimo. Mislim da zapravo ni ne znaju što znači plesati folklor, najviše se iznenade kada dođu na jedan od naših tradicionalnih koncerata i vide što znači otplesati 5,6,7 koregorafija, pjevati, presvlačiti se i to sve sa smješkom na licu.
BRUNO: Uvijek druge posavjetujem da folkloru naprosto daju šansu. Ništa ne mogu izgubiti, a toliko toga mogu dobiti zauzvrat. Ja se time ponosim i u društvu to često ističem. Ljudi to odobravaju i tome se dive. Često pitaju za putovanja i druženja. To je veliki poticaj mladima da se uključe u slične aktivnosti. Doduše, ima i onih koji razmišljaju u stereotipima, pa misle da samo skakućemo, ali sve se promijeni kad dođu pogledati naš koncert.

* U kojim konkretnim životnim situacijama plesačice i plesači folklora mogu dominirati svojim plesnim vještinama, biti popularni, biti naprosto glavni i privlačiti na sebe fokus zajednice?
IVANA: Najbolji bi primjer bili svatovi. Kada tamburaši/band/svirači zasviraju Šokačko kolo, Kukunješće ili Linđo, folkloraši uzimaju fokus gostiju zbog svojih plesnih vještina. Osim toga, festivali na kojima nastupamo često su međunarodni, pa se povezujemo s dugim plesačima. To su super situacije. Nastupi na televiziji također su novo iskustvo, naučite se na tretman medija, počnete razumijevati kako to iznuta organizacijski funkcionira, scena, rasvjeta, kamera, režija… I naročito je zanimljivo kad ste dio nekog programa namijenjenog turistima. Folklorni nastupi tu su često središnji dio ponude, zapravo predstavljate svoju zemlju, poput sportaša. To daje i neku uzvišenost.
BRUNO: Osobno sam jako sretan kada dođem u svatove i bezbrižno se mogu uključiti u kolo i pokazati sve što znam, od pjesme do plesa. Kad je riječ o mladim ljudima odnosno školarcima i studentima, pretpostavljam da su njima najinteresantnija putovanja i to besplatna, druženja, tulumi i upoznavanje zanimljivih ljudi. No, ruku na srce, plesači su zapravo i odlični performeri koji se zbog iskustva javnog nastupa mogu brzo prilagođavati novim platformama za razmjenu sadržaja, poput YouTubea, TikToka ili Instagrama. I to zato što nemaju strah od javnog nastupa, mogu pjevati, plesati, raditi performanse u narodnim nošnjama, pričati iskustva s putovanja i međunarodnih nastupa, odnosno na sve moguće načine privlačiti pažnju na svoj kanal, što je danas uobičajeno. A mi barem imamo sadržaja za to.
Foto: Arhiva KUD
Analit
POKLON Osijek daruje ukrajinskom Žitomiru dva stara tramvaja, a donirat će ih još četiri
Tramvaji su u voznom stanju i na ulicama ratom zahvaćenog grada vozit će još dugi niz godina
U ožujku prošle godine, nakon više od 40 godina u Osijek su stigli prvi niskopodni tramvaji. Veći, sigurniji, udobniji i prilagođeni osobama s invaliditetom, 10 ih je već na ulicama, dok će od veljače iduće godine početi stizati još 10 novih. Tako će cijela tramvajska flota biti obnovljena s ukupno 20 vozila.
Paralelno s 10 novih tramvaja ulicama voze i stari tramvaji, a Grad Osijek je odlučio dva takva tramvaja ’68 i ’72 godište, koji su 2005. prošli potpuni remont i u voznom su stanju, donirati ukrajinskom gradu Žitomiru.
– Uz posredstvo hrvatskog veleposlanstva u Ukrajini odlučili smo rashodovati te tramvaje i donirati ih Žitomiru. Tramvaji u potpunosti zadovoljavaju potrebe ukrajinskog grada koji, na žalost, trpi velike ljudske i materijalne gubitke. Ovim činom želimo pokazati da Osijek nije zaboravio humanu i svaku drugi pomoć koju smo dobivao za vrijeme Domovinskog rata. Želimo pokazati građanima Žitomira da nisu sami, želimo ih poslati poruku snage i ohrabrenja – rekao je gradonačelnik Ivan Radić.
Tramvaji su rashodovani, ali će na ulicama Žitomira voziti još dugi niz godina. Kako su rashodovani, Grad nema nikakve financijske obaveze, ne plaća PDV, samo trošak transporta od 10.000 eura.
Kada u Grad počne stizati novih 10 niskopodnih tramvaja, Osijek će Žitomiru donirati još četiri stara tramvaja, dok će dva do tri stara vozila ostati u Gradu za uspomenu.
Foto: Komarilos
Analit
GADNO SMRDI Šetači kod bajera na Jugu 2 primjećuju da uz obalu ima uginule ribe
Iz ŠRK “Jug 2” kažu kako je riječ o ostacima od poribljavanja te da se ne radi o pomoru ribe
Rijetki ribiči na obalama bajera na Jugu 2 škrto progovaraju kako su uginule ribe uz obalu bajera možda rezultat toga što je “voda loša, pa im nešto smeta”. A neki od njih misle kako su to “ove što se nisu dobro prilagodile nakon poribljavanja”.
U svakom slučaju šetači, od kojih neki guraju i kolica s malom djecom, kažu da na mjestima gdje se nakupljaju lešine uginulih riba gadno smrdi, a i da sve skupa jako ružno izgleda. Doista, ako prošetate stazama koje su bliže obali, na mjestima gdje se na površini vode mogu vidjeti uginuli primjerci težine između pola kilograma i jednog kilograma – doista teško možete proći, a da vas za nos ne štipa opaki smrad raspadajućeg ribljeg mesa.


Športsko-ribolovni klub „Jug 2“ brine o poribljavanju bajera, a godišnje se jezero poribljava s dvijhe tone ribe, uglavnom šarana i amura. Tomislav Gerovac, predsjednik kluba kaže kako su uginule ribe uz obalu ostaci ranijeg poribljavanja.
– Nije to puno ribe, to je možda 20-ak komada, a nešto smo već izvadili. Ne znam kakav je to problem?! Sve što dođe blizu obale mi povadimo, to je uobičajeno nakon poribljavanja. Voda je inače puna arsena i željeza i to jednostavno ne možemo izbjeći. Nema ni govora o pomoru ribe –rekao je Gerovac.




Foto: Građani Komarilosi i Komarilos
Lege
BOKS Luka, Sara i Gabrijel otputovali u Brazil na natjecanje Svjetskog kupa
Ovo je najbolji hrvatski boksački tercet
Oko 400 boksač(ic)a iz pedesetak zemalja sudjelovat će na Svjetskom kupu u Brazilu koji će se sve do kraja travnja održavati u gradu Foz do Iguacu. Taj grad, inače, poznat je po veličanstvenim slapovima, drugim po veličini u svijetu uvrštenima među sedam svjetskih čuda.
Hrvatsku će na tom velikom natjecanju, u konkurenciji najboljih na planeti, olimpijskih i svjetskih prvaka i osvajača medalja, zastupati Sara Beram (do 65 kg), Gabrijel Veočić (do 80) i Luka Pratljačić (+90 kg) i imati priliku uz odličja i bodove za mjesta na rang-listama World Boxinga, te olimpijske kvalifikacije za OI u Los Angelesu 2028.

S tim tercetom, u Brazil su odletjeli i izbornik državne reprezentacije Paro Veočić i njihovi treneri Matej Matković i Damir Stručić.
Sara (Petar Zrinski, Zagreb), Gabrijel (Brod, Slavonski Brod) i Luka (BK Osijek) najbolji su naši predstavnici „plemenite vještine“ i jedini imaju sve uvjete i zadovoljavaju najviše kriterije za nastup na Svjetskom kupu.
Kao što je poznato, Sara Beram osvajačica je brončane medalje na EP 2022. godine a na SP je konkurirala za medalju i vratit će se u Brazilu u ringu poslije dužeg izbivanja izazvanog ozljedom i oporavkom. Veočić je dvostruki prvak Europe i osvajač medalje na lanjskom SP u Liverpoolu, petoplasirani na OI u Parizu 2024., trenutno četvrtoplasirani na rang-listi World Boxinga u poluteškoj kategoriji (do 80). A korpuldentni Osječanin Luka Pratljačić, sedmi na rang-listi najboljih svjetskih superteškaša , osvajač „bronce“ na EP 2024 i petoplasirani na lanjskom SP.
Foto: HBS
Lege
SIMPLY THE BEST Osijek je najbolja gradska turistička destinacija kontinentalne Hrvatske!
Turistička zajednica grada Osijeka iduće će godine biti domaćin nagrade koja se dodjeljuje na turističkoj burzi PUT
Osijek je na ovogodišnjoj 26. međunarodnoj turističkoj burzi PUT, održanoj od 15. do 17. travnja u Cresu, osvojio nagradu Simply the Best za najbolju turističku destinaciju Hrvatske u kategoriji gradska destinacija kontinenta! Ovo priznanje za Osijek ima posebnu težinu jer potvrđuje da grad na Dravi postaje sve snažnije prepoznat kao poželjna kontinentalna destinacija, grad ugodne atmosfere, bogate baštine i topline koju posjetitelji vrlo lako prepoznaju.
Nagradu dodjeljuju Udruga hrvatskih putničkih agencija i turistička burza PUT, a Osijek je među najboljima prepoznat zahvaljujući kvaliteti i raznolikosti svoje turističke ponude, razvoju novih sadržaja, unaprjeđenju postojećih atrakcija, uređenosti javnih prostora i turističkoj infrastrukturi. Dodatnu vrijednost ovom uspjehu daje i činjenica da je priznanje uručeno u sklopu najstarijeg hrvatskog B2B turističkog susreta, koji je ove godine okupio rekordnih 220 sudionika i 136 poslovnih subjekata iz turističkog sektora.
Ovo je priznanje i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da Osijek bude grad u koji se rado dolazi i kojem se posjetitelji vraćaju – svima koji svojim radom, gostoljubivošću, idejama i ljubavlju prema gradu sudjeluju u stvaranju njegove prepoznatljivosti.

– Nagrada Simply the Best veliko je priznanje Osijeku i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da naš grad bude prepoznat kao mjesto doživljaja, susreta i istinskog gostoprimstva. Ovo je nagrada svima koji vole Osijek i koji ga svakodnevno predstavljaju s ponosom. Posebno nas veseli najava da će Turistička zajednica grada Osijeka iduće godine biti domaćin, što doživljavamo kao veliko priznanje, ali i kao priliku da još jednom pokažemo širinu osječkog gostoprimstva, organizacijsku snagu i turistički potencijal grada – poručili su iz Turističke zajednice.
Vrijednost ovogodišnje dodjele dodatno naglašava i uspjeh drugih predstavnika istoka Hrvatske. Među nagrađenima su i Udruga Šokačka grana, Čarda kod Baranjca, Restoran Darócz iz Vardarca te Winter W&W Baranja, što još jednom potvrđuje kako Slavonija i Baranja zajedno grade snažnu, autentičnu i sve vidljiviju turističku priču.
Foto: TZ grada Osijeka
Lege
SANDRA LONČARIĆ Kazalište još uvijek može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju
Ususret premijeri predstave “Kolumne zaboravljene djece”
Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.
Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.
* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?
– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.
Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.
* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?
– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.
Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.
* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?
– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.
Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.
Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.
* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?
– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.
Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.
* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?
– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.
* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?
– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.
* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?
– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.
* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?
– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.
Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku
-
SPEEDWAY2 dana od objaveRUKOMET Vratar Šarić, igrači Maganić i Oršolić te trener Veraja u juniorskoj reprezentaciji
-
SPEEDWAY2 dana od objaveSTUDENTSKI TAEKWONDO Našem Grgiću bronca za Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera
-
Šećerana2 dana od objavePRAZNIK RADA Tradicionalna podjela graha kod katakombi, uz porciju će biti gužvara i piće
-
Mobilia1 dan od objaveOTUŽNO Iako mnogi vole ovo igralište, u strogom centru grada imamo pješčanik pun lišća
-
SPEEDWAY2 dana od objaveNK OSIJEK Klub još nije dobio novog sportskog direktora, ali već mu je imenovan asistent
-
Šećerana1 dan od objaveKAPUCINSKA Dvije vreće miješanog komunalnog otpada u košari za otpatke, pod normalno
-
Kožara23 sata od objaveOPET EVAKUACIJA Portanova ispražnjena zbog još jedne dojave o postavljenoj bombi
-
SPEEDWAY2 dana od objaveSPORTAŠ GODINE Proglašenje najboljeg osječkog sportaša, sportašice i sportskog kolektiva
-
SPEEDWAY18 sati od objaveSPORTAŠ GODINE 2025. Mia Wild, Luka Pratljačić i odbojkaši Murse prvi laureati-lavovi!
-
Analit4 sata od objaveSVILANA Upravna zgrada nekadašnje tvornice lagano se transformira u poslovni centar
-
Kožara1 dan od objaveLažni sin od 76-godišnje majke tražio 3.271 eura, ona je naravno nasjela i uplatila novac
-
SPEEDWAY5 sati od objaveFINALE ODBOJKE Zagrepčani na osječkom parketu vratili titulu prvaka u svoje vitrine
