Lege
TANDEM “MIŠKO I MILOŠ” Bruno Androš sjeća se najzaslužnijih za razvoj rukometa u Osijeku
Važno je znati da se u jednom trenu pojavila osoba koja nam je debelo pomogla da se izvučemo iz mulja
Centralno groblje prošlog tjedna zaposjela je jedna doista brojna rukometna obitelj grada na Dravi. Na ispraćaju Mihajla Abramovića na vječni počinak, naime, našlo se zaista mnogo pripadnika osječkog rukometa, onih koji su s popularnim Miškom igrali, koje je svojedobno trenirao, ili su imali priliku s njim surađivati u kreiranju i realizaciji planova za uspješne nastupe osječkih rukometaša. Kao i uvijek u sličnim situacijama, uobičajeni razgovori tom prilikom sveli su se na sagledavanje Abramovićeva doprinosa i nemjerljivu ostavštinu utisnutu u povijest rukometa u gradu na Dravi.
ZBOGOM MIŠKO Sve slobodno vrijeme dao je rukometu, kao igrač, trener i sportski djelatnik
No, ovaj put, mogli su se čuti i pojedinačni kritički osvrti na činjenicu da, osim svećenika, na sprovodu baš nitko iz rukometnih struktura nije našao za shodno izreći nekoliko rečenica kojima bi okupljene podsjetio na put koji je taj rođeni Brođanin prerano okončao u svojoj 73. godini života. Jer, rijetke su, doista, tako svestrane osobe kakav je on bio, jer je, uz igranje, treniranje i doprinos rukometnoj logistici, istodobno kao vrhunski stručnjak ostavio i značajan trag u osječkoj elektroprivredi.
A jedna od osoba koja je svjedočila Abramovićevoj sveukupnoj karijeri nedvojbeno je i Bruno Androš, također jedan od vrsnih osječkih rukometaša, čije su uspomene usko povezane uz tandem MM, budući da goleme zasluge za razvoj i (o)čuvanje tradicije osječkog rukometa pripisuje i, također preminulom Ljubomiru Miloševiću, koji nas je zauvijek napustio prije četiri godine. Slično Abramoviću (Mišku), i Milošević (Miloš) bio je igrač, trener i dio klupskih logistika, s tim što je zapamćen i kao v.d. tajnika Saveza športova Osijeka, današnje Zajednice osječkog sporta (ZOS). Androševo se promišljanje, kao nesvakidašnji monolog, svodi na uvjeravanje sugovornika da su baš Abramović i Milošević osobe koje su najzaslužnije za očuvanje tradicije rukometa našega grada.

– Držim da mi 50-godišnji staž daje i pravo i obvezu iznijeti svoj stav o dvojici Osječana koji su obilježili muški rukomet u Osijeku, što više uvjeren sam da bez njihova doprinosa u našem gradu danas ne bi ni bilo tog sporta, ili bar ne u sadašnjem obliku – reći će odmah Androš. – Riječ je o Ljubomiru Miloševiću (Milošu) i Mihajlu Abramoviću (Mišku), a prvo se želim prisjetiti mojih igračkih početaka i prelaska iz nekadašnjeg Metalca u također bivšu Elektru, gdje je Miloš bio trener koji je stvarao ozbiljnu momčad. Pod njegovom palicom smo od ekipe nastupanja u Općinskoj ligi postali respektabilna momčad i to ne samo na hrvatskoj razini. Za to goleme zasluge pripadaju Milošu, koji je bitno utjecao na moju i karijeru Elektrine momčadi tog doba, jer je svoje neprijeporno znanje i osobnost znao prenijeti na momčad. Svoje posljednje druženje s njim kao trenerom imao sam 80-ih godina prošlog stoljeća, ali tu njegova uloga u opstanku i razvoju rukometa ne završava – kaže Androš, koji je, u vrijeme studija u Zagrebu (nakon odsluženja vojnog roka), nastupao i za prvoligaški sastav Medveščaka.

Androš slikovito u tu priču uvodi drugu osobu iz toga tandema MM – Mihajla Abramovića.
– Iz Slavonskog Broda, kao stipendist Elektroslavonije, nakon završenog fakulteta u Zagrebu, Miško dolazi u Osijek i zapošljava se u tom elektroprivrednom gigantu. U to vrijeme trener „elektraša“ još je Milošević, ali svi brzo u Mišku prepoznajemo osobu snažnog karaktera i velikog igračkog iskustva stečenog u dresu Slavonije DI i Medveščaka. Nakon Miloševa odlaska u prvoj polovici osamdesetih (iz meni nepoznatih razloga), u prvoj polovici osamdesetih momčad kao trener preuzima naš dotadašnji suigrač Miško. No, moram naglasiti da su iza Miloševića ostale goleme zasluge vidljive i danas, je on uz momčad Elektre ustrojio i rukometnu školu iz koje su izašli brojni vrsni igrači (Silvio Ivandija, Zlatko Kraljević i drugi) koji su svojim karijerama dali važan doprinos ne samo osječkom rukometu. No, o Abramovićevoj rukometnoj veličini prave sam spoznaje stekao u vrijeme mog kraćeg nastupanja za zagrebačke „medvjede“, gdje su me uvjeravali da je igrajući za taj tada veliki klub bio jedno od najboljih krila u bivšoj Jugoslaviji što ga je uvrstilo među kandidate za reprezentaciju! Po mom povratku i pod njegovom palicom, Elektra se stabilizirala i uoči Domovinskog rata ušla u Međurepubličku ligu, koja nije nikad odigrana.
Kao hrvatski dragovoljac, naš sugovornik se prisjeća da je nakon ratnih strahota Miško napustio klub.
– Preuzela ga je tada politička “elita”, a on je ipak ostao stalno uz nas, nije mogao bez rukometa – nastavlja Androš i opisuje kako su se Metalac i Elektra 1993. godine fuzionirali i prethodnik su sadašnjeg RK Osijek. – Zbog nedostatka sredstava tadašnja uprava (Tolić, Ižaković, Banjan, Savić) donosi odluku u kojoj bi se dva osječka kluba trebala spojiti, jer je Metalac pod vodstvom Ivice Zbožila i suradnju Mate Grgića–Ake imao veća sredstva. No, nakon kratkog vremena novoosnovani RK Osijek ’93 opet se suočio s financijskim poteškoćama što je rezultiralo abdiciranjem spomenutog klupskog vodstva nakon čega je u razgovoru s njima došlo do zaključka da daljnji tijek spašavanja kluba prepuste meni – priča Androš.

– Pomoć su mi u tim kriznim trenutcima pružili suigrači Goran Peterko i Goran Stojanović, angažirali smo se kako smo znali i mogli, da bi se tada se ponovo pojavila osoba koja nam je debelo pomogla da se izvučemo iz mulja. Riječ je – o Milošu, koji nam je kao v.d. tajnika Saveza športova Osijek (sadašnji ZOS, Zajednica osječkog sporta) svesrdno nam pomagao djelomice i zbog položaja na kojem je tada bio. „Uskočio“ je u tim trenutcima i Miško, tada sveć značajnim položajem u HEP-u, pa je i sa svojim bogatim rukometnim znanjem i iskustvom također pomogao u opstanku našeg kluba. A da ne bi bilo zabune, nije mi bio cilj pisanje povijesti rukometa (jer bih tada morao nanizati još mnogo zaslužnih osoba što je druga priča), nego samo promišljanje o dvojici istaknutih Osječana koji su su kreirala (i) moj put, a uveliko trasirali i kompletan osječki rukomet.


Završnica ovog teksta, nedvojbeno, ne bi bila potpuna, kad se ne bismo prisjetili da je Abramović kao klupski predsjednik u prvom desetljeću novog milenija pridonio da Osijek izbori i nastupe u europskim kupovima, ali i da je Milošević, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bio trener – rukometašica Osijeka! Dodajući i to njihovim ranije opisanim zaslugama, lakše je, kao neprijepornu istinu, prihvatiti Androšev stav:
– Abramović i Milošević dali sunajveći doprinos rukometu u Osijeku i bez njih definitivno sigurno ne bi bio tu gdje je danas, ili ne bi bila u sadašnjem obliku, a njihova ljudska uloga imala je nemjerljiv pozitivni utjecaj i na nas koji smo odrastali uz njih – završio je emotivnu priču Androš, čijim stopama krenuo je i sin Miran, također jedan od talentiranijih osječkih rukometaša u nekom drugom razdoblju.
Za kraj našeg podsjećanja na Miška i Miloša pitanje se nametnulo samo po sebi: nije li, zbog svega, spomenuta sahrana bila mjesto da se o Abramovićevim zaslugama za osječki rukomet pred okupljenima izrekne nekoliko rečenica? Ili smo, nažalost, svi zaboravili na taj emotivni i kulturni način ispraćanja ne samo sportskih zaslužnika?
(Na momčadskim fotografijama: (gore) Abramović stoji prvi s desna kao trener, a dolje kao igrač čuči također prvi s desna)
(Na glavnoj fotografiji: Androš danas s prijateljem iz igračkih dana Goranom Stojanovićem-Kićkom)
Foto: Privatna arhiva
Analit
GADNO SMRDI Šetači kod bajera na Jugu 2 primjećuju da uz obalu ima uginule ribe
Iz ŠRK “Jug 2” kažu kako je riječ o ostacima od poribljavanja te da se ne radi o pomoru ribe
Rijetki ribiči na obalama bajera na Jugu 2 škrto progovaraju kako su uginule ribe uz obalu bajera možda rezultat toga što je “voda loša, pa im nešto smeta”. A neki od njih misle kako su to “ove što se nisu dobro prilagodile nakon poribljavanja”.
U svakom slučaju šetači, od kojih neki guraju i kolica s malom djecom, kažu da na mjestima gdje se nakupljaju lešine uginulih riba gadno smrdi, a i da sve skupa jako ružno izgleda. Doista, ako prošetate stazama koje su bliže obali, na mjestima gdje se na površini vode mogu vidjeti uginuli primjerci težine između pola kilograma i jednog kilograma – doista teško možete proći, a da vas za nos ne štipa opaki smrad raspadajućeg ribljeg mesa.


Športsko-ribolovni klub „Jug 2“ brine o poribljavanju bajera, a godišnje se jezero poribljava s dvijhe tone ribe, uglavnom šarana i amura. Tomislav Gerovac, predsjednik kluba kaže kako su uginule ribe uz obalu ostaci ranijeg poribljavanja.
– Nije to puno ribe, to je možda 20-ak komada, a nešto smo već izvadili. Ne znam kakav je to problem?! Sve što dođe blizu obale mi povadimo, to je uobičajeno nakon poribljavanja. Voda je inače puna arsena i željeza i to jednostavno ne možemo izbjeći. Nema ni govora o pomoru ribe –rekao je Gerovac.




Foto: Građani Komarilosi i Komarilos
Lege
BOKS Luka, Sara i Gabrijel otputovali u Brazil na natjecanje Svjetskog kupa
Ovo je najbolji hrvatski boksački tercet
Oko 400 boksač(ic)a iz pedesetak zemalja sudjelovat će na Svjetskom kupu u Brazilu koji će se sve do kraja travnja održavati u gradu Foz do Iguacu. Taj grad, inače, poznat je po veličanstvenim slapovima, drugim po veličini u svijetu uvrštenima među sedam svjetskih čuda.
Hrvatsku će na tom velikom natjecanju, u konkurenciji najboljih na planeti, olimpijskih i svjetskih prvaka i osvajača medalja, zastupati Sara Beram (do 65 kg), Gabrijel Veočić (do 80) i Luka Pratljačić (+90 kg) i imati priliku uz odličja i bodove za mjesta na rang-listama World Boxinga, te olimpijske kvalifikacije za OI u Los Angelesu 2028.

S tim tercetom, u Brazil su odletjeli i izbornik državne reprezentacije Paro Veočić i njihovi treneri Matej Matković i Damir Stručić.
Sara (Petar Zrinski, Zagreb), Gabrijel (Brod, Slavonski Brod) i Luka (BK Osijek) najbolji su naši predstavnici „plemenite vještine“ i jedini imaju sve uvjete i zadovoljavaju najviše kriterije za nastup na Svjetskom kupu.
Kao što je poznato, Sara Beram osvajačica je brončane medalje na EP 2022. godine a na SP je konkurirala za medalju i vratit će se u Brazilu u ringu poslije dužeg izbivanja izazvanog ozljedom i oporavkom. Veočić je dvostruki prvak Europe i osvajač medalje na lanjskom SP u Liverpoolu, petoplasirani na OI u Parizu 2024., trenutno četvrtoplasirani na rang-listi World Boxinga u poluteškoj kategoriji (do 80). A korpuldentni Osječanin Luka Pratljačić, sedmi na rang-listi najboljih svjetskih superteškaša , osvajač „bronce“ na EP 2024 i petoplasirani na lanjskom SP.
Foto: HBS
Lege
SIMPLY THE BEST Osijek je najbolja gradska turistička destinacija kontinentalne Hrvatske!
Turistička zajednica grada Osijeka iduće će godine biti domaćin nagrade koja se dodjeljuje na turističkoj burzi PUT
Osijek je na ovogodišnjoj 26. međunarodnoj turističkoj burzi PUT, održanoj od 15. do 17. travnja u Cresu, osvojio nagradu Simply the Best za najbolju turističku destinaciju Hrvatske u kategoriji gradska destinacija kontinenta! Ovo priznanje za Osijek ima posebnu težinu jer potvrđuje da grad na Dravi postaje sve snažnije prepoznat kao poželjna kontinentalna destinacija, grad ugodne atmosfere, bogate baštine i topline koju posjetitelji vrlo lako prepoznaju.
Nagradu dodjeljuju Udruga hrvatskih putničkih agencija i turistička burza PUT, a Osijek je među najboljima prepoznat zahvaljujući kvaliteti i raznolikosti svoje turističke ponude, razvoju novih sadržaja, unaprjeđenju postojećih atrakcija, uređenosti javnih prostora i turističkoj infrastrukturi. Dodatnu vrijednost ovom uspjehu daje i činjenica da je priznanje uručeno u sklopu najstarijeg hrvatskog B2B turističkog susreta, koji je ove godine okupio rekordnih 220 sudionika i 136 poslovnih subjekata iz turističkog sektora.
Ovo je priznanje i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da Osijek bude grad u koji se rado dolazi i kojem se posjetitelji vraćaju – svima koji svojim radom, gostoljubivošću, idejama i ljubavlju prema gradu sudjeluju u stvaranju njegove prepoznatljivosti.

– Nagrada Simply the Best veliko je priznanje Osijeku i svim ljudima koji godinama predano rade na tome da naš grad bude prepoznat kao mjesto doživljaja, susreta i istinskog gostoprimstva. Ovo je nagrada svima koji vole Osijek i koji ga svakodnevno predstavljaju s ponosom. Posebno nas veseli najava da će Turistička zajednica grada Osijeka iduće godine biti domaćin, što doživljavamo kao veliko priznanje, ali i kao priliku da još jednom pokažemo širinu osječkog gostoprimstva, organizacijsku snagu i turistički potencijal grada – poručili su iz Turističke zajednice.
Vrijednost ovogodišnje dodjele dodatno naglašava i uspjeh drugih predstavnika istoka Hrvatske. Među nagrađenima su i Udruga Šokačka grana, Čarda kod Baranjca, Restoran Darócz iz Vardarca te Winter W&W Baranja, što još jednom potvrđuje kako Slavonija i Baranja zajedno grade snažnu, autentičnu i sve vidljiviju turističku priču.
Foto: TZ grada Osijeka
Lege
SANDRA LONČARIĆ Kazalište još uvijek može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju
Ususret premijeri predstave “Kolumne zaboravljene djece”
Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijskeuloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.
Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja.
* Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?
– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.
Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.
* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti?
– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka.
Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.
* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?
– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.
Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti.
Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.
* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?
– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.
Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.
* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?
– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.
* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?
– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.
* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?
– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može je otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.
* Što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?
– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka,da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.
Foto: Marina Vojnović za HNK u Osijeku
Analit
Odmaralište u Omišlju se oprema, u njemu će umirovljenici boraviti u mjesecima izvan sezone
Objektom će upravljati Zavod za stanovanje, tijekom ljeta u njemu će boraviti djeca
Radovi na obnovi gradskog odmarališta u Omišlju na otoku Krku gotovi su, a prostor se trenutno oprema. Kako je najavio gradonačelnik Ivan Radić, ovdje će tijekom ljetnih mjeseci boraviti osječki mališani, dok će u mjesecima izvan sezone odmaralište biti na raspolaganju osječkim umirovljenicima.
Kako i po kojem modelu još uvijek se ne zna, no Radić je istaknuo kako se prostor trenutno oprema i prilagođava, te kako će njime upravljati Zavod za stanovanje.


Gostujući u emisiji Radio Osijeka podsjetio je kako Grad za umirovljenike godišnje izdvaja oko 3 milijuna eura. Osim što je prošle godine uvedena mjera besplatnog javnog gradskog prijevoza, koju prema podacima koristi 12.000 umirovljenika, naglasio je i kako Grad brine o društvenom i aktivnom životu najstarijih sugrađana kroz podršku rada umirovljeničkih udruga, organiziranju plesnjaka i proslava Nove godine, te izleta u Orahovicu koji su iznimno popularni među sugrađanima treće životne dobi.
Foto: David Jerković/PIXSELL
-
SPEEDWAY2 dana od objaveRUKOMET Vratar Šarić, igrači Maganić i Oršolić te trener Veraja u juniorskoj reprezentaciji
-
Analit2 dana od objave35. OBLJETNICA Prisjećamo se poginulih pripadnika Kuna, brigade koja je dala najviše žrtava
-
Kožara2 dana od objaveOBILAZNICA Gotovo nevjerojatno, dvojica na jednom romobilu na brzoj cesti i još bez kaciga
-
Šećerana2 dana od objaveSMUŠENJACI Samonaplatne blagajne nisu za svakoga, žena stavila ruksak pa je nastao kuršlus
-
Mobilia2 dana od objaveZAŠTITA Postavljene metalne ograde oko zelenih otoka uz nogostup u Radićevoj i Gundulićevoj
-
SPEEDWAY2 dana od objaveSTUDENTSKI TAEKWONDO Našem Grgiću bronca za Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera
-
SPEEDWAY2 dana od objaveNK OSIJEK Klub još nije dobio novog sportskog direktora, ali već mu je imenovan asistent
-
Šećerana2 dana od objavePRAZNIK RADA Tradicionalna podjela graha kod katakombi, uz porciju će biti gužvara i piće
-
Mobilia18 sati od objaveOTUŽNO Iako mnogi vole ovo igralište, u strogom centru grada imamo pješčanik pun lišća
-
Kožara14 sati od objaveOPET EVAKUACIJA Portanova ispražnjena zbog još jedne dojave o postavljenoj bombi
-
Šećerana19 sati od objaveKAPUCINSKA Dvije vreće miješanog komunalnog otpada u košari za otpatke, pod normalno
-
SPEEDWAY1 dan od objaveSPORTAŠ GODINE Proglašenje najboljeg osječkog sportaša, sportašice i sportskog kolektiva
