Da smo mi penzioneri (to smo već sto puta napisali) najsiromašnija, zdravstveno i socijalno najranjivija kategorija društva ne samo u Osijeku već i u cijeloj državi – da smo malo pametniji, lukaviji ili da nam ima tko držati ljestve, lako bi se obogatili. Zašto bi mi gurali kupus po trgovačkim centrima, raznosili pizze po gradu, skupljali plastične boce po kontejnerima ili peglali po tuđim kućama? Treba samo znati pisati programe za EU fondove i pokupiti novce, a dok glavna europska istražiteljica Laura Kovesi kroz ovu gužvu krupnijih riba konačno i dođe do nas – nit love nit nas!

Ne treba biti lakom, idemo na sitno. Tko će ti uostalom dati novac da se baviš vinogradarstvom ili nekom drugom granom poljoprivrede kad se ne možeš sagnuti ni kad ti nešto ispadne. Jedna je osječka firma uzela novac iz EU fondova tvrdeći da će sa pet, šest zaposlenih izumiti strašan poljoprivredni stroj, koji će biti od velike koristi poljoprivrednicima. Nakon 5,6 godina „izumili“ su šukare na četiri kotača, koje ne služe baš ničemu a izgledaju kao da ih je Grunf napravio. Lauri se izum nije svidio, grohotom se nasmijala i sad traži od te firme da vrati novac.

Istovremeno, na drugom kraju grada, Udruga umirovljenih inovatora već danima zasjeda u jednom privatnom stanu na nepoznatoj adresi i smišlja što bi to mogli izumiti i ponuditi tržištu a da je još neviđeno. Ima među njima i onih koji nisu u trendu, jedna baba recimo gleda na nekom programu „Vatrene kovače“ pa bi izrađivala srpove, sablje i sjekire a to je već davno izumljeno. Neki inovatori shvaćaju da smo odavno prepoznati kao turistički grad pa bi skupljali kamenje i izrađivali „čončike“ a flomasterom pisali „Pozdrav iz Osijeka“. Glupo.

Budući da u gradu već imamo one neke panele na koje se lijepe komarci, najbliže pametnoj inovaciji je gospođa koja ima završenu cijelu osnovnu školu i koja predlaže da nešto slično napravimo za hvatanje smrdljivih martina. Ove ih je godine zaista bila prava najezda a internet nudi neka primitivna rješenja.

Usudila sam se na jednom sastanku javiti za riječ i predložiti da se za savjet obratimo pravim “stručnjacima„ za prijevare EU fondova, ali od toliko imena prevaranata teško je izdvojiti jedno. Osim toga, kakve su sreće, kad bi penzioneri i napravili neki inovativni projekt za koji trebaju sitne novce, sigurno bi baš njima prvima zakucali na vrata i „vrati koko što si pozobala“. S ovima što uzimaju velike novce, ipak ide sporije.

Foto: Freepik

Kad čitate pojedine domaće portale, morate to raditi nekim redom. Najprije pročitate horoskop, pa onda koji je znak najškrtiji, koji najosvetoljubiviji, koji najskloniji tračevima, prevarama i ostalim nepodopštinama… To učinite da biste takve ljude mogli eliminirati iz života. Evo, primjerice, lavove će mučiti nesanica, a strijelci su već počeli štedjeti za ljetovanje.

Nakon toga idu Nostradamusova i baba Vangina predviđanja, pa savjeti kako očistiti rernu i skiniti masne fleke s odjeće, a odmah iza toga i neki recept za kolač za koji vam ne treba skoro ništa.

Nakon toga pogledate kako sad izgleda Justin Bieber, a i bivša misica Ivana Paris strašno je propala. Savjeti za modu i ljepotu nama penzionerkama jako su važni, sigurno pojma niste imali da je metalik boja laka za nokte sad jako popularna. Za više detalja upratite tko je kako bio obučen na zagrebačkoj špici. Tu odmah možete vidjeti i tko je s kim bio i tko je s kim razgovarao. Ne možete ostati  neinformirani o tako važnim temama.

Onda idemo na savjete o zdravlju. Šta će vam liječnik kad o svim bolestima i načinu liječenja možete pročitati i, još bolje, kupiti učinkovite lijekove po vrlo povojnim cijenama. Volite li sport, sve ćete naći na portalima, ne morate uopće gledati utakmice, ne morate ni gledati „Gospodina savršenog“, “Kumove“, “Život na vagi“, “Sjenke prošlosti“ i ostale domaće vrlo popularne serije, što se jučer dogodilo, ujutro pročitate.

Nikako ne propustite ni jako šaljive viceve o malom Perici ili plavuši. E, sad dolazimo do malo škakljivijh tema a tiču se ne samo vaše intime nego i svih svjetski važnih osoba. Jedna je tiktokerica objavila savršen recept o tome kako da osvojite frajera u 45 sekundi. Pažljivo slijedite upute. Najprije ga kratko pogledajte i skrenite pogled. Onda ga drugi put pogledajte i malo duže ga gledajte direktno u oči. Poslije toga uopće ga više nemojte gledati i on će vam prići za točno 45 sekundi.

Ako vas slučajno zanima zašto je Osijek prema popisu stanovništva između 2011. i 2021. izgubio 10,3 posto stanovnika, kako su prošli izbori u Njemačkoj, eventualno nešto o ratovima koji se vode u svijetu, o inflaciji, cijenama, osječkoj mladosti i starosti bez perspektive te koliku plaću ima guverner Narodne banke, zašto bi se Europska unija mogla podijeliti na dva bloka i tako još neke sitnije stvari – morate se više potruditi da iskopate takve informacije.

Foto: Freepik

Priča nije osječka, ali zapravo i je – mislimo globalno, a djelujemo lokano. Kad obratite pažnju na priču o ovim „junacima“ koji su uvozili otrovni otpad iz Italije i Slovenije, pa ga zatrpavali u Hrvatskoj dođe vam da odmah dobijete slom živaca.

Formalno svi ti ljudi jako vole svoju domovinu (možda čak i drže ruku na srcu dok svira himna), ali napraviti ovakvu svinjariju, odnosno do te mjere sustavno trovati zemlju samo da bi napunili svoje džepove – to je suludo i gotovo nezamislivo. A opet, nije nezamislivo. Dogodilo se. Događalo se praktički do neki dan.

Ako taj crnokronični hit doživimo tek kao povod za razmišljanje o tome otkud ljudima hrabrosti da čine takvo što ili o tome gdje su usput izgubili savjest, možda je najbolje krenuti od sebe i svog ekološkog doprinosa svakodnevici.

Evo, recimo, prije par dana palo je to malo snijega i zabjelilo grad, ali brzo se otopio i pokazao koliko i mi Osječani držimo do čuvanja svojih ulica i parkova, i koliko smo ekološki osvješteni. U nekim dijelovima grada paralelno s otapanjem tankog snijega na nogostupima ste morali izbjegavati pseća govanca koja vlasnici za ljubimcima nisu kupili to kratko vrijeme jer ih je skrivao snijeg. Dakle, tu već počinje.

Ne treba puno pametovati, evo još primjera naše osječko europske kulture. Uobičajeno je da mnogi vozači nakon što izađu iz automobila jednostavno istresu sadržaj pepeljare na parkiralište. Eventualno istovremeno odbace i neku vrećicu od čipsa ili papirnatu maramicu koja je zaostala u autu. Nadalje, često možete vidjeti da dječica bace na ulicu omot od čokolade koju je mama netom kupila u samoposluzi, a ako mladuncu kojim slučajem ispadne i komadić čokolade – mama će strogo ukoriti da “ne jede sa zemlje”, ali će i sama pokraj odbačenoga proći kao pokraj turskog groblja. Veći je dio Vijenca Ivana Meštovića (naračito oko klupa za sjedenje) popločen čepovima od piva, iako koševa za smeće ima sasvim dovoljno.

Klimatske promjene i globalno zatopljenje, naravno, zanimaju nas tek toliko da u srpnju i kolovozu kukamo kako je vruće a sad u veljači koliko je hladno. Inače, kad izađemo uredno ćemo se naštrcat dezodoransom i nalakirat kosu.

Živimo u gradu koji je primjer drugima po pitanju razvrstavanja otpada i skupljanja korisnih sekundarnih sirovina. Ali i tu ima sugrađana koji ništa ne odvajaju nego ono što im se nađe u ruci odbace u prvu slobodnu posudu za otpad, što je posebno ugodno kad se smrad od pokvarene hrane ljeti širi iz posude za papir ili plastiku.

Ovo su tek neke bapske opservacije, ali bilo bi tu materijala za roman u šest tomova. Zato nikad nije naodmet podsjtiti na nekoliko rečenica iz navodnog pisma indijanskog poglavice iz Seattlea koji je „velikom bijelom poglavici“ objasnio da “svoju djecu mora naučiti da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću“. Eto, razmišljajmo o tome, jer zemlju nismo nasljedili od predaka, već smo je posudili od naše djece.

Foto: Freepik

Danas je Valentinovo, dan zaljubljenih. Ni sv. Valentin, a ni država nisu pravno regulirali taj praznik, pa nama penzionerima samcima nije jasno smijemo li ga slaviti ili ne. Podrazumijeva li se da je moguće zaljubiti se i u neke materijalne stvari  (recimo, u čvarke) ili može samo u osobe? Jer, u koga bi se to mogla zaljubiti stara, bolesna baba?

Crvenu ružu iz Nizozemske koja miriši na kupus, koje se danas prodaju kao alva, rijetko će koja penzionerka dobiti jer senilni djed, ako ga ima, ne zna više ni na sat a kamoli da prati kalendar – a nije u duhu praznika da joj ružu poklanjaju djeca, unuci, susjedi ili prijatelji. No, ima i onih koji će današnji praznik obilježiti odlaskom na ćevape, kupovanjem parfema kod Kineza ili toplih zimskih papuča.

Ima penzionera koji smatraju da je Valentinovo čista zapadnjačko trgovačka izmišljotina jer kad su oni bili mladi i zaljubljeni, živjeli pod čizmom u tamnici naroda, nitko nije ni čuo za tu veliku svečanost. Nas penziće više veseli što je došlo vrijeme fašnika i maskiranja. Ne zbog krofni i bombona koji se dijele, već zbog mogućnosti da se, recimo, baba maskira u Supermana i slobodno ode u trgovinu kupovati sa gondola koje su sad odvojene za siromašne. Bez straha da će je netko prepoznati i reći „joj pa vi ste bili moja profesorica“.

Foto: Freepik

Prošao je konačno i taj siječanj, najduži mjesec u godini. Napekli smo se kolača i prašćića, nakuhali fiševa, nakupovali (i nadobivali) darova, temeljito očistili kasice prasice i sad čekamo bolje dane. Sve nam ide, u finalu smo Svjetskog prvenstva u rukometu, penzioneri će već u travnju dobiti nešto manje od tri posto povišice, uspio je i bojkot trgovačkih lanaca i pokazali smo im šta mislimo o njihovom bezobraznom podizanju cijena.

Sad, možda je uspjehu bojkota doprinijelo i to što je održan krajem mjeseca kad ljudi sitno broje. Organizatori bi ubuduće trebali razmisliti da datum usklade recimo sa praznicima i blagdanima kad ljudi najviše kupuju. Vlada je promptno reagirala, onaj spisak od 30 proizvoda sa zaštićenom cijenom naglo je podebljan na 70 tako da trgovački lanci više neće dizati cijene suhih šljiva ili dvopeka kako im se svidi.

Ima penzionera koji nisu zadovoljni ni ovim Vladinim mjerama, kažu, povećajte nam penzije jer s ovima ionako bojkotiramo mnoge prehrambene proizvode, ali tko bi svima ugodio. Prema nekim statistikama, posljenjih godina najviše novca trošimo na hranu, Plenkovićeva ili tko zna čija inflacija podigla je cijene u nebo, a ovih 70 proizvoda sa zaštićenom cijenom čine se tek kao kozmetički zahvat. Jer za život su nam potrebne i druge stvari.

Što je sa cijenama lijekova koji se ne mogu dobiti na recept? Što je s higijenskim potrepštimama potrebnim svakom domaćinstvu? Što je s cijenama vode, struje, plina, benzina i raznoraznih komunalija koje plaćamo? Jedna gospođa penzinerka s mirovinom od 400 eura prošli je mjesec platila 217 eura režije. Kako će sa 180 eura proživjeti mjesec dana?

Ove su godine lokalni izbori pa se politička scena grada već uskomešala. Pljušte obećanja sa svih strana, gradit će se sve i svašta, od bolnice, proširenja staračkog doma, tematskih dječjih vrtića i nove knjižnice, a na mjestu današnjeg OLT- a niknut će mega- projekt. To smo sve već jednom čuli. Obećanja su to bez realizacije i imaju sasvim drugu svrhu. Razmišljaju li ovi koji pucaju na mjesto „gradskih otaca“ da bi smanjenjem cijena barem onih usluga na koje Grad može utjecati znatno poboljšali standard građana, umjesto da iz godine u godinu prepisuju ideje, projekte i mega -projekte? Jer bez suhih šljiva ćemo preživjeti, bez vode-teško!

Foto: Freepik