Početak tjedna koji je iza nas obilježila je, za osječke prilike, gotovo nevjerojatno posjećena promocija knjige Zdenka Hercega “Toni – priča o sinu” koju je u kongresnom prostoru IT Parka organizirala osječka udruga Hoćemo na čelu s gradskim vijećnikom Tomislavom Mišetićem. Više od dvije stotine ljudi tako je koncentrirano punih 90 minuta pratilo izlaganja govornika o temi žrtvovanja i herojstva Tonija Hercega, mladog časnika francuske vojske koji je položio život preuzimajući na sebe napad ruskog drona da bi zaštitio suborce, Ukrajince u jedinici koju je vodio.

KNJIGA Toni je vjerovao da vrijedi umrijeti za slobodu, ljudsko dostojanstvo i solidarnost

Danima nakon promocije Osijekom se i dalje širi priča o književnom događaju koji je okupio onoliko publike koja se u prosjeku u gradu pojavi na značajnijim klupskim rock koncertima. O tom fenomenu vrijedilo je porazgovarati s Tomislavom Mišetićem.

* Je li i vas iznenadila posjeta na promociji knjige Zdenka Hercega? Od kuda toliki interes za tom vrstom literature u Osijeku?

– Nije me iznenadila posjeta, jer smo se potrudili oko organizacije,  poslali smo  popriličan broj pozivnica, a i medijska najava je bila vrlo dobra. Već smo prije pokazali da se na događanjima koja mi organiziramo okupi veliki broj ljudi. To se potvrdilo i  ovim predstavljanjem knjige. Inače se na sličnim događanjima u Osijeku okupi dvadesetak ljudi, a mi smo ih u utorak imali preko dvije stotine.

* Kako ste došli na ideju organizirati književnu promociju ovakvoga tipa?

– Imao sam priliku nazočiti predstavljanju knjige u Ljubuškom. Izuzetno me se dojmilo sve ono što sam tamo čuo. Odmah sam pomislio da bi Osijek zasigurno imao sluha, razumijevanja i interesa čuti Tonijevu priču. Očito sam bio u pravu. Predložio sam to autorovom bratu, mom dragom prijatelju Nevenku Hercegu. On je smatrao da je to izvrsna ideja, prenio je to Zdenku koji je također bio oduševljen. Slijedeći dan sam se čuo sa Zdenkom i dogovor je pao bez puno razmišljanja i kalkulacija. Na kraju smo organizirali vrhunski kulturni i društveni događaj.  

* Vaša udruga Hoćemo do sada se bavila lokalnim komunalnim inicijativama za bolji standard, umirovljeničkim pitanjima, civilnim umrežavanjem, pa i političkim djelovanjem, ali ovo je nešto novo – je li to budući smjer djelovanja?

– Hoćemo – udruga za bolji Osijek se bavi svim temama koje utječu na to da opravdamo i svoje ime. Želimo da Osijek bude bolji u svim segmentima. Puno smo se bavili socijalnim pitanjima, skrbili o ljudima slabijeg imovinskog stanja, umirovljenicima i marginaliziranim skupinama. Također su nam važna komunalna i infrastrukturna pitanja u našem gradu, ali Osijek postaje bolji i kroz ovakve kulturne i društvene sadržaje. Stoga ćemo i dalje raditi na svim poljima koja su relevantna i utječu na bolji život naših sugrađana. Uspješno smo organizirali Prvu retfalačku roštiljadu i ponudili smo ljudima zabavni sadržaj koji je jako dobro prihvaćen. Imamo čitav niz ideja koje ćemo implementirati još u ovoj godini. Naša nastojanja provodimo i kroz Nezavisnu listu koju predvodim, a i kao gradski vijećnik se zalažem da naš grad bude najbolje mjesto za život.

* Knjiga “Sin – priča o Toniju” promiče ideju slobode, solidarnosti, žrtvovanja i borbe za očuvanje dostojanstva – kako život u Osijeku danas možemo komentirati kroz prizmu tih vrijednosti?

– Mi smo se  za našu slobodu morali izboriti u neravnopravnom ratu kada smo se obranili od brojnijeg i bolje naoružanog okupatora. Mislim da u gradu koji dobro pamti rat znamo koliko ta sloboda vrijedi. Sada je možemo živjeti punim plućima. Ipak, ljudi su malo otuđeni. U ovom vremenu materijalizma i konzumerizma nedostaje solidarnosti. Mi se trudimo kroz djelovanje naše udruge dobrim djelima pokazati da je važno skrbiti o onima koji su na margini društva ili su se zbog životnih okolnosti našli u nezavidnoj poziciji. Solidarnost ne smije biti deklarativna, ona se očituje u konkretnim djelima. Ako nam je Bog dao da budemo malo sposobniji od drugih, nije nam to dao da se uzoholimo, nego da to dijelimo s onima koji tu sposobnost nemaju. Toni nam je kroz svoje herojsko djelo pokazao kako trebamo živjeti. On je položio svoj život za drugoga, a nama je ponekad teško izaći iz zone udobnosti da pomognemo drugome.

Čitajući ovu knjigu otvara se prostor za preispitivanje svakog od nas. U prvom redu je to pitanje: Što mogu učiniti za drugoga?

* Kakve je dojmove autor knjige ponio iz Osijeka? Bio je vidno fasciniran brojem posjetitelja, kako je to poslije komentirao vama organizatorima?

– Zdenko je bio fasciniran organizacijom, posjećenošću i povratnim informacijama nakon predstavljanja knjige. Uloženo je puno rada i truda, ali na kraju smo dobili brojne čestitke za uspješnu organizaciju. Potrudili smo se da autor osjeti pravu slavonsku toplinu i gostoprimstvo i na kraju je rekao da iz Osijeka nosi nezaboravno iskustvo i da mu Osijek zbog svih nas ostaje u prelijepom sjećanju. Trebali bi si svi zajedno postaviti cilj da svatko tko u Osijek dođe, ode iz njega sa istim dojmovima.

(Na glavnoj fotografiji: Mišetić i Herceg tijekom izlaganja na promociji knjige)

Foto: Arhiva organizatora

Nakon 28 godina vojne službe i prelaska u civilno poslovno okruženje, Osječanin Dario Rosić, umirovljeni prvi dočasnik Hrvatske kopnene vojske izradio je projektni prijedlog SPECTRA 2.0 – Strateški koncept civilno-vojne suradnje u sustavu zapošljavanja. Prijedlog je uputio državnim strukturama kao podlogu za razgovor o kvalitetnijoj tranziciji vojnih i policijskih osoba.

Rosić polazi od stava da znanja stečena u vojsci i policiji, primarno odgovornost, organizacija, vođenje ljudi, logistika i timski rad — imaju vrijednost i nakon završetka službe. Smatra da ljudi nakon karijere u vojnoj i policijskoj službi imaju priliku za posao, daljnji razvoj, osjećaj pripadnosti i aktivnu ulogu u društvenom i poslovnom životu. Konkretno, uvjeren je da znanje i ljudski potencijal predstavljaju vrijednost koju društvo ne bi smjelo izgubiti završetkom nečije profesionalne službe.

Rosić je zapravo detektirao kako vojni i policijski poziv ne završava odlaskom iz službe nego se nastavlja kroz doprinos društvu, kroz strateško povezivanje obrane, obrazovanja, industrije i tržišta rada. Konačno, kroz jačanje poštovanja prema vojnim/policijskim osobama zapravo se jača i cjelokupna društvena otpornost Hrvatske.

O problematici profesionalne reintegracije vojnih osoba govorio je prije godinu dana na međunarodnoj konferenciji Svjetske organizacije javnih službi zapošljavanja (WAPES) u Rigi, gdje je uspoređivao svoja iskustva i ideje sa stručnjacima iz više od 25 zemalja.

* Što u praksi znači teza da znanja stečena u vojsci i policiji imaju svoju vrijednost i nakon završetka službe? Koja su to znanja i gdje se mogu primijeniti?

– Nakon 28 godina službe znam da vojska i policija stvaraju stručnjake čije znanje vrijedi i izvan sustava. Logističari, IT stručnjaci, tehničari održavanja, medicinski djelatnici i stručnjaci za komunikacije znaju voditi ljude, organizirati posao i rješavati složene probleme. Takve kompetencije trebaju transport, sustavi sigurnosti, IT industrija, a posebice obrambena industrija. Problem je što poslodavci često ne prepoznaju vrijednost iskustva, discipline i odgovornosti stečenih u službi. SPECTRA 2.0 želi to promijeniti i ta znanja prevesti u jezik razumljiv tržištu rada.

* Pred kakvim se praktičnim izazovima nalazi djelatna vojna osoba nakon umirovljenja? Odnosno, što zapravo u praksi znači da u tom trenutku započinje tranzicija iz vojnog u civilni sektor?

– Tranzicija je prijelaz iz profesionalne vojne ili policijske službe u civilno radno okruženje, s drukčijim pravilima, očekivanjima i poslovnom kulturom. Nakon desetljeća službe čovjek mora pronaći novu ulogu, poslodavcu objasniti svoje iskustvo i često steći kvalifikacije koje mu formalno nedostaju. To je i velika životna promjena za njega i obitelj. SPECTRA 2.0 zato predlaže pripremu najmanje 18 mjeseci prije završetka službe: prepoznavanje kompetencija, ciljano osposobljavanje i izravnu suradnju s poslodavcima.

Nitko ne bi trebao otići iz službe bez realnog plana za drugu karijeru.

* Tko su potencijalni korisnici ovakve civilno-vojne suradnje? Gdje u društvu prepoznajete skupine koje bi se najprije i najlogičnije uklopile?

– Prvenstveno su to vojni i policijski umirovljenici, hrvatski branitelji i ljudi koji završavaju službu pod posebnim uvjetima, primjerice na određenim carinskim poslovima. Mnogi su pritom znatno mlađi od uobičajene dobi za mirovinu, sposobni i voljni nastaviti raditi. Umirovljenici nisu nezaposlene osobe, pa nisu u evidenciji nezaposlenih, iako mogu tražiti posao. Zato SPECTRA 2.0 predlaže posebnu digitalnu platformu: dobrovoljan profil znanja, iskustva i interesa, vidljiv zainteresiranim poslodavcima. Cilj je druga karijera, osjećaj korisnosti i dodatna financijska sigurnost.

* Koji segmenti gospodarstva, odnosno tržišta rada, mogu biti zainteresirani za efekte vojno-civilne suradnje? Gdje vidite prostor unutar kojega bi se najbrže mogli pokazati praktični rezultati?

– Najveći potencijal vidim u obrambenoj industriji, a HKKOI, Hrvatski klaster konkurentnosti obrambene industrije, prirodan je partner za suradnju. Bivši pripadnici vojske i policije poznaju opremu, potrebe korisnika te postupke ispitivanja i uvođenja novih tehnologija. Tijekom službe prošli su propisane sigurnosne provjere, što je dodatna prednost za poslodavce. Pojedine tvrtke već prepoznaju i koriste njihova znanja, ali SPECTRA 2.0 želi takvu praksu razviti u sustavan model suradnje s industrijom, obrazovnim ustanovama i nadležnim institucijama.

* Kad govorimo o kroničnom nedostatku radne snage zbog koje su u nekim sektorima (primarno građevina, trgovina i turizam-ugostiteljstvo) poslodavci primorani uvoziti djelatnike – ima li Vaša inicijativa odgovor i na taj izazov?

– SPECTRA 2.0 nije zamišljena kao rješenje ukupnog nedostatka radne snage niti kao zamjena za strane radnike. Želim da bolje iskoristimo znanja ljudi koje nakon dugogodišnje vojne ili policijske službe umirovljujemo, iako mnogi još imaju energiju, iskustvo i volju za radom. Često problem nije u nedostatku poslova nego u tome što za drugo radno okruženje nisu na vrijeme pripremljeni, a poslodavci ne razumiju njihove kompetencije. Uz pripremu prije odlaska, ciljano školovanje i povezivanje s poslodavcima mogu započeti drugu karijeru, ostati aktivni i dodatno pridonositi društvu.

* Postoje li primjeri u drugim državama u svijetu iz kojih je moguće prepoznati dugoročne dobrobiti proizašle iz ovakve vrste civilno-vojne suradnje? Drugim riječima, jeste li imali konkretne uzore?

– Moj najvažniji uzor su SAD, čiji sustav pratim još od školovanja na USASMA. Njihov SkillBridge povezuje pripadnike vojske s poslodavcima prije odlaska iz službe. Velika Britanija kroz Career Transition Partnership razvija snažnu suradnju s industrijom; iskustva nude i Njemačka, Francuska te Slovenija. Zanimljiv je i ZOPT iz Crne Gore, koji za druge ciljne skupine provodi osposobljavanje na radnom mjestu i praćenje nakon zapošljavanja. Ne trebamo kopirati tuđa rješenja, nego uzeti ono najbolje i prilagoditi hrvatskim potrebama, institucijama i poslodavcima.

* Možemo li već u ovom trenutku u Hrvatskoj prepoznati neku konkretnu poslovnu/poduzetničku inicijativu koja je izrasla iz koncepta civilno-vojne suradnje?

– Prema mojim neposrednim saznanjima, DOK-ING i osječka Orqa prepoznali su vrijednost umirovljenih pripadnika OSRH. Takvi ljudi rade u upravljanju, sigurnosti i poslovima povezanima s proizvodnjom. Velik potencijal vidim i u drugim tvrtkama obrambene industrije, primjerice članicama HKKOI-ja. SPECTRA Transport moj je konkretan primjer primjene te ideje izvan vojne industrije: umirovljeni pripadnici OSRH naš su prvi izbor pri zapošljavanju. Ne tražimo samo radnike, nego ljudima s iskustvom, disciplinom i odgovornošću pružamo priliku za novu karijeru i nastavak doprinosa društvu.

* Ako se strateški koncept SPECTRA 2.0 nastavi uspješno razvijati – koji bi konkretni dugoročni efekti mogli biti ostvareni za civilni sektor, a koji za vojnu službu, odnosno za obrambeni sustav?

– SPECTRA 2.0 trebala bi povezati obranu, policiju, obrazovanje i gospodarstvo kako bi ljudi završetkom službe imali stvarnu priliku za drugu karijeru. Poslodavci dobivaju provjerene kompetencije, a država čuva znanje u koje je godinama ulagala. Važan dio koncepta je i digitalno prevođenje vojnih i policijskih znanja u opise civilnih poslova, uz povezivanje s potrebnim osposobljavanjem. Korist za obrambeni sustav počinje već pri novačenju: mladi bi znali da država misli i na njihovu budućnost nakon odore. Time jačamo povjerenje u službu, motivaciju i društvenu korist.

Foto: Privatna arhiva

Investitori i građevinari dužni su osigurati gradilište i omogućiti neometan prolazak pješacima. No rijetko zapravo uz gradilišta viđamo prizore gdje pješaci mogu nogostupom neometano prolaziti. Uglavnom, kao što se vidi iz priloženih fotografija, svjedočimo uništenim (ili privremeno uništenim) nogostupima i usmjeravanju pješaka da forsiraju velike blatne bare i izlaze iz komunalnog komfora koji su imali godinama prije dolaska građevinskih timova.

Strossmayerova je ulica u kojoj se ovakvi prizori najčešće događaju. Još kada padne kiša i i zbog radova se stvori blato, pješacima ne preostaje drugo nego prolaziti kroz to blato ili se spustiti na cestu i riskirati osobnu sigurnost jer će ometati promet. No, i u jednom i u drugom slučaju isprljat će obuću, a to sigurno nije bio plan kad su krenuli od kuće koristeći nogostup.

No, ako već investitori ili građevinari ne smatraju da bi pješacima u ovako blatnim okolnostima trebalo osigurati prolaz, onda bi to trebali učiniti oni koji ih kontroliraju, koji su im izdali dozvole i propisali uvjete. Do tada, dok ta kontrola ne bude polučila konkrene mjere – pješaci će kroz blato, ili preko ceste. Srećom, pa tramvaji ne voze jer bi to onda bio totalni kaos.

Foto: Građani Komarilosi

Na Vijencu Ivana Meštrovića otpad se odvozi srijedom, a već sljedećeg dana uz spremnike za miješani komunalni otpad razbacane su vreće sa smećem. Naravno, dio se smeća rasuo po pločniku pa ga prolaznici moraju zaobilaziti.

Unatoč tome što cijeli grad ima gotovo savršen sustav odlaganja otpada, mnogi ni na svom kućnom pragu ne čine ono što i vrapci na grani znaju. U stambenim su zgradama stanarima na raspolaganju najmanje tri (miješani, plastika i papir) spremnika, no većina ih ima čak i pet (uz prethodna tri još i za biootpad, staklo i met ambalažu). A u svakom od njih uvijek se pronađe nešto što ne pripada. Ili se nekom nije dalo razdvajati ili sve pobaca u jednu vreću.

Ovakvi prizori savjesne građane ljute i nerviraju. Jer ako pojedinci ne mogu napraviti osnovnu radnju – otvoriti poklopac i ubaciti vreću sa smećem u spremnik, možemo se samo pitati kakve su još radnje za njih prihvatljive i uobičajene?! Bojimo se i pomisliti.

Foto: Građani Komarilosi  

Bez obzira koliko javnog novca potrošimo na uređenje, u ovom slučaju i ograđivanje, zelenih površina u gradskom središtu – uvijek ima onih koji će samovoljno i ignorantski naprosto pogaziti sva pravila i barijere kako bi učinili po svom. Tako je jutros vozač ovog kamiončića ušao u ograđenu zelenu površinu preko nogostupa na raskrižju Radićeve i Gundulićeve ulice, zatim se provozao po raskvašenoj podlozi i parkirao kako mu odgovara i gdje mu odgovara da ga drugi ne bi ometali.

Istovremeno, ispred njega je bilo praznih parkirališnih mjesta, ali je parkiranje ovdje u sustavu naplate, pa izgleda nije realno očekivati da bi zbog obavljanja nekog posla trebalo platiti nekoliko sati parkiranje – puno je povoljnije oglušiti se o propise i uništavati gradsku imovinu.

Unatoč stalnim investicijama u uređivanje središta grada, ozelenjavanje i izgradnju parkirališnih kapaciteta, gotovo je nevjerojatno da po ulicama i dalje imamo toliku količinu bezobzirnih kauboja koji se upiru praviti budalama sve druge građane koji igraju po pravilima. Stoga je ovo zgodan jutarnji prijedlog za akciju prometnih i komunalnih redara. Jer, bezobrazluk se brzo širi, a prvi korak na njegovu iskorjenjivanju je efektna novčana kazna.

Foto: Građani Komarilosi