Nema djeteta koje se barem jednom nije popelo na skulpturu na središnjem gradskom trgu, a ni onih starijih koji nisu „odmorili“ u jednom krilu. Omiljena gradska skulptura Osječanima je najpoznatija kao „Grupa građana“, no njezino je ime vrlo jednostavno – Ljudi.

Na Trg Ante Starčevića postavljena je 1977., još dok je on nosio ime Trg slobode. Brončanu je skulpturu izradio kipar Branko Ružić, a prikazuje skupinu ljudi, muškaraca, žena i djece koji sjede poredani u krug. Postavljena je u ravninu s tlom i upravo to omogućuje stalnu interakciju s prolaznicima.

Grupa građana je kratko vrijeme bila istisnuta iz javnog prostora. Nakon što se 2004. uređivao glavni gradski Trg, skulptura je uklonjena, a nakon obnove Trga na njemu je postavljen spomenik Anti Starčeviću. To je uznemirilo dio javnosti koja je vršila pritisak da se Grupa građana vrati na glavni trg. Od 2011. ponovno je na Trgu, ali bez originalnog podesta.

Foto: Komarilos

Imao je dugu i dinamičnu karijeru, a dobar dio svojih zrelih godina paralelno je obavljao zahtjevne kirurške operacije i surfao u našem kraju iznimno valovitim razdobljima profesionalne politike. Dr. Vladimir Šišljagić danas je u mirovini. Organizirao je veliku oproštajnu zabavu za radne kolege i prijatelje te, prema ocjeni mnogih koji su se te večeri došli pozdraviti – iz bolničkog kolektiva je otišao kao gospodin.

Zadnjih dana hrva se s prevelikim brojem obveza koje još treba obaviti kako bi zatvorio poglavlje. Ipak, živo i bistro prolazi kroz desetljeća u kojima je naš medijski prostor punio i kao akter političke pozornice. I konačno, kao tipični gradski šmekac naprosto ne pristaje na odjavu iz javnog života. Ovo je njegova priča.

* Široj javnosti ste najpoznatiji kao političar, no vaša je liječnička karijera puno dužeg staža od političke – hoće li vam nedostajati radni ritam u KBC-u Osijek?

– Naravno da će mi nedostajati. Kirurgija je bila i ostala moj život i strast, moj drugi dom, u bolnici sam proveo više vremena nego s obitelji u vlastitom domu. Nedostajat će mi naše operacijske dvorane, timski duh i zajedništvo operacijske ekipe koja daje sve od sebe kako bi pomogla pacijentu na operacijskom stolu, često u tišini noćnih dežurstava i težini operacijskih sala. Najviše će mi faliti moji suradnici s kojima sam radio i živio gotovo četiri desetljeća i poseban osjećaj povjerenja i empatije naših brojnih pacijenata.

Umirovljenje doživljavam kao prirodan korak, ali istodobno i jako emocionalan. Jer čovjek može otići iz bolnice, ali mislim da kirurgija i bolnica iz mene nikada neće otići. Veliki dio mene će zasigurno zauvijek ostati u bolničkim sobama, hodnicima, operacijskim dvoranama i uspomenama.

* Kako se, kroz godine, mijenjala osječka bolnica? Kako je bilo raditi kao kirurg na početku karijere i danas?

– Bolnica se kroz sve te godine itekako mijenjala, u svakom smislu. Od prostora i opreme, organizacije, stručno-znanstvenog statusa i načina rada. I osobno sam sudjelovao u otvaranju zgrade kirurgije, uvođenju koronorografije, novih dijagnostičkih i operacijskih metoda, ustroju osječke kardiokirurgije. Od opće preko kliničke bolnice prerasli smo u Kliničko bolnički centar. U mojim kirurškim počecima, medicina je bila znatno skromnija u tehnološkom smislu, ali smo se zato više oslanjali na kliničko znanje, vještinu i iskustvo starijih kolega koje su nam nesebično prenosili. I danas je slično, kirurško znanje i iskustvo se prenosi s generacije na generaciju, ali su nam danas dostupni uređaji i metode koje su nekad bile nezamislive. Ja sam generacija koja je prve kirurške korake učila od svojih kolega, iz objavljenih knjiga, skripti, na kongresima i simpozijima. Danas je kirurgija postala sofisticiranija, preciznija, brža, zahvaljujući internetu danas su nam u svakom trenutku dostupna najnovije postignuća u medicini, kirurgiji i znanosti.

No, ono što se nije promijenilo, i nadam se da nikad neće, jest ono ljudsko. Timski rad, posvećenost pacijentu i međusobno povjerenje. U početku kirurške karijere učio sam od sestara, od iskusnijih kolega, jer je to tada bilo prirodno, učiti kroz praksu. Danas mladi liječnici imaju više resursa, na žalost i daleko veća administrativna opterećenja. Osječka bolnica mi je uvijek bila puno više od radnog mjesta. Gledao sam je kako raste, mijenja se, izdržava reforme i krize i postiže uspjehe. I ponosan sam što sam imao prigodu biti dio nje kroz sva ta desetljeća.

* Bez obzira na politiku, činjenicu što ste bili i na mjestu župana, u bolnicu ste se uvijek vraćali. Možemo li reći da je liječnički poziv ipak veća ljubav od politike?

– U aktivnoj politici sam od 1995., član Poglavarstva Osječko-baranjske županije, vijećnik Skupštine Osječko-baranjske županije i Gradskog vijeća Grada Osijeka, zamjenik gradonačelnika Grada Osijeka, župan Osječko-baranjske županije, zastupnik u Hrvatskom saboru. I sve te dužnosti obnašao sam kako sam najbolje znao i umio, nadam se da sam bar većim dijelom opravdao povjerenje i očekivanja mojih sugrađana, birača i osoba koji su me predlagali na sve te dužnosti i koje i danas neizmjerno poštujem. I politika poput kirurgije zahtijeva timski rad, odgovornost i predanost poslu, cijelog čovjeka iako su često rezultati vidljivi tek godinama kasnije.

Kirurški poziv je nešto sasvim drugo, dublje, osobnije, neposrednije, emotivnije, konkretno, izravno i svakodnevno pomažete ljudima, odluke u liječenju moraju biti precizne i jasne, ne smije se pogriješiti, a rezultat je vidljiv u nekoliko sati iza operacijskog zahvata. Pogled pacijenta kojem ste pomogli, ruka koju ste stisnuli nakon uspješne operacije — to se ne može usporediti ni s jednim političkim mandatom. Bez obzira na sve funkcije koje sam obnašao, bolnicu nikada nisam napuštao. Politika je bila prolazna dužnost, ali kirurgija je bila i ostala moja konstanta i trajna ljubav.

* Budite ljubazni prisjetiti se samo jedne situacije iz svog liječničkog iskustva za koju možete reći da ćete ju pamtiti cijeli život?

– U kirurgiji je puno teških trenutaka i situacija i „krvi i znoja i suza“, još više radosti i neizmjernog zadovoljstva. Često ih se prisjetim i iznova izazovu i tužna i lijepa sjećanja i emocije, ali to je sastavni dio našeg poziva. Bilo je bezbroj takvih situacija, osobito u vrijeme Domovinskog rata, svakodnevnih stradanja i ranjavanja naših sugrađana, prijatelja, susjeda, poznanika, članova obitelji…

Nikada neću zaboraviti jednog šestogodišnjeg dječaka kojem je granata raznijela nogu, njegov nevin i bojažljiv pogled nakon amputacije i previjanja.

Takve i slične situacije trajno se urežu u pamćenje, ali mislim da ne bi bilo dobro da one utječu u toj mjeri da promijene život kirurga.

 * Izdvojite samo jednu situaciju u kojoj ste kao političar postigli nešto za što mislite da vam je pozitivno obilježilo političku karijeru?

– Vjerujem da i moji sugrađani pamte brojne situacije u vrijeme mog aktivnog političkog djelovanja: razlaz s HDZ-om 2005., raskid koalicije u Gradu Osijeku s pozicije vlasti krajem 2007. zbog Dvorane Gradski vrt, otpor pokušajima kriminalizacije Domovinskog rata i progona naših generala od strane Haškog tribunala, nepriznavanju presuda naših sudova i njihovih neprihvatljivih i nebuloznih obrazloženja koja su blago rečeno relativizirali časnu ulogu branitelja s početka Domovinskog rata, zaustavljanje ustavnih promjena u Hrvatskom saboru krajem 2013. Sugrađani se zasigurno sjećaju i mog sudskog postupka kada sam od „neovisnog“ USKOK-a optužen za lopovluk i korupciju i u narednih deset godina doveden u poziciju braniti svoju čast i ugled. Priznajem da je to za mene, koji korupciju i lopovluk mrzim iz dna duše, bilo poprilično teško razdoblje unatoč činjenici što su nadležni sudovi u više navrata sve te optužbe „neovisnog“ USKOK-a odbacivali i donosili oslobađajuće presude. I to je na žalost sastavni dio politike kada nekome smetaš.

Posebno sam zadovoljan učinkom i rezultatima ostvarenima u razdoblju od 2009. do 2017. u kojemu su mi moji sugrađani u dva mandata dali povjerenje obnašati dužnost župana. Unatoč globalnoj financijsko-ekonomskoj krizi koja se itekako osjetila i u Hrvatskoj, radilo se i gradilo u svim dijelovima Osječko-baranjske županije: izgradnja i dogradnja škola, nastavno-športskih dvorana, zdravstvenih ustanova, ljekarni, kilometri novih lokalnih i županijskih cesta, športskih terena i dječjih igrališta, društvenih i vatrogasnih domova…  Značajna financijska sredstva povlačili smo iz fondova Europske unije. U tom razdoblju bili smo prvi u proizvodnji mlijeka, voća i povrća u RH, imali smo i najbrži rast kontinentalnog turizma u Hrvatskoj, po prosječnoj stopi od 10% godišnje. I za sve to itekakve zasluge imaju moji sjajni suradnici i djelatnici Osječko-baranjske županije.

U svom aktivnom političkom životu zasigurno je bilo puno onih koji su imali ista ili slična politička stajališta, zasigurno i mojih sugrađana koji nisu na isti način promišljali moja politička stajališta. Koja se i danas s odmakom vremena nisu promijenila. Takav sam, kakav sam, promijeniti se neću i ne mogu. Ponosan sam na radno okruženje i motivaciju djelatnika Osječko-baranjske županije, na sveukupan rad i aktivnosti svih vijećnika u Skupštini Osječko-baranjske županije u oba mandata, na činjenicu da smo uspješno obnašali vlast u koaliciji i sa „desnim“ i „lijevim“ političkim strankama, da mi je bilo potpuno nevažno kojim hrvatskim strankama pripadaju jer sam ih znao i znam kao dobre ljude, poznanike i prijatelje koji vole i žele razvoj i napredak svog zavičaja i svoje Domovine.

* Sad kad ste na kraju karijere – sad je pravo vrijeme da se osvrnete na svoj dosadašnji život i rad i kažete što biste u njemu promijenili?

– Savršen i bezgriješan zasigurno nisam bio. Poneke odluke u privatnom i političkom životu, izjave, nastupi u javnosti, zasigurno bi bile drugačije jer potpuna slika, informacija i saznanje o pojedinim događanjima, osobama i situacijama postaje vam u cijelosti dostupna tek godinama poslije.Vjerojatno bih malo usporio, više i češće odmarao u krugu obitelji, s prijateljima, na športskim terenima, živio zdravije, opuštenije i „normalnije“ i manje se opterećivao i brinuo o stvarima koje se ionako ne mogu kontrolirati.

I da se nekim čudom može krenuti iz početka, opet bih izabrao isti put i ništa bitno ne bih mijenjao. U svakom poslu s voljom i motivacijom sam davao sve od sebe, koliko sam u tom trenutku znao i mogao, živio punim srcem i pokušao ostati čovjek. I kad se prisjetim svih tih godina, događanja i situacija, svih ljudi koje sam susreo, liječio i pomogao, nekima možda i promijenio život, osjećam samo zadovoljstvo i zahvalnost. .

* Kao župan našli ste se u situaciji da intervenirate i kao liječnik. Poznato je da ste prilikom požara donjogradske RK Doma pružili prvu pomoć ozlijeđenom vatrogascu. Je li bilo još takvih situacija?

– Da, bilo je takvih i sličnih situacija, u prometu, na javnim okupljanjima. Ne često, ali kada se dogode, ne razmišljaš i reagiraš instinktivno. Jednom kad si liječnik, to ne prestaješ biti, bez obzira na funkciju, odijelo ili protokol. Taj poziv je duboko u tebi i ne traži titulu da bi djelovao.

Situacija u Donjem gradu urezala mi se u sjećanje jer se dogodila gotovo pred mojim očima, igrom slučaja bio je to moj prvi radni dan na funkciji župana, ali u trenutku kada vidiš ozlijeđenog čovjeka, liječnički instinkt i znanje potisnu sve ostalo.

* Bili ste i jedan od osnivača Centra za prevenciju i liječenje bolesti ovisnosti 2000. godine. Tada u gradu nije bilo udruga koje se brinu o ovisnicima, kao što ih ima danas.

– U to vrijeme bio sam član Poglavarstva Osječko-baranjske županije zadužen za zdravstvo i na toj funkciji preuzeo prostornu, kadrovsku i stručnu organizaciju Centra čiji je osnivač bila Županija, a ja njegov prvi volonterski predstojnik gotovo dvije godine na lokaciji Doma zdravlja u Retfali. Pored Zagreba i Zadra, to je bio treći takav utemeljeni Centar u Hrvatskoj koji je u kratkom vremenu ostvario kontinuiranu suradnju s prof. Sakomanom u Zagrebu, KBC Osijek, Zajednicom Susret koju je vodila sestra Bernardica Juretić, ali i drugim udrugama u Hrvatskoj i inozemstvu koji su skrbile o pacijentima u liječenju bolesti ovisnosti. Zahvaljujući izuzetnoj motiviranosti i znanju zaposlenih zdravstvenih djelatnika, Centar je u relativno kratkom vremenu dostigao zavidnu razinu stručne kvalitete u prevenciji i liječenju bolesti ovisnosti u ovom dijelu Hrvatske. Time je i moj posao glede ustroja i organizacije rada Centra bio završen, a stručni dio zdravstvene skrbi nastavili su moji kolege kojima je to struka i koji daleko više znaju o prevenciji i liječenju ovisnosti.  

* Što ste posebno istaknuli u svom odjavnom govoru pred kolegama na oproštajnoj zabavi na kraju karijere?

– Umirovljenje je bilo samo još jedan povod za okupljanje dragih ljudi, veselje i opuštenu zabavu. I ovaj put je bila sjajna atmosfera do ranih jutarnjih sati. I nije bio odjavni, bio je to tek pozdravni govor u kojem smo se prisjetili naših starijih kolega i suradnika, raznoraznih profesionalnih i osobnih događanja i situacija, početaka kirurškog poziva kada sam puno naučio ne samo od mojih iskusnijih kolega, već i medicinskih sestara, instrumentarki, gipsera… Nakon toliko godina zajedničkog rada, operacija, brige i skrbi o našim pacijentima i neprospavanih noći, nastaje neraskidivo zajedništvo i prijateljstvo koje ostaje trajno. Mislim da se čovjek nikada ne može „odjaviti“ od svojih sjećanja i uspomena na svoje drage kolege i prijatelje koji više nisu sa nama, a posebno od svojih aktivnih kirurga, traumatologa, ortopeda i suradnika s kojima sam dijelio dobro i zlo svih ovih godina. I koji su i danas vrh hrvatske kirurgije, ortopedije i traumatologije.

Kirurgija nije karijera, to je izuzetno zahtjevan i odgovoran poziv, zanat, vještina, disciplina, ali i čista emocija. Operirati može naučiti svatko s dovoljno volje, talenta i truda, ali postati liječnik u pravom smislu potrebito je puno znanja, ali još više srca i urođenog poštovanja i uvažavanja naših pacijenata, kolega, sestara, instrumentarki, pomoćnih djelatnika. Jer bolnica nije samo kirurgija ili dijagnoza — to je organizam u kojem svatko ima svoju važnu ulogu.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Danas će na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox biti predstavljen film “Mirotvorac” redatelja Ivana Ramljaka. Riječ je o ostvarenju koje priča priču o zadnjih nekoliko mjeseci života i rada bivšeg načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira koji je 1. srpnja 1991. ubijen na ulazu u Tenju, neposredno nakon što je obavio još jedne u nizu mirovnih pregovora. Više od 30 godina kasnije mnogi su elementi tog ubojstva i dalje nerazjašnjeni, a nalogodavac je ostao nepoznat.

Podsjetimo, toga dana uz Reihl-Kira ubijen je i potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća Goran Zobundžija te gradski vijećnik Milan Knežević, a teško je ranjen Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednice Tenja.

Redatelj Ramljak se u istraživanje okolnosti u kojima je Reihl-Kir radio tih dana i o atmosferi koja je vladala u Osijeku neposredno prije ubojstva priključio nakon što su projekt pokrenuli novinari Hrvoje Zovko i Drago Hedl. Oni su razgovarali s velikim brojem svjedoka i te su razgovore zabilježili, pa je od njihovih sjećanja Ramljak uspio izgraditi priču o Osijeku u osvit rata. Neki od svjedoka su umrli i nisu dočekali predstavljanje filma, pa je njihov doprinos dokumentiran praktički u zadnji trenutak. Hrvoje Zovko inicijalno je predložio da se napravi dokumentarni film o Reihl-Kiru, pa je ovdje pojasnio neke od razloga za taj pothvat.

* Dugometražni dokumentarni film “Mirotvorac” nema naratora, kroz priču nas vode svjedoci ubojstva načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira. Kako ste se odlučili na takav pristup?

– To je bila ideja redatelja Ivana Ramljaka, da se na taj način priča ispriča, i mi smo to prihvatili i taj autorski pristup redatelja pokazao se uspješnim. Način na koji je film prikazan je zanimljiv jer imamo svjedoke događaja koji govore o stvarima koje su se dogodile nekoliko tjedana ili mjeseci ranije  prije ubojstva Josipa Reihla Kira i iza toga, a istovremeno imamo vrlo snažnu arhivu koja bolje od bilo koje riječi  pojašnjava atmosferu koja je u to vrijeme vladala u Osijeku, odnosno sumornom slikom i svim onim što se oko toga događalo bolje od bilo koje riječi pokazuje kakva je tada vladala atmosfera u Osijeku.

* Do “Mirotvorca” o Reihl-Kiru je napisana jedna knjiga, dobio je spomen kamen u Parku pravednika u Milanu i to zahvaljujući splitskoj Udruzi veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA), samo jedna ulica nosi njegovo ime. Zbog čega je tome tako?

– Država je sve učinila da se u protekle 34 godine zaboravi lik i djelo velikog čovjeka kao što je bio Josip Reihl Kir. Službena politika ga je uvijek pošto poto nastojala zaboraviti, jer nije poželjno slaviti mirotvorce poput njega. Kako god da se okrenemo država se ogriješila o Kira. On je najveća antiratna figura i zaslužio je sve počasti.

* Je li bilo teško doći do svjedoka tog vremena i okolnosti koje su dovele do tragičnog događaja 1. srpnja 1991.?

– Puno se putovalo i razgovaralo s brojnim svjedocima. Od Osijeka, Beograda pa nadalje. Najprije smo kolega Drago Hedl i ja razgovarali i snimali brojne sugovornike, a među njima i gospođu Gordanu Ajduković koju smo u Beogradu snimili, a ona je primjerice bila s Josipom Reihl Kirom tog kobnog 1. srpnja 1991. kada su išli na pregovore. Nakon toga, kada se Ivan Ramljak uključio u projekt, on je također obavio čitavu jednu seriju razgovora i snimanja te išao na brojne lokacije. Klasična situacija, neki su pristali, a neki su strahovali od toga da javno govore. Velika je i zasluga kolege Hedla što smo došli do mnogih sugovornika.

* U filmu se pojavljuju i nikada ranije objavljene snimke. Kako to da više od 30 godina nisu izašle iz HRT-ovih arhiva?

– Teško mi je sad reći zašto prije netko na HRT-u nije to pronašao. U ovom projektu je bilo volje i želje i zbog toga se to i pronašlo. Ivan Ramljak je dosta vremena proveo u arhivi.

* Kakvu poruku gledatelji mogu izvući?

– Kada sam 2019. predložio kolegi i velikom prijatelju Dragi Hedlu da krenemo u priču s filmom o Josipu Reihl Kiru i nakon toga se prijavili na HAVC kao scenaristi za razvoj scenarija, veliki i glavni motiv bio mi je da se ne smije zaboraviti veliki čovjek Josip Reihl Kir i svi napori njegove supruge da se sazna istina. Želio sam da se ispravi velika nepravda i da se od zaborava otrgne ova priča. A vjerujem da će svi oni koji pogledaju ovaj film iza kojeg stoji produkcijska kuća Factum dobro zastati i razmisliti u kakvim je okolnostima živio i radio šef osječke policije i koliko je važno da se uvijek i u najtežim trenucima ponajprije bude čovjek. On je to pokazao i svojim djelima svjedočio i za to platio najveću moguću cijenu.

Foto: Screenshotovi iz filma i privatna arhiva

U reprezentaciji Hrvatske u ju-jitsu (džiju-džicu) na Europskom prvenstvu uzrasta do 16 i 18 godina, te Europskom kupu za dječake i djevojčice do 14 godina održanom na Cipru, sudjelovalo je i šestoro članova osječkog Tatamija koji su se kući vratili s tri medalje.

Učenici i učenice trenera Andreja i Marka Jovanovića, te Ante Banjana, naime, taj su nastup izborili sredinom veljače na prvenstvu Hrvatske tog drevnog japanskog borilačkog sporta u Sesvetama, gdje su – svi postali državni prvaci u svojim kategorijama.

Na EP do 18 godina najzapaženija bila je Ana Batrnek zauzimanjem trećeg mjesta (do 70 kg), a do 15 godina naslovom viceprvaka u skupini do 40 kg okitio se daroviti Dominik Korošić. Istodobno, sedmo mjesto na EP do 18 godina zauzeo je Josip Turk (do 56 kg), dok su se devetim mjestom na EP uzrasta do 16 godina morali zadovoljiti Karlo Valdentić (-56 kg) i Nikola Balog (-62 kg). S Europskog kupa uzrasta do 14 godina treće mjesto i brončanu medalju, u kategoriji do 57 kg, pak, izborila je iznimno perspektivna Nika Vrbanić.

U JK Tatami ponosni su na uspjehe svojih članova od kojih očekuju da svoju darovitost dokažu i sljedećeg vikenda na turniru u Puli.

Foto: Arhiva kluba

Novi niskopodni tramvaj zaintrigirao je proteklih tjedana brojne Osječane, ponajprije, dakako, one koji koriste usluge GPP-a. S obzirom da će svakoga sljedećega mjeseca u grad dolaziti po još jedan novi tramvaj (dok ih ne bude ukupno 10) odmah se postavljalo pitanje tko će ih voziti. Tvrtka je organizirala tečajeve i za dosadašnje vozače, a među njima su i trojica nekad poznatih osječkih sportaša. Riječ je o Siniši Durgelu, nekadašnjem dizaču utega, zatim košarkašu Srećku Škondri i judašu Dubravku Krčeku!

Rođeni Osječanin Durgel (1971.) kao srednjoškolac završio je popularni EMŠC, rujna sljedeće godine priključio se hrvatskim braniteljima, da bi koncem 1992. prihvatio poziv za prekvalifikaciju za zanimanje vozača tramvaja, a nakon što je razvojačen u ožujku 1993. zaposlen je kao vozač u GPP-u.

– Od tada, osim kao vozač tramvaja, povremeno sam radio u remizi i u prodaji karata, pa sad imam 32 godine vjernosti GPP-u. Oženjen sam i otac dvaju sinova – u kratkim će crtama Siniša Durgel, uvijek susretljiv na ulazu u tramvaj, pa kaže da kao vozač nije imao ozbiljnijih incidenata jer ih je uvijek nastojao izbjeći. Ipak, sjeća se, bilo je i nesporazuma, ali najčešće s pripitim osobama u ranim jutarnjim satima.

Ozari se, kad mu nametnemo kao temu razgovor o dizanju tega, jer je kao član osječke Slavonije u dva vremenska razdoblja postizavao zapažene rezultate, ono prvo, kadetsko od 1981. do 1985. prekinula je teška ozljeda glave zadobivena pri jednom padu s motocikla, da bi se vratio velikoj sportskoj ljubavi nakon desetogodišnje stanke.

– Nekad i nije bilo jednostavno usklađivati poslovne i obiteljske obveze, pa danas mogu zahvaliti supruzi Gordani koja je imala mnogo razumijevanja niz godina, preuzevši dosta obveza kako bih mogao trenirati i nastupati.

Siniša Durgel, u samostalnoj Hrvatskoj, osvajao je dosta medalja u pojedinačnim natjecanjima, da bi kao član ekipe Slavonije dvaput pridonosio naslovu klupskog prvaka države. Kao član reprezentacije Hrvatske nastupao je i na Kupu Alpe-Adria u Italiji i Austriji na što je posebno ponosan, s tim što su mu najbolji rezultati u karijeri bili 111 kg u trzaju i 132 kg u izbačaju, u kategoriji dizača do 85kg.

Životna Škondrina priča, pak, zaslužuje poseban i mnogo veći prostor od ovog posvećenog tercetu trojice vozača tramvaja, jer je njegova siromašna obitelj, roditelji, petorica braće (jedan od njih, Željko poginuo je na Mitnici, braneći 1991. Vukovar) i tri sestre, potkraj šezdesetih stigla u Osijek i zauvijek u njemu ostala.

– Prošao sam mnogo gradova, nisam u Osijeku rođen, ali Osijek volim, to je moj grad. Bili smo jako siromašni, ali su se roditelji pobrinuli da se svi ovdje snađemo, školujemo i zaposlimo, te osnujemo opet svoje obitelji, bez obzira što smo braća i sestre već prvih osječkih godina brzo zamijetili da nas okružuje mnogo imućnijih vršnjaka – priča Srećko Škondro (1962.) sjetivši se pritom kako je i u želji da se nametne u košarkaškoj momčadi tada nove Olimpije morao svakodnevno dokazivati svoj talent, u čemu je, na sreću, naišao na veliku potporu trenera Slobodana Novakovića prigodom odabira  najdarovitijih dječaka na Jugu II.

Srećko je u EMŠC-u stekao zvanje VKV električara, zaposlio se u tadašnjem Autotramvaju (današnji GPP) i uz stečenu diplomu Prometne škole 1985. postao vozač autobusa i tramvaja. Nakon svog doprinosa kao aktivni hrvatski branitelj braneći Osijek, potražio je sreću kao gastarbajter u Njemačkoj. Onda se ipak vratio u Osijek u svoje staro poduzeće i do sada je u GPP-u nakupio 27-godišnji radni staž. Međutim, nikad se nije prestajao baviti sportom, poslije Olimpije zaigrao je i za SKK Osijek pod vodstvom Zagrepčanina Slobodana Jurkovića, ali ga je sudbina vratila i u – nogomet. Nosio je dres NK Dopsin, a neprijeporni malonogometni potencijal nije mogao proći nezapaženo među onima koji su okupljali momčadi za tih godina brojne turnire.

Onako košarkaški visok, Srećko je spretno baratao loptom, proigravao suigrače i postizao pogotke kao član Moše, Lovačkog roga, Buljubašića, Juga II, Gabarita…, a strast prema tom sportu zatomljavao je godinama i organizirajući rekreacijske sastave GPP-a u Gradskom prvenstvu RSI Osijek

Srećko i supruga Marija imaju dvije odrasle kćeri (Kristina je u mladosti igrala odbojku), ali i već petoro unučadi od kojih mali Vito, tek petogodišnjak, pokazuje djedove sportske sklonosti, zasad samo kao nogometaš, ali – tko zna…

Najmlađi u ovom tercetu bivših osječkih sportaša a sada vozača tramvaja u GPP-u je Dubravko Krček. Iz poznate je, i priznate, judaške obitelji koja je svoj dubok trag ostavila u djelovanju Judo kluba Mladost. Štoviše, otacBlaženko, majstor juda 6. DAN i međunarodni sudac, nakon natjecateljske posvetio se trenerskoj karijeri, a u taj lijep borilačkih sport uveo je i trojicu sinova: Kristijana, Dubravka i Mislava. O toj skladnoj obitelji nedavno smo već pisali na našem portalu, pa Dubravku u ovoj priči o tercetu vozača tramvaja pripada najmanje prostora. Uostalom, on je i izrazito najmlađi (1991.), čak smo se iznenadili ugledavši ga prije koji mjesec kako – vozi tramvaj! Jer, prije smo tog snažnog Donjograđanina uglavnom viđali na tatamijima.

– Ukazala se prilika u prosincu prošle godine. GPP je raspisao natječaj za nove vozače, prijavio sam se i prošao – kaže Dubravko.

Dok vozi tramvaj namjerava paralelno položiti i preostala tri ispita na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu. Nekad seniorski viceprvak Hrvatske i trećeplasirani u juniorskoj konkurenciji, judo majstor 1. DAN i još uvijek aktivni i radišni trener najmlađih u matičnom klubu.

Foto: Komarilos