Velike uspjehe ostvarili su članovi Kickboxing kluba „Sveti Duh“ iz Osijeka na prvenstvu Hrvatske u full contactu za mlađe i starije junior(k)e, te seniore, održanom u Omišu. U konkurenciji 120 natjecatelja iz 23 hrvatska kluba, u omiškom Ribnjaku, našla su se i petorica osječkih seniora i sva petorica pomela su suparnike ne izgubivši nijednu borbu. Ipak, osvojena su četiri prva mjesta i jedno drugo, jer su se u kategoriji do 71 kg našla braća Borna i Niko Bilandžić, sinovi klupskog lidera Tomislava, pa je dogovoreno da prvakom bude proglašen Niko, a viceprvakom Borna.

Državni prvaci postali su Niko Bilandžić, Filip Matić (do 75 kg), Antonio Krajinović (do 81) i Mikael Golubović (više od 91 kg), dok je Borna Bilandžić donio kući srebrnu medalju. Dakako, poslije doista blistave serije pojedinaca, Sveti duh je proglašen najboljim klubom prvenstva u konkurenciji seniora, a u sveukupnom poretku Bilandžićevim učenicima pripalo je drugo mjesto. Naime, u zbiru apsolutno svih rezultata, prednjačio je Pitt Bull Gym iz Splita.

Svi državni prvaci ’25 stekli su pravo nastupa na Svjetskom seniorskom prvenstvu ujesen u Abu Dhabiju.

Dakako, među sudionicima bit će nenadmašni osječki borac Krajinović, koji dominira hrvatskim ringovima još od 2018., a nakon lanjske pobjede u Nizozemskoj – planira i nove nastupe među profesionalcima u „Glory“ organizaciji.

– Nazire se već i nova profi borba, ali ne bih prejudicirao dok sve ne bude utanačeno, kazao nam je Krajinović. – Inače, u sjajnoj sam formi, nema ozljeda što je najvažnije, a Omiš je bio još jedno ohrabrenje jer do SP-a me čekaju novi mečevi na državnoj razini.

(Na glavnoj fotografiji: Tomislav Bilandžić (posve lijevo) s članovima Kickboxing kluba Sveti Duh)

Foto: Arhiva kluba

Osječko-baranjska županija danas (2. lipnja) slavi svoj dan i tim su povodom uručene i nagrade i javna priznanja zaslužnim pojedincima i institucijama. Županica Nataša Tramišak naglasila je kako se dodjeljuje šest najviših priznanja Osječko-baranjske županije, te kako su se ove godine osobito istaknuli pojedinci u sportu, tehničkoj kulturi i gospodarstvu.

– Ponosni smo na sve uspjehe i način na koji predstavljajte Osječko-baranjsku županiju – rekla je županica.  

Nagrade za životno djelo osvojili su Stevo Kuric (područje sporta i tjelesne kulture),  te Antun Šikić (područje tehničke kulture).

Dodijeljene su i Nagrade Osječko-baranjske županije kao javna priznanja za iznimna postignuća na području Županije u prošloj godini.

U području gospodarstva nagradu je dobila tvrtka Ricardo d.o.o. za trgovinu i usluge Darda, u području tjelesne kulture i sporta Donna Vekić za iznimna sportska dostignuća na državnim i međunarodnim natjecanjima, a posebice na olimpijskim natjecanjima, te Domagoju Duvnjaku za iznimna sportska dostignuća na međunarodnim natjecanjima u rukometu, a posebice na europskim i svjetskim prvenstvima. U području tehničke kulture nagradu je dobila Sanji Vidović za izuzetne uspjehe u stručnom i pedagoškom radu na tehničkom odgoju i obrazovanju djece i mladeži.

Stevo Kuric, dobitnik nagrade za životno djelo, naglasio je kako je sretan i ponosan na nagradu:

– Puno je tu rada, no kada pogledam sportaše i koliko oni moraju unijeti rada u rezultat koji osvoje, apsolutno nemam pravo ništa reći jer moj rad je malenkost naspram onoga koliko oni moraju unijeti svog rada u svoje rezultate.

Antun Šikić, također dobitnih nagrade za životno djelo, naglasio je kako je ponosan na visoku nagradu županije, a posebno se zahvalio Zajednici tehničke kulture Osječko-baranjske županije i Grada Osijeka te Aeroklubu „Osijek“ u kojem je potekao kao dijete s 11 godina.

Foto: Osječko-baranjska županija

Iako književni kritičari i specijalizirani interpretatori u djelima Paule Rem pronalaze motive kojima će ju pokušavati otključavati kako bi ju pospremali u klasične ladice, ona i dalje neumorno surfa na asocijacijama iz stripova, animiranih produkcija, video igara i kino projekcija. Tim fantastičnim svjetovima, u kojima nove generacije najradije žive kroz sudbine svojih obljubljenih tamagoči avatara, Paula se kreće lakoćom kojom, primjerice, James Hetfield iz Metallice na svoj Master of Puppets privlači pažnju fanova eurovizijskog popa.

Generacijski gotovo neponovljiva, na jedinstven način dokumentira i istovremeno promovira sve dimenzije odrastanja u gradu (ili Zoni) koji uvijek ima isti problem kad ga s rubova počne obrastati korov. U četvrtak su na glavnoj pozornici Panonskog festivala knjige u Gradskom vrtu predstavili njezin zadnji roman „Kad se večernje sjene izdulje“, pa smo iskoristili priliku razgovarajući ostati duboko u tim sjenama.

* Tvojih šest dosadašnjih knjiga su fantastičarske, tako ih je nazvao Neven Ušumović nedavno na predstavljanju tvojeg romana Kad se večernje sjene izdulje (2024) u Istri. Premda se radnja odvija u drugim svemirima – možemo li vidjeti i naš panonski prostor u različitim dimenzijama?

– DIONIČARI (ZASAD) NISU UGROŽENI ŠIRENJEM KOROVA Hm, poprilično neočekivan komentar! Za prošli roman “U ime kapitala” imala sam na umu panonsko podneblje: radnja se odvija na lokacijama Osijek-Vinkovci-Zagreb-Beč-Vrbanja, a poplave uzrokuju djelomično obnavljanje Panonskog mora. Vrbanja se urbanizira te dobiva aerodrom i Spačva Mall… iako su na kraju ti nazivi promijenjeni: Osijek i Vinkovci stopljeni su u Grad, Vrbanja i Spačva u Selo, a Beč i Zagreb u Velegrad. No, za “Sjene”, ideja je bila drukčija. Radnja započinjeu Zoni, 600 000 km2 velikom teritoriju koji je uglavnom ravnica, pogodna za poljoprivredu, ali i za izgradnju gigantskih zgrada-gradova poput Kocke. Zona je nekad bila samostalna država, ali u tijeku hiperliberalizacije, pretvorbe država u korporacije, pripala je Europi Inc. Zbog spletki Menadžera i Glumice, koja je tada upravljala Zonom, teritorij je besplatno prepušten konkurentskoj Sjedinjenoj Asocijaciji Dioničara, čiji Referent nema pojma što bi sa Zonom, te ona propada. Nekad plodnim zemljištima obrasta toksični korov koji uništava sve pred sobom, a jedna od rijetkih očuvanih struktura je 2000 godina star Milenijski zid na brežuljku u glavnom gradu. Zona graniči s Europom Inc. i s Blistokom. Između Europe Inc. i Sjedinjene Asocijacije Dioničara je more, stoga Dioničari (zasad) nisu ugroženi širenjem korova. Mislim da to daje sliku o zemljopisu prostora. Korov počinje prelaziti granicu Zone i ulazi u Europu Inc., trujući stanovnike, zbog čega Direktor započinje misiju ekološkog čišćenja Zone, s kojom se ne slažu zeleni aktivisti… je li Zona zemljopisno slična Panoniji? Pa, pretpostavljam da se može gledati i na taj način, iako to nije bila izvorna namjera.

* Već su u kritikama višekratno podvlačili da si najmlađa spisateljica svoje generacije, što je uz prvu knjigu Četiri dimenzije pobune (2009.) bilo vrlo uočljivo. Kako je došlo do tih prvih dviju knjiga, s obzirom da si još išla u osnovnu školu, a Sjenjak bio središte tvojeg životnog svemira?

– PLANET KOJIM VLADA CAJKAROŠICA Prvu knjigu započela sam pisati nakon gledanja filma “Sharkboyand Lavagirl 3D” (2005). Osmislila sam izgled likova – još uvijek imam te crteže – no bilo je minimalno deset stranica samo s natuknicama o mogućem slijedu romana. Tada sam zamislila roman strukturiran nalik na igricu u kojoj tri junakinje prelaze različite levele. No, nakon raspisanih 40 stranica, bile su pokrivene tek prve 3-4 natuknice. Shvatila sam da je ideja previše opsežna pa sam u tom trenutku napustila pisanje. U 2009. godini, za vrijeme nekih praznika odlučila sam ispisati taj roman, uz nekoliko prilagodbi. Umjesto različitih levela, radnja će se izmjestiti u četiri vremenske i prostorne dimenzije (sadašnjica: 2008. godina, 1983. godina na turneji s Metallicom, dvorac u 17. stoljeću i planet Rozie, na kojem cajkarošica Valiena provodi turbofolk diktaturu…). Tri tinejdžerice nalik na Powerpuff Girls bore se protiv turbofolk zombija (koji su doslovno zombiji), ali ne samo umjetnošću, nego i supermoćima: ledom, vatrom i vodom. Vizualno sam te prostore zamislila nalik na one u “Sharkboy i Lavagirl”, u nadi da će Robert Rodriguez po mom romanu snimiti film… haha… zamislila sam Lily Cole kao Vatrinu, njena crvena kosa zapela mi je u filmu Terryja Gilliama “Imaginarij Doktora Parnassusa” (2009.), zatim Paris Hilton kao Leddy, ona je 2006. objavila pop-album pa se činilo kao da će graditi glazbenu karijeru, te Lindsay Lohan kao Vodinnie i Rachel McAdams kao Valienu, one su bile zvijezde teen filma “Mean Girls” (2004.). A gdje je tu Sjenjak? Pa, možda u onim svakodnevnim fragmentima, prije nego što počne “prava” radnja. Moment kad Winnie, zvana Vodinnie, odlazi u podzemni Konzum kupiti čokoladu, a tamo ugleda neobičnu vatrenokosu curu koja kupuje Red Bull (jer u Denveru ne prodaju energetska pića tinejdžerima…). Zapravo je bilo obrnuto, ali za radnju bila je potrebna neka veća trgovina u kojoj će se Vodinnie upoznati s Vicky Burn i Linom Ice, a.k.a. Vatrinom i Leddy. Drugi roman sličan je prvom, osim što se sukob između rocka i turbo-folka pretvara u sukob različitih društvenih ideologija, a događaji ne teku paralelno – nego su te četiri dimenzije jasnije razdvojene.

* Kakvo je tvoje iskustvo iz desetak knjižničnih susreta na kojima si predstavljala svoj najnoviji roman Kad se večernje sjene izdulje? Je li tamošnja publika već čitala tvoje ranije ili i ovu knjigu? Što kažu?

– PUBLIKA KOJOJ JE KLJUČNO TKO JE SPONZOR Pitanja i komentari mladih čitatelja često su bili usmjereni na peritekstualnu dosjetku – naime, na nekoliko mjesta u romanu piše Sponsored by CoolEx, ili se tekst spontano pretvori u reklamu. To je ih je zaintrigiralo! Bacili su se na istraživanje i doznali da postoji američka firma s tim nazivom – pa su me upitali je li to sponzor romana. Također su me pitali je li Konzum sponzor za U ime kapitala, jer se radnja okreće oko firme s nazivom Consoom. Dakle, nije! CoolEx mi se svidjelo kao naziv za kremu koja hladi kožu i štiti od toksičnog korova, a Consoom je nekakva generička riječ koja označava konzumiranje. Što se tiče iskusnih čitatelja, stručnjakinja za distopiju Jelena Pataki Šumiga na Panonskom festivalu otvorila je neke posve nove mogućnosti za interpretiranje, na primjer, lik Glumice kao personifikaciju umjetnosti.

* Ovaj novi roman je, upozorava dosadašnja kritika, naslonjen već naslovno na biblijske punktove, a deset podnaslova donose i pravu poslasticu kino projekcija, od Tarkovskog nadalje?

– IDEJA PREMA KOJOJ POSTOR POSTAJE LIK Da, naslov je referenca na rečenicu iz knjige Jeremija, kojom se babilonski egzil predviđa kroz distopijske i postapokaliptične prizore. Roman se također naslanja na filmove, prvenstveno Tarkovskog, čijih nekoliko filmova referira mistični teritorij Zone, o kojemu se ne saznaje ništa– osim da se tamo odvija rat, da je područje opasno i da mu se ne smije prilaziti! Sjene se mogu promatrati i kao spin-off filmova Tarkovskog, pretpostavljam, haha… u smislu da se nadograđuje priča o prostoru Zone na kojem se odvijaju neobične stvari. Tarkovski se naslanja na distopijsku prozu, ali ju obrađuje na specifičan način, tako da prostor postaje gotovo lik. To je bila ideja i u Sjenama, prostori koji su u interakciji s okolinom i čini se kao da komuniciraju. Tu su još neki filmovi: Kocka, kanadski niskobudžetni film, snimljen u jednoj prostoriji, a koji je stekao apsolutni kultni status; Mašinist, psihološki film koji se bavi odnosom između čovjeka i stroja, a prema je oblikovan jedan od protagonista Sjena; zatim Nulti teorem već spomenutog Terryja Gilliama te Jakovljeva ljestvica i Apokalipsa danas zbog ratne tematike. Također Laibachova pjesma prema tekstu njemačkog socijalista Heinera Mullera, o travi koja raste preko granice: “Immerneuwächst Gras über die Grenze”.

Foto: Privatna arhiva

Pisac Nenad Rizvanović svoje je formativne godine proveo u osječkom gradskom središtu, najviše u trokutu između Royala, nekadašnjeg STUC-a i Ulice Hrvatske Republike. Plus Tvrđa, u kojoj je provodio gimnazijske dane. Sve te podatke čak i površni čitatelj može pobrati u njegovim knjigama. U nedjelju, 25. svibnja opet dolazi u Osijek, na Panonski festival knjige u dvorani Gradski vrt.

Tamo će na, za osječke prilike, ogromnom sajmu knjiga promovirati svoju novu knjigu pjesama „Gravitacija“. Ali ako ga voditelji razgovora na bilo koji način začačkaju temama o Osijeku – otvorit će vulkan. Pravi razgovor pred publikom počinje u 11 sati, a ovo je bilo samo zagrijavanje.

* Je li točno da vaša nova knjiga pjesama “Gravitacija” zapravo najviše gravitira Osijeku osamdesetih? Odnosno, kakav je to grad nekada bio u Osijeku kad je kod vas ostao tako trajnom fascinacijom?

– DUH „GRAVITACIJE“ JE IZ ČAROBNOG VREMENA Ne pišem pjesme s nekim predumišljajem ili namjerom, niti sam kao maloljetnik maštao o pjesničkoj karijeri. Pjesme sam počeo pisati relativno kasno, kad sam shvatio da ne mogu napisati sve što želimu drugim literarnim vrstama. Ispalo je da sam pjesnik postao silom literarnih ambicija i ideja, i to uspješniji nego što sam mislio. Prema pjesmama iz prve zbirke Valceri iz Translajtanije Ahmed Burić je zajedno sa sedmočlanim Translajt Orkestrom (kojem sam i sam pridruženi član) snimio fenomenalan album Valceri iz Translajtanije, kojeg je nedavno objavio Dallas Records i kojeg je moguće preslušati na streaming servisima. Usput, 24. 09. ove godine nastupamo u maloj dvorani Lisinskog a zatim u Ljubljani (Cankarjev dom), Sarajevu (BKC), Novom Sadu, da ne nabrajam dalje, a naravno da se nadamo i pozivu iz koncertne dvorane Franjo Krežma. No da se vratimo Osijeku i poeziji. Zapravo je moja druga zbirka Plan grada, koja je pretprošle godine stjecajem okolnosti izašla u OKF Cetinje, potpuno gradska osječka knjiga i već sam pomislio da bih je trebao reizdati, i to najbolje u Osijeku. Gravitacija je, mislim, po svom duhu proizašala iz osječkih1980-ih, iz ondašnje potkulturne lektire, iz onog čarobnog i nezaboravnog osjećaja slobode, mladosti i ljubavi.

* Kakav ritam čitatelji mogu očekivati čitajući “Gravitaciju”? I počiva li na tom ritmu nekakav soundtrack koji možemo povezivati s Osijekom nekada i/ili s Osijekom sada?

– SJEVERNA RAVNICA I TREĆI SVIJET Pa mislim da su Marko Pogačar i Đorđe Matić u svojim tekstovima bolje opisali Gravitaciju nego što bih ja to mogao. Marko Pogačar piše: „Iako su geografske koordinate Gravitacije rasute globusom, od Mexico Citiya, Atlantika i Ville Borghese do Istanbula, Vladivostoka ili Manile, te svedene prije svega na vlastiti divlji zvuk, njezin se tok ipak nepogrešivo slijeva u jedan odavno ispražnjen bazen: Panoniju. Njezini izvori vrište Osijek, osamdesete godine, Quorum, Reš&Rem, punk, koji je možda mrtav, ali još uvijek smrdi. Ritam zadaju MC5, Nick Cave, Cohen, Lačni Franz… Večernji, dakle, šinobus; walkman u uši i – press Play!“. Đorđe Matić pak Gravitaciju vidi kao Sjevernu ravnicu i Treći svijet, panonske poljske puteljke i Mexico City (Blues); palme, meduze, morske biljke i Americana, slavonski šinobus i Mistery Train, Piran i Vladivostok, punk i Istanbul, Fred Sonic Smith (MC5) i Milan Bačić, Latinska četvrt i osječko kino Uranija… pojmovi jedan nasuprot drugom, u opreci, ili (i)pak u nemogućem skladu, ostvarivom i razumljivom jedino u logici snova i pamćenja, kulturnog i osobnog, sve to čini pjesnički i kulturološki svijet kojim nas pjesnik zaspe bez isprike.

* Imate li u Osijeku nekih pjesničkih uzora od prije? Je li “Gravitaciju” moguće uspoređivati s dosadašnjim poetama i poezijama o Osijeku i iz Osijeka?

– TIŠINA I SRETNE ULICE Kao valjda i svaki drugi pjesnik, pjesničkih uzora imam napretak. Ne bih znao tko je od svih tih pjesnika utjecao na moju poeziju, no mnogo sam čitao Ginsberga, Kerouaca, Ondaatjea, Gregoryja Corsoa, Franka O’Haru, Ezru Pounda, Roberta Lowela, Johna Berrymana, Teda Hugesa, Yeatsa, Eliota, Larkina, Herberta, Milosza, Kavafija, Cendrarsa, Nicanora Parrau, Montalea, Enzensbergera, Paula Celana, Ingeborg Bachman i Nelly Sachs i tolike druge. Osječki pjesnici ili pjesnici koji su živjeli u Osijeku mislim da nisu utjecali na mene, osim naravno ranih zbirki Delimira Rešickog „Tišina“ i „Sretne ulice“, koje ne samo da su moja formativna literatura, već su i najbolja poezija u Hrvatskoj u 1980-im godinama, zajedno s „Praksom laži“ Branka Maleša, koja je također knjiga koju jako volim.

* Je li moguće na bilo koji način argumentirati, primjerice barem u nekakvom zamišljenom kvantnom prilagodniku, da bi Nick Cave mogao biti rođeni Osječanin? Pitanje nije provokacija nego se referira na činjenicu da je Cave često označitelj atmosfere Osijeka iz vremena koje danas u mnogim djelima čuvaju osječki pisci, pjesnici i neki novinari. Tog Osijeka više nema, ali Cave je eksplodirao u svjetsku slavu.

– TOPIĆ BI MOGAO U OSIJEK DOVESTI NICKA CAVEA Sjećam se kako je Delimir Rešicki maštao da razgovara s Nickom Caveom u svojoj sobi, u onoj dvokatnici u Branjinom Vrhu, što Nicku Caveu ne bi bio tako čudan ili stran ambijent jer je Branjin Vrh svakako uređenije i civiliziranije mjesto od Warracknbeala u kojem se Nick Cave rodio. Rešicki je doduše rođen u Osijeku, što je trebala biti neka njegova životna prednost. Sjećam se i kako je Koja svaku svoju pjesmu na koncertu Discipline Kičime na OLJM-u 1989. najavljivao ovako: „a sada jedna numera od Nika Kejva“. Netko  je – a taj Netko je možda bio Siniša Bogunović a možda Dražen Jemrić Germa – Koji ispričao koliko Osijek voli Nicka Cavea, a Nick Cave je Koji, jasno, išao neopisivo na živce. Naravno ni Nick Cave nije više isti Nick Cave iz vremena albuma The Good Son. Nakon trideset pet godina Nick Cave liči na samog sebe iz onog vremena, taman koliko i Osijek liči na samog sebe iz tog vremena, samo što je Nick Cave naravno bitno popularniji i uspješniji. Neka sličnost ili srodnost možda nije izumrla što bi svakako trebalo provjeriti, što možda i nije nemoguće. Nick Cave je praktičan čovjek i s njim se lako može dogovoriti razne vrste nastupa, na koje se on rado odaziva. Mislim da bi seOsijek Nicku Caveu baš svidio. Ne bi morao to naravno biti koncert The Bad Seedsa, ili njegov solo nastup, ali možda bi se mogla dogovoriti promocija knjige, jednom kad objavi novu knjigu, ili pak izložba njegovih likovnih radova. Možda samostalno čitanje u KD Franjo Krežma? Znamo da se u Hrvatskoj Nick Cave jako dobro osjeća, a Hrvatska naravno nije samo Zagreb. Ne postoji neka stvarna prepreka da Nick Cave posjeti Osijek. Dovoljan je samo sposoban menadžer kojemu je stalo, a to bi recimo mogao biti Dario Topić.   

* Kad se kao rođeni Osječanin povremeno vraćate ovamo iz poslovnih razloga – imate li tremu od osječke publike, radujete li se dolascima ili vam možda grad ide na živce?

– JA SAM OSJEČANIN U DIJASPORI Miroslav Krleža je jednom rekao da Osijek ima samo publiku, i to nije bio baš sasvim u krivu. Krleža je bolje poznavao Pečuh nego Osijek, a Josipa Glembaj, Rudolfo Franjin Magjer, Dragutin Prohaska i Ernest Dirnbach samo su neki od njegovih smiješnih osječkih problema, o kojima između ostalog pišem u svom novom romanu Avanture ročnika Lava. Ne znam više tko je za mene rekao da sam Osječanin u dijaspori, ali to je točna konstatacija. Da sam kojim slučajem rođen na Jugu 2, možda bih za sebe rekao da sam Jugošvabo u Agramu, no kako sam rođen i još uvijek stanujem u Gornjem gradu, zasada mi ne pada na pamet neka zgodna jezična domislica. Oberštater na agramerskom arbajtu? Nemam neki poseban – pogotovo ne patetičan ili sentimentalan – odnos prema odlascima i dolascima u Osijek iz Zagrebu, a pogotovo prema Osijeku samom. Ne mislim – zapravo ne osjećam da sam otišao iz Osijeka. Osijek volim kao i svaki drugi sugrađanin. Navijam za NK Osijek. Istina je da se moj privremeni boravak u Zagrebu oduljio, ali navikao sam se. Nisam ja jedini takav, mislim da bi vam redatelj Zvonimir Jurić  slično odgovorio na ovo pitanje. Možda smo svih ovih godina u Zagrebu naprosto postali bolji Osječani.

Foto: Privatna arhiva

Kada je mr. ph. Marta Tripolski praktički u osvit Domovinskoga rata 1991. u Osijeku utemeljila prvu gradsku privatnu ljekarnu bio je to pionirski i vizionarski projekt. Njezina je osječka ljekarna tada bila jedna od prvih privatnih ljekarni u cijeloj Hrvatskoj, a poslovni pothvat ubrzo se našao u ratnoj situaciji te u atmosferi otežane opskrbe lijekovima. Ipak, i u tim najtežim danima mala je privatna ljekarna uspijevala svakodnevno biti na usluzi pacijentima. Četiri godine kasnije registrirani su kao zdravstvena ustanova i do danas se razvili u vodeću ljekarničku kuću u Slavoniji, u ozbiljan sustav koji uključuje 14 ljekarničkih jedinica sa značajnim brojem zaposlenih.

Polovicom veljače 2017. gospođa Marta je prerezala vrpcu na otvorenju novog kompleksa tadašnje upravne zgrade i ljekarne s drive-in isporukom lijekova u Ulici Antuna Kanižlića, i tom su joj prigodom u goste došli tadašnji gradonačelnik Ivan Vrkić i župan Vladimir Šišljagić. Obojica nisu krili oduševljenje razvojem posla.

Gradonačelnik je tada rekao kako joj je došao dati podršku za razvoj posla jer je učinila nešto što je potpuno suprotno trendovima koji su nas tada okruživali – nije dopustila da visokoobrazovani mladi ljudi odlaze iz Osijeka u svijet nego je stvorila uvjete zahvaljujući kojima je svijet dovela u Osijek. Pohvalio je viziju i doslovce rekao: “Danas sam doista fasciniran. Vi ste na neki način poslovnu filozofiju McDonaldsa implementirali u ljekarnički posao, pa je zahvaljujući tome usluga vrhunske kvalitete sad još brža i još dostupnija. Vjerujem kako je to trend koji će mnogi slijediti u budućnosti. Hvala na tome i sretno .”. Tadašnji gradonačelnik se, između ostaloga, referirao na činjenicu da je na otvorenju predstavljen i prvi u Hrvatskoj implementirani potpuno robotizirani sustav pretrage, lociranja i isporuke lijekova do pacijenta.

Gospođa Tripolski preminula je tijekom protekloga vikenda i sahranjena je u ponedjeljak u krugu najuže obitelji. Iza nje je ostao ozbiljan obiteljski posao o kojemu je bivši župan Vladimir Šišljagić, liječnik po struci, svojedobno rekao: “Ovo je doista impresivan iskorak u organizaciji ponude jedne zdravstvene ustanove. Vi ste zapravo nositelji značajnog razvoja u prostoru opskrbe lijekovima, ali i savjetovanja i edukacije u zdravstvenom sektoru.”.

Na Facebook stranici Ljekarni Tripolski djelatnici ustanove su se dirljivo oprostili od svoje osnivačice: “Svojim kolegama i djelatnicima nesebično je prenosila znanje, a svojom prisutnošću unosila radost, toplinu i osmijeh gdje god bi došla. Bila je srce i duša naše ljekarne i kao takva, nezamjenjiva.”.

Foto: Arhiva ustanove