Nije sad toliko ni važno što smo mi po inflaciji vodeća zemlja u EU, a po slobodi medija držimo visoko 60. mjesto – u nekim smo stvarima vrlo uspješni pa se slobodno može reći da smo izuzetno pametan narod. Evo recimo u „tijednu polu pismenosti“ nema nam premca, isto kao i u izmišljanju novih hrvatskih riječi. I dok se za „tijedan polu pismenosti“ s primjerima iz prakse susrećemo na svakom koraku, najviše na društvenim mrežama, ali i s političkih pozornica, u trgovinama, na reklamnim porukama, ovo drugo malo je teži posao.

Idemo najprije s novim riječima, da stignete naučiti. Ove se godine prijavilo više od 200 natjecatelja s 240 novih hrvatskih riječi, a u uži krug ušlo ih je 18.

Idemo abecednim redom: čvornik, istodopka, jelokrug, konačnik, kovaničnik, krovčeg, kuterac, kružnik, mapina, nadtakiranje, namrežno, napucak, plovopis, poslovlje, reciklana, sigurnik, tipkomama, uglednina…

Tri najbolje nove hrvatske riječi su: uglednina (3. mjesto), čvornik (2. mjesto), a pobjednik za 2025. godinu je plovopis. Ne znate šta te riječi znače? Ne znamo ni mi, guglajte.

E sad idemo na ovo prvo natjecanje, nama penzionerima puno jasnije. Da se ne zadržavamo puno na krivoj upotrebi „č“ i „ć“,“ije“ i „je“(senvić, glasaćko tjelo…), na sjednici Gradskog vijeća čulo se da mi imamo aftobuse, na trgovini piše „zatvoreno radi renofiranja“, „slijedeči kupac“, na jelovnicima se nađe sladoled srachattela, ima i ćezeburgera, buftli i šrudli  od maka i orha, a na jednoj je vlasnik obavijestio kupce da je „zlužbeno osutan“.

Svi danas znaju odštampati plakate za sve i svašta, ali malo tko će se  posavjetovati s nekim pismenijim. Tako imamo vodič za legalizaciju besplatne graševine i trandicionalne proteze za zube. Nepresušni izvor primjera (polu)pismenosti u Hrvata je Facebook: “jasam jučer kuvao rišotto s rižom“, “zaprašćivaju nas“, “dali ima ko damu više netreba akvari za ribe moje procurijo“, “mene kad pitaju oželjen“… Mogli bi tako do ujutro, svatko ima neki „biser“ iz svog životnog okruženja, ali da završimo ozbiljno. U Hrvatskoj je 98,1 posto stanovništva pismeno što nas svrstava na 48. mjesto od 179 zemalja u svijetu u kojima je rađena statistika. To znači da ih toliko zna čitati i pisati. Kako čitati i kako pisati – to je već druga priča.

Foto: Freepik

Ima neka tamburaška pjesma „Bit ćeš moja ili ničija“, ali ona završava u šaljivom tonu. Uglavnom, ta je naslovna rečenica pjesme dežurna mantra obiteljskih nasilnika ne samo u Hrvatskoj i Osijeku nego u cijelom svijetu.

Obiteljsko nasilje i femicid u stalnom je porastu, dokazala je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj, a najčešće ga učine bliske muške osobe, što bi se reklo muževi. Femicid je planiran i namjeran i ima svoje obrasce. Naša država pak, po negativnim trendovima strši iz europskih statističkih okvira. Koliko god su danas žene napredovale na poslu, u karijeri, umjetnosti, obrazovanju, znanosti, politici i drugim područjima, toliko su ugrožene od obiteljskih nasilnika, najčešće svojih supruga.

Koliko god se pojedine, najčešće nevladine udruge bore za njihovu ravnopravnost, nasilnici su se uvijek činili jači. Finacijska ovisnost i djeca zadržavaju žene u takvoj zajednici, suprug ih kontrolira ili je bolesno ljubomoran, a najčešći okidač za ubojstva su pokušaji žene da se razvede. Iako često prijavljuju nasilje određene institucije kojima je to posao i koje mi, porezni obveznici, za to plaćamo ne rade ono što bi trebalo.

E sad, da ne pametujemo previše, imamo bezbroj primjera iz prakse. Priča jedna vremešna Osječanka rođena pedeset i neke: “Odrasla sam u kući s dvorištem i mnogo malih stanova u kojima su stanovali različiti likovi, slično kao u selu St. Mary Mead u kojem je živjela miss Marple i sramotila profesionalnu policiju rješavajući zločine svojim oštrim i logičnim umom. Dakle, od bezbojnih stanovnika mog dvorišta izdvojili su se Ivek i Mica. Ivek je bio polupismeni Zagorec, šofer, a Mica puno mlađa od njega kojoj je po tadašnjim seoskim običajima već prošlo vrijeme za udaju pa ju je Ivek uhvatio doslovce na ljute bombone. Najvažniji detalj priče je da je ona bila Ivekova četvrta žena i dok je bila trudna on je našao i petu. Petoj je odlazio petkom, prethodno bi se oprao u dvorištu u lavoru, obrijao i tražio čistu košulu. Mica je imala nešto protiv, pa su se najprije počeli svađati, a onda je Ivek ubio boga u njoj, sve po kući polupao i otišao. Stanari mog dvorišta to su zvali malom kućnom zabavom. Mirotvorac u toj priči bila je moja majka i ponekad ju je i poslušao, no kad je jednom i na nju bacio ogromno ogledao prestala se igrati unprofora. Uglavnom, da skratim, kad joj je jednom polomio obje ruke i u osmom mjesecu trudnoće bacio na nju punu kantu vode, moja joj je majka rekla ‘Mico zašto to trpiš? Ima toliko posla, zaposli se, radi i idi od njega.’ Mica je bila jasna i glasna: ‘Nisam luda da se dižem u 5 sati kao ti, ovako jednom nedjeljno dobijem batina, ali svaki mjesec dobijem Ivekovu plaću’. I to je onda bio koncept.”

Ova bi priča mogla imati nastavaka koliko i turske sapunice, a povod joj je onaj bivši iz Zagreba što je autodijelovima platio ubojstvo bivše supruge i njenog partnera. Što bi trebao biti zaključak? Neka institucija radi svoj posao (to ste već vjerojatno od nekog čuli), a vi žene radite bilo gdje i bilo šta jer samo ekonomski neovisna žena može biti slobodna.

Foto: Freepik

Odgoj djece već je postao velika znanost. Nema dana da neki portal ne izumi toplu vodu o toj temi i ne posavjetuje roditelje što, kako i kad trebaju učiniti da bi pravilno odgojili svoje dijete. Uglavnom, odgoj djece počinje u vrtiću i u obiteljskom domu, a nastavlja se u školi. O čemu danas primjerice uče osnovnoškolci iz Hrvatskog jezika – pravopis, gramatiku, književnost? Uči li ih netko kako se govori ili je to zadatak roditelja? Čitaju li knjige ili lektiru pišu čitajući sažetak na internetu? Puno nevažnih pitanja za nas penzionere koji danas razmišljamo o drugim stvarima, kako primjerice rastegnuti penziju od prvog do prvog, čime bismo platili dodatne lijekove koje ne dobijemo na recept, koji bi nam prirodni lijek pomogao da se riješimo neke boli i sličnim „glupostima“.

Priča jedna vremešna Osječanka, rođena pedeset i neke:

– Kad čujem da dvanaestogodišnjak kaže majci: „Ja i Darko se idemo igrati“, a ona ga ne ispravi i poduči da se kaže: „Darko i ja“ srce me zaboli. Gdje je trebalo naučiti da se “ich“ formom mogu služiti samo veliki književnici i da prvo lice jednine nije primjereno upotrebljavati u svakodnevnom govoru, isto kao ni „japajakanje“.

Mene je odgajala neobrazovana majka, ali je od rane mladosti služila kod gospode i naučila kako se služi priborom za jelo i kako se govori… Mi smo u školi morali čitati lektiru, od Mate Lovraka, Ivane Brlić Mažuranić i Tone Seliškara do Krleže, Marinkovića, Dostojevskog, Tolstoja, Mažuranića, Gundulića, Shakespearea, Poa, Balzaca, Šenoe i drugih velikana pisane riječi.

– Sjećam se kako smo teško dolazili do knjiga. Svi smo bili upisani u knjižnicu, ali nije bilo toliko knjiga koliko nas srednjoškolaca pa smo ih međusobno razmjenjivali – priča gospođa i dodaje jednu anegdotu iz svoje mladosti. Majka ju je,kaže, pitala zašto nikad ne pozdravi kad ide u školu ili se vraća, a ona sva vražja, od sutradan se počne rukovati sa svim ukućanima i kad odlazi i dolazi. Današnji roditelji su puno obrazovaniji nego što smo bili mi, pa bi trebali razmisliti kakva im je budućnost djece budu li samo vrtili prstom po mobitelu i kompjutoru.

Nije ovo priča čangrizave babe, nije ni o maloljetničkoj delikvenciji, kriminalu i svemu što se danas događa. To je tek neki naputak i roditeljima i nastavnicima da postoje i drugi načini odgoja djece. Možda staromodni, ali mi penzioneri nismo šarali po fasadama ACAB i neke godine koje njima nešto znače, imena i slične stvari kojih su pune zgrade, recimo, na Vijencu Ivana Meštrovića.

Jednoj su gospođi koja je šetala svog psa neki dan dvanaestogodišnjaci dobacivali: „Baba, daj penziju!“, a ona im je odgovorila: “E, baš bi se usrećili“. To govori sve o današnjim klincima (ne svima, dakako), ali i o nama pezionerima. I da završim kao što pametnjakovići završavaju na društvenim mrežama: Pametnom dosta!

Foto: Komarilos

Pratim ovih dana kako je Komarilosov tekst “Šuma u glavama” izazvao burne reakcije Osječana na temu projekta nastavka uređenja obaloutvrde, odnosno produžetka promenade od Neptuna dalje kroz Retfalu do Višnjevca i Josipovca. Jedni se u potpunosti slažu s projektom i ne mogu dočekati početak radova, a drugi se projektu protive. Nemam namjeru tu donositi bilo kakve pravorijeke ni dolijevati ulje na vatru jer su tabori (barem ovi koji u raspravi sudjeluju na internetu) do te mjere podijeljeni da mi se povremeno učini kako bi zbog toga mogao izbiti neki bratoubilački rat.

No, ne mogu prešutjeti priču koju mi je ovih dana ispričala jedna vremešna Osječanka, umirovljena novinarka. Žena se sjeća kako je 1978., nakon završenog fakulteta, započela honorarno raditi u našim lokalnim novinama i tamo je kao svaki početnik u to vrijeme pratila cijene na pijaci, aktivnosti Crvenog križa i Narodne tehnike, pisala kratke vijesti i najave te povremeno predstavljala izložbe Udruženja ljubitelja ptica pjevica i tako… Nekako je u to vrijeme valjda bila dovršena jedna od dionica promenade uz Dravu u Gornjem gradu i urednica gradske rubrike ju je poslala s fotoreporterom na teren da s građanima razgovara, odnosno da napravi anketu koja će pokazati sviđa li se ljudima nova šetnica ili ne. Ljudi koje je zaustavljala prilikom šetnje rado su pristajali na fotografiranje i pod svojim imenom odgovarati na pitanje. Svi redom bili su oduševljeni što je Osijek tada dobio najljepšu promenadu u tadašnjoj državi. Šetali su s djecom i uživali uz Dravu na proljetnom suncu. Sjeća se i kako joj je to bio prvi tekst ispod kojega ju je urednica potpisala njezinim prezimenom (do tada su njezini tekstuljci od par redaka bili potpisivani samo inicijalima). Bio je to duži materijal jer oduševljenje građana nije stalo u pet redaka. Uglavnom, kad je tekst izašao u novinama sljedećega dana bila je jako ponosna, bio je to veliki uspjeh poslije kojega se, kaže, “osilila” pisati crtice, bilješke i povremeno ozbiljnije tekstove.

Kako je tada stanovala na ondašnjoj Feđiki (danas Kralja Petra Svačića) s kuhinjskog je prozora promatrala izgradnju prvih zgrada na Sjenjaku. Majka joj je pričala da su na toj livadi nekada pasli konji. No, nikome tada nije smetalo što na toj livadi niče novo naselje, svi su bili oduševljeni kako se grad razvija i raste. Osjećala se silno ponosno, pa je svojim bilješkama i crticama sve češće u novinama pratila reakcije građana i onda je konačno, između ostaloga i zahvaljujući svom angažmanu na sve ozbiljnijem praćenju načina na koje su veliki razvojni projekti u gradu utjecali na Osječane – negdje u svibnju 1979. dobila stalni posao.

Danas, gotovo pola stoljeća kasnije, zanimljivo joj je, kaže, gledati i čitati kako se građani ne slažu s razvojnim projektima, kako je sve manje oduševljenja, a sve više sumnje. Doduše, ljudi danas uživaju u Osijeku koji su razvijale generacije od prije pola stoljeća, ali pitanje je u čemu će uživati generacije koje će u gradu živjeti za još 50 godina. Ono što je sigurno – mogli bi uživati u sukobima i nesporazumima iz razdoblja u kojemu mi danas živimo ako im, prilikom pretraživanja interneta, umjetna inteligencija bude u stanju o tome slagati nekakve humoreske. A vjerojatno će biti u stanju, jer u takvom vremenu živimo.

Foto: Komarilos

Večernja šetnja najužim središtem grada ovih dana ne prolazi bez stresa. Ako ste slučajno hodali uz pročelje nekadašnje robne kuće Nama, onda niste mogli izbjeći veliki broj žohara koji ondje u večernjim satima izlaze iz temelja i ispod fasadnih ploča kojima je zgrada obložena.

Neki od insekata veliki su poput kažiprsta, kreću se u velikim skupinama i zapravo su vrlo bučni, što ćete naročito dobro čuti ukoliko ste u prolazu bez društva, pa ste logično i više koncentrirani na zvukove oko sebe. Neki se prolaznici toliko iznenade kad vide koliko ih je da se nesvjesno naglo trgnu, ponekad čak i neočekivano podviknu, pa se onda okreću oko sebe da vide je li ih tko čuo i brzopotezno objašnjavaju što je razlog njihova iznenađenja.

Što će biti sa žoharima, čija je to nadležnost, je li to opasno, je li sigurno, odnosno imamo li neki javnozdravstveni problem… – to su pitanja na koja odgovor traže oni koji su nam poslali fotografije. Dok ne stignu odgovori, barem da imate informaciju što se ondje događa, pa da ne bude iznenađenja.

Foto: Građani Komarilosi