U ona vremena, kad se ova zemlja zvala malo drukčije, razdoblje kolinja redovito je započinjalo 29. studenog jer se tada slavio jedan veliki praznik koji se nekad znao protegnuti i na četiri neradna dana. Imali smo tada mogućnost pratiti prigodni TV program ili ići na selo praviti kobasice.

Svatko tko je živio u gradu, a imao baku, djeda, tetku, strinu, ujaka, kuma ili bilo koga na selu – hrlio je u posjet. U to vrijeme sirotinje i bijede nije bilo seoskog dvorišta u kojem nisu cičale barem dvije/tri svinje. Kolinja su za djecu bila posebno zabavna, ustajalo se u ranu zoru, voda u kotlu za „šurenje“ se već grijala, rakijica lagano ispijala a svi su bili obučeni kao da su spavali pod mostom a ne u krevetu. Sto prsluka, kožuha (pa još svezani sa špagom!), kapa, blatne čizme, garderoba kao sa underground piste.

Onda počinje lov na svinju, ona sirota ciči, “majstori“ se dovikuju, trče po blatnom dvorištu i love ju, dok konačno ne padne za kantu masti!

Slabo se razumijemo u marke svinja, ali tada su to bile neke baš debele, čija je slanina bila i četiri prsta debela, pa onako roskasta, mekana, zvali smo je i sapunjara. Danas se uzgajaju svinje koje imaju više mesa, landras, pietren, jorkšir i tako neke vrste, pa križaju, od kojih dobijete 10 čvaraka a za narezivanje slanine treba vam vrlo oštra sjekira!

Poslije praznika vraćamo se dobro natovareni kući a ako se u torbi zadesio i koji komadić sala,već sutradan su iz stana mirisali svježe pečeni salenjaci. U ono vrijeme vladali su i neki drugi susjedski običaji. Zvoni netko na vrata, otvoriš, a ono susjeda sa drugog kata i pun tanjur čvaraka, krvavice, kobasice…

Lijepo je prisjećati se toga ovih dana kad idu blagdani, a do Božića su kobasice nekad dobile pet/šest dimova, taman koliko treba da se ispeku. Oni koji se bave molekularnom kuhinjom teško će razumjeti o čemu je riječ. S druge strane, kilogram čvaraka danas košta kao unca zlata, u trgovačkim centrima kupujemo meso 64 puta zamrznuto i odmrznuto, pa još vrebamo po prospektima kad će biti na sniženju. Svinjetina u današnjoj ponudi je često naše penzionersko godište, a piletina napumpana vodom i aditivima. Zdravo, hranjivo i ukusno meso je stvar prošlosti. Da parafraziramo Richarda III – on je davao carstvo za konja, a mi penzioneri bi ga dali za domaće pile.

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Kad smo zapalili prvu adventsku svijeću i nataknuli na vrata vjenčić skužili smo da je svugdje oko nas Božić počeo još prije dva mjeseca. Nema trgovačkog centra u gradu koji već tada blizu do vrata nije natrpao hrpe kutija s kuglicama, ukrasima, lampicama, onim lijepim umjetnim borovima, svetačkim kipićima, kućicama pod snijegom, djeda Mrazovim ili Božićnjacima (kako hoćete) i već zapakiranim kutijama prepunim prigodnih darova sve s mašnom i u šarenom papiru. Ima čuda neviđenih!

Ako vam treba nova pegla, e, dobrano ćete se nahodati po trgovini dok je nađete, sve se probijajući između borova i kutija s prikladnim poklonima. Recimo, za majku domaćicu komplet kuhača i nova pregača, za tatu šrafcigeri i gedore, a za dječicu, zna se i ovisno o uzrastu, od lego kocki do novih mobitela.

U trgovačkim centrima ili nema ili je slab izbor knjiga, a i kome trebaju – odeš na internet, izguglaš kratki sadržaj i eto ti lektire. Nisu ovo devedesete da čitaš ruske klasike, Krležu, Stendhala, Shakespearea, pa ni Ivanu Brlić Mažuranić koja je pisala o Maliku Tintiliniću i domaćima. Zapadno potrošačko društvo smo po svemu, osim po primanjima naravno!

Priča neki vremešni gospodin jučer u Dnevniku: “Troje djece, sedmero unučadi, kako svima kupiti nešto i obradovati ih za Božić uz ovu penziju?“. A svi, dakako, očekuju nešto. Trinaesta mirovina će biti vjerovatno 31. prosinca, taman da u dežurnoj trgovini stignete kupiti čokoladu za unuke i ciglicu kave za njihove roditelje, pa nek’ se časte.

Ovo bi zapravo trebala biti priča o tom potrošačkom mentalitetu koji smo preuzeli, ali mu nismo ni po čemu dorasli. Svi sad imaju neki „black friday“, svi nešto nude, keramičke pločice idu baš k’o lude ovih dana, isto kao i uredske stolice i vrtne garniture. Prosinac će zasigurno oboriti sve rekorde po osobnoj potrošnji, kupovat će se sve i svašta, peglati kartice, plaćati na rate jer to onda izgleda kao da je džaba. Bit ćemo dio potrošačkog svijeta, pravit ćemo se da mu pripadamo. No, blagdani su, zar ne?

S druge strane, blagdansko raspoloženje stiglo je i u zdravstvene ustanove. Pregledi zakazani za prosinac odgađaju se zbog korištenja lanjskog godišnjeg odmora, spojenog sa skijanjem, pa ćete malo pričekati dok dođete na red. Ako dočekate! Sve je trenutno slow motion. Blagdani su pred vratima! A onda slijedi siječanj, najduži mjesec u godini, kad će nam i prasetina i sarma i francuska salata doći na naplatu. Ne svima, dakako!

Foto: Freepik

Obilježavanje Dana grada (2. prosinca) započelo je još prošloga tjedna programima za umirovljenike koji su, u organizaciji udruge Aktivni umirovljenici Osijek, sudjelovali u turnirima u belotu, šahu, pikadu i visećoj kuglani. Najboljima je danas medalje uručio zamjenik gradonačelnika, Dragan Vulin.

– Čestitam još jednom svim članicama i članovima udruge. Onima koji su osvojili medalje, ali i svima koji su sudjelovali – rekao je Vulin, dodavši kako se u gradskoj upravi svi trude da život i kvalitetu života sugrađankama i sugrađanima treće životne dobi učine lakšim.

– Podsjetit ću, od 1. svibnja ove godine besplatan je javni gradski prijevoz za sve naše umirovljenike i za sve osobe starije od 65 godina. Danas kreće isprala Božićnica koje su značajno veće nego u odnosu na prošlu godinu. Uz iznose povećan je i cenzus na 520 eura, što znači da ćemo obuhvatiti veći broj umirovljenika. Plesnjaci, doček nove godine i razna druga druženja s našim umirovljenicima jedna su vrsta zahvale za sve ono što su oni učinili, što su doprinijeli, jer sve ovo što mi danas baštinimo u našem gradu njihova je zasluga – poručio je Vulin.

Jelena Dodig, predsjednica Udruge Aktivni umirovljenici dodala je kako je na ovogodišnjem trodnevnom natjecanju bila gužva – 32 natjecatelja u belotu, te po osam u pikadu i visećem kuglanju.

– Stigli smo do dodjele medalja i prigode da možemo ususret rođendanu našeg grada podijeliti radost s pobjednicima i navijačima. Upriličili smo i kuhanje graha, proslavit ćemo medalje i družiti se – rekla je Dodig.

Foto: Grad Osijek

Kako bi pravo na božićnicu ostvario veći broj umirovljenika, Grad Osijek je ove godine dodatno povećao cenzus na 520 eura mirovine, što je 56,7% više nego prije četiri godine. Za božićnice je predviđeno 628.000 eura proračunskog novca.

Osim što će veći broj osječkih umirovljenika primiti božićnice, povećani su i iznosi. Ovisno od visine mirovine božićnice iznose 60, 80 i 120 eura, što je u odnosu na prošlu godinu povećanje od 45 do 50%.

• Iznos mirovinskog primanja:
• do 200 eura – visina božićnice 120 eura
• 200,01 – 370 eura – visina božićnice 80 eura
• 370,01 – 520,00 eura – visina božićnice 60 eura

Umirovljenici koji su korisnici inozemne mirovine i čija ukupna mirovinska primanja ne prelaze iznos od 520 eura, kao i umirovljenici koji se nalaze u radnom odnosu i čija primanja ne prelaze 520 eura trebaju podnijeti PRIJAVU za isplatu božićnice. Zahtjev se podnosi u Upravnom odjelu za socijalnu zaštitu, umirovljenike i zdravstvo (Ruđera Boškovića 1). Uz zahtjev, ovisno o statusu, treba priložiti dokaz o visini mirovine i potvrdu poslodavca o isplaćenoj plaći iz prethodnog mjeseca, a prijave se zaprimaju do 23. prosinca 2025.

Božićnicu od 60 eura primit će i korisnici Socijalnog programa Grada Osijeka, samci i obitelji s naknadom za troškove stanovanja, korisnici pučke kuhinje te osobe bez vlastitog doma. Osim toga, Grad nastavlja i s mjerom isplate božićnica djeci korisnicima inkluzivnog dodatka prve, druge i treće razine. Za tu je namjenu osigurano 40.000 eura, te iznos božićnice od 60 eura.

Isplata božićnice korisnicima Socijalnog programa i djeci korisnicima inkluzivnog dodatka prve, druge i treće razine obavit će se temeljem evidencije korisnika Upravnog odjela za socijalnu zaštitu, umirovljenike i zdravstvo i Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Osijek.

– U posljednjih nekoliko godina sustavno povećavamo izdvajanja za božićnice i uskrsnice, a 2025. to činimo u najvećem obujmu do sada – rekao je gradonačelnik Ivan Radić.

Foto: Komarilos

Nedavna, strašna tragedija u Domu umirovljenika u Tuzli u kojoj je izgorjelo trinaestero štićenika (svi redom najteži, nepokretni  bolesnici) pokazala je teški nemar i ravnodušnost sustava, koji im je obećao skrb u najtežim, a mnogima i posljednjim trenucima života. Najveće ogorčenje, tugu i bijes stanovnika Tuzle i cijele Bosne i Hercegovine izazvala je činjenica da su nepokretni, teško bolesni ljudi bili smješteni na najvišim katovima zgrade, što se protivi svim pravilima struke a i temeljnoj logici.

Ovaj tragični događaj podsjetio nas je na našu hrvatsku priči iz 2020., kada je u domu za stare u Andraševcu kod Oroslavlja, u dvorišnom, drvenom objektu izbio požar u kojem je život izgubilo šest štićenika. Navodno je požar prouzročila električna grijalica, što samo za sebe govori koliko je u taj dom uloženo i kakva je bila skrb o starim i bolesnim ljudima. Naknadno je utvrđeno da su imali rješenje za zbrinjavanje 13 korisnika, a u trenutku tragedije zatečeno ih je 26. Kasnije je utvrđeno i da su ilegalno poslovali, pa je bilo i uhićenja.

Kod nas u Osijeku, barem do sada, nije bilo takvih velikih tragedija, osim slučaja iz 2023. godine, kada je u jednom privatnom staračkom domu lift ubio staricu.

Nesreće se događaju svakodnevno, no ovaj smo put zapravo htjeli progovoriti o državnoj i društvenoj nebrizi za najranjiviju populaciju, ali i o ljudskoj pohlepi. Da u Osijeku nema dovoljno smještajnih kapaciteta u domovima za umirovljenike, da su nedavno cijene poskočile za 25 i 35 posto, ovisno o vrsti smještaja – opće je poznata stvar. Za starački dom u Drinskoj (koji će uskoro biti nadograđen i proširen, ali opet ne dovoljno za sve zainteresirane) morate se prijaviti u pubertetu!

No, unazad nekoliko godina, kao gljive poslije kiše u Osijeku su se počeli otvarati privatni starački domovi, neki se zovu i obiteljski, u kojima su cijene za naše penzionerske prilike slične onima na Karibima ili Dubaiju.

Priča mi jedna starija poznanica o svojoj prijateljici koja je imala starog, bolesnog i dementnog oca, koji više nije bio u stanju brinuti se o sebi, a ona je radila svaki dan do 15 sati i nije o njemu mogla skrbiti 24 sata dnevno. Krenula je u potragu za pristojnim staračkim ili obiteljskim domom, a što je sve vidjela, kaže, želi zaboraviti.

– Obišla je desetak domova u Osijeku, neke nadograđene šupe i garaže, drvarnice, prostore ispod svakog ljudskog dostojanstva. Ni u jedan dom nije ušla, a da se nije osjetio strašan miris urina. U jednom je jednokrevetna soba bila tek toliko velika da je jedva stao krevet (zajednički ormar bio je negdje na hodniku). U drugi je došla u vrijeme pripreme večere, pa je vidjela da starci bulje u šnitu pohanog kruha i šalicu čaja. A posebno ju je uznemirilo kad su joj predstavili neke sobe iz kojih se direkt iz sobe izlazilo na hladno dvorište…

Svi su, kaže, vlasnici bili izuzetno ljubazni, pričali o velikoj brizi za svoje štićenike i šećerom mamili da svog oca ili majku ostavite baš kod njih.

Na kraju je oca ostavila u jednom obiteljskom domu koji se na prvi pogled činio pristojnim, ali joj je i dan danas ostala velika rana gdje ga je ostavila. Nemaju oni ni stručno osposobljeno osoblje i zapošljavaju one koji hoće u nekom inervalu do boljeg posla doći raditi za neki minimalac. Priča kako su mu tamo krali cigarete, vezali ga da ih ne uznemirava dok kafenišu, hranili nekim splačinama i tako.

Prisjeća se i kako joj nikad nije znao reći što je ručao, neke krumpire, tijesto, a kad je pitala vlasnicu što su kuhali, onda joj je ova predstavljala jelovnik kao u restoranu s Michelinovom zvijezdicom. Na, kraju, što bi im ostalo od zarade, da su se o starcima stvarno brinuli kako treba? E sad, da ne uopćavamo stvar, ima u Osijeku i okolici stvarno pristojnih domova. No, o ljudskoj pohlepi, gramzivosti, egoizmu, želji za lakom i brzom zaradom „bez muke i nauke“, nedostatku empatije prema slabijima i potrebitijima pisali su i mnogo pametniji od babe penzionerke. Spominje se pohlepa i u Bibliji, a veliki Gandhi je rekao:“Zemlja pruža dovoljno da zadovolji svačije potrebe ali ne i svačiju pohlepu“. No, mi živimo u vremenu potpuno iskrivljenih vrijednosti.

Foto: Freepik